Klasna borba, a ne klasna suradnja

O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.

Bista Giuseppine Martinuzzi, Šetalište San Marco, Labin, 2018. (foto: AG)
Kriza liberalno-demokratskog kapitalizma, koji se legitimira zagovorom građanskih sloboda (ali bez ekonomskih prava), postala je očigledna jačanjem ekstremno desnih pokreta i stranaka: osim napada na radnička i socijalna prava, sve učestaliji postali su i napadi na prava seksualnih manjina, ženska prava i prava migranata, te slobodu medija. No u analizama uzroka konzervativne kontrarevolucije i krize buržoaskih institucija često se zaboravlja da su institucije liberalne-demokracije svoj legitimitet izgubile već pojavom fašizma, neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Politika ujedinjene fronte, strategija borbe protiv fašizma koju je njemačka revolucionarka Clara Zetkin artikulirala u rezoluciji prihvaćenoj od strane proširenog Izvršnog odbora Komunističke internacionale 1923. godine, prva je plauzibilna teorijska marksistička analiza novog političkog fenomena.
U analizama uzroka konzervativne kontrarevolucije i krize buržoaskih institucija često se zaboravlja da su institucije liberalne-demokracije svoj legitimitet izgubile već pojavom fašizma, neposredno nakon Prvog svjetskog rata
Ekonomska kriza i imperijalistički zahtjev za novim tržištima i resursima, kriza buržoaskih institucija i jačanje međunarodnog radničkog pokreta koji prijeti revolucionarnim prevratom, socioekonomski je kontekst pojave i omasovljenja fašističkih pokreta, prvo u Italiji, a potom i u drugim europskim zemljama.
 
U prethodnom tekstu o Clari Zetkin, fokusirali smo se na njezin teorijski doprinos i partijski rad na formiranju široke radničke fronte u borbi protiv fašizma unutar Komunističke partije Njemačke i Kominterne, u vrijeme kada fašizam još nije prepoznat kao specifičan politički i ekonomski fenomen. Tema ovog teksta bit će konkretno političko-pedagoško djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke, socijalistkinje i komunistkinje, borkinje protiv fašizma i velike zagovornice jedinstva slavenskog i talijanskog radništva, te prava radnika i radnica, posebno žena i djece.
 
S obzirom na ideološku nepoželjnost lika i djela Giuseppine Martinuzzi tijekom posljednja dva desetljeća, te relativnu nepoznatost njenog rada široj javnosti, osvrnut ćemo se i na životni put i ostavštinu Giuseppine Martinuzzi, no naglasak staviti na njeno političko djelovanje nakon prihvaćanja socijalističkih ideja krajem 19. stoljeća, odnosno pristupanja komunističkom pokretu 1921. godine, u vrijeme jačanja talijanskog fašizma.


§


Giuseppina Martinuzzi (1844-1925) rođena je u uglednoj buržoaskoj obitelji u Labinu, a kao „učiteljica siromašnih“ više je od 30 godina radila s djecom najdeprivilegiranijih članova/ica društva – rudarskom i seljačkom djecom Labinštine, djecom tršćanskih radnika/ica iz Lloydova brodogradilišta i djecom iz proleterskog geta u tršćanskoj četvrti Stari grad. Martinuzzi je bila i pedagoška teoretičarka: napisala je Mnemonički priručnik (1881), koji je služio kao propedeutički alat za lakše praćenje gradiva, koautorica je Čitanke za narodne škole, osnovnoškolskog udžbenika s kraja 1890-ih godina, te autorica članaka u kojima kritički analizira tadašnji školski sustav i zalaže se za dostupnost obrazovanja širokim narodnim masama. Surađivala je s brojnim talijanskim i istarskim dnevnicima i časopisima, a krajem 1880-ih godina i sama je izdavala dva književna časopisa (Pro Patria i Pro Patria Nostra), koji su se našli pod udarom cenzure austrijskih vlasti i desnih talijanskih liberalno-nacionalnih krugova.
Giuseppina Martinuzzi kao 42-godišnjakinja (foto: AG, izvor: arhivska građa ostavštine Giuseppine Martinuzzi, fond Sveučilišne knjižnice Rijeka, uz dozvolu korištenja za opremanje ovog znanstveno-istraživačkog rada)
Nakon što je prihvatila ideje socijalizma, svoje je nastavničko i književno znanje stavila u funkciju politizacije slušatelja/ica i čitatelja/ica: radnicima/cama, ženama i mladima drži niz političkih predavanja i govora o socijalnoj pravdi i radničkim pravima, internacionalizmu, borbi protiv imperijalizma te nadolazećoj socijalističkoj revoluciji. Kao plodna pjesnikinja i spisateljica, Martinuzzi je, uz lirske tekstove, pisala i pjesme socijalne tematike, no u kasnijem razdoblju, u vrijeme intenzivnog društvenog angažmana, književnost pretvara u instrument političke borbe. Iz tog razdoblja datira i njezino najpoznatije djelo, povijesno-socijalni spjev „Nepravda“ (1907), svojevrsna posveta narodu Labinštine, u kojem se bavi i temama poput kolonijalizma, teškog rada u rudnicima, tvornicama i na polju.
 
U ranom razdoblju života zagovarala je stavove republikanske struje talijanskog nacionalnog liberalizma[1], no tijekom 1890-ih godina postaje borbena socijalistkinja i zalaže se za bratstvo slavenskog i talijanskog proletarijata u klasnoj borbi protiv kapitalizma i imperijalizma. I prije nego se politički angažirala u socijalističkim organizacijama, Martinuzzi je bila aktivna u različitim radničkim društvima[2]. U siječnju 1921. godine, postaje članica Komunističke partije Italije, a iste godine i politička sekretarka Ženske komunističke grupe u Trstu. 1921. godine pruža podršku pobunjenim labinskim rudarima koji, prosvjedujući protiv fašističkog nasilja i teških uvjeta rada, tijekom jednomjesečnog štrajka osnivaju samoupravnu Labinsku republiku.
 
Giuseppina Martinuzzi umire 1925. godine u Labinu, u 81. godini života. Pokopana je na labinskom gradskom groblju u skladu s političkom oporukom koju je 1920. godine s bolesničke postelje uputila Upravnom odboru Socijalističke partije u Trstu – bez vjerskih ceremonija, tek lijesa umotana u „svetu internacionalnu zastavu“[3]. Pogrebu je prisustvovalo mnoštvo rudara i seljaka Labinštine koji su nosili fenjere i crvene zastave, a događaj je prerastao u jedan od najvećih iskaza otpora istarskog proletarijata protiv fašizma[4]. Na grobu Giuseppine Martinuzzi, osim njenog imena te godine rođenja i smrti, nalazi se samo velika baklja od istarskog kamena koju su o vlastitom trošku podigli labinski rudari[5].


§


Promjenom političke paradigme krajem 20. stoljeća zamrla je i publicistička aktivnost vezana uz rad Giuseppine Martinuzzi, no jačanjem interesa za historijsko-materijalistički analizu krize neoliberalnog kapitalizma, mijenjaju se preduvjeti za istraživanje njezine ostavštine. Iz niza radova nastalih tijekom 1970-ih godina važno je izdvojiti knjige Giuseppina Martinuzzi – Documenti del Periodo Rivoluzionario 1896-1925 (priredila Marija Cetina, Pula: Naučna biblioteka – Biblioteca Scientifica, 1970) te Giuseppina Martinuzzi, Socijalizam i domovina: izbor iz djela (priredio Giacomo Scotti, Pula: Čakavski sabor, Istarska naklada, Rijeka: Otokar Keršovani, Edit, 1979),
Nadgrobni spomenik Giuseppine Martinuzzi, Gradsko groblje Labin, 2018. (foto: AG)
u kojima su objavljeni transkripti, odnosno prijevodi važnog dijela njezine književne i političke ostavštine. Prije četiri godine, labinska Zajednica Talijana, koja nosi ime Giuseppine Martinuzzi, sabrala je i objavila četrdesetak članaka Giacoma Scottija o njezinom životu i radu, koji su tijekom 70-ih izlazili u riječkom listu Panorama[6]. O istraživačkom interesu za nasljeđe Giuseppine Martinuzzi govori i činjenica da će na 2. Labinskim kulturno-povijesnim susretima, koji će se u organizaciji Grada Labina održati u ožujku sljedeće godine, jedna sekcija biti posvećena istarskoj revolucionarki.
 
Ovaj tekst, osim što se oslanja na radove gore spomenutih autora/ica, temelji se i na istraživačkom posjetu arhivu Narodnog muzeja Labin, te arhivu Sveučilište knjižnice Rijeka u kolovozu ove godine, gdje je trenutno pohranjena ostavština Giuseppine Martinuzzi. Martinuzzi je 1897. općini Labin oporučno ostavila bogatu privatnu biblioteku u tri masivna ormara izrađena za tu priliku (415 svezaka sa 773 djela, kojima je naknadno pridodala i neka pisma, rukopise, privatne dokumente te časopise)[7]. Martinuzzi je svu građu katalogizirala, uvezla u mape, označila i numerirala, ostavivši i upute o načinu njenog čuvanja i korištenja. U listopadu 1921. godine unijela je izmjenu u akt donacije te brigu nad Bibliotekom i dokumentima povjerila Kružoku za socijalne studije i Talijanskoj federaciji rudarskih radnika – Sekcija Labin[8].
 
Zbog nedostatnih arhivskih uvjeta u Narodnom muzeju Labin, dio ostavštine premješten je u depo Sveučilišne knjižnice Rijeka, a trenutno se očekuje odgovor Ministarstva kulture na zahtjev za njegovim povratom u depo labinskog muzeja. Biblioteka Giuseppine Martinuzzi danas je, nažalost, nepotpuna – pregledom građe lako je uočiti da nedostaju neke knjige, mape i pripadajući spisi (kao i jedan ormar[9]), o čemu postoje i bilješke ranijih istraživača/ica unutar same građe.


§


Početak socijalističkog perioda u političkom djelovanju Giuseppine Martinuzzi najčešće se veže uz 1890-e godine, odnosno osnivanje Socijaldemokratske partije u Trstu (1897). Međutim, Martinuzzi je interes prema socijalnim temama pokazivala i ranije, u tzv. iredentističkoj fazi, dok je zastupala liberalno-nacionalističke stavove: kao sekretarka liberalnog Tršćanskog radničkog društva surađivala je s republikancima i garibaldincima, održavala veze s radničkim vođama poput Lajoša Domokoša, te predvodnicima ranog tršćanskog socijalizma poput Carla Ucekara, Antonija Gerina, Giovannija Oliva[10].
 
Martinuzzi 1899. godine drži niz javnih predavanja i govora u Trstu i Puli, čime započinje nova intenzivna faza u načinu njezinog političkog djelovanja. Dio političke esejistike objavljen je u obliku brošura, neki su govori sačuvani kao skice, dok su nam teme drugih izlaganja poznate samo putem javno objavljenih najava programa. Iz govorâ[11] je vidljivo da Martinuzzi već na početku socijalističkog djelovanja govori o ograničenosti liberalnog koncepta slobode,
Najava predavanja Giuseppine Martinuzzi održanih 1909. godine u sjedištu Socijalističke partije u Trstu (foto: AG, izvor: arhivska građa ostavštine Giuseppine Martinuzzi, fond Sveučilišne knjižnice Rijeka, uz dozvolu korištenja za opremanje ovog znanstveno-istraživačkog rada)
koji je deprivilegiranima namijenio „slobodu da umru od gladi, kada i gdje žele“ („Sloboda i ropstvo“), kritizira koncept „buržoaske domovine“ te poziva na klasnu solidarnost i bratstvo talijanskog i slavenskog proletarijata („Domovina i socijalizam“), osuđuje korištenje dječjeg rada kao sredstva za akumulaciju kapitala („Rad djece u tvornicama i rudnicima“), ukazuje na patrijarhalni društveni ustroj i loše materijalne uvjete kao uzroke nerazvijenosti ženskog pokreta u tzv. Julijskoj krajini („Ženski pokret“).
 
Nakon što 1905. godine napušta nastavničko zvanje, 61-godišnja Martinuzzi sve svoje vrijeme i znanje posvećuje širenju socijalističkih ideja. Intenzivno predaje radnicima i radnicama, ženama i mladima, piše za novine i drži političke govore na mitinzima Socijalističke partije Italije. Aktivnosti povezane uz političko obrazovanje uglavnom se odvijaju u Udruženom sjedištu u Trstu u sklopu programa Ženske socijalističke grupe, koju je Martinuzzi osnovala 1905. godine, te Omladinske socijalističke grupe, osnovane 1907. godine, s kojom također usko surađuje. Pojedina njena predavanja danas su nam dostupna u obliku brošura upravo temeljem publicističkog djelovanja ovih dviju grupa[12].
 
Kao dio ostavštine Giuseppine Martinuzzi u Sveučilišnoj knjižnici Rijeka (mapa S), pohranjen je program pod naslovom „Popularna predavanja o socijalizmu“. Radi se o najavi 16 predavanja Giuseppine Martinuzzi koja će se održati svake srijede (s početkom 24. studenog 1909.) u Udruženom sjedištu u Trstu, tj. kulturno-političkom centru u kojem djeluje Ženska socijalistička grupa. Iz ponuđenih naslova vidljivo je kako se Martinuzzi, uz ranije spomenute teme, sve više bavi ekonomskim pitanjima („Zašto poljoprivredna i industrijska proizvodnja mora biti regulirana zakonima?“, „Kakve je forme kapital?“, „U kakvom je odnosu nadnica prema radu?“), te približava ideji komunizma koju će zastupati u posljednjoj fazi svojeg političkog rada („Komunistički manifest“, „Komunizam i socijalizam“).


§


Sadržaj biblioteke Giuseppine Martinuzzi svojevrsni je putokaz kroz njezin intelektualni i politički razvoj i rad. U riječkom sveučilišnom arhivu nalazi se Katalog (te dodatak izdvojen u posebnu bilježnicu) iz 1910. godine, u kojem je Martinuzzi popisala sadržaj svoje biblioteke.[13] Osim djela klasičnih književnih i filozofskih autora (poput Torquata Tassoa, Goethea, Voltairea, Immanuela Kanta), sastavni dio biblioteke čine i radovi iredentističkog nacionaliste Tomasoa Lucianija te socijalističkog pjesnika Fillipa Zambonija, s kojima je Martinuzzi održavala intenzivnu korespodenciju, djela Augusta Bebela i Ferdinanda Lassallea, jednih od utemelja njemačkog socijaldemokratskog pokreta, te više radova Friedricha Engelsa i Karla Marxa, uključivo i Komunistički manifest.
 
Stranica Kataloga biblioteke Giuseppine Martinuzzi, 1910. (foto: AG, izvor: arhivska građa ostavštine Giuseppine Martinuzzi, fond Sveučilišne knjižnice Rijeka, uz dozvolu korištenja za opremanje ovog znanstveno-istraživačkog rada)
Uz kritiku nacionalizma i zagovor talijansko-slavenskog bratstva, te borbe za radnička prava, tema kojoj se Martinuzzi neprestano vraća su prava žena. Iako temeljem Kataloga biblioteke i korespondencije dostupne u riječkom i labinskom arhivu nije moguće ustvrditi da je Martinuzzi održavala kontakt ili bila upoznata s govorima Clare Zetkin, predvodnice međunarodnog ženskog socijalističkog pokreta u vrijeme Druge internacionale, sadržaj i naslovi nekih od njenih govora upućuju da je pratila rasprave koje su se krajem 19. i početkom 20. stoljeća odvijale na temu tzv. ženskog pitanja. Govor „Da li u sadašnjim društvenim uvjetima može biti ženske konkurencije na tržištu rada?“ („Popularna predavanja o socijalizmu“, 1909) adresira temu o kojoj je Clara Zetkin izlagala na osnivačkom kongresu Druge internacionale u Parizu (1889), kada se, historizirajući proces ekonomske emancipacije žena, suprotstavila inicijativi za zabranu ženskog rada. Politička participacija i političko obrazovanje žena, te važnost osnivanja zasebnih ženskih sekcija, teme su koje čine važan dio programa socijaldemokratskih partija na prijelazu stoljeća, a svoje su mjesto pronašle u većini govora Giuseppine Martinuzzi (primjerice, „Sloboda i ropstvo“[14], „Dužnost socijalista“[15], „Žene u borbi“[16] itd.). U govoru „Slobodna ljubav“ (1909)[17], Martinuzzi instituciju braka dovodi u vezu s nastankom privatnog vlasništva i postojanjem klasnih razlika, a slobodnu ljubav smatra ostvarivom samo izvan buržoaskih zakonskih i religioznih okvira – dakle, osim što gradi argumentacijsku liniju na tragu Friedricha Engelsa (Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države, 1884), otvara temu koju će nakon Oktobarske revolucije u širem kontekstu socijalizacije kućanskog rada razraditi boljševikinja Aleksandra Kolontaj. No, ono što je obilježilo društveno i političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi direktni je rad s mladima – od vremena kada je bila „odgojiteljica siromašnih“, do agitacijskog rada sa socijalističkom i komunističkom omladinom u različitim aktivima, Martinuzzi ovaj oblik djelovanja prepoznaje kao najplodniji prostor za širenje progresivnih ideja („Pozdrav mladima“, 1913)[18].


§


Nakon što je odbacila stavove buržoaskog nacionalizma, Martinuzzi je na javnoj manifestaciji u organizaciji Socijaldemokratskog saveza, održanoj 1899. godine u Trstu, izjavila:
„Danas je slobodnoj misli ime socijalizam (…)“[19]
Deset godina kasnije, u konceptu predavanja „Arhimedova poluga“ (1909), u kojem govori o važnosti sindikalne i partijske organiziranosti radništva za uspjeh klasne borbe, Martinuzzi s ogorčenjem proziva „proklete sindikalističke i reformističke tendencije“[20] u talijanskim gradovima. U vrijeme jačanja reakcionarne desne struje unutar internacionalnog socijalističkog pokreta, koja, predvođena njemačkim reformističkim teoretičarom Eduardom Bernsteinom, odbacuje zahtjev za revolucionarnim prevratom, Martinuzzi odbija strategiju suradnje s buržoaskim i konzervativnim društvenim snagama:
„Stoga klasna borba, a ne klasna suradnja; revolucija, a ne reforma.“[21]
Martinuzzi smatra da se radi o historijski nepomirljivim interesima sukobljenih klasa, te da je revolucija jedini način da proletarijat ostvari svoja prava:
„Moj opstanak u svojstvu radnika mora početi tamo gdje mora završiti tvoje postojanje u svojstvu izrabljivača. Upravo u tome je antagonizam dviju klasa koje se danas sukobljavaju u cijelom kapitalističkom svijetu. Stoga se tu ne radi o dokazivanju, uvjeravanju, nego o borbi koja treba donijeti pobjedu.“[22]
Martinuzzi će nakon Prvog svjetskog rata postati predvodnica istarskog i tršćanskog revolucionarnog socijalizma i teoretičarka tzv. boljševičke frakcije unutar Socijalističke partije Italije[23].


§


Tijekom cijelog Prvog svjetskog rata, Martinuzzi je aktivna u Socijalističkoj partiji Italije koja otežano djeluje uslijed pritiska vlasti i policije: članica je Izvršnog komiteta, na čelu je ženske sekcije, a intenzivno i dalje surađuje s omladinskom socijalističkom sekcijom. Nakon talijanske okupacije Istre i Trsta krajem 1918. godine, kao zagovornica antiratne i antiimperijalističke politike,
Ostavština Giuseppine Martinuzzi pohranjena u arhivu Sveučilišne knjižnice Rijeka (foto: AG, izvor: arhivska građa ostavštine Giuseppine Martinuzzi, fond Sveučilišne knjižnice Rijeka, uz dozvolu korištenja za opremanje ovog znanstveno-istraživačkog rada)
Martinuzzi predvodi žestoku kampanju protiv umjerene politike tršćanskih socijalreformista – pristajanja uz imperijalizam nacionalne buržoazije. Podršku dobiva od omladinske organizacije, žarišta progresivnih, revolucionarnih ideja. Reformisti su poraženi na izvanrednom kongresu socijalista Julijske krajine u Trstu u rujnu 1919. godine, a Martinuzzi je aklamacijom izabrana za delegatkinju na nacionalnom kongresu Socijalističke partije Italije iste godine[24].
 
Prve komunističke frakcije unutar Socijalističke partije Italije javljaju se krajem 1919. godine, iste godine kada je osnovana Treća komunistička internacionala. Martinuzzi prihvaća ideje Kominterne, uoči i za vrijeme Kongresa Socijalističke partije Italije u Livornu 21. siječnja 1921. godine podržava talijanske komunističke lidere, poput Antonija Gramscija, odnosno Amadea Bordige, a članicom Komunističke partije Italije postaje odmah nakon raskola na spomenutom Kongresu[25]. Martinuzzi ima 77 godina i teško je bolesna, no na inicijativu tršćanske sekcije Federacije komunističke omladine u rujnu iste godine prihvaća poziv da osnuje Žensku komunističku grupu (ŽKG) u Trstu[26].


§


Sačuvana građa vezana uz osnivanje ŽKG-a u Trstu pohranjena je u Sveučilišnoj knjižnici Rijeka (mapa Z), dok su transkripti statuta, pisama i izvještaja iz spomenute mape objavljeni u knjizi Giuseppina Martinuzzi – Documenti del Periodo Rivoluzionario 1896-1925. Dijelovi dokumenata koje citiramo, kao i događaji na koje referiramo, dio su cjelovitog prijevoda Tullija Vorana koji će na ovome portalu biti objavljeni naknadno.
 
U rujnu 1921. Martinuzzi sudjeluje u radnoj skupini koja je zadužena za izradu nacrta Statuta ŽKG-a, a 21. rujna izabrana je za političku sekretarku ŽKG-a[27]. U prvom članku Statuta definirana je njezina djelatnost:
„Grupa je osnovana u svrhu širenja marksističke i komunističke kulture među ženama, a po mogućnosti i među proleterskom omladinom.“
Članicama mogu postati sve žene starije od 16 godina koje slijede komunističke principe (članak 2), a posebnu povezanost ŽKG-a ostvarila je sa Ženskim komitetom za komunističku propagandu iz Torina (članak 5).
 
Marksističko obrazovanje kao baza za daljnje političko djelovanje, smatra se temeljnom aktivnošću ŽKG-a, a od članica se očekuje velika posvećenost osobnom političkom razvoju:
„Sve članice dužne su tjedno pohađati predavanja marksističke nauke. Ako jedna od njih bez prethodnog opravdanja izostane s tri uzastopna predavanja, biti će izbrisana iz članstva.“ (članak 9)
Koliku je važnost ŽKG posvećivala obrazovanju siromašne djece vidljivo je iz zapisnika s Prve skupštine, koja je održana 22. siječnja 1922. u Radničkoj komori u Trstu. Prisutne drugarice s posebnom su se pažnjom osvrnule na djelovanje članica u proleterskim četvrtima među mladima, pri čemu Martinuzzi, zbog svoje „poodmakle dobi“, poziva i druge drugarice da se uključe.
„Drugarica Benco, usprkos ozbiljnim popratnim teškoćama, preuzima obvezu obrazovanja proleterske omladine, koje bi se po mogućnosti održavalo svake srijede u pojedinim klubovima gradskih četvrti.“
U zapisniku s iste Skupštine, članice, svjesne važnosti samoobrazovanja za daljnje agitacijsko djelovanje, s radošću prihvaćaju aktivnost „čitanja brošura komunističkog sadržaja s komentarima i objašnjenjima, predviđen u večernjim satima, u društvenom sjedištu“.
 
Sastanak završava govorom Giuseppine Martinuzzi u kojem još jednom poziva svoje drugarice na „privrženost proleterskim ciljevima“:
„Neka ova Grupa bude nova karika u idejnom lancu koji spaja komunistkinje Italije s ruskim ženama junakinjama Oktobarske revolucije i komunistkinjama cijeloga svijeta. Kao potvrdu izrečenog pozivam vas da zaključimo Skupštinu sudbonosnim spjevom ‘Internacionalom’“.
U Statutu ŽKG-a u članku 5. jasno je naznačeno da, osim što Grupa „djeluje u skladu s nazorima Komunističke partije“, svoje aktivnosti provodi „uz očuvanje potpune samostalnosti u djelovanju i upravljanju.“
 
Međutim, u svibnju 1922. godine, na Drugoj skupštini ŽKG-a u Trstu dolazi do sukoba s rukovodstvom Komunističke omladine vezano uz program ŽKG-a. Rukovodstvo omladinske sekcije smatra kako bi ŽKG u svojim aktivnostima, umjesto marksističkom obrazovanju, prednost trebala dati sudjelovanju u konkretnim radničkim akcijama. Smatrajući da se ŽKG-u na ovaj način oduzima samostalnost u djelovanju, Martinuzzi nudi ostavku na mjesto političke sekretarke uz sljedeće objašnjenje koje je ušlo u zapisnik sa spomenute Skupštine:
„Sada nam Federacija komunističke omladine želi nametnuti drugačije djelovanje: proučavanje marksizma došlo bi na posljednje mjesto, a u prvi plan razvijanje aktivne propagande među ženskim masama, u sindikatima, među kućanicama. Osim toga Grupa bi se trebala podvrći učestalom nadzoru Komunističke omladine i time izgubiti pravo na svaku inicijativu.“
Drugarice će podržati njezinu argumentaciju te odbiti ostavku, a Martinuzzi će voditi ŽKG do rujna 1922. godine kada Aurelija Benco postaje nova politička sekretarka[28].


§


U fokusu političkog djelovanja Giuseppine Martinuzzi posljednjih je godina njezinog života, uz jačanje savezništva talijanskog i slavenskog radništva u borbi protiv kapitalističke eksploatacije, i borba protiv fašizma.
 
Jedna od temeljnih fašističkih taktika razbijanja revolucionarnog radničkog pokreta i borbe protiv komunizma bila je brutalna represija, koju su, uz političku podršku države i financijsku podršku vodećih industrijalaca i veleposjednika, provodili desničarski paravojni odredi
Nakon Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije u Rusiji, u Italiji vlada velika ekonomska kriza, ali i djeluje dobro organizirani radnički i sindikalni pokret. Radnici/ice tijekom „dvije crvene godine“ (Biennio Rosso, 1919-20) masovno preuzimaju tvornice, a zemljoradnici/ice poljoprivredne površine, organizirajući samoupravna vijeća i naoružane obrambene odrede (tzv. crvene straže). Jedna od temeljnih fašističkih taktika u razbijanju revolucionarnog radničkog pokreta te borbi protiv komunizma bila je brutalna represija, koju su, uz političku podršku države i financijsku podršku vodećih industrijalaca i veleposjednika, provodili desničarski paravojni odredi. U Italiji su teror vršili pripadnici naoružanih fašističkih skupina – članovi Fasci di Combattimento, organizacije koju je Benito Mussolini osnovao u ožujku 1919. godine u jeku poratne ekonomske krize. Na meti fašističkih odreda (squadre d’azione) prvenstveno su se našli članovi/ice sindikata, te Socijalističke i Komunističke partije Italije. Na izborima 1921. godine fašisti dobivaju 35 (od 535) zastupnika, no nakon tzv. Marša na Rim u listopadu 1922. godine, Mussolini dolazi na čelo koalicijske vlade. Sve očiglednija kriza buržoaskih institucija olakšala je uspostavu apsolutne fašističke vladavine: 1924. godine Nacionalna fašistička stranka (Partito Nazionale Fascista) izmjenom izbornog zakona dobiva dvotrećinsku većinu u parlamentu, dok niz zakonskih rješenja donesenih tijekom 1925. i 1926. godine institucionalizira fašističku diktaturu i Mussolinija kao vođu. Djelovanje Komunističke partije Italije zabranjeno je 1926. godine.


§


Martinuzzi je životni vijek provela u rodnoj Istri, odnosno Trstu u vrijeme austrijske vladavine, ali i jačanja ekonomske i društvene dominacije talijanske buržoazije nad slavenskim stanovništvom. Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije, u studenome 1918. godine Istru okupiraju talijanske snage. Slavensko stanovništvo, te organizirano radništvo bez obzira na nacionalnost, izloženo je fašističkom nasilju, dok talijanski krupni kapital (kao i austrijski prije njega) eksploatira prirodne resurse i radnu snagu. Istovremeno jača radnički i sindikalni pokret koji predstavlja osnovu budućeg antifašističkog pokreta i NOB-a u Istri.
 
Na početku Zapisnika s već spomenute Druge skupštine Ženske komunističke grupe u Trstu (14. svibnja 1922.) stoji bilješka:
„Sekretarka G. Martinuzzi sa srdžbom spominje ubojstvo koje su prethodnog dana izvršili fašisti, usmrtivši našeg člana Redentorea Sorniga, pa predlaže da nekoliko drugarica u ime Skupštine posjeti dvojicu ranjenih drugova. U tu su svrhu izabrane drugarice Giurco, Marussi, Quaiat i Sussan.“
Fašistički teror tada već traje tri godine: u kolovozu 1919. fašisti napadaju sindikalne organizacije, Klub za društvene nauke i slovensku organizaciju „Ljudski oder“ u Trstu, u srpnju 1920. pale tršćansko sjedište slovenskih organizacija „Balkan“, a u rujnu hrvatski „Narodni dom“ u Puli. Dolazi do krvavih sukoba između fašista i talijanskih te slavenskih predstavnika radničkog pokreta u nekoliko istarskih gradova, a tijekom borbi u tršćanskoj četvrti S. Giacomo, odjekuje i topovska paljba. Fašistima, koji cijelo vrijeme imaju potporu nacionalne buržoazije i krupnog kapitala, vlast uoči izbora u svibnju 1921. godine daje otvorenu podršku u daljnjem provođenju nasilja: u Trstu je uništena tiskara komunističkih časopisa Il Lavatore i Delo, spaljeno je sjedište Komunističke partije (Radnička komora), te uništen niz radničkih sjedišta, kulturnih klubova i zadružnih prodavaonica i ubijeni radnički predstavnici diljem Istre i Furlanije[29].
 
