Le citoyen de souche*

U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

Eugène Laermans (1864–1940): „Emigranti,“ ulje na platnu iz 1896. godine (izvor).

„Gradski smrad oslobađa.“ (Srednjovekovna dosetka)



Nema boljeg i efektnijeg načina da se opiše kontradikcija u središtu kapitalističke proizvodnje. Iako kužan, zagađen i opasan, grad je tokom srednjeg veka imao kapacitet da feudalnih stega oslobodi one koji su se u njemu nastanjivali. Bio je mesto zagađivanja, ali i zarađivanja, i nema sumnje da je perspektiva transgresije socijalnih (a administrativnih)[2] stega feudalnih društava bila jedan od ključnih motiva migracija iz ruralnih u novostvorene urbane sredine. Kapital ima svoju gravitaciju i što je koncentrisaniji, to je gravitacija jača. U pitanju je još jedna nerazmrsiva kontradikcija kapitalističkih društava: kapital se mora koncentrisati, ali u isto vreme akumulacijom na svojim čvorištima on sve jače priziva i privlači – pa i one subjekte sa dna socijalne hijerarhije koje se smatralo opasnima. Koliko god da su stanovnici gradova istorijskom razvoju kapitalizma bili potrebni u obliku radne snage, toliko su mu bili nezgodni kada bi isporučivali zahteve za redistribucijom. Lociranje radnika u blizini radnog mesta i fabrike bio je problem koji se neprestano morao rešavati upravo zbog opasnog hipergoličkog karaktera tri materije: rada, radnika i politike. Odatle i tenzija: kako stvoriti ekonomske uslove za akumulaciju kapitala, ali u isto vreme izbeći opasnost od nezgodnih političkih pokreta odozdo.

Ova se tenzija rešavala izgradnjom administrativnih i diskurzivnih barijera: tokom istorije, nejednakost je (ne samo u posedovanju kapitala, već pre u mogućnosti pristupanja mogućnostima pristupanja kapitalu) facilitirana na brojne načine – počev od direktnog fizičkog uskraćivanja (što je i danas često modus operandi, posebno u uslovima primitivnih akumulacija) preko imperijalističkih osvajanja, administrativnih zapreka, različitih razina aplikacije zakona i regulacije socijalnog života, pa sve do onih sasvim suptilnih poput diskurzivne diskreditacije facilitirane rasističkim narativima.
Koliko god da su stanovnici gradova istorijskom razvoju kapitalizma bili potrebni u obliku radne snage, toliko su mu bili nezgodni kada bi isporučivali zahteve za redistribucijom
Naravno, ove strategije ujedno veoma lako služe i kao legitimacijski narativi (danas je preduzetnički duh svakako jedna od jačih: it’s you, stupid; siromašni ste jer niste dovoljno preduzetni – siromašni ste jer niste kao Ilon Mask).
 

A ni u savremenom svetu ne manjka tenzija. Sa jedne strane postoji ekonomska potreba za radnom snagom, dok se sa druge ona smatra politički nezgodnom. Upravo se u taj procep udenula „migrantska kriza“ – beskrajno krunjenje političko ekonomskih sistema mnogih država trećeg sveta uzrokovalo je migrantski talas koji je svoj put našao do mejnstrim medija. Političke i ekonomske elite sa „migrantskom krizom“ stoga problem imaju zapravo posredno: iz perspektive establišmenta, migrantska kriza je opasna zbog destabilizacijskog potencijala koji ima novi desni autoritarizam – a koji u najvećoj meri parazitira upravo na medijskom i političkom formatiranju migrantske krize kao „navale ‘prljavaca’ u ‘stabilne’ nacionalne države“.[3] Političke i ekonomske elite stoga postavljaju pitanje: kako rešiti kvadraturu kruga, kako migracije ekonomski instrumentalizovati, a u isto vreme ih sakriti; kako ih u istom mahu omogućiti i onemogućiti?

