Vlast, studenti, mediji

Činjenica da nadležni ministar, ali doista, baš ništa ne razumije od zbivanja na FF-u, tretira se, ukratko, kao intelektualni hendikep studenata, gotovo manjak studentskoga razuma

Odbijanje studenata da s establishmentom pregovaraju izvan prostora FF-a, koji su vlastoručno osvojili i politički uredili, najsubverzivniji je trenutak njihove pobune. Tim svakodnevnim činom odbijanja guraju od sebe cjelokupno političko-upravno uređenje, kako u najbližem liku sveučilišnih autoriteta tako i svekolik nacrt “cjelovite i samostalne hrvatske države”. Nisu srušili Poredak, nisu ga fizički ugrozili, nisu ga ni prstom dotaknuli. Koje li jednostavnosti – samo ga od sebe otresaju kako se otresaju dosadni nametnici.

Zato je od prvoga dana pobunjenički uzorak meta najcrnjih namjera politički organizirana Intelekta, koji se osjeća odbačenim i obezvrijeđenim do korijena mozga. Tobože: studentski su zahtjevi “neartikulirani”, nasuprot Draganu Primorcu i svekolikom upravnom aparatu, koji pokazuje sposobnosti razumijevanja čim se sugovornik, u vidu žalbe, molbe, obrati na formalno-pravni način, prepun strahopoštovanja pred superiornom instancom, koja je potom milosti puna… Činjenica da ministar nadležni, ali doista, baš ništa ne razumije od zbivanja na FF-u, tretira se, ukratko, kao intelektualni hendikep studenata, gotovo manjak studentskoga razuma. Hoće se reći: nipošto nije Primorac socijalno tup i glup, nego su prije studenti nemušti, mucavi, ili barem još neuki. Uostalom, za nomenklaturu stvar je dokazana “crno na bijelom”. Ministra krasi prvoklasna diploma doktora znanosti, a ta studentarija još prikuplja ocjene za najniže akademsko zvanje. Ministar nema što dokazivati, ali oni tek imaju sabrati dokaze o svojoj pameti, dakako, ne preko granice Primorčevih shvaćanja o mjerljivoj inteligenciji “crno na bijelom”.

Odbijanjem da izađu na teren vladajućeg političko-upravnog Intelekta, pobunjeni studenti, prvi u Hrvatskoj, osvijestili su tako problem – pa odmah ponudili i rješenje – s kojim se novinari muče otkako je njihov posao osuđen na lov na verbalne besmislice, čak i onda kada od političara jasno i glasno čuju: “nemam što reći”. Profesionalni recept, doslovce, izjavnoga novinarstva, usavršen je studijem žurnalistike čiji je fundament postavila nekadašnja radijska urednica. Nije to učinila s nekim dalekosežnim planom. Samo je vlastito epsko-medijsko iskustvo instalirala u vrhovni žurnalistički standard odgojivši generacije i generacije diktafonskih zapisničara prevažnih koliko i tričavih političkih riječi koje simuliraju vijest. S toga stajališta valja danas gledati i političke i novinarske reakcije na zbivanja na FF-u. S obzirom na odsutnost lidera i glasnogovornika, medijski trudbenici jednostavno nemaju koga citirati ‘ekskluzivno’ i personalno. Studenti tvrdoglavo publiciraju anonimna plenumska priopćenja, njihovi prethodnici iz ’68. i ’71. s prezirom šute držeći da sve što je manje ambiciozno od rušenja Vlasti nije dostojno njihove revolucionarne pozornosti. Fakultetska uprava ponešto je izjavljivala u početku. No, otkako je s olakšanjem kapitulirala, priklonila se plenumskom zboru, koji bruji vlastitim glasom.

U konačnici riječ je o zbirnoj studentskoj pameti protiv vladajućeg lukavstva. Novinarstvo je jedno od njegovih prvih žrtava.

Mora biti da je jako pametan kad ga nitko ne razumije, govorilo se nekoć porugljivo. Danas poruge nema. Stvar je toliko ozbiljna da vodi prema znalački izvedenoj lobotomiji na daljinu. Kad ga ništa ne razumiješ, samo točno reproduciraj sve što je rekao – tako glasi prva pouka današnje novinarske škole, koja u konačnici prisiljava ljude na strah od vlastite ljubopitljivosti. Kako stidljivo reče jedna mlada, izuzetno talentirana i radoznala novinarka, ako postavim pitanje, mislit će da sam glupa… Iz toga su čak press-konferencije režirane po uzoru na radijski program uživo. Ako tko iz press-kružoka prikupi hrabrost da se Sazivaču obrati pitanjem, onda je gotovo sigurno: ili je pitanje od njega naručeno ili je novinar provokator koji atakira na autoritet tog povlaštenog govornika, koji ionako očekuje samo da njegove riječi potresu svekoliku zemlju.

Uostalom, uspjeh epsko-radijske matrice dogodio se na plodnu terenu: cjelokupna scena bila je podijeljena na samo dvije uloge, koje su korespondirale feudalno-kmetskoj mitomaniji “od stoljeća sedmog”. Početkom devedesetih sićušan je bio prostor povlaštena političkog govora, pa je samo jedan govorio – ono što je, brižan, znao – dok su svi ostali podložno i podanički slušali, istim pokretom kimajući zvukovima iz njegovih usta. Premda je danas taj prizor nešto izmijenjen – onaj kojeg svi slušaju stoji u središtu, dok ga uži auditorij, osjećajući neizmjernu čast, okružuje sa svih strana – od tih bivših vremena zaostao je verbalni delikt podložnika, podanika i poslušnika, izvorno ‘subditusa’. Tek što je uobličen u klevetu protiv zajamčene časti i ugleda. I što je časti manje, to se kleveta drastičnije kažnjava.

Verbalni delikt prijetio je objektivnim vrijednostima jednoga Režima. Kleveta svjedoči o nisku pragu osjetljivosti političke persone na verbalne povrede, od kojih je najevidentnija – ali zato i posve prešućena – njegova osobna politička glupost. Zato u ovom trenutku po novinara jedino nije opasno bilježiti fraze koje novinar osobno najmanje razumije. Medijska prezentacija njihova smisla, naprotiv, počesto je na rubu utuživosti. A kod detektiranih političkih ponašanja – tu novinar nema baš nikakve šanse kada se nađe pred licem politički uslužna Suda. “Dokaži”, veli Sud. “Pa, vidio sam to vlastitim očima”, veli novinar. “Dokaži da nisi slijep”, uzvraća Sud. “Evo liječničke potvrde da nisam slijep”, trudi se novinar. “Je li to zakonito pribavljena liječnička potvrda?” pita Sud sve strože. “Pa, kod toga i toga doktora”, objašnjava novinar sve nesigurnije. “Neka posvjedoči zašto je i kako napisao tu potvrdu”, nalaže Sud znajući pouzdano da se taj predstavnik nacionalnoga zdravlja već sklonio u mišju rupu… I tako redom, ne do loše beskonačnosti, nego do ništavila.

Efikasnost recepture ogleda se u činjenici da je ta vrsta znalačkoga razlaganja postala sveopća. Recimo, ni smrt 17-godišnjeg Luke Ritza nije u statističku tablicu MUP-a ubilježena kao ubojstvo, nego krajnje analitički zaobilazno: “upotreba fizičkoga nasilja sa smrtonosnim posljedicama”. Seciranje zlog čina opet nije napravljeno po unaprijed smišljenu planu, kao ni epsko ništavilo hrvatskog novinarstva. Posljedica je izuzetno zaposlena, organizirana intelekta, usredotočena na usitnjeno zbrajanje i oduzimanje detalja: da se eliminacijom najekstremnijih žrtava uljepša opća društvena slika za potrebe optimistične Vlasti, pa time smanje vlastite institucionalne obveze i odgovornost pred očima javnosti. Specijalistički pravnički um, dakako, ne slaže se s tom konstatacijom. Kako apodiktički tvrde, Zakon je do zadnje nijanse nad truplima “diferencirao” zločince, jer objektivno nisu svi ubojice istih pobuda, čak ako su im oružja i trupla posve istovjetna. Odakle političarima, našim zakonodavcima, tako minuciozno razumijevanje za cijeli spektar zločinačkoga motiva, to pravni laik nema prava pitati u tzv. pravnoj državi, “državi vladavine zakona”, u državi koju, po političkim narudžbama, konstruiraju sve sami pravni eksperti. Toliko je, navodno, uzvišen predmet promišljanja, ne dobro i zlo, nego njihov sve manji razmak. U vrlo skorašnjoj budućnosti valja očekivati da razmak konačno nestane.

Tako smo dogurali do posve utemeljene racionalnosti nekadašnjeg ministra Berislava Rončevića. Kada ga prozovu zbog inspekcijski dokazane pljačke, Rončević razložno kaže: inspekcija nije bila obavljena u skladu s procedurom, pa koliko god ta pljačka bila kapitalna, ona se nikoga zapravo ne tiče. Pravni laici savršeno osjećaju apsurd i prevaru te vrste argumentacije, ali u okršaju s pravolinijskim umom koji čuči pod titulom “pravnik” taj laički pogled opljačkana poreznog obveznika gubi posljednje zdravorazumsko uporište. Nedostaje samo malen korak da se pravni laik osjeti ne samo bespomoćan i nerazuman, već da povjeruje kako je Rončević psihotična prikaza njegova bezumlja.

Ipak, jedna od većih novinarskih drama zbila se kada je Globus objavio vlastoručno potpisan dokument DORH-a iz 2003. U njemu “crno na bijelome” – dakle, po svim fiškalskim pravilima očiglednosti – stoji da je zagrebačko gradsko poglavarstvo, na čelu s Milanom Bandićem, pravim vlastelinom, opljačkalo gradski proračun u nekoj zamjeni zemljišta. Nastojeći objasniti zašto je uvid u zločin zastao samo na tom papiru, iz DORH-a su poslali neki demanti koji se poziva na “posebno izvješće” policije. Kako rekoše, eksperti znaju da već od toga naslova “posebno izvješće” pljačka nikako nije policijski dokaziva. Čak dvije novinarke krenule su u višednevnu potragu za funkcionalnim značenjem tog istražnog žanra koji se naziva “posebno izvješće”. Svi policajci s kojima su razgovarale tvrdili su upravo obratno: da pisani akt označen kao “posebno izvješće” sadrži naznake o već prikupljenim tragovima identificirana mjesta pljačke i pljačkaša. No nitko od tih policajaca nije dozvolio da se njihove tvrdnje novinski zabilježe. Tako je “posebno izvješće” ostalo nerazjašnjeno, kao i slučaj registrirana ali neraščišćena i nekažnjena krimena. Dogodilo se to ovakvim slijedom: budući da novinarstvo nije označeno policijskom i pravnom kompetencijom, bez odgovarajuće stručne izjave, mediji nemaju ovlasti dokazivati da je Mladen Bajić, izvlačeći se iz nevolje, skliznuo u potpunu stručnu besmislicu. Slučaj je u konačnici otvorio pitanje je li on doista stručan u sektoru svoga stručno-istražnoga vokabulara, unatoč sjajnim statističkim pokazateljima, koje jednom godišnje iznosi pred saborom. Ali sa stopostotnom sigurnošću možemo reći ono što je posljednje što je ostalo izvan laičke obaveze dokazivanja: da ima diplomu koju zahtijeva njegov položaj u Gajevoj ulici.

Opet je apsurd jasan kao dan. Moguće ga je artikulirati na mnoge načine, osim na formalno-pravni. I to su pobunjeni studenti FF-a shvatili: upuste li se u bilo kakvo objašnjavanje zašto, na temelju čega, s kojim pravom traže besplatno školovanje, čim zinu, uletjeli su u zamku. Prodavat će im maglu, vući ih za nos, do posljednje proračunske kune.

Druga je stvar što Primorca, neuka u socijalnoj komunikaciji, muči fiškalska mrlja u knjigovodstvu njegova ministarstva: što će on studentima reći ako ga upitaju kako je nastao manjak od 90 milijuna kuna.