Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti
Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.
Nakon naporne neđeljne trke i aktivističkog haosa koji je uključivao borbu s crnogorskim konzervativcima i poltronima imperija i subimperija, koji imaju za cilj da u potpunosti potčine Crnu Goru i region, svojim nezasitim interesima vođenim isključivo profitom, śeo sam da napišem tekst koji već mjesecima obećavam. Tekst o možda najrabljenijoj riječi današnjice, pored riječi solidarnost. Radi se o riječi burn out koja je u potpunosti mainstreamovana, toliko da se njen prevod na BHSCG koji znači sagorijevanje (u Crnoj Gori bi rekli izgor, pogoresmo, spržismo se) skoro pa i ne koristi.
Ipak, zanimljivo je analizirati samu sintagmu, širi kontekst njezina nastanka, i postupnu transformaciju u svaki ośećaj težine života i rada: beznađa koje stvaraju socioekonomski uslovi (činjenica da ti je i burek postao skup, da ne možeš ni da sanjaš o svom krovu nad glavom, da te guši čim pomisliš da treba đeci da kupiš knjige za novu školsku godinu, ili da ne možeš ni da ih imaš jer su reproduktivne tehnologije dostupne samo bogatima i onima koje država nije primorala da se sterilišu), neokolonijalizam koji je življi nego ikad, naizgled bezgraničan profiterski rast kapitalističkih elita, ili jednostavno činjenicu da nemamo više preko dva sata slobodnog vremena u danu, a i kako ih provodimo onda kad ih imamo.
Naročito bi ova analiza bila zanimljiva, uzevši u obzir i činjenicu da je ovaj pojam najživlji u srednjoklasnim slojevima, među menadžerskim strukturama, unutar civilnog društva, ali nije izbjegao ni one koji su intenzivno izloženi društvenim mrežama i različitim psiholozima:kinjama koji:e nam mentalno zdravlje i ljudski um pojednostavljeno objašnjavaju na postovima i reels-ima.
Na ovaj tekst sam zaboravio i śetio sam ga se jutros kad sam oči otvorio, uz upalu bešike i ośećaj nervoze u grudima zbog urgentnosti koju mi stvara Zakon o samoodređenju i sve što treba uraditi u prvih nekoliko dana narednog tjedna. Činjenica da sam ga zaboravio, ponešto govori, između ostalog koliko je izazovno samo zastati i misliti ovaj fenomen, zapravo, bilo koji fenomen ili društvenu neuralgiju. Definitivno je lakše napuniti kadu, zavaliti se i misliti da smo kroz 15 minuta odmora doveli do malog napuknuća i dalje žilavog kapitalizma, kojem nije ni stalo kako brinemo o sebi, dok god možemo kao radna snaga da stvaramo profit i održavamo taj isti samoproždirući sistem. Upravo zato, pišem osvrt o knjizi koju je napisala lijeva istoričarka Hannah Proctor, a koju sam uzeo da čitam uprkos njenom naslovu (Burn out), a zahvaljujući njenom podnaslovu (The Emotional Experience of Political Defeat).
Burn out je kao tema u nekom momentu – nakon više pročitanih psiholoških i psihoanalitičkih knjiga – skoro pa prestala da me zanima, zbog intenzivne psihologizacije u aktivizmu za koju sam počeo da ośećam da sputava aktivističku borbu i da se pretvara u oružje unutar progresivnih i emancipatornih pokreta. Međutim, ono o čemu mi se čini da se nije pisalo dovoljno jeste šta možemo da naučimo od političkih poraza progresivnih pokreta. U različitim prostorima još uvijek se može čuti da je istorija lijevih pokreta zapravo istorija poraza. Međutim, osim što se poraza nemamo zašto sramiti u istoriji svijetlih ideja, koje uprkos porazima zapravo nikad nijesu pobijeđene (a koje pamte i apsolutne pobjede) već i dalje žilavo žive i opiru se opresivnim sistemima, ostaje činjenica da smo nedovoljno često učili lekcije iz poraza, a da se češće defetistički/rezignirano ukazivalo da lijeva borba uvijek vodi do famoznog Fukujaminog kraja istorije, pa je glavna poruka valjda da je ne treba ni pokušavati. Naravno, nakon ogromnog poraza ‘89 znamo da je kraj istorije propaganda upotrijebljena da se delegitimišu lijevi pokreti. Bilo bi važno dublje ući u razloge zašto je ova propaganda internalizovana.
Proctor nas podśeća na različita tumačenja ove internalizacije u vidu lijeve melanholije. Primjera radi, politička teoretičarka Jodi Dean1Jodi Dean, “Communist Desire”, in Slavoj Žižek, ed., The Idea of Communism, volume 2 (London: Verso, 2013), pp. 77–102, p. 87. smatra da ljevičarska “melanholija proizlazi iz stvarnih, postojećih kompromisa i izdaja neodvojivih od njene istorije”, iz kapitulacija i prilagođavanja kapitalističkoj stvarnosti, koliko iz poraza koji imaju spoljašnje porijeklo, dok istoričar Enzo Traverso2Enzo Traverso, Left Wing Melancholia: Marxism, History, and Memory (New York: Columbia University Press, 2016), p. 32., ne dijeli stav sa Dean da su, na primjer, ekonomska kriza 2008., arapsko proljeće i pokret Occupy išta promijenili. Traverso priznaje da je “istorija revolucija istorija poraza”, ali ipak razlikuje poraze koji su označili devetnaesti i dvadeseti vijek od definitivnije kapitulacije obilježene padom Berlinskog zida.
Zanimljivo je osvrnuti se kako desnica uči iz svojih poraza, kako se prilagođava, na koji način upostavlja hegemoniju. Poneđe se i potajno divimo toj efikasnosti, adaptivnosti i uspješnoj primjeni strategija i praksi, opravdavajući to obiljem resursa, strukturom jasno definisane hijerarhije i dužnosti koja se rijetko propituje, a koja omogućava lakše dogovore i političke strategije, populizmom itd. Naravno, ogromni resursi desnice, istorijski i danas, jesu realnost – od detektabilnog novca do onog koji putuje crnim tokovima, međutim, ljevica u svojoj istoriji poznaje važne borbe i pobjede uprkos kontinuiranom manjku resursa. Na koncu, bez obzira što znamo da materijalni resursi nijesu i jedini resurs, te da je ova nadmoć temeljena na globalno razvijenoj i uvezanoj mreži moći koja podrazumijeva različite korporativne, imperijalne i druge interese i tokove kapitala, postoji niz praksi, ideja i alata koje su omogućavale u kontinuitetu i emancipatorni pokretima ne samo da opstanu, već i da aktivno rade na progresivnim politikama. Hannah Proctor nam ovom knjigom daje vrijedan materijal da učimo iz istorije poraza kako bismo bili spremni za izazove sadašnjosti i budućnosti.
I bi burn out!
Autorka u svojoj knjizi analizira različite progresivne lijeve pokrete široko definisane, kako kaže, uz punu svijest da se vjerovatno mnogi od njih ne bi jednostavno ili uopšte usaglasili oko vrijednosti, ciljeva i metoda. Ukazuje na različite političko-ideološke pristupe, od anarhističkih do socijaldemokratskih i libertarijanskih, od antiratnih i antiimperijalističkih, preko kvir i feminističkih, radničkih, ekoloških i drugih, koji su na istorijsko specifične načine u nekom vremenu, na nekom prostoru, adresirali pitanja klasne borbe. Proctor naglašava važnost razmatranja pluralnosti politika unutar heterogenih lijevih pokreta, upravo zbog različitih kontradikcija i konflikata unutar samih pokreta. Takođe, ona povlači iskustva i lekcije i iz nekih ekstremnih iskustava nasilja, poput mučenja, ubistava, zatvaranja, dajući primjere djelovanja aktivista_kinja Narodne fronte za oslobođenje Palestine, poput Laile Khaled, načina nošenja preživjelih vjetnamskih civila My Lai masakra, ili militantnog djelovanja Crnih pantera. Nadalje, ukazuje i na neke umjerenije primjere, poput umora, koji je po riječima Anne Helen Petersen3Anne Helen Petersen, Can’t Even: How Millennials Became the Burnout Generation (Boston, MA: Houghton Mifflin Harcourt, 2020, epub), p. 18, p. 25. karakterističan za milenijalce koji su radili u sve prekarnijim radnim uslovima, bezvoljnosti i razbijenih iluzija. Navedeno, primjera radi, Robert Coles bilježi i među “veteranima4Odnosi se na aktiviste:kinje koji su dugo u borbi za društvenu pravdu, a ne na ratne veterane. aktivistima:kinjama” koji su u dugim borbama imali doživljaj stalnih poraza u svojim naporima da promijene opresivne sisteme5Robert Coles, “Social Struggle and Weariness”, Psychiatry 27: 4 (1964), pp. 305–15, p. 305.. Nadalje, Proctor takođe sabire i opisuje iskustva otpora ukazujući da se ne služe svi:e aktivisti:kinje psihologizujućim jezikom, odnosno dominantnim psihomedicinskim diskursom svoga vremena te da koriste različite termine za različita iskustva vezana uz specifične kontekste.
Burn out kao termin prvi put upotrebljava Herbert J. Fraudenberg 1974., čovjek koji s 12 godina bježi iz nacističke Njemačke u Sjedinjene Američke Države. Ovaj termin je upotrijebio da opiše „slučajeve fizičkog i mentalnog kolapsa koji nastaju kao rezultat prekomjernog rada6Anne Helen Petersen, Can’t Even: How Millennials Became the Burnout Generation (Boston, MA: Houghton Mifflin Harcourt, 2020, epub)“. Sarah Jaffe sugeriše da termin nastaje u vrijeme neoliberalnog zaokreta, smještajući tako ovu pojavu u kontekst promjena u najamnom radu7Sarah Jaffe, “Emotions on Strike”, Dissent, Winter 2021, dissentmagazine.org..
Međutim, autorica ove knjige argumentira kako inicijalno Fraudenbergovo opisivanje burn out-a nije bilo usmjereno na korporativni milje, već na volontere u besplatnim klinikama. Odnosno, ovaj termin je inicijalno korišten za opisivanje izgora onih koji su pomagali drugima i to neplaćeno u javnim klinikama, terapeutskim zajednicama, SOS linijama, kriznim centrima, ženskim klinikama8Pokret za zdravlje žena (WHM) pojavio se tokom 1960-ih i 1970-ih s primarnim ciljem poboljšanja zdravstvene zaštite za sve žene, iako ima podataka da se javio još ranih 1900-tih. Kroz ovaj pokret su se otvarale ženske klinike, koje su trebale da odgovore posebno na promjenu praksi rađanja đece, potrebe za pristup abortusu. Više na: https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0884217515337904 , gej centrima9Gej centri kao termin je upotrijebio autor, što je razumljivo uzevši u obzir kontekst o kojem se radi 70-tih i 80-tih godina kada su u SAD-u ovi centri nazivani gej i lezbejskim centrima, te akronim LGBTIQ nije bio u upotrebi. Dok je AIDS pustošio kvir zajednicu sredinom 1980-ih, centri su predvodili servise tretiranja HIV-a, obrazovanja o ovoj temi, prevencije i zagovaranja za pravo na zdravlje kvir zajednice. Čak i kada se demografija epidemije prebacila na ne-kvir stanovništvo u centru grada i druge rizične grupe, ovi kvir centri nastavili su da pružaju usluge HIV-a svima. Danas su mnogi od ovih najranijih centara i dalje glavni gradski pružaoci usluga i preventivnih napora vezanih za AIDS., skloništima itd.10Freudenberger, “Staff Burn-out”, Journal of Social Issues 30: 1 (1974), pp. 159–65, p. 161. U svom radu, on je ovaj termin zapravo uzeo od osoba koje koriste droge koje bi srijetao kroz svoj volonterski rad, i prvenstveno ga nije vidio kao rezultat sagorijevanja od ogromne količina rada, već krivice i razočaranja koji su bili specifični za rad u pokretima koji su se bavili društvenom pravdom. Proctor dalje objašnjava da u njegovom radu burn out nije zapravo bio definisan umorom od prevelikog rada, već emotivnim ulaganjem u cilj i razočaranjem koje nastaje kada mane političkog projekta postanu očigledne. U Fraudenbergovom konceptu burn out-a, ključno mjesto je zauzimalo žalovanje (mourning) zbog izgubljenog ideala.
Postavlja se pitanje – kako je burn out od izvornog koncepta koji je označavao sagorijevanje u političkim kolektivima koji su se borili za bolji život, postao neoliberalni korporativni indikator stanja koje se „liječi“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih, okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir, itd. Istovremeno, dok rješavamo individualistički depolitizovani burn out kroz spa tretmane i masaže, kupke i mirišljave svijeće, individualne psihoterapije, jogu, tehnike disanja, meditacije i druge mindfullness tretmane odvijaju se genocidi, provode eksploatativni i opresivni režimi.
Kako Proctor tvrdi, do 1989. godine, burn out je napravio put u značenju – od simptoma koji proživljavaju ljudi koji se trude da promijene društvo nabolje, do iskustva onih koji daju sve od sebe da uspiju u istom. Naravno, znajući da se upravo u tom periodu dešavala ključna promjena koja je značila i tranziciju, od politizovanog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, od aktivnog proletarijata do buržoaske rutine i kukačkog komfora. Kroz ovu tranziciju, kroz koju je jak imperativ individualizacije efikasno ušao u sve pore društva, i burn out se takođe individualizovao, pa i načini kojim se koristi u jeziku. Kooptiran od strane kapitalističkih režima, zajedno sa svojim “lijekom” – od kolektivne brige tranzicionirao je u brigu o sebi, od koje profitiraju upravo oni koji osiguravaju sistem sagorijevanja.
Autorica takođe sugeriše da je odbacivanju psiholoških pitanja kao dijela buržoaskog individualizma štetnog za kolektivne ciljeve bilo tipično za Staru ljevicu, dok su neke nove generacije ljevičara:ki, iako često skeptične prema terapiji i “ogrezle u retorici revolucionarnog samožrtvovanja” – više gledali na subjektivnost kao na mjesto političke transformacije. Naime, ukazuje da, bez obzira na pomenutu kooptaciju, postoje mnogi primjeri razmatranja sagorijevanja unutar progresivnih pokreta, koji adresiraju da psihološko i emotivno, tzv. unutrašnji svijet pojednica:ke ne može biti odvojen od uslova koji ga stvaraju u spoljašnjem svijetu. Ili kako bivše članice kolektiva Red Therapy kažu: “Psihički stres je mogao biti formiran i određen spoljnim faktorima, ali je postojao sam po sebi i na njega se moralo odgovoriti u skladu sa njegovim uslovima i specifičnostima.”11Sheila Ernst and Marie Maguire, eds, Living with the Sphinx: Papers from the Women’s Therapy Centre (London: Women’s Press, 1981), pp. 1–29, p. 9. U odnosu na ovu povezanost, Proctor se śeća i Fanona, koji analizirajući kolonijalne strukture razumije da kolonijalni sistem stvara patološko, a zatim određuje granicu između patološkog i zdravog, te i postavlja pitanje „Kako se borba za oslobođenje patološkog može uskladiti sa iskorjenjivanjem patološkog?“.12Fanon, Wretched of the Earth.
Lekcije: strpljiva urgentnost i anti-adaptivno zacjeljivanje
Brojne su lekcije o kojima bi danas lijevi pokreti mogli da čitaju, kako bi učili iz istorije poraza (pa i ponekih maestralnih pobjeda) i kako bi mogli da trče maratonske trke s preponama. Bilo da se radi o idealnom revolucionaru kojeg Če (Che Guevara) opisuje, a kojeg ni sam nije mogao da postigne, do Laile Khaled koja je prošla 1970. niz plastičnih operacija bez anestezije kako bi izmijenila izgled, tvrdeći da u borbi za oslobođenje ne postoji individualno i herojizam, brojni su primjeri različitih pristupa revolucionarnoj borbi, ali i revolucionarnom stradanju. Čeov ideal podrazumijeva disciplinu, fokus, znanje, odlučnost i dosljednost, te prisutnost ranije tradicije mučeništva, koja na ljevici ni danas nije prevaziđena; Khaledina borba podrazumijeva da pokret nema ni lice ni emociju, već kolektiv, razum i političku akciju, uprkos dubokim ośećanjima gubitka, a koncept revolucionarnog samoubistva Crnih pantera, naglašava ne želju za smrću već za boljim životom, uz prepoznavanje opasnosti da budemo skršeni u procesu borbe za istim.13Huey P. Newton, Revolutionary Suicide (London: Penguin, 2009).
Proctor nas vodi kroz istorijska iskustva melanholije, depresije, nostalgije, hitnosti i inercije, militantne brige i saośećanja, iscrpljenosti, zajedničkog raspadanja, ogorčenja, autoviktimizacije, nasilja unutar pokreta i ocrnjavanja jedni drugih, kao bolesti različitih društvenih pokreta, te na koncu žalovanja. Tim putem polako, ali i gorljivo, dolazimo do transformacije iskustava i demontaže koncepata.
U toj transformaciji, kao posebno važne lekcije se izdvajaju strpljiva urgentnost i antiadaptivno zacjeljivanje. Tenziju između strpljivosti i urgentnosti, Proctor objašnjava kao tenziju unutar navodne dihotomije revolucija/reforma, jedne od stalnih podjela unutar lijevih pokreta. Ona naglašava da, kada protesti postanu revolucija, kada se začepe otvori, kada policija bude stvar prošlosti, kada dobra budu oslobođena od vrijednosti, kada revolucija postane temelj naše nove stvarnosti – neizvjesna budućnost zahtijevat će zidove i podove. Prema njoj, proces zacjeljivanja nastavlja, ali lijek nije magičan niti iznenadan kao revolt, zahtijeva vrijeme, trud i brigu.
Ovo je strpljiva urgentnost, ili urgentna strpljivost, kako hoćete, koja zahtijeva cjelovit pristup, kojega nema bez cjelovitog pogleda na prošlost, sadašnjost i budućnost. Antiadaptivno zacjeljivanje znači uporno odbijanje da pristajemo na lažne dihotomije koje održavaju opresivne režime, poput militantnosti nasuprot žalovanja, brige o sebi nasuprot brige za druge, lijeve melanholije koja konvertuje agentnost u mrtvu, praznu stvar i političke nostalgije kao želje za slobodom i ostvarenjem obećanja prošlosti. Ne treba u tome zaboraviti da je Marksov bauk koji je kružio Evropom došao iz budućnosti sa jasnim pozivom na otpor i povezivanje. Žalite, organizujte se! – poručuju iskustva koja nam Proctor prenosi. Ovo je ujedno i odgovor na njeno pitanje: Kako borba za oslobođenje onih koji su označeni kao pośednici patološke potrebe za revoltom (ako je patološkim definisana svaka devijacija od norme), može biti povezana sa istrebljenjem patoloških uslova u kojima nam budućnost zavisi od pobune?
Na osnovu navedenog, burn out se, izgleda, uprkos dominantnom neoliberalnom individualizovanom okviru ipak ne misli samo u odnosu na pojedinca:ku, stres od neplaćenog, potplaćenog i/ili prekomjernog rada, već postoje brojni primjeri propitivanja burn out-a kroz različite koncepte revolucionarne borbe na ljevici. Od imperativnog je značaja, naročito kada stojimo danas pred udruženim naporima uspostavljanja rigidnih uslova nejednakosti, da učimo o ovim iskustvima i da ih razmjenjujemo, uz fokus ne samo na poraze kao nemogućnosti, već kao mjesta učenja, razmjene, transgeneracijske bliskosti i povezanosti.
Zadatak je današnjih progresivnih i emancipatornih pokreta da misle kolektivnu brigu ne kao opciju, već kao preduslov svake borbe za bolje danas i bolje śutra, kao političku akciju i praksu. Ove prakse već postoje i žive među nama, kao što su živjele i među našim političkim prethodnicima, na čijim iskustvima trebamo biti zahvalni i o kojima treba misliti sa strpljenjem i uz brižnu obzirnost, dok kritički analiziramo i hvatamo bilješke za današnje borbe.
Drugarstvo i solidarnost urgentnog strpljenja, potrebni su kako bi nas podśetili da zastanemo, posložimo misli i gurnemo jedni druge da stvaramo, pričamo, pišemo, raspravljamo, dok se borimo, strategišemo, čitamo, učimo. Drugarstva i solidarnosti su dio kolektivne brige koju treba da pretvorimo u stalnu i uobičajenu političku praksu, koja ima za cilj jačanje svih karika kolektivne borbe, kako bismo mogli, ne samo da stanemo na crtu svim kontrarevolucionarnim silama danas, već da budemo kreativni stvaraoci progresivnih politika. Na kraju, onda kada su najjači napadi na sve što smo izborili, baš tada ne treba stajati samo u odbranu ostvarenog, već osmišljavati emancipatorne politike, stvarati progresivne ideje, kolektivno pružati otpor na svim nivoima, i kontinuirano pomjerati horizonte zamišljanja i ostvarivanja boljeg svijeta za sve.
Završavam ovaj tekst, kao i Proctor svoju knjigu, citatom Mikea Davisa o nadi:
„Nada nije naučna kategorija. Niti je neophodan preduslov za polemičko pisanje… Manifestno vjerujem da smo došli:e do finalnog konflikta koji će odlučiti preživljavanje velikog dijela siromašnog čovječanstva u sljedećih pola vijeka. Protiv takve budućnosti se moramo boriti kao Crvena armija na rubu Staljingrada. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti.“ 14Jalal Movaghary-Pour, ‘Interview: “Fight with hope, fight without hope, but fight absolutely” with Mike Davis’, LSE Blog, 1 March 2016, blogs.lse.ac.uk.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.