Branko Milanović – globalno poznati ekonomista, nekada deo istraživačkog odeljenja MMF-a, danas predavač – poslednjih je godina nezaobilazni teoretičar savremenog procesa globalizacije, a zajedno sa još nekolicinom ekonomista (od kojih je Toma Piketi najprofilisaniji) zaslužan je za analizu onog ružnog i neželjenog čeda globalizacijskih procesa: nejednakosti. Nije svakako jedini, a valja podsetiti da ni to nije lak zadatak – nejednakosti su nužno slepa tačka (i zabranjena reč) neoklasične ekonomske teorije.

No, klaćenje između kontradiktornih rešenja nije ni najmanje novi fenomen,[4] a Milanović je u prilogu za Social Europe (prevod dostupan na Peščaniku) na istom tragu: kao dugoročno rešenje problema migracija predlaže nekakvo ograničeno i/ili privremeno državljanstvo za migrante,[5] kojima bi se omogućilo da u zemljama Zapada privremeno rade, ali bez prava na politički status (odnosno, trajno državljanstvo). U praksi, to bi najverovatnije imalo formu nekakve privremene radne vize, kao nekakva novija reiteracija gastarbajtera. Prednosti su brojne, kaže Milanović, i mogu se svesti na „i vuk sit i ovce na broju“ – zapadnim zemljama će biti omogućen pristup jeftinijoj, a obrazovanoj radnoj snazi, dok će ekonomskim migrantima biti omogućen pristup ceni rada koja je nesumnjivo veća u zemljama prvog, nego li u zemljama drugog ili trećeg sveta.

Međutim, u svetu prepunom kontradikcija rešenja ne postoje, pa Milanovićev predlog može da služi kao prava paradigma politike kao kalkulacije za rešavanje nemogućih problema ovog stadijuma kapitalizma. Milanovićev je predlog sasvim u duhu zeitgeista: prekarni administrativni statusi treba da reflektuju ekonomsku prekarnost, a neformalni i prećutni mehanizam hijerarhizacije, predlaže Milanović, treba da postane administrativno materijalizovan u trajnu privremenost statusa migranata. Naposletku, iako je ova ideja donekle u upotrebi (različiti oblici privremenih „radnih viza“ danas su jedna od strategija regulacije migracionih tokova) predstavlja i poziv na vraćanje upravo nekog oblika dvostrukog državljanstva kroz administrativnu materijalizaciju građana prvog i drugog reda, materijalizaciju hijerarhije unutar univerzalne kategorije građanina, stvaranje figure nedržavljanina, trajnog došljaka.
Zarad dovođenja globalnog kapitalističkog ekvilibrijuma u red, te stabilizacije (naizgled) uzdrmanog statusa kvo – rado i olako bi se žrtvovalo srce političkog liberalizma: univerzalnost građanskog pripadanja (državljanstva)
Zarad dovođenja globalnog kapitalističkog ekvilibrijuma u red, te stabilizacije (naizgled) uzdrmanog statusa kvo – rado i olako bi se žrtvovalo srce političkog liberalizma: univerzalnost građanskog pripadanja (državljanstva).
 

Naime, figura slobodnog građanina ključni je gradivni element političkog liberalizma: svako je kvalifikovan da postane građanin, svako može postati član (bilo koje) političke zajednice i ta je univerzalnost bila neuralgična i (ponekad) opasna tačka političkog liberalizma. A politički je liberalizam upravo zbog ovog, često uistinu beskompromisno zauzimanog stava, i dolazio u sukob sa uspostavljenim hijerarhijskim odnosima i političko-ekonomskim elitama. G. M. Tamaš, kao zanimljivi teoretičar sa oštrice između liberalizma i socijalizma, tvrdi da je fašizacija društva konstanta kapitalističkih društava jer predstavlja borbu upravo protiv potencijalno opasne univerzalnosti građanskog pripadanja (citizenship).[6] Jer kapitalizam se mora reprodukovati i kao ekonomski odnos eksploatacije ekspropriranih, ali i kao politička hijerarhija sa svojim označiteljima i nosiocima: različitim admistrativnim statusima unutar hijerarhizovanog društva.

Istorijska perspektiva podseća da je borba za emancipaciju uvek bila i borba za univerzalnost građanskog pripadanja,[7] ali i da je istorijski proces neoliberalne kontrarevolucije sistematski manipulisao sadržaj pojma građanskog pripadanja, de facto i de iure mu amputirajući socijalni sadržaj (državljanstvo je nekada podrazumevalo besplatnu zdravstvenu pomoć, školstvo i sve ostalo iz registra socijalnih servisa. Međutim, otkako je neoliberalizam gurnuo ove servise u tržišnu utakmicu – to se više ne podrazumeva)

Utoliko su se oko tropa migranta, kako to precizno primećuje Stipe Ćurković, relativno lako složile čak i neke od konzervativnijih narativnih formacija, koje tvrde da je upravo migrant figura savremene proaktivnosti i preduzetništva, figura koja transgresira fizičke i administrativne granice te ih na koncu čak i razotkriva kao pravne fikcije i birokratske iluzije. Stoga je migrant u neku ruku personalizacija ideala libertarijanske dogme: sam, ali u isto vreme i prekaran, siromašan, pokretan, jeftin; bez socijalne zaštite, bez zdravstvenog osiguranja i školstva, bez države koja ih obezbeđuje te na kraju i bez društva i potpuno van politike.

Le Français de souche

Jedan od ključnih problema je pak naglo (iako ne i neočekivano) bujanje „nacije“ i identitetskih politika kao političkih faktora sa kojima valja računati. Milanoviću izgleda izmiče jedna stvar: društvene formacije nastaju (i nestaju) pod snažnim uticajem strukturnih ekonomskih procesa – sama je nacija nastala (i) kao proizvod potrebe kapitalističke ekonomije za unifikacijom radne snage te legislativnih okvira na određenom prostoru. No, istorijski fenomeni trpe čak i potpune transformacije sadržaja, pa se granice u formi etničkih barijera danas polako, ali sigurno transformišu u granice kao klasne barijere, dok se antiimigrantski etos javlja kao oblik političke defanzive. Sve su se ove strategije danas skupile u gorepomenutoj francuskoj uzrečici (Le Français de souche)[8] koja podcrtava neku stvarnu, stvarniju i najstvarniju „francuskost“ – hijerarhiju unutar administrativnog pripadanja naciji (državljanstva) – hijerarhiju u bivanju delom političke zajednice.

Polu-državljanstvo, ne-baš-državljanstvo i slični statusi, zapravo će izgraditi administrativnu arhitekturu za stvaranje nove istorijske forme nacije – administrativnog mehura za de iure i de facto različitu mogućnost pristupanja ekonomskoj i političkoj sferi.

Politike radničkog tela

I naposletku – kao da Milanović nalazi administrativni odgovor na dugotrajni problem radnog subjekta. Nije prvi put da se subjektu rada odriče politički kapacitet: pogledamo li u jezik – negde između hermeneutike i etimologije – i lingvističko uobličenje radničkog subjekta u engleskom jeziku, u samoj se poslovnoj praksi još davno uobičajilo da se radnici nazivaju „ruke“ (hands). Potrebne su „ruke“ koje rade, ali ne i mozak koji razmišlja, ne i političko biće koje deluje i zahteva. Kao da u procesu proizvodnje nastaje potreba za subjektima radnog kapaciteta, ali kojima je u isto vreme amputiran politički kapacitet. I kao da je Milanović našao formulu u kojoj se omogućava lociranje subjekata kao radne snage i njihovo delociranje i odstranjivanje kao političkih subjekata.

A i te „ruke“, makar i sa odstranjenim političkim potencijalom, negde se moraju proizvoditi. Dogura li Milanovićev predlog do viših instanci, reprodukcija radničkih tela imala bi se odvijati iza potpuno nove vrste zavese. Ono što regulacija reprodukcije radničke klase rešava sakrivanjem fizičke reprodukcije u nevidljivu privatnu sferu – ispod pokrivača i između četiri zida – upotpunjuje se i potpuno novim nivoom geografskog izmeštanja i administrativnog maskiranja: „tamo negde“,[8] u zemljama tzv. Trećeg sveta.[9]

Lekcija se ovde nalazi u sistemskim kontradikcijama – kada su one nerešive, nijedna ih politička kerefeka neće trajno razrešiti – mogućnost pristupa kapitalu može se dozvoliti samo po cenu gubitka mogućnosti trajnog lociranja i ukorenjivanja – samo, dakle, ispuni li se uslov trajne privremenosti i beskrajne (administrativne) nevidljivosti. Politike se u kapitalizmu iscrpljuju u seci-uši-krpi-dupe strategijama, i nužno završavaju u odricanju emancipatorskih dostignuća, nužno idu po cenu uključenosti (prvenstveno radnika) u odlučivanju i, kako nam to recentna istorija pokazuje, u proizvodnji administrativne arhitekture na koju će se konzervativne i antiemancipatorske ideologije oslanjati.



Bilješke:

[*] „Građanin do srži“

[1] „Administrativnih“ jer su u srednjem veku različiti zakonski sistemi za različite kaste bili forma državnog uređenja i činili „tvar“ društva.

[2] Doduše, valja primetiti da se antiimigrantski sentiment gradi prvenstveno na medijskoj manipulaciji: izbeglica i migranata ima relativno malo – svakako su gotovo neprimetni u odnosu na domicilna stanovništva – u ogromnom procentu ne koriste socijalne servise (jer su najčešće u ilegalnom statusu) i slično. „Izbeglička kriza“, drugim rečima, prvoklasni je medijski proizvod-ni-iz-čega, medved skrojen od muve za potrebe povećanja rejtinga. Dakle, još jedna kontradikcija. No, kad smo već kod migrantske krize: ono što se javlja kao resantiman prema došljacima koji „sišu naše resurse“, „uzimaju nam poslove“ i „grebu se o naše ekonomije“ – zapravo je reakcija na smanjenje socijalne uloge države i ubrzano autsorsovanje poslova u države drugog sveta.

[3] Primerice: upravo je tako bilo i sa famoznim zatvaranjem balkanske rute pre par godina: ruta je „zatvorena“ tako što je prisiljena na ilegalno funkcionisanje: tok i dalje postoji ali je sada nevidljiv.

[4] Milanović: „Radnici sa takvim vizama uživali bi ravnopravan tretman u pogledu zarade i uslova rada kao lokalni radnici (pa tako ne bi bilo obaranja lokalnih nadnica ni eksploatacije migranata), ali ne bi uživali druga građanska prava (pravo glasa) niti imali pristup uslugama socijalne zaštite koje nisu vezane za rad (beneficije za decu, državna penzija i slično)“

[5] Jer tokom istorije, međutim, ovaj je građanski status bio regulisan i čitavim nizom strategija isključivanja: od premeravanje boje kože i brojanja krvnih zrnaca, preko zagledanja u gaće (upravo je borba za pripadanje kategoriji „građanina/građanke“ je srce feminističkog pokreta) pa sve do imovinskog cenzusa. Tako, Lea Ipi primećuje da se danas sve više naizgled neutralna administracija koristi kao klasna barijera jer uz takse, namete, izuzetno skupu pravnu pomoć koja postaje neophodna za tumaranje po birokratskim meandrima i ko zna šta još – mnogima postaje nedostupna. Imovinski cenzus na mala vrata.

[6] Gde je administrativna jednakost ključ. Skok na gorepomenuti srednji vek u kojem je klasni status bio upisan u administrativni status (da li ste se rodili kao kmet ili feudalac) – ako emancipatorsko srce političkog liberalizma postoji, onda je to administrativna jednakost.

[7] „Biti Francuz do srži“, biti „pravi“ francuz/francuskinja nasuprot nekakvom manje pravom i stvarnom – najčešće migrantu/poreklom iz kolonija i slično. Sam izraz uopšte nije nov – nastaje još početkom 19. veka – dakle, neposredno nakon uspostave Francuske republike. Od tada je značenja u izvesnom smislu menjao: bio je upotrebljavan i kao označitelj „aristokratskijeg“ porekla, ali se ustalio kao antonim za „došljaka“: danas ga rabi desnica prvenstveno kao označitelj „pravog francuza_skinje“ u odnosu na migrante_kinje.

[8] Milanovićev predlog valja čitati (i) kao kompleksni mehanizam autsorsovanja reprodukcije same radničke klase. Industrijska proizvodnja ima mogućnost da robu proizvodi u zemljama jeftine radne snage, a prodaje u zemljama prvog sveta. No ulice se ne mogu odneti u Indiju da se tamo očiste, bolesnici i stari se ne mogu transportovati u Pakistan da bi im tamo medicinsko osoblje dalo lek – autsorsovanje ovakvih potreba mora da uzme druge oblike – kao na primer onaj koji predlaže Milanović.

[9] Što bi značilo još jednu problematičnu implikaciju: ovakvo privremeno/ograničeno/nepotpuno državljanstvo dodatno bi petrifikovalo odnose rodne dominacije u zemljama tzv. Trećeg sveta (jer za očekivati je da muška radna snaga bude ta koja će biti pokretnija).





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 15. listopada 2016. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 9. kolovoza 2014. Impresivni podaci, teorijski deficiti
  • 4. kolovoza 2012. Gastarbajteri, glasnici budućnosti
  • 31. prosinca 2016. Posledice trodecenijskog sudara društva i ekonomije Od globalne neoliberalne ofanzive 1980-ih do nedavnih mjera štednje, brojni su uzroci zašto je pojam liberalizma na ljevici počeo funkcionirati gotovo isključivo kao denuncijacijska etiketa. Time se negiraju veze između liberalizma i socijalizma, bilo da je riječ o prisutnosti pozitivnih liberalnih tekovina u socijalističkim projektima, bilo da je riječ o njihovim historijskim sporovima. Da bismo vratili cjelinu liberalizma u odgovarajuću perspektivu, sa Stefanom Aleksićem, beogradskim antropologom, razgovarali smo o klasičnom liberalizmu, ordoliberalizmu i neoliberalizmu te smo otvorili temu problematičnosti liberalizma iz feminističke perspektive te socijalističkih alternativa današnjice.
  • 31. siječnja 2016. Imigranti su ključan element radničke klase U razgovoru o migracijama Sandro Mezzadra sa Sveučilišta u Bologni promatra iste kao društveni pokret s posebnim naglaskom na subjektivnom stremljenju za boljim životom, razlažući kako su zapravo prodiruće silnice kapitala te koje stubokom mijenjaju uvjete života i rada na prostoru Europe. Govori i o Dublinskom protokolu - režimu azila u okvirima implementacije Schengenskog sporazuma, te o jačanju rasizma koje podcrtava potrebu za kolektivnim europskim odgovorom na spomenute probleme.
  • 30. srpnja 2017. Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 13. svibnja 2016. Izbjeglička kriza: Gdje je granica između tragedije i masakra? Antiizbjeglička politika Europske unije nastavlja svoje destruktivno razračunavanje s izbjegličkom krizom, potičući moralnu paniku u svojim državama članicama. Posljedice su jasno vidljive u krvavim rezultatima izgona, koji pomno demonstriraju kršenje ljudskopravaških načela u ime očuvanja bedema tzv. Prvog svijeta.
  • 7. travnja 2014. Euronacionalna granična patrola
  • 16. listopada 2011. Gradovi i građani
  • 11. rujna 2012. “Krvavo podugovaranje” u umreženom društvu: migracije i postfordističko restrukturiranje u Europskoj uniji
  • 3. studenoga 2015.
    Featured Video Play Icon
    Razgovor o filmu “Residenzpflicht”
    Pogledajte snimku razgovora s Denise Garcia Bergt, održanog u Goethe-Institutu 12. svibnja 2014. godine u sklopu programa "Europa za svakoga: premostimo jaz" Subversive foruma 7. Subversive festivala, kojeg su zajedno s festivalom organizirali Heinrich Böll Stiftung i Green European Foundation. Razgovor s autoricom filma "Residenzpflicht", koji propituje europske migracijske politike, vodila je Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije.
  • 10. studenoga 2016. Kolateralne žrtve kolonijalnih politika Humanitarna kriza nastala ulaskom velikog broja izbjeglica na teritorij EU prošle je godine otkrila inherentna proturječja „zapadne civilizacije“. Strukturna ksenofobija i kolonijalistička institucionalna agenda suočili su se sa samoorganiziranom solidarnošću formalnih i neformalnih mreža, pojedinaca, inicijativa i udruga. Danas, kada je očito da je prolazak ljudi tzv. Balkanskom rutom nužnost, postavljaju se pitanja kako stati na kraj imperijalnim politikama vladajućih elita, ali i kako poboljšati položaj izbjeglica koje se već nalaze u Europi. O ovim i drugim vezanim temama razgovarali smo s Julijom Kranjec iz zagrebačkog Centra za mirovne studije.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 16. svibnja 2016. Egalitarni ili liberalni sindrom? Potaknut nedavno održanim okruglim stolom, pod nazivom „Egalitarni sindrom – teorijska fantazija ili razvojna kočnica?“, autor teksta se osvrće na aktualne rasprave o radu sociologa Josipa Županova (1923-2004), u javnom prostoru ponovno inicirane znanstvenom kritikom Danijele Dolenec. Svjedočimo li procesu ideološkog sloma liberalizma čiji predstavnici odbijaju uočiti da je jednakost jedan od neophodnih temelja demokracije, a ne tek puki „sindrom“ ili „kočnica“?
  • 2. travnja 2011. Europska unija kao neoliberalna tvorevina
  • 23. siječnja 2011. Europska integracija kao sredstvo neoliberalne hegemonije
  • 7. rujna 2016. Migracije kao oblik adaptivne strategije Nasuprot aktualnim uvriježenim mitovima o „migrantskoj krizi“, migracije su temeljni i formativni element gotovo svih ljudskih društava. Ksenofobna i panična retorika prisutna u mainstream medijima služi obrani „krhkih zidina“ Tvrđave Europe i imperijalističkih politika Globalnog sjevera. Taj diskurs nužno je raskrinkati, a aktualna migracijska zbivanja sagledati u historijskom i globalno-političkom kontekstu kako bismo spoznali obim problema i radili na sustavnim rješenjima. Naš sugovornik na ovu temu bio je Drago Župarić-Iljić iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu.
  • 18. listopada 2016. Solidarnost u praksi Prihvat izbjeglica na takozvanoj „balkanskoj ruti“, aktiviranoj 2015. godine, pokazala je različite strategije suočavanja s izbjegličkim valom koje su demonstrirali različiti akteri. Među njima se ističu samoorganizirane grassroots volontersko-aktivističke grupe. Nasuprot onim akterima koji su se u prihvat izbjeglica uključili po službenoj dužnosti ili tražeći strukturna rješenja za problem prihvata, takvi su kolektivi u fokus svojeg djelovanja postavili izgradnju solidarnosti na svakodnevnoj razini. O pozadini grassroots angažmana, ali i o izazovima koji pred njima stoje razgovarali smo s Aigul Hakimovom iz Protirasistične fronte brez meja.
  • 21. prosinca 2015. Preispitivanje „egalitarnog sindroma“ Josipa Županova Rad ukazuje na slabosti empirijskih uporišta i teorijskih postupaka na kojima se temelji utjecajna teza Josipa Županova o egalitarnom sindromu kao prepreci razvoju. Kontekstualizacija njegova djelovanja u kasne šezdesete godine propituje njegov kritički karakter, pokazujući kako su Županovljeve teze o homo oeconomicusu predstavljale dio protržišno orijentirane liberalne reformske struje. Konačno, Županovljeva teza o modernizaciji u Jugoslaviji kao “devijantnoj” naspram pretpostavke da sva društva konvergiraju prema kapitalističkom modelu razvoja, osporava se uvođenjem pristupa višestrukih moderniteta, prema kojem modernizacija nije linearna putanja prema hegemonijskom modelu, nego otvoren proces koji nužno poprima povijesno specifične oblike.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 16. srpnja 2017. Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 16. rujna 2013. Negativna solidarnost: prema definiciji koncepta
  • 22. srpnja 2014. Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije
  • 21. rujna 2016. Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.
  • 18. srpnja 2016. Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
  • 30. srpnja 2012. Proletarijat bez domovine

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve