Ne krivite djecu!

Nedavni video na portalu Fast Company, gdje se u ulozi naratorice našla bljedoputa, unezvjerena milenijalka, donosi nekoliko nesmotrenih tvrdnji, uključujući i sam naslov „Zašto je odluka da imate djecu najgora stvar koju možete učiniti za planet“, dok u sažetku stoji da je „odluka o ne zasnivanju obitelji najbolji način da zaustavimo globalno zatopljenje“.

Video elaborira koliki je ugljični otisak svakog novorođenčeta, naglašavajući da će svako dijete u budućnosti potencijalno imati i vlastitu djecu. Još jedno ljudsko biće na našem jadnom starom planetu nije zanemariva stvar, pribojava se naša tjeskobna naratorica: to je gore i od vožnje automobila ili odbijanja ishrane na biljnoj osnovi. Ne sumnjam u njezine podatke. Međutim, zašto svaki čovjek ima tako ogroman ugljični otisak? Potonji nije inherentan vašoj (vjerojatno prilično neodoljivoj) bebi.

Krivnja je to industrije fosilnih goriva koja diktira na koji način organiziramo naše društvo, i kapitalističkog postavljanja profita ispred planeta. Utjecaj na okoliš jedne Zambijke nije niti približno jednak onome jedne Amerikanke; iako njezina država ima puno višu stopu nataliteta, društvo u kojem živi ne proizvodi ni približnu razinu ugljičnih emisija. Dakle, problem ipak nije u djeci, već u ovisnosti našega društva o ugljičnom dioksidu, i tome što je ono postavljeno kako bi se vozili, letili, grijali, hladili, hranili i obavljali kupovinu na najštetniji mogući način za okoliš.

Svaljivanje krivnje za društvene neuralgije na rodilje i naše potomstvo nije novina: poznato je da je pastor Thomas Robert Malthus još u 18. stoljeću izjavio kako je uzrok siromaštva rađanje prevelikog broja djece. Oni koji dižu dramu oko „populacijske eksplozije“ tu su buržujsku bojazan oživjeli šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su, kao i u Malthusovo vrijeme, okrivili žene s više djece za problem siromaštva (a ovoga puta i kriminala). To je bilo posve pogrešno, tvrdi Jenny Brown, autorica knjige Birth Strike: The Hidden Fight Over Women’s Work; naposljetku, iako je američka stopa nataliteta danas puno niža, siromaštvo nije nestalo. U svim ovim slučajevima problem je bio u kapitalizmu.

Isto vrijedi i za klimatsku krizu. UN-ov Međuvladin panel o klimatskim promjenama (Intergovernmental Panel on Climate Change, IPCC) iznašao je razne načine da ukaže kako je potrebno promijeniti naš ekonomski sistem. Zaista je lijepo što je Fast Company krivnju za ovaj problem svalio na maternice onih 99%, dok je istovremeno cijeli časopis jedan veliki hvalospjev kapitalizmu – uključujući, primjerice, veličanje Amazonova „eksplozivnog rasta“. Naime, jedna od „najgorih stvari koje možete učiniti“ za planet zapravo je to da nastavite navijati za sistem koji ga pustoši.

ExxonMobilu je svejedno hoćete li imati još jedno dijete. U stvarnosti, „najbolja stvar koju možete učiniti“ za planet je dati sve od sebe kako biste smanjili političku moć industrije fosilnih goriva, dok je „najgora stvar koju možete učiniti“ uvjeravanje ljudi u suprotno. Kao što mi je Bill McKibben rekao u prošlogodišnjem intervjuu „najvažnija promjena životnog stila koju možete učiniti jest postati klimatski aktivist.“ To bi moglo obuhvatiti direktnu akciju zaustavljanja izgradnje plinovoda, organiziranje ljudi u zagovaranju obnovljivih izvora energije, rad na izboru još većeg broja političara i političarki koji se zalažu za provođenje Zelenog New Deala poput Alexandrije Ocasio-Cortez, pridruživanje socijalističkoj organizaciji ili poduzimanje svega što možete kako biste reakcionare poput Donalda Trumpa maknuli s vlasti.

Teško je zamisliti neoliberalniji oblik manipulacije od toga da mladoj ženi kažete da preuzme odgovornost za zločine kapitala time što će napraviti ogromnu osobnu žrtvu – koju će dio ljudi doživjeti kao neprirodnu i neljudsku, poput odricanja od ljubavi ili seksa – istovremeno lišavajući odgovornosti one koji imaju novac i moć. Neki ljudi nemaju djecu jer se brinu da će klimatske promjene budućim generacijama znatno otežati život. AOC je o tome raspravljala u naširoko pogrešno predstavljenom videozapisu na Instagramu, s pravom koristeći ovo pitanje ne bi li pokazala urgentnost klimatske krize te neophodnost brzog djelovanja naše vlade. Ovdje sam ukratko pisala o toj dvojbi i premda tema nije iscrpljena, upozoravanje na budućnost u kojoj će se vaša djeca možda suočiti s nadolazećim klimatskim krizama potpuno je različito od tvrdnje da sama djeca i životni izbori žena uzrokuju klimatske probleme.

Gorljiv i kratak videozapis na portalu Fast Company barem nudi pažljive kvalifikacije i ograde, priznajući da suzdržavanje od reprodukcije neće biti od pomoći ne dođe li do drugih značajnih (neimenovanih) promjena. Dakle, teško da su najgori neomaltuzijanski prekršitelji. Skupina filozofa tvrdi kako bismo se trebali suzdržati od imanja djece ne samo kao pojedinci i pojedinke, već i da bi vlade trebale poduzeti mjere „demografskog inženjeringa“ kako bi potaknule takav izbor. (Kao da je ljudima potreban „poticaj“ da se ne razmnožavaju: kao što Brown ističe u knjizi Birth Strike, stope nataliteta već su ionako niske, a u SAD-u su u stalnom opadanju, dijelom i zbog teških ekonomskih uvjeta u kojima ljudi žive i činjenice da neoliberalne vlade osiguravaju tako malo infrastrukture za podizanje djece).

Logičnu ekstenziju svega navedenog nalazimo u pokretu zastrašujućeg naziva, Voluntary Human Extinction Movement (Pokret dobrovoljnog ljudskog izumiranja), gdje skupina ljudi poziva na suzdržavanje od prokreacije za dobrobit planeta. Na njihovoj internetskoj stranici stoji objašnjenje: „Postupno ukidanje ljudske vrste dobrovoljnim prestankom biološke reprodukcije donijet će Zemljinoj biosferi ozdravljenje.“ Zbog čega uopće spašavati planet, ako ne zbog ljudi?

Čovjek se zapita zašto takvi ljudi ne postupe poput pripadnika samoubilačkog kulta Jima Jonesa; čini se kako bi to ideološki bio najdosljedniji potez. Ako sebično uživate u vlastitu postojanju, ili ga barem tolerirate dovoljno da se ne odlučite za dobrovoljni odlazak (vi svinje koje izdišete ugljični dioksid), teško to možete zamjeriti ljudima budućnosti.

Mizantropija bi eventualno trebala biti prolazno mrzovoljno raspoloženje, a ne politički stav. Iako se naša vladajuća klasa i njezini politički lakeji možda vode ubilačkim nagonom i čine sve što mogu kako bi uništili ljudsku vrstu, zaista nema razloga da im u tome pomažemo.