Spiritualnost kapitalizma

Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.

Znak koji upućuje prema poslovnom centru i prostoriji za meditaciju na međunarodnom aerodromu Albany u New Yorku, 26. prosinca 2010. godine (izvor: Paulo O @ Flickr prema Creative Commons licenci)
Postoji opće mjesto – nazovimo ga ulaznom točkom ili prvom razinom kritike kapitalizma, koja tvrdi da je problem kapitalizma u tome što je previše materijalistički i konzumeristički usmjeren, odnosno da ljudi u njemu previše brinu o materijalnim stvarima, zanemarujući duhovne vrijednosti i jedni druge, te da im je stalo samo do materijalnih dobara, novca itsl. Nešto informiranija lijeva kritika kapitalizma to donekle korigira, podcrtavajući kako materijalistička dimenzija kapitalizma nije ono što bi mu trebali najviše zamjerati. Naime, radnici neminovno vode računa o svojim materijalnim potrebama i interesima, a zadaća je ljevice prije svega pokazati da oni u kapitalizmu nikada neće biti zadovoljeni i da će tek socijalizam biti istinski materijalističko društvo.
 
U tom pogledu, prevladavanje početničkih kritika kapitalizma znači prevladavanje new agea, naivnog spiritualizma koji se pokušava suprotstavljati gruboj materijalističnosti kapitalizma. New age je tako prikazan kao ideologija, koja ne predstavlja oslonac za kritiku kapitalizma, ali mu je inherentna utoliko što služi njegovoj mistifikaciji – grubom materijalizmu kapitalizma dodaje ponešto spiritualne šminke, kojom se maskira da su kapitalisti bogati i uspješni zbog grube materijalne eksploatacije radništva i materijalnih društvenih odnosa koji tu eksploataciju omogućavaju i održavaju, a ne zbog snage svoga duha.
New age spiritualizam u kapitalizmu nije ideologija, koja prekriva ili mistificira njegovu materijalnu realnost, nego način na koji je organiziran i djeluje subjektivni aspekt te materijalne realnosti
Svođenjem kritike kapitalizma na njegovu nedovoljnu spiritualnost te mistifikacijom njegovih najproblematičnijih aspekata sužavamo prostor za historijski konkretnu i specifičnu, sistemski imanentnu kritiku kapitalizma, koja bi mogla imati radikalni politički potencijal.
 
Dakle, politički artikulirani ljevičari ništa ne preziru toliko kao površne new age kritike kapitalizma i new age način života onih koji za sebe misle da su radikalni kada mijenjaju svijest pojedinca, umjesto da mijenjaju materijalnu realnost ljudi. Kao negativna figura svega što pravi ljevičar ne bi trebao biti, nastupa urbani kreativac koji se bavi jogom i meditacijom, čita pop psihologiju i pokušava razmišljati pozitivno, misleći da time može promijeniti svijet. Međutim, smatram da takva analiza i stav previđaju dvije bitne stvari – kao prvo, realnu i materijalnu spiritualnost kapitalizma (ma koliko to zvuči paradoksalno, new age spiritualizam u kapitalizmu nije ideologija, koja prekriva ili mistificira njegovu materijalnu realnost, nego način na koji je organiziran i djeluje subjektivni aspekt te materijalne realnosti) i, kao drugo, racionalnost subjektivnog newagerskog ili spiritualističkog stava (koji nije samo posljedica naivnosti ili nerazumijevanja materijalne realnosti kapitalizma, nego način učinkovitog djelovanja unutar nje).
 
Već na najosnovnijoj razini strukture – poimamo li je kroz Marxovu osnovnu formulu kapitala kao N – N’, novac koji proizvodi više novca – u kapitalizmu postoji nešto spiritualno u samom zanemarivanju materijalne dimenzije ekonomije (odnosno, Marxovom terminologijom, dimenzije upotrebne vrijednosti) koja je potrebna da bi se (čisto ekonomski) oblik vrijednosti, koji je specifičan za kapitalizam, tek mogao uspostaviti. Da bi se pojedinačne robe uopće mogle međusobno slobodno razmjenjivati, potrebno je (sohn-rethelovski rečeno) realno apstrahiranje njihovih materijalnih kvaliteta, jer robe na materijalnoj razini nemaju ništa zajedničko na osnovi čega bi se mogle regularno razmjenjivati jedna za drugu. Da bi kapitalizam bio moguć, robe svoju vrijednost izražavaju u novcu, toj čudnoj apstraktno-konkretnoj stvari, materijalnom otjelovljenju indiferentnosti kapitala prema materijalnosti.
 
Istina je da se u kapitalizmu sve svodi na novac, no upravo to ne ide u prilog kritici kapitalizma kao suviše materijalističkog. Obične materijalne stvari u kapitalizmu su tek potrošna roba, sredstvo za pribavljanje novca, a ne cilj – poduzeća ne proizvode zbog samih proizvoda, nego zbog novčane zarade i profita, a i radnici te proizvode ne konzumiraju zbog same konzumacije, već kako bi regenerirali svoju radnu snagu i bili u mogućnosti nastaviti zarađivati naknadu za svoj rad. Naime, konzumacija stvari zbog njih samih u kapitalizmu je zapravo rijetka i iznimna, zbog čega oni koji imaju tu mogućnost i privilegiju, u kapitalističkim društvima uživaju iznimni društveni status esteta, uzdiglih iznad prozaične svakodnevnice masovne potrošnje i supermarket-kulture. Fokusiranost na stvari i opsjednutost istima nije, dakle, toliko karakteristika kapitalizma koliko pretkapitalističkih društava – dok su pretkapitalističke društvene hijerarhije počivale na rigidnim pravilima posjedovanja i potrošnje određenih roba koje su označavale društveni status, u kapitalizmu potrošnja ima sekundarnu ulogu i instrumentalizirana je u svrhu zarađivanja novca, u obliku profita ili nadnice.
 
Dakle, na najosnovnijoj razini, spiritualnost kapitalizma ne počiva na stvarima po sebi niti na njihovom proizvođenju kao takvom, nego na procesima društvenog kretanja stvari i ljudi koji omogućavaju da N proizvede N’ i gdje je N utjelovljenje apstrahiranja od materijalne razine i njezinog zanemarivanja/instrumentalizacije/sekundarnosti.
Dok su pretkapitalističke društvene hijerarhije počivale na rigidnim pravilima posjedovanja i potrošnje određenih roba koje su označavale društveni status, u kapitalizmu potrošnja ima sekundarnu ulogu i instrumentalizirana je u svrhu zarađivanja novca
 
Za kapitalizam je, također na najosnovnijoj razini, iznimno relevantna još jedna nematerijalna „stvar“ – vrijeme. Učinkovito upravljanje vremenom je najvažnija komponenta svih kapitalističkih praksi proizvodnje viška vrijednosti. Primjerice, produktivnost (mjerena količinom vremena potrebnog za proizvodnju jedinice proizvoda) je najbitniji segment konkurentske prednosti pojedinačnih poduzeća, jer ona kompresiranjem vremena snižavaju troškove po jedinici proizvoda te ih proizvode više u zadanom vremenu, što istovremeno znači i povećanje profita te tržišnog udjela. Nadalje, poduzeća konstantno rade na kompresiranju vremena potrebnog za prodaju proizvoda (obrat kapitala) jer time oslobađaju vrijeme za prodaju još veće količine proizvoda (što je ekvivalentno povećanju tržišnog udjela).
 
Orijentirajući se prvenstveno oko novca i vremena, kapitalizam nije previše materijalističan nego, upravo suprotno, previše spiritualističan. Time prelazim na sociološki nešto konkretniju razinu analize – dakle, od spiritualnosti kapitalizma na najosnovnijoj razini njegove organizacije, ka racionalnosti spiritualnosti kao subjektivnog stava i ljevičarskim kritikama iste. Naime, i individualna spiritualnost učesnika u kapitalističkom proizvodnom procesu proizlazi iz osnovnih karakteristika funkcioniranja samog kapitalizma.
 
Da bi kapitalistička proizvodnja uopće mogla funkcionirati kao beskonačno povećavanje prvobitne investicije (N – N’), ona nužno mora raskinuti s pretpostojećim načinima proizvodnje utemeljenima na ex ante određenim postupcima, koji proizlaze iz tradicije i stanovitih religijskih te političkih autoriteta. Ili obrnuto – tradicionalni oblici proizvodnje ne mogu održavati kapitalističke odnose koji su usmjereni ka tržišnoj prodaji i podvrgnuti pritiscima konkurencije. Tržište i konkurencija istovremeno su i osnovne odrednice kapitalističke proizvodnje, kao i oblici ex post validacije proizvodnje. Dakle, kapitalistička proizvodnja nije unaprijed određena tradicijom ili statusnim hijerarhijama, nego retroaktivno, ponašanjem potrošača i konkurentskih poduzeća.
 
Ponašanje potrošača određuje koliki će biti povratni priljev novca u poduzeće, a time i moć proizvodnje, dok ponašanje konkurentskih poduzeća utječe na kretanje cijena na tržištu, i pruža povratni priljev informacija, odnosno cjenovnih signala koji određuju smjer pojedinačnih proizvodnji. Snižavanje cijena proizvoda konkurentskih poduzeća ukazuje na to da je konkurencija u proizvodnom procesu učinkovitija i da postoji opasnost gubitka tržišnog udjela.
 
U kapitalizmu tako više ne postoji vječna, idealna forma proizvoda koju bi ekonomiji unaprijed određivali vanjski religijski ili politički autoriteti, nego je proces kapitalističke proizvodnje neprekidno eksperimentiranje. Ukusi, mode, trendovi, a time i ponašanje potrošača, neprestano se i nepredvidljivo mijenjaju. Kapitalistička proizvodnja iznimno je dinamičan proces, kojega retroaktivno disciplinira djelovanje potrošača i konkurentskih poduzeća, ali ne na način koji bi tek premjestio pretkapitalističko striktno određivanje s početka na kraj proizvodnog procesa. Ni potrošači niti konkurencija ne signaliziraju pojedinačnim poduzećima što i kako da proizvode, već samo stupanj svojega zadovoljstva proizvedenim (u slučaju potrošača) te stupanj svoje učinkovitosti (u slučaju konkurentskih poduzeća). Discipliniranje proizvodnog procesa u kapitalizmu ima karakter beskonačnog eksperimentiranja, kako u načinu proizvodnje (utjecaj konkurencije) tako i s obzirom na same proizvode (utjecaj potražnje),
Discipliniranje proizvodnog procesa u kapitalizmu ima karakter beskonačnog eksperimentiranja, jer nije moguće unaprijed znati koji će se proizvod dobro prodavati niti koja će tehnika proizvodnje biti učinkovitija
jer nije moguće unaprijed znati koji će se proizvod dobro prodavati niti koja će tehnika proizvodnje biti učinkovitija. Dakle, nepredvidljivost ekonomskih praksi karakteristična je za kapitalizam.
 
Time i želja s kojom se ulazi u proizvodnju i potrošnju postaje nepredvidljiva. Želja u proizvodnji investirana je u procese beskonačnog inoviranja u svrhu povećavanja produktivnosti i učinkovitosti samog proizvodnog procesa (ne više u ponavljanje i usavršavanje određene proizvodne tehnike, kao u slučaju tradicionalnog zanatskog rada), dok je želja u potrošnji investirana u proces beskonačnog eksperimentiranja te prilagođavanja načina života i individualne estetike (ne više toliko u skupljanje samih roba). Kako više ne postoji finalna idealna forma pojedinačne robe, tako ne postoji ni finalni idealni skup osobnih stvari – hvatanje koraka s beskonačno i brzo promjenjivim modama i trendovima znači upravo da je svaki komad odjeće ili namještaja, mobitel, automobil … kratkog vijeka i zamjenjiv.
 
Strast današnjeg potrošača nije strast kolekcionara, kojega nakon što ispuni jedno mjesto u kolekciji poštanskih maraka ili sličica nogometaša već opsjeda potraga za novim predmetom kojim će ispuniti novo mjesto i jednako je intenzivno vezan za sve predmete koje posjeduje; dok se istinski filatelista nikada neće odreći nijedne od svojih maraka (odnosno, svako bi ga odricanje teško pogodilo). Smisao današnjeg konzumerizma upravo je u konstantnom odricanju od pojedinačnih stvari i njihovu nadomještanju – šešir koji izađe iz mode potrebno je što brže nadomjestiti drugim, itd. Ne radi se o vezanosti za stvari, nego o želji, koja je investirana u beskonačni proces predviđanja modnih i drugih trendova, te promjene, prilagođavanja i nadomještanja.
 
Slično tome, ni kapitalisti nisu navučeni na konkretnu proizvodnu tehniku ili proizvode svojega poduzeća, nego na proces beskonačne promjene jednoga i drugoga (procesne inovacije i inovacije proizvoda), u kojem moraju predviđati i prestići ponašanje konkurencije.
 
Strasti razvijenog kapitalizma ne znače opsjednutost stvarima, za razliku od ancien regimea, u kojem su najznačajnije strasti imale karakter posesivnosti i kolekcionarstva, poput pomame građanskih gospi za kaputima od krzna. Same stvari u kapitalizmu su irelevantne, a opsjednutost njima na strukturnoj se razini nadomješta opsjednutošću novcem i vremenom, dok se na razini svakodnevnog života nadomješta opsjednutošću procesima.
 
Svakodnevni život u kapitalizmu u sferi konzumacije time zadobiva spiritualne poteze – spiritualnost kapitalizma na toj razini ne znači prekrivanje njegovih materijalnih procesa spiritualističkim ideologijama, nego djelovanje određene spiritualnosti na razini samih tih procesa. Sam način organizacije kapitalističke konzumacije u tom se smislu približava određenim istočnim mističnim praksama (istovremeno povećavajući senzibilitet zapadnih potrošača za te prakse). Proces šopinga, ali i drugi poduhvati, poput traženja posla, usvajanja radnih vještina itd. nisu daleko od budističkog mindfulnessa ili joge, naravno ne toliko po tehnikama (ni šoping ni traženje posla ne iziskuju poseban način sjedenja i disanja, niti specijalne kostime i mantre), koliko po osnovnoj spiritualnoj orijentaciji.
Što je kapitalizam brži, fleksibilniji, i lišeniji sigurnih i predvidljivih institucija, to se više svakodnevnica transformira u različite oblike spiritualnosti, bili oni spontano improvizirani ili planski trenirani pomoću istočne mistike, pop-psihologije ili menadžerskih tehnika
Budistički mindfulness (usredotočena svjesnost, pomnost) znači upravo koncentraciju na sada, na trenutak u kojem jesmo, te uči kako ne dozvoliti prošlosti da nas opterećuje i ograničava, kako ne biti egoističan i posesivan, kako se ne navući ni na stvari ni na osobe, kako se ne vezati i uvijek biti spreman otpustiti…
 
Primjerice, kada kupimo novi mobitel, već znamo da će isti najkasnije za dvije godine biti star i neadekvatan. Svjesni smo prolaznosti te kratkotrajnosti i stvari i ljudi, te da će svaki lifestyle trend u kojeg se uključimo brzo postati stvar prošlosti, tako da je svaka praksa šopinga istovremeno i trening ne-vezivanja (jednako je s iznajmljivanjem stanova u kojima nećemo ostati dugo ili zaposlenjima na određeno vrijeme). Ako u kapitalizmu želimo psihološki i emocionalno preživjeti, ne smijemo se previše vezivati nizašto.
 
I menadžerski pitchevi i lifecoaching savjeti podučavaju nešto slično, osobito kako se ne osjećati povrijeđeno zbog neuspjeha, kako se na brzinu sabrati i pokušati ponovno, kako se ne opterećivati prošlošću itd. To nije prekrivanje loše kapitalističke stvarnosti lijepim spiritualnim ideološkim velom, već predstavlja realne, praktične tehnike preživljavanja i potrage za uspjehom u specifičnim kapitalističkim uvjetima. Sama spiritualnost kapitalizma, njegova brzina i nepredvidljivost te indiferentnost prema materijalnosti donekle nas senzibiliziraju za spiritualne prakse s Istoka (čak i ako ih ne provodimo u eksplicitno budističkom ili jogističkom obliku, primorani smo razviti određeni modus o(t)puštanja, nevezivanja i savladavanja povrijeđenosti u suočenju s nekim oblikom gubitka).
 
Smatram da u tome leži dobar dio objašnjenja za današnju popularnost new age tehnika i praksi – što je kapitalizam brži, fleksibilniji, i što manje sigurnih i predvidljivih institucija sadrži, to se više svakodnevni život transformira u različite oblike spiritualnosti, bili oni spontano improvizirani ili planski trenirani pomoću istočne mistike, pop-psihologije ili menadžerskih tehnika. U tom smislu, opsjednutost jogom i meditacijom (možda najviše, ali ne isključivo prisutna kod novih srednjih klasa) nije toliko lažna svijest, koliko racionalan način izlaženja na kraj s nepredvidljivošću kapitalizma.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 27. prosinca 2017. Nitko neće zvati trola na konferenciju Povlačenjem direktne korelacije između obrazovnog sustava i tržišta rada zanemaruju se makroekonomske proporcije pronalaženja zaposlenja u sve fleksibiliziranijoj globalnoj ekonomiji i poseže u suspektne elaboracije teorija individualne akumulacije ljudskog kapitala. Sa sociologom Primožom Krašovcem, docentom s Filozofskog fakulteta u Ljubljani, razgovarali/e smo o hegemonijskoj i tjelesno disciplinirajućoj funkciji obrazovanja, važnosti klasne perspektive u analizi neoliberalnih modela obrazovanja, financiranju visokog obrazovanja, miopičnim kurikularnim intervencijama, permisivnim i autoritarnim pedagoškim trendovima te prijemčivosti akademskog polja za izazove kritičke teorije.
  • 31. prosinca 2017. Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest, daje presjek trenutnog stanja na američkoj ljevici i nudi prijedloge za daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.
  • 9. listopada 2016. Strast prema poslu Opće je prihvaćena ideja da moramo raditi kako bismo zaslužili dovoljno za preživljavanje, no sve je učestalije prisutna misao da taj isti rad moramo i strastveno voljeti, mjereno u satima koje provedemo na poslu. U moru kvalificirane radne snage koju tržište ne može apsorbirati, upravo je spremnost da se izgara za posao karakteristika koja je na cijeni. Vrijednosti koje promiče takva radna etika i koje zauzimaju gotovo sakralno mjesto u suvremenom imaginariju o radu nisu ništa drugo doli uznapredovala iluzija o savršeno produktivnom nadčovjeku - brojna istraživanja i društvene analize pokazuju kako je pretjeran rad kontraproduktivan, a životni vijek onih koji se u njega upuštaju osjetno kraći i nekvalitetniji.
  • 17. lipnja 2010. Svi antikomunisti su tigrovi od papira
  • 9. kolovoza 2016.
    Featured Video Play Icon
    Nekoliko otvorenih pitanja vezanih uz teoriju ideologije
    Donosimo snimku prvog u nizu novog ciklusa predavanja CRS-a posvećenog teoriji ideologije, u kojem Primož Krašovec razmatra Foucaultovu kritiku marksističke teorije ideologije i njezin odnos s Marxovom kasnijom formulacijom problema ideologije kroz koncept fetišizma robe, te problematizira uvriježeno razumijevanje dinamike odnosa subjekta i ideologije, ukazujući na druge načine djelovanja ideologije koji zaobilaze pretpostavljenu interpelativnu, kognitivnu i simboličku razinu, djelujući direktno na samo tijelo.
  • 3. siječnja 2016. Život nakon ucjene nadnicom Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.
  • 24. svibnja 2015.
    Featured Video Play Icon
    Kritika javnog sektora kao slijepa pjega ljevice
    Pogledajte snimku predavanja Primoža Krašovca, održanog na Akademiji likovnih umjetnosti 8. svibnja u sklopu programa Škole suvremene humanistike 8. Subversive festivala, koja se ove godine održavala pod naslovom "Socijalna dimenzija kulturne politike": "Neoliberalni diskurs i reformističke prakse utjecajne su i uspješne upravo zato što se temelje na stvarnim životnim iskustvima institucionalne inercije, ukorijenjenih statusnih nejednakosti te povećane marginalizacije i frustracije perifernih, prekarnih radnika u javnom sektoru. S druge strane, politički diskursi utemeljeni na idealiziranoj slici javnog sektora koja ne odgovara stvarnom iskustvu zaposlenih u javnom sektoru i korisnika usluga javnog sektora, osuđeni su na političku neučinkovitost."
  • 1. travnja 2018. Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 3. listopada 2013. Politika umjetnosti: Suvremena umjetnost i tranzicija prema postdemokraciji
  • 17. siječnja 2013. Razdoblja barbarizma nužan su preduvjet za daljnju akumulaciju kapitala
  • 5. svibnja 2013. Kapitalizam mi je ukrao orgazam
  • 17. svibnja 2014. Skrivena povijest prvobitne akumulacije i klasična politička ekonomija
  • 25. travnja 2014. Tko stvara radna mjesta?
  • 31. prosinca 2018. Zašto bi psihoterapeuti trebali razgovarati o politici Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije do 2020. godine depresija će biti glavni uzročnik invaliditeta u svijetu. Kako tvrdi autor članka, postoji značajna korelacija između mentalnih poremećaja i političkih okolnosti pa zabrinjava što psihoterapeuti obično izbjegavaju razgovor o političkim pitanjima. Vrijeme je da psihoterapija prestane svaljivati krivicu za društveni neuspjeh na one bez moći.
  • 15. ožujka 2016. Biti zdrav i biti zaposlen,
    i biti zaposlen a biti zdrav
    "Akumulacija kapitala ujedno je značila akumulaciju mizerije i produljenje agonije napornog i potplaćenog rada. U psihosocijalnom kontekstu, pomak u strukturi radnih odnosa doveo je do mentalne degradacije čovjeka, što ujedno znači i promjenu percepcije rada, koji se sve češće doživljava kao robijanje sa svrhom namirenja osnovnih egzistencijalnih potreba. Životni vijek čovjeka pretvoren je u radni vijek, a slobodno vrijeme u potpunosti je podređeno ostvarenju primarnih potreba."
  • 14. siječnja 2013. Kapitalizam i bezumlje
  • 15. ožujka 2016. Kako nas je kapitalizam učinio bolesnima "Konstantna neizvjesnost i besperspektivnost ljude su natjerale na shizofren život ispunjen strahom, nepovjerenjem i gorčinom prema institucijama i državnom aparatu koji su omogućili nesmetanu cirkulaciju kapitala, eksploatirajući rad ekonomski potlačenih klasa. U takvom, ekonomski izrazito nepovoljnom, tehnokratskom i antidemokratskom ozračju, teško je ostati motiviran i sposoban za rad, teško je ostati zdrav. Gubitak posla potkopava čovjekov osjećaj vrijednosti, otuđuje ga od zajednice te čini manje aktivnim, što rezultira deflacijom njegovih psihičkih i fizičkih kapaciteta. Čovjek kroz rad zadovoljava svoje temeljne potrebe, koje nisu nužno vezane uz njihov materijalni aspekt, nego i uz potrebu za samoaktualizacijom, za izražavanjem kreativnosti te samopoštovanjem."
  • 15. ožujka 2016. Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće Trgovanje srećom pojedinca u ekonomiji koja instrumentalizira njegova nezadovoljstva i razočaranja kroz konzumerističku supstituciju, dok se u svrhu njegova optimalnog sudjelovanja u proizvodnim procesima potiče stvaranje pozitivne radne okoline, ono je što se nudi umjesto redistribucije odnosa moći i učenja demokratskom dijalogu, kao jedinom putu prema individualnom zdravlju i zdravom društvu.
  • 14. lipnja 2017. Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 26. kolovoza 2013. Ljudi nisu čestice, kapitalizam nije gravitacija
  • 29. ožujka 2015. Je li problem stvarno u tome što su na vlasti loši, korumpirani ljudi?
  • 9. travnja 2014. Marxova teorija fetišizma i neekonomski oblici dominacije, 4.4.2014.
  • 9. travnja 2016. Prilog borbi protiv klerikalizacije obrazovanja Pročitajte drugarsku kritiku koju studentima angažiranima protiv klerikalizacije obrazovanja, s čijom se borbom solidarizira, upućuje teolog Branko Sekulić, referirajući pritom na društveno progresivne nedogmatske teološke tendencije poput teologije oslobođenja, koje domicilna okoštala klerikalna struktura, ista ona koja stoji iza uprave KBF-a, uporno minorizira i cenzurira. Ili, kako to vidi Boris Buden: "Religija jest politička stvar, da li je ona lijeva ili desna - to je za mene pravo pitanje!"
  • 1. listopada 2011. Letnja škola: Kriza, odgovori, levica
  • 6. ožujka 2012. Realna supsumpcija u hramu duha – klasna borba u univerzitetskom polju
  • 9. siječnja 2013. Snimka okruglog stola – Primož Krašovec: “Europska kriza u Sloveniji”; Dragan Nikčević: “Građevinski sektor u Sloveniji, 2004-2012”
  • 2. travnja 2013. Snimka panela: “In Defence of the Commons” – Tomislav Medak, Marko Aksentijević, Dušica Radojčić, Tomislav Tomašević, Vladimir Simović, Primož Krašovec / 17. svibnja 2012.
  • 15. listopada 2013. Snimka konferencije “Dva desetljeća poslije kraja socijalizma”, 19-20.10.2012.
  • 15. veljače 2011. Kapitalizam i socijalna prava
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 31. prosinca 2018. 1968.: revolucija o kojoj je prerano suditi Transformirano, depolitizirano i često instrumentalizirano nasljeđe revolucija iz 1968., čiji su se akteri_ice prije pedeset godina pobunili protiv birokratiziranog poslijeratnog kapitalizma, sve jasnije svjedoči vlastitom povijesnom i političkom porazu. Prihvatiti da mikrodozirajuće političke i kulturne prakse predstavljaju tek izvitopereni odjek nekadašnjih progresivnih ambicija nužan je prvi korak kako bi „izmještena, autentična revolucija iz 1968. – borba protiv podređivanja ljudskog života opsjenama uspjeha i produktivnosti – među novom generacijom ponovo dobila na relevantnosti“, tvrdi Ilya Budraitskis u komentaru povodom obilježavanja njezine pedesetogodišnjice.
  • 31. prosinca 2017. U obranu starog materijalizma Suvremene strategije otpora protiv različitih opresivnih društvenih odnosa feministička je teorija zadnjih desetljeća prvenstveno temeljila na reifikaciji identitetskih politika te naglašavanju uloge jezika i diskurzivnih režima u uspostavi postojeće hijerarhije među spolovima. O ovisnosti opresivnih praksi o materijalnoj bazi i centralnoj ulozi klasne analize za emancipatorne potencijale feminističke borbe piše Sara Meger, posebno se osvrnuvši na važnost politika i praksi nasilja u reprodukciji strukturnih nejednakosti u kapitalizmu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve