Spomenik nacionalističkoj pomirbi

Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.

Spomenik žrtvama svih ratova, Ljubljana, 22. kolovoza 2018. (foto: GK)
U ovom ću se tekstu kritički osvrnuti na diskurs „narodne pomirbe“ (narodna sprava) i njegove materijalne učinke u slovenskom kontekstu. Ukratko, narodna pomirba ima za cilj pronalaženje zajedničkih točaka između nekada sukobljenih strana – lokalnih fašističkih kolaboracionista domobrana (domobranci) i partizana. Radi se o moralizatorskom pozivu na razračunavanje s nepravdama prošlosti, kako bi se pojedinci-građani konačno mogli pomiriti u „zrelom i zdravom“ narodu Slovenaca. Ova je hipoteza vodeću zagovornicu pronašla u nekoć disidentskoj intelektualki, moralnoj filozofkinji Spomenki Hribar[1]. Njezin esej Krivda in Greh (Krivnja i grijeh) objavljen je u dvije različite prigode, 1986. i 1987. godine, a postao je instant-klasik kada se njegova skraćena verzija pojavila u poznatom broju Nove Revije. Ovo je glasilo postalo najistaknutiji liberalno-konzervativni intelektualni časopis, a u 57. izdanju 1987. godine objavljene su temeljne zasade nacionalnog programa slovenske neovisnosti. Časopis se pozicionirao otvoreno antijugoslavenski i antikomunistički, a pored toga što je prihvatio hajdegerijansku filozofsku struju, označavao je „nacionalizaciju“ demokratskog civilnog društva u okviru socijalizma[2].
Suprotno liberalnoj retrospektivnoj zabludi prema kojoj je pokretač rata „seoski“ mentalitet i izmanipulirano ruralno stanovništvo te radnici, nacionalizam se upravo u intelektualnim krugovima uspio u većoj mjeri „materijalizirati“
Suprotno liberalnoj retrospektivnoj zabludi prema kojoj je pokretač rata „seoski“ mentalitet i izmanipulirano ruralno stanovništvo te radnici, nacionalizam se upravo u intelektualnim krugovima uspio u većoj mjeri „materijalizirati“.
 
Hribarina narodna pomirba i zastupljenost potonje u novoj politici pamćenja odigrali su ključnu ulogu u kontekstu Slovenije. U seminalnom tekstu „Avantgardno sovraštvo in sprava“ („Avangardna mržnja i pomirba“) Hribar gradi humanistički kršćanski most između nacionalističkih, liberalnih i kršćanskih percepcija naroda i njegovih građana te sugerira na koji način prevladati prošle grijehe, krivnju i nepravde u svrhu narodnog ozdravljenja[3]. Provedeno je nekoliko solidnih historijskih i teorijskih radova koji upućuju na analitičke slabosti Hribarina moralnog diskursa. Najuspjelije je to nedavno analizirala Irena Šumi (2015), razmatrajući modalitet i funkciju narodne pomirbe za konstituiranje slovenske nacionalne države te naznačavajući njezine slijepe pjege, poput antisemitizma i drugih negativnih učinaka.
 
Osvrnuo bih se na dva glavna problema koji se pojavljuju u Hribarinom promišljanju: prvo, kako tvrdi Irena Šumi, Hribarin poziv na pomirenje „moralno je nedorečen“, jer je „razdijelio počinitelje i žrtve na recipročan način, što bi iziskivalo uzajamnu ispriku i za cilj imalo pomirenje lišeno bezuvjetnog prepoznavanja krivnje“ (2015: 73). Kao drugo, Hribar dekontekstualizira Drugi svjetski rat i šuti o nacizmu (i borbi protiv istog) te antisemitizmu koji su bili prisutni u antikomunističkim aspektima slovenskih domobrana, konzervativnih političkih snaga i Katoličke crkve. Antisemitizam ostaje isključen iz Hribarinog kršćansko-humanističkog zagovora pomirbe koja bi trebala zaliječiti rane slovenskog naroda. Dodao bih da su ovo prešućivanje i moralna relativizacija omogućeni Hribarinim razlikovanjem između pojedinca kao ljudskog bića i ideologije:
„Pomirbu treba shvatiti kao sporazum o našoj povijesti. Ona bi nam omogućila da i revolucionare i kontrarevolucionare u konačnici promatramo kao nesretne ‘sinove iste majke’, odnosno da ih prije svega poimamo i prepoznajemo kao ljude (određene epohe). To ne znači da prihvaćamo ideologiju! Pogreške su ljudske, i ne treba ih prihvaćati, niti ponavljati. No neprihvaćanje neke ideologije ne znači izopćavanje njezinih glasnika; trebamo praviti razliku između čovjeka I ideologije.” (1987: 102)
Elementarna naivnost takve premise, odnosno pretvaranje da je moguće odvojiti pojedinca-građanina od ideologije (izuzev u nekoj vrsti liberalnog moralnog laboratorija), simptomatično je za ideološku operaciju koja je na djelu u Hribarinom tekstu. Ona prvenstveno shvaća pomirbu kao moralni proces koji treba graditi polako, jer se „tiče srca“ (ibid.) i koji je žestoko suprotstavljen „avangardnoj mržnji” (boljševizmu). Pomirba je potraga za „tlom na kojem rastu ljubav i pamćenje“ (ibid., 101) i do nje može doći samo „između nas kao ljudskih bića“ (ibid., 100). Najvažnije od svega – a to je i mjesto na kojem ideološki zagovor ovog poziva postaje očigledan – do pomirbe treba doći između nas kao ljudskih bića, ali, nota bene, unutar nacionalnog konteksta, to jest, unutar „slovenskog naroda”. Ona nema veze s europskom ili jugoslavenskom poviješću. Operaciju odvajanja pojedinaca od njihovih ideoloških obilježja kako bi se dostigla duboka „ljudska priroda“ na nacionalnom „tlu“ kritizira historičar Lev Centrih:
„(Narodna pomirba) protumačena je kao poziv na uzajamno priznavanje i poštivanje svih strana uključenih u sukob, temeljem toga što sve pripadaju istoj domovini, istome Narodu, iako možda različito poimaju svoju privrženost te su obilježeni pogreškama i zločinima. Narod i domovina percipirani su kao unaprijed određene kvalitete svakog pojedinca, to jest, kao u osnovi odvojeni od nečije povezanosti s političkim, proizvodnim ili ideološkim praksama“ (2008: 70-71)
Tome bih dodao i da je Hribarina definicija ideologije redukcionistička. Prije svega, „ideologija“ nije nešto što lebdi u svijetu ideja i potom biva usađeno izvana, u ovom slučaju od strane Partije, Tita i avangardnog boljševizma. Nadalje, Hribar ideologiju tumači kao manipulativnu silu zasnovanu na mržnji, koja u suštini odriče ljudskim bićima sposobnost samostalnog razmišljanja[4]. Nasuprot ovakvom predteorijskom shvaćanju, širi teorijski okvir ideologiju tumači kao nešto što djeluje kroz našu svakodnevicu i institucije te ih prožima. Prema Louisu Althusseru, ideologija ima „materijalnu opstojnost“ (1971) i djeluje na „sjecištu kolektivnog i individualnog” (usp. Močnik, 1999), gdje je potrebno provesti rigoroznu analizu na razini uvjerenja i postupaka.
 
Nema sumnje da je Spomenki Hribar nemoguće pripisati konzervativnu rehabilitaciju fašizma jer je ukazivala na potrebu osude fašističke ideologije i pogrešaka, odnosno zločina počinjenih u njezino ime. Međutim, Hribarina je intervencija očekivano postala sve prominentnija tijekom kasnog socijalizma (u vrijeme sve popularnijih reaktualizacija pitanja poslijeratnih ubijanja, rasta antikomunizma i, u konačnici, rušenja Jugoslavije), kao što je i njezino fokusiranje na boljševizam i „avangardnu mržnju“ bilo politički motivirano te instrumentalizirano za nove nacionalističke pokrete i države[5].
 
Hribarin poduhvat postaje problematičniji u trenutku kada ustvrdi da cilj narodne pomirbe iziskuje pobjedu nad glavnim neprijateljem – avangardnom mržnjom koja razdvaja proletersko od narodnog. Ova se avangardna mržnja navodno perpetuira te će nas spriječiti da se kao ljudi pomirimo na „slovenskom tlu“. Uzmemo li ozbiljno u obzir Hribarinu kritiku logike „avangarde“ koja inzistira na nepogrešivosti Partije, moramo vrlo oprezno pristupiti značajnom ideološkom izmještanju u njezinu tekstu. Ako u kontekstu kasnog socijalizma još uvijek caruje avangardna mržnja, kako je moguće da kod nje izostaje ozbiljan prikaz principa mržnje koji je započeo Drugi svjetski rat? Hribar ne napominje da su principi etničke mržnje i „nacionalnog tla“ zapravo započeli Drugi svjetski rat. Ona ne spominje povijest Europe ili Jugoslavije i ne pojašnjava da su lokalni kolaboracionisti preuzeli fašističko načelo etničke i rasne mržnje te bili na njihovoj strani sve do samog kraja rata. Fašistički kolaboracionisti bili su vitalni dio vojno-političkog aparata
Fašistički kolaboracionisti bili su vitalni dio vojno-političkog aparata koji je terorizirao i provodio pogubljenja svih političkih protivnika (antikomunizam) i etničkih manjina (antisemitizam) koje se nisu uklapale u novi poredak
koji je terorizirao i provodio pogubljenja svih političkih protivnika (antikomunizam) i etničkih manjina (antisemitizam) koje se nisu uklapale u novi poredak. Ta mržnja prema Drugom, prema svima onima za koje se sumnjalo da izgledaju, djeluju ili misle drukčije od fašista i kolaboracionista, bila je temeljna politička granica koju partizani i antifašisti nisu bili spremni prijeći. Ona je zrcalila ključni raskol u narodu te ukazivala zašto se narod u cjelini nije mogao boriti protiv okupacije.
 
Ukratko, u kontekstu Drugog svjetskog rata možemo govoriti o dvama međusobno isključivim i nepomirljivim načelima: s jedne strane stoji fašistički princip etničke, odnosno rasne mržnje pod kolaboracionističkim režimom, a s druge partizansko uključivanje svih koji su se borili protiv fašizma, gradili multinacionalnu solidarnost, te stvarali drugačiji, federativni i multinacionalni politički entitet. U političkom smislu to se prevodi u izbor između fašističke okupacije i narodnog oslobođenja[6]. Izopačenost moralnog univerzuma narodne pomirbe sastoji se u tome što našim prihvaćanjem njezine logike već do određenog stupnja provodimo moralnu relativizaciju i povijesnu apstrakciju Drugog svjetskog rata. Poziv na narodnu pomirbu mogli bismo velikodušnije interpretirati te se zapitati naginje li trećoj opciji, onkraj dvije uzajamno isključive alternative. No što bi to zapravo podrazumijevalo? Bi li to u kontekstu Drugog svjetskog rata značilo da je građane trebalo pozvati da se ne bore ni na strani nacista, niti na strani partizana, već da umjesto toga budu moralni autoriteti, koji ili čekaju ishod sukoba kao lijepe duše, ili moralno osuđuju obje strane nakon bitke? Na kakvim bismo moralnim i ideološkim temeljima trebali retroaktivno prisiliti građane da oplakuju sve poginule u Drugom svjetskom ratu, neovisno o tome jesu li bili fašistički kolaboracionisti ili antifašisti?
 
Bez obzira na to slažemo li se ili ne s relativizirajućim moralnim univerzumom koji predstavlja Spomenka Hribar, njezinom tekstu moramo priznati određenu vizionarsku i interpelativnu snagu. „Spomenik narodnoj pomirbi“ zagovarala je još sredinom 1980-ih, i umnogome definirala koordinate dominantne politike sjećanja u slovenskom kontekstu:
„Obelisk bi trebao stajati u srcu Ljubljane i vrištati u nebo o