Kao što smo spomenuli, za Giuseppinu Martinuzzi to je vrijeme intenzivnog političkog djelovanja: piše antifašističke članke, sudjeluje u stvaranju komunističkih sekcija unutar Socijalističke partije u Trstu, suosnivačica je Komunističke partije Italije i politička sekretarka Ženske komunističke grupe u Trstu. Kada usred eskalirajućeg fašističkog terora labinski rudari podižu ustanak i osnivaju Labinsku republiku (2. ožujak – 4. travanj 1921.), Martinuzzi im daje bezrezervnu podršku. Za cijelo vrijeme boravka u Trstu, Martinuzzi održava veze s radničkim organizacijama iz Labina i pomaže ih, a podržava ih i tijekom štrajka koji je izbio 1903. i 1906. godine[30]. O njihovom je položaju na sljedeći način govorila 1899. godine:
„Mašta me prenosi u Labin i otvara mi se crna slika onih ugljenokopa. S prozora svoje kuće vidim kako prolaze brojne skupine Slavena u dronjcima i, oslanjajući se na štap sa željeznim šiljkom, upućuju se, bez ikakve zaštite od kiše, hladnoće i snijega, svojim dalekim prebivalištima rasutim po selima. A moj sažalni pogled zaustavlja se na najradije na dječacima koji se polako i tiho drže iza odraslih; dječaci koje je bijeda osudila na neznanje, a to znači na vječno izrabljivanje: roblje koje nije vezano željeznim lancima, nego čvrstim buržoaskim monopolom.“[31]
Ustanak labinskih rudara započeo je u znak prosvjeda protiv loših radnih uvjeta i nesmiljene kapitalističke eksploatacije radnika te rastućeg fašističkog nasilja, odnosno napada na njihovog sindikalnog vođu, socijalistu Giovannija Pipana 1. ožujka 1921. u Pazinu. Rudari 2. ožujka zauzimaju rudnike i rudarska postrojenja, miniraju prilaze i osnivaju naoružane odrede (tzv. crvene straže), uspostavljaju rudarski komitet te sami organiziraju proizvodnju. Vojska je ugušila ustanak nakon nešto više od mjesec dana, a pedesetdvojici rudara i rudarskih sindikalnih radnika suđeno je i za pokušaj uspostave sovjetske vlasti. Važno je spomenuti da je ustanku prethodila i pobuna seljaka i seljanki Proštine, koji/e, ogorčeni/e zbog učestalih upada fašističkih grupa, organiziraju naoružane seljačke straže i samoupravu u obliku tzv. seoskih vijeća[32].
Amblem Labinske republike, Labin (izvor: istrapedia.hr)
 
Austrijski, a potom talijanski krupni kapital više je od 100 godina iskorištavao prirodne resurse te radništvo i seljaštvo Labinštine. Prvu rudarsku koncesiju za vađenje ugljena u blizini Krapna dodijelila je Mletačka republika u 17. stoljeću, no početak kontinuirane eksploatacije započinje tek 1785. godine. Za vrijeme austrijske uprave vlasnik kopova na Labinštini postaje Adriatische Steinkohlen-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien iz Beča (1831), dok Trifailer Kohlenwerks Gesellschaft (Trbovljansko rudokopno društvo) 1881. objedinjuje sve rudnike Labinštine u jednu proizvodnu cjelinu. Nakon Prvog svjetskog rata i talijanske okupacije Istre, labinske rudnike preuzima Societa Anonima Carbonifera „Arsa“ iz Trsta, a 1935. novi vlasnik postaje Azienda Carboni Italiana (Poduzeće talijanskih ugljenokopa). U narednom periodu rudnici Raše postaju važan energetski resurs fašističkoj Italiji koja se priprema za novi imperijalistički rat.
 
Krajem 1922. godine, kada joj zdravlje više ne omogućava daljnje sudjelovanje u javnim aktivnostima Komunističke partije Italije, Martinuzzi svoj dom u Trstu otvara drugovima na meti fašističkog progona. U srpnju 1925. godine, četiri mjeseca prije smrti, vraća se u Labin, gdje nastavlja surađivati s komunistima, i sama trpeći fašističko uznemiravanje[33]. Umire u vrijeme trijumfa talijanskog fašizma, ali i jačanja labinskog te međunarodnog komunističkog i antifašističkog pokreta.


§


Fašizam, kao specifični historijsko-politički fenomen, reakcija je vlasničke klase na ekonomsku krizu i podjelu svjetskog tržišta nakon Prvog svjetskog rata, te odgovor na pokušaj organiziranog radništva da svoja prava izbori putem revolucionarnog prevrata. Kriza buržoaskih institucija pospješila je jačanje masovnih fašističkih pokreta i otvorila politički prostor za imperijalističke strategije krupnog kapitala.
 
Tzv. populistički pokreti, kojima se u analizama često pristupa kao neočekivanim prirodnim nepogodama, rezultat su socioekonomske konstelacije neoliberalnog kapitalizma te politička ostavština (od demokratskog sadržaja ispražnjene) liberalne borbe za ljudska prava
Kriza suvremenog liberalno-demokratskog kapitalizma posljedica je imperijalističkih politika ekonomskih i političkih elita zemalja razvijenog Zapada, nužan rezultat procesa akumulacije kapitala i konstituiranja zemalja (polu)perifernog kapitalizama kao neophodnog prostora za eksploataciju prirodnih resursa i radne snage. Tzv. populistički pokreti, kojima se u analizama često pristupa kao neočekivanim prirodnim nepogodama, zapravo su rezultat socioekonomske konstelacije neoliberalnog kapitalizma te politička ostavština (od demokratskog sadržaja ispražnjene) liberalne borbe za ljudska prava.
 
Komunističke revolucionarke Clara Zetkin i Giuseppina Martinuzzi svojim su teorijskim i praktičnim radom jasno pokazale da borba protiv fašizma nužno podrazumijeva i borbu protiv kapitalizma. Suvremene progresivne lijeve snage koje se, osim za radnička i socijalna prava, zalažu za prava žena, LGBTIQ+ osoba i migranata, te bore protiv rasizma i fašizma, degradacije okoliša i specizma, neće ostvariti svoj cilj dok klasnoj borbi pretpostavljaju klasni kompromis, a revolucionarnom socijalizmu liberalno-demokratski kapitalizam.






Bilješke:


[1] Više o političkom i društvenom angažmanu Giuseppine Martinuzzi do 1890-ih godina dostupno u: Giacomo Scotti, Sjeme revolucionarne Istre: život i djelo Giuseppine Martinuzzi „crvene učiteljice“ (Rijeka: Riječka tiskara, 1978).
 
[2] Usp. Giacomo Scotti, „Giuseppina Martinuzzi“, u: Giuseppina Martinuzzi, Socijalizam i domovina: izbor iz djela (priredio Giacomo Scotti, Pula: Čakavski sabor, Istarska naklada, Rijeka: Otokar Keršovani, Edit, 1979), 10.
 
[3] Usp. Marija Kopitar-Cetina, „Giuseppina Martinuzzi labinska revolucionarka“, u: Labinska republika 1921. godine, zbornik radova (Rijeka: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Sjevernojadranski institut, 1972), 103.
 
[4] Giacomo Scotti, Sjeme revolucionarne Istre: život i djelo Giuseppine Martinuzzi „crvene učiteljice“, 6.
 
[5] Giacomo Scotti, „Giuseppina Martinuzzi“, 36.
 
[6] Giacomo Scotti, Giuseppina Martinuzzi. Asceta del socialismo (Albona: Unione Italiana – Comunita’ degli Italiani „Giuseppina Martinuzzi“, 2014).
 
[7] Giacomo Scotti, Sjeme revolucionarne Istre: život i djelo Giuseppine Martinuzzi „crvene učiteljice“, 36.
 
[8] Giacomo Scotti, „Giuseppina Martinuzzi“, 19.
 
[9] Ibid.
 
[10] Usp. Teodoro Sala, „Zabilješke o vremenu Giuseppine Martinuzzi“, u: Labinska republika 1921. godine, zbornik radova (Rijeka: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Sjevernojadranski institut, 1972), 114-116.
 
[11] Prijevodi navedenih govora dostupni su u: Giuseppina Martinuzzi, Socijalizam i domovina: izbor iz djela (priredio Giacomo Scotti, Pula: Čakavski sabor, Istarska naklada, Rijeka: Otokar Keršovani, Edit, 1979).
 
[12] Giacomo Scotti, „Giuseppina Martinuzzi“, 27.
 
[13] Na kraju Kataloga nalazi se i arhivska bilješka o 36 nestalih knjiga. Usp. Catalogo della biblioteca Giovanni Antonia Martinuzzi (Trieste: Tipografia moderna, M. Susmel & Co., 1910)
 
[14] Giuseppina Martinuzzi, Socijalizam i domovina: izbor iz djela, 43-56.
 
[15] Ibid., 158-167.
 
[16] Ibid., 276-280.
 
[17] Ibid., 134-139.
 
[18] Ibid., 271-275.
 
[19] Giuseppina Martinuzzi, „Sloboda i ropstvo“, u: Giuseppina Martinuzzi, Socijalizam i domovina: izbor iz djela, 44.
 
[20] Giuseppina Martinuzzi, „Arhimedova poluga“, u: ibid, 131.
 
[21] Giuseppina Martinuzzi, „Komunistički manifest i internacionala“, u: ibid, 156.
 
[22] Giuseppina Martinuzzi, „Jednakost, bratstvo, slobodo: gdje ste?“, u: ibid, 178.
 
[23] Giacomo Scotti, „Giuseppina Martinuzzi“, 29.
 
[24] Ibid., 33.
 
[25] Giacomo Scotti, Sjeme revolucionarne Istre: život i djelo Giuseppine Martinuzzi „crvene učiteljice“, 75.
 
[26] Giacomo Scotti, „Giuseppina Martinuzzi“, 34.
 
[27] Marija Kopitar-Cetina, „Giuseppina Martinuzzi labinska revolucionarka“, 106.
 
[28] Giacomo Scotti, „Giuseppina Martinuzzi“, 35.
 
[29] Giacomo Scotti, Sjeme revolucionarne Istre: život i djelo Giuseppine Martinuzzi „crvene učiteljice“, 72-76.
 
[30] Marija Kopitar-Cetina, „Giuseppina Martinuzzi labinska revolucionarka“, 99.
 
[31] Giuseppina Martinuzzi, „Rad djece u tvornicama“, u: Giuseppina Martinuzzi, Socijalizam i domovina: izbor iz djela, 73.
 
[32] Više o pobuni labinskih rudara 1921. godine dostupno u: Ferdo Čulinović, „’Labinska republika’ (Analiza pokreta u Istri iz 1921)“, u: Labinska republika 1921. godine, zbornik radova (Rijeka: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Sjevernojadranski institut, 1972).
 
[33] Marija Kopitar-Cetina, „Giuseppina Martinuzzi labinska revolucionarka“, 108.






Istraživanje na temelju kojeg je tekst napisan provedeno je u sklopu i uz potporu projekata „Organizirane žene na ljevici u periodu između dva rata, tijekom Drugog svjetskog rata i nakon rata“ (Rosa Luxemburg Stiftung South East Europe) te „Krapan – EU Kapital“ u organizaciji Polygona – Centra za istraživanja i razvoj projekata u kulturi (Ministarstvo kulture RH, Zaklada Kultura nova, Rudnici kulture).






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 25. siječnja 2017. Klijentelističke prakse tutta forza Iz rubrike „U fokusu“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo članak Gorana Matića o uzrocima i posljedicama političke dominacije IDS-a na teritoriju Istre koja je u posljednjih četvrt stoljeća rezultirala širenjem koruptivne klijentelističke mreže i degradacijom pozicije radničkih organizacija. Zapošljavanje „preko veze“, sabotiranje sindikalnog rada i povećavanje radnog opterećenja za preostale radnike dio su strategije koju u stopu prati folklorizacija antifašističkih ideja i praksi, a čijom se implementacijom „posljednja stranka ljevice“ faktički svrstava u desni političko-ekonomski tabor.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 15. ožujka 2016. Biti vitez u NDH – elementi
    biografije Rafaela Bobana
    Rafael Boban bio je jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih članova ustaškog pokreta, a kasnije i ustaškog režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Iako je bio jedan od osnivača „Crne legije“, svoju vojnu slavu stekao je političkim i vojnim djelovanjem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog čega je bio nagrađen titulom viteza u NDH. Odličja, titule i prateća slava koje su mu dodijelile institucije NDH, omogućile su kasnijoj ustaškoj emigraciji da od njega stvore legendu po kojoj se tijekom 1990-ih zvala IX. bojna HOS-a, u čiju se čast u Koprivnici nedavno pokušala podići spomen-ploča. Tekst je pokušaj dubljeg shvaćanja značenja sintagmi „vitez“, „zapovjednik Koprivnice - ustaškog Sigeta“ ili „legendarni borac za hrvatsku slobodu“ te što nam biografija Rafaela viteza Bobana zapravo govori o proklamiranim i praktičnim politikama na kojima se NDH temeljila.
  • 22. listopada 2017. 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 29. prosinca 2017. Facelift fašizma Rušenjem realsocijalističkih društvenih uređenja krajem 20. stoljeća narodima istočne Europe obećani su prosperitet i neusporedivo bolja budućnost. Gotovo tri desetljeća kasnije „Europski san“ samo što se nije posve rasplinuo, no posljedice masovnog društvenog preodgoja, odnosno tzv. dekomunizacije, pružile su ideološku osnovu za ponovno političko oživljavanje ekstremne desnice. Možemo samo pretpostaviti koliko će novom fašizmu trebati da od prekrajanja povijesnih udžbenika i rehabilitiranja notornih zločinaca napokon skine i posljednji sloj maske za pomlađivanje.
  • 23. lipnja 2017.
    Featured Video Play Icon
    Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država
    Problematizirajući rodnu dimenziju kriminalizacije siromaštva u neoliberalizmu, Adrienne Roberts koristi historijsko-materijalističku analizu te adresira pitanje procesa komodifikacije zemlje i rada, odnosno paralelni nastanak penalizirajućeg legislativnog okvira i aparata socijalne države, smještajući ga u kontekst kapitalističkog načina proizvodnje i društvene reprodukcije. Donosimo integralnu snimku i kratki osvrt na njezino predavanje „Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država“, održano 16. svibnja 2017. u sklopu AlterEkonomskog foruma 10. Subversive Festivala.
  • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 31. prosinca 2017. Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 27. lipnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #1
    O fašizmu
    U prvoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte mozaični pregled događanja održanih tijekom veljače, ožujka i travnja 2016. u sklopu vaninstitucionalnog programa političke edukacije civilno-aktivističkog kulturnog sektora, prilog na temu fašizma u kojem govore Boris Buden, Luka Matić, Ivana Perica i Nikola Vukobratović te intervju s britanskom sociologinjom i političkom aktivistkinjom Hilary Wainwright, s kojom razgovaramo o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, odnosu između paralelnih ekonomija i državnih struktura te pitanju kućanskog rada. Nove epizode pratite na TV Istra svakog zadnjeg petka u mjesecu.
  • 31. prosinca 2017. Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 28. rujna 2014.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam, fašizam i zagonetka masovnog društva
    Pogledajte snimku predavanja Ishaya Lande, održanog 20.9.2014. na FFZG-u u sklopu ovogodišnjeg programa CRS-a posvećenog teoriji kapitalističke države. Udaljavajući se od standardnog poimanja fašizma kao ”masovne politike” ili ”masovne histerije”, Landa predlaže razumijevanje međuratnog evropskog fašizma kao sveobuhvatnog pokušaja nošenja s izazovom koje je masovno društvo predstavljalo tradicionalnim pozicijama moći i višim društvenim slojevima.
  • 31. prosinca 2017. U obranu starog materijalizma Suvremene strategije otpora protiv različitih opresivnih društvenih odnosa feministička je teorija zadnjih desetljeća prvenstveno temeljila na reifikaciji identitarnih politika te naglašavanju uloge jezika i diskurzivnih režima u uspostavi postojeće hijerarhije među spolovima. O ovisnosti opresivnih praksi o materijalnoj bazi i centralnoj ulozi klasne analize za emancipatorne potencijale feminističke borbe piše Sara Meger, posebno se osvrnuvši na važnost politika i praksi nasilja u reprodukciji strukturnih nejednakosti u kapitalizmu.
  • 9. travnja 2016. Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 12. ožujka 2017. Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 1. ožujka 2017. Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 27. srpnja 2016. S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 10. rujna 2013. Snimka panela: “Neoliberalizam i nacionalizam” – Maja Breznik, Nikola Vukobratović, Friedrich Burschel, 9.5.2013.
  • 26. siječnja 2017. Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma
    Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.
  • 18. srpnja 2016. Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 29. prosinca 2017. Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
  • 31. prosinca 2016. Nijedna manje Sve aktualniji napadi na ženska prava okupili su Europu na prosvjedima. Oni najmasovniji, održani u Poljskoj na „crni ponedjeljak“, 2.10.2016., istaknuli su probleme s kojima se žene suočavaju pri ugrožavanju njihovih reproduktivnih prava. Samo dva tjedna kasnije, 19.10. u Argentini su održani prosvjedi na „crnu srijedu“ povodom brutalnog ubojstva mlade Lucíje Pérez, no žene Argentine nisu propustile prepoznati ulogu kapitalističke agende u uzrocima njihovih problema. Ovaj put je izostala masovna solidarizacija iz Europe, pokazujući da naš internacionalizam teško prelazi kontinentalne granice. Kako bismo te granice bar nakratko premostili, preveli smo članak Luciane Zorzoli.
  • 16. listopada 2016. Lekcije iz Cable Streeta Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
  • 31. prosinca 2016. Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
  • 21. kolovoza 2016. Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka
    Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
  • 7. travnja 2013. Snimke predavanjâ G. M. Tamása: “Dvostruki mit o srednjoj klasi” i “Još jednom o postfašizmu”, 14-15. 3. 2013.
  • 11. ožujka 2017. Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 3. travnja 2014. Što je to – fašizam?
  • 27. rujna 2017.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #15
    O reproduktivnim pravima
    U petnaestoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte prilog o reproduktivnim pravima u kojem se iz historijsko-materijalističke perspektive bavimo politizacijom prava na pobačaj i roditeljstvo, proizvodnjom režima materinstva u kapitalizmu te vezom društvene reprodukcije i reprodukcije kapitala, ograničenim dosegom liberalnih i radikalno feminističkih projekata u kontekstu reproduktivnih pitanja te konzervativnom agendom i naturalizacijom rodnih uloga. O navedenim temama u prilogu govore Mia Gonan, Maya Andrea Gonzalez, Nataša Mihoci i Ana Vilenica. Također, u ovoj epizodi donosimo fragmente prosvjednih reakcija na tzv. Hod za život. Nove epizode i reprize emisije pratite srijedom na TV Istra.
  • 26. studenoga 2015. Na krivoj strani povijesti u Lisinskom Prije nešto manje od mjesec dana, na pitoresknom festivalu ekstremne desnice u punoj dvorani Lisinski, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu: „Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.“
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 12. travnja 2014. Ideologija postkomunističke tranzicije
  • 31. prosinca 2016. Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
  • 6. kolovoza 2016. Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 19. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Razgovor o knjizi „Garments Against Women“
    Anne Boyer američka je pjesnikinja, esejistica i predavačica na Kansas City Art Institutu. Objavila je nekoliko knjiga poezije, a u zagrebačkoj Booksi predstavila je svoju posljednju, višestruko nagrađenu knjigu „Garments Against Women“ – zbirku pjesama inspiriranih autoričinim životnim iskustvima u kontekstu razornih posljedica recentne financijske krize. Nakon čitanja nekoliko pjesama iz knjige, Boyer je s Dunjom Kučinac i publikom razgovarala o temama svoje književnosti, borbi za glas u muškom (spisateljskom) svijetu, mizoginiji nekih kultnih filozofa, strategijama opstanka u kapitalističkom sustavu, društvenoj reprodukciji, biopolitici te odnosima tijela i pisanja, javnog i privatnog, individualnog i kolektivnog.
  • 31. listopada 2016. Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitarnog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve