Spiritualnost kapitalizma

Postoji opće mjesto – nazovimo ga ulaznom točkom ili prvom razinom kritike kapitalizma, koja tvrdi da je problem kapitalizma u tome što je previše materijalistički i konzumeristički usmjeren, odnosno da ljudi u njemu previše brinu o materijalnim stvarima, zanemarujući duhovne vrijednosti i jedni druge, te da im je stalo samo do materijalnih dobara, novca itsl. Nešto informiranija lijeva kritika kapitalizma to donekle korigira, podcrtavajući kako materijalistička dimenzija kapitalizma nije ono što bi mu trebali najviše zamjerati. Naime, radnici neminovno vode računa o svojim materijalnim potrebama i interesima, a zadaća je ljevice prije svega pokazati da oni u kapitalizmu nikada neće biti zadovoljeni i da će tek socijalizam biti istinski materijalističko društvo.

U tom pogledu, prevladavanje početničkih kritika kapitalizma znači prevladavanje new agea, naivnog spiritualizma koji se pokušava suprotstavljati gruboj materijalističnosti kapitalizma. New age je tako prikazan kao ideologija, koja ne predstavlja oslonac za kritiku kapitalizma, ali mu je inherentna utoliko što služi njegovoj mistifikaciji – grubom materijalizmu kapitalizma dodaje ponešto spiritualne šminke, kojom se maskira da su kapitalisti bogati i uspješni zbog grube materijalne eksploatacije radništva i materijalnih društvenih odnosa koji tu eksploataciju omogućavaju i održavaju, a ne zbog snage svoga duha.

New age spiritualizam u kapitalizmu nije ideologija, koja prekriva ili mistificira njegovu materijalnu realnost, nego način na koji je organiziran i djeluje subjektivni aspekt te materijalne realnosti

Svođenjem kritike kapitalizma na njegovu nedovoljnu spiritualnost te mistifikacijom njegovih najproblematičnijih aspekata sužavamo prostor za historijski konkretnu i specifičnu, sistemski imanentnu kritiku kapitalizma, koja bi mogla imati radikalni politički potencijal.

Dakle, politički artikulirani ljevičari ništa ne preziru toliko kao površne new age kritike kapitalizma i new age način života onih koji za sebe misle da su radikalni kada mijenjaju svijest pojedinca, umjesto da mijenjaju materijalnu realnost ljudi. Kao negativna figura svega što pravi ljevičar ne bi trebao biti, nastupa urbani kreativac koji se bavi jogom i meditacijom, čita pop psihologiju i pokušava razmišljati pozitivno, misleći da time može promijeniti svijet. Međutim, smatram da takva analiza i stav previđaju dvije bitne stvari – kao prvo, realnu i materijalnu spiritualnost kapitalizma (ma koliko to zvuči paradoksalno, new age spiritualizam u kapitalizmu nije ideologija, koja prekriva ili mistificira njegovu materijalnu realnost, nego način na koji je organiziran i djeluje subjektivni aspekt te materijalne realnosti) i, kao drugo, racionalnost subjektivnog newagerskog ili spiritualističkog stava (koji nije samo posljedica naivnosti ili nerazumijevanja materijalne realnosti kapitalizma, nego način učinkovitog djelovanja unutar nje).

Već na najosnovnijoj razini strukture – poimamo li je kroz Marxovu osnovnu formulu kapitala kao N – N’, novac koji proizvodi više novca – u kapitalizmu postoji nešto spiritualno u samom zanemarivanju materijalne dimenzije ekonomije (odnosno, Marxovom terminologijom, dimenzije upotrebne vrijednosti) koja je potrebna da bi se (čisto ekonomski) oblik vrijednosti, koji je specifičan za kapitalizam, tek mogao uspostaviti. Da bi se pojedinačne robe uopće mogle međusobno slobodno razmjenjivati, potrebno je (sohn-rethelovski rečeno) realno apstrahiranje njihovih materijalnih kvaliteta, jer robe na materijalnoj razini nemaju ništa zajedničko na osnovi čega bi se mogle regularno razmjenjivati jedna za drugu. Da bi kapitalizam bio moguć, robe svoju vrijednost izražavaju u novcu, toj čudnoj apstraktno-konkretnoj stvari, materijalnom otjelovljenju indiferentnosti kapitala prema materijalnosti.

Istina je da se u kapitalizmu sve svodi na novac, no upravo to ne ide u prilog kritici kapitalizma kao suviše materijalističkog. Obične materijalne stvari u kapitalizmu su tek potrošna roba, sredstvo za pribavljanje novca, a ne cilj – poduzeća ne proizvode zbog samih proizvoda, nego zbog novčane zarade i profita, a i radnici te proizvode ne konzumiraju zbog same konzumacije, već kako bi regenerirali svoju radnu snagu i bili u mogućnosti nastaviti zarađivati naknadu za svoj rad. Naime, konzumacija stvari zbog njih samih u kapitalizmu je zapravo rijetka i iznimna, zbog čega oni koji imaju tu mogućnost i privilegiju, u kapitalističkim društvima uživaju iznimni društveni status esteta, uzdiglih iznad prozaične svakodnevnice masovne potrošnje i supermarket-kulture. Fokusiranost na stvari i opsjednutost istima nije, dakle, toliko karakteristika kapitalizma koliko pretkapitalističkih društava – dok su pretkapitalističke društvene hijerarhije počivale na rigidnim pravilima posjedovanja i potrošnje određenih roba koje su označavale društveni status, u kapitalizmu potrošnja ima sekundarnu ulogu i instrumentalizirana je u svrhu zarađivanja novca, u obliku profita ili nadnice.

Dakle, na najosnovnijoj razini, spiritualnost kapitalizma ne počiva na stvarima po sebi niti na njihovom proizvođenju kao takvom, nego na procesima društvenog kretanja stvari i ljudi koji omogućavaju da N proizvede N’ i gdje je N utjelovljenje apstrahiranja od materijalne razine i njezinog zanemarivanja/instrumentalizacije/sekundarnosti.

Dok su pretkapitalističke društvene hijerarhije počivale na rigidnim pravilima posjedovanja i potrošnje određenih roba koje su označavale društveni status, u kapitalizmu potrošnja ima sekundarnu ulogu i instrumentalizirana je u svrhu zarađivanja novca

Za kapitalizam je, također na najosnovnijoj razini, iznimno relevantna još jedna nematerijalna „stvar“ – vrijeme. Učinkovito upravljanje vremenom je najvažnija komponenta svih kapitalističkih praksi proizvodnje viška vrijednosti. Primjerice, produktivnost (mjerena količinom vremena potrebnog za proizvodnju jedinice proizvoda) je najbitniji segment konkurentske prednosti pojedinačnih poduzeća, jer ona kompresiranjem vremena snižavaju troškove po jedinici proizvoda te ih proizvode više u zadanom vremenu, što istovremeno znači i povećanje profita te tržišnog udjela. Nadalje, poduzeća konstantno rade na kompresiranju vremena potrebnog za prodaju proizvoda (obrat kapitala) jer time oslobađaju vrijeme za prodaju još veće količine proizvoda (što je ekvivalentno povećanju tržišnog udjela).

Orijentirajući se prvenstveno oko novca i vremena, kapitalizam nije previše materijalističan nego, upravo suprotno, previše spiritualističan. Time prelazim na sociološki nešto konkretniju razinu analize – dakle, od spiritualnosti kapitalizma na najosnovnijoj razini njegove organizacije, ka racionalnosti spiritualnosti kao subjektivnog stava i ljevičarskim kritikama iste. Naime, i individualna spiritualnost učesnika u kapitalističkom proizvodnom procesu proizlazi iz osnovnih karakteristika funkcioniranja samog kapitalizma.

Da bi kapitalistička proizvodnja uopće mogla funkcionirati kao beskonačno povećavanje prvobitne investicije (N – N’), ona nužno mora raskinuti s pretpostojećim načinima proizvodnje utemeljenima na ex ante određenim postupcima, koji proizlaze iz tradicije i stanovitih religijskih te političkih autoriteta. Ili obrnuto – tradicionalni oblici proizvodnje ne mogu održavati kapitalističke odnose koji su usmjereni ka tržišnoj prodaji i podvrgnuti pritiscima konkurencije. Tržište i konkurencija istovremeno su i osnovne odrednice kapitalističke proizvodnje, kao i oblici ex post validacije proizvodnje. Dakle, kapitalistička proizvodnja nije unaprijed određena tradicijom ili statusnim hijerarhijama, nego retroaktivno, ponašanjem potrošača i konkurentskih poduzeća.

Ponašanje potrošača određuje koliki će biti povratni priljev novca u poduzeće, a time i moć proizvodnje, dok ponašanje konkurentskih poduzeća utječe na kretanje cijena na tržištu, i pruža povratni priljev informacija, odnosno cjenovnih signala koji određuju smjer pojedinačnih proizvodnji. Snižavanje cijena proizvoda konkurentskih poduzeća ukazuje na to da je konkurencija u proizvodnom procesu učinkovitija i da postoji opasnost gubitka tržišnog udjela.

U kapitalizmu tako više ne postoji vječna, idealna forma proizvoda koju bi ekonomiji unaprijed određivali vanjski religijski ili politički autoriteti, nego je proces kapitalističke proizvodnje neprekidno eksperimentiranje. Ukusi, mode, trendovi, a time i ponašanje potrošača, neprestano se i nepredvidljivo mijenjaju. Kapitalistička proizvodnja iznimno je dinamičan proces, kojega retroaktivno disciplinira djelovanje potrošača i konkurentskih poduzeća, ali ne na način koji bi tek premjestio pretkapitalističko striktno određivanje s početka na kraj proizvodnog procesa. Ni potrošači niti konkurencija ne signaliziraju pojedinačnim poduzećima što i kako da proizvode, već samo stupanj svojega zadovoljstva proizvedenim (u slučaju potrošača) te stupanj svoje učinkovitosti (u slučaju konkurentskih poduzeća). Discipliniranje proizvodnog procesa u kapitalizmu ima karakter beskonačnog eksperimentiranja, kako u načinu proizvodnje (utjecaj konkurencije) tako i s obzirom na same proizvode (utjecaj potražnje),

Discipliniranje proizvodnog procesa u kapitalizmu ima karakter beskonačnog eksperimentiranja, jer nije moguće unaprijed znati koji će se proizvod dobro prodavati niti koja će tehnika proizvodnje biti učinkovitija

jer nije moguće unaprijed znati koji će se proizvod dobro prodavati niti koja će tehnika proizvodnje biti učinkovitija. Dakle, nepredvidljivost ekonomskih praksi karakteristična je za kapitalizam.

Time i želja s kojom se ulazi u proizvodnju i potrošnju postaje nepredvidljiva. Želja u proizvodnji investirana je u procese beskonačnog inoviranja u svrhu povećavanja produktivnosti i učinkovitosti samog proizvodnog procesa (ne više u ponavljanje i usavršavanje određene proizvodne tehnike, kao u slučaju tradicionalnog zanatskog rada), dok je želja u potrošnji investirana u proces beskonačnog eksperimentiranja te prilagođavanja načina života i individualne estetike (ne više toliko u skupljanje samih roba). Kako više ne postoji finalna idealna forma pojedinačne robe, tako ne postoji ni finalni idealni skup osobnih stvari – hvatanje koraka s beskonačno i brzo promjenjivim modama i trendovima znači upravo da je svaki komad odjeće ili namještaja, mobitel, automobil … kratkog vijeka i zamjenjiv.

Strast današnjeg potrošača nije strast kolekcionara, kojega nakon što ispuni jedno mjesto u kolekciji poštanskih maraka ili sličica nogometaša već opsjeda potraga za novim predmetom kojim će ispuniti novo mjesto i jednako je intenzivno vezan za sve predmete koje posjeduje; dok se istinski filatelista nikada neće odreći nijedne od svojih maraka (odnosno, svako bi ga odricanje teško pogodilo). Smisao današnjeg konzumerizma upravo je u konstantnom odricanju od pojedinačnih stvari i njihovu nadomještanju – šešir koji izađe iz mode potrebno je što brže nadomjestiti drugim, itd. Ne radi se o vezanosti za stvari, nego o želji, koja je investirana u beskonačni proces predviđanja modnih i drugih trendova, te promjene, prilagođavanja i nadomještanja.

Slično tome, ni kapitalisti nisu navučeni na konkretnu proizvodnu tehniku ili proizvode svojega poduzeća, nego na proces beskonačne promjene jednoga i drugoga (procesne inovacije i inovacije proizvoda), u kojem moraju predviđati i prestići ponašanje konkurencije.

Strasti razvijenog kapitalizma ne znače opsjednutost stvarima, za razliku od ancien regimea, u kojem su najznačajnije strasti imale karakter posesivnosti i kolekcionarstva, poput pomame građanskih gospi za kaputima od krzna. Same stvari u kapitalizmu su irelevantne, a opsjednutost njima na strukturnoj se razini nadomješta opsjednutošću novcem i vremenom, dok se na razini svakodnevnog života nadomješta opsjednutošću procesima.

Svakodnevni život u kapitalizmu u sferi konzumacije time zadobiva spiritualne poteze – spiritualnost kapitalizma na toj razini ne znači prekrivanje njegovih materijalnih procesa spiritualističkim ideologijama, nego djelovanje određene spiritualnosti na razini samih tih procesa. Sam način organizacije kapitalističke konzumacije u tom se smislu približava određenim istočnim mističnim praksama (istovremeno povećavajući senzibilitet zapadnih potrošača za te prakse). Proces šopinga, ali i drugi poduhvati, poput traženja posla, usvajanja radnih vještina itd. nisu daleko od budističkog mindfulnessa ili joge, naravno ne toliko po tehnikama (ni šoping ni traženje posla ne iziskuju poseban način sjedenja i disanja, niti specijalne kostime i mantre), koliko po osnovnoj spiritualnoj orijentaciji.

Što je kapitalizam brži, fleksibilniji, i lišeniji sigurnih i predvidljivih institucija, to se više svakodnevnica transformira u različite oblike spiritualnosti, bili oni spontano improvizirani ili planski trenirani pomoću istočne mistike, pop-psihologije ili menadžerskih tehnika

Budistički mindfulness (usredotočena svjesnost, pomnost) znači upravo koncentraciju na sada, na trenutak u kojem jesmo, te uči kako ne dozvoliti prošlosti da nas opterećuje i ograničava, kako ne biti egoističan i posesivan, kako se ne navući ni na stvari ni na osobe, kako se ne vezati i uvijek biti spreman otpustiti…

Primjerice, kada kupimo novi mobitel, već znamo da će isti najkasnije za dvije godine biti star i neadekvatan. Svjesni smo prolaznosti te kratkotrajnosti i stvari i ljudi, te da će svaki lifestyle trend u kojeg se uključimo brzo postati stvar prošlosti, tako da je svaka praksa šopinga istovremeno i trening ne-vezivanja (jednako je s iznajmljivanjem stanova u kojima nećemo ostati dugo ili zaposlenjima na određeno vrijeme). Ako u kapitalizmu želimo psihološki i emocionalno preživjeti, ne smijemo se previše vezivati nizašto.

I menadžerski pitchevi i lifecoaching savjeti podučavaju nešto slično, osobito kako se ne osjećati povrijeđeno zbog neuspjeha, kako se na brzinu sabrati i pokušati ponovno, kako se ne opterećivati prošlošću itd. To nije prekrivanje loše kapitalističke stvarnosti lijepim spiritualnim ideološkim velom, već predstavlja realne, praktične tehnike preživljavanja i potrage za uspjehom u specifičnim kapitalističkim uvjetima. Sama spiritualnost kapitalizma, njegova brzina i nepredvidljivost te indiferentnost prema materijalnosti donekle nas senzibiliziraju za spiritualne prakse s Istoka (čak i ako ih ne provodimo u eksplicitno budističkom ili jogističkom obliku, primorani smo razviti određeni modus o(t)puštanja, nevezivanja i savladavanja povrijeđenosti u suočenju s nekim oblikom gubitka).

Smatram da u tome leži dobar dio objašnjenja za današnju popularnost new age tehnika i praksi – što je kapitalizam brži, fleksibilniji, i što manje sigurnih i predvidljivih institucija sadrži, to se više svakodnevni život transformira u različite oblike spiritualnosti, bili oni spontano improvizirani ili planski trenirani pomoću istočne mistike, pop-psihologije ili menadžerskih tehnika. U tom smislu, opsjednutost jogom i meditacijom (možda najviše, ali ne isključivo prisutna kod novih srednjih klasa) nije toliko lažna svijest, koliko racionalan način izlaženja na kraj s nepredvidljivošću kapitalizma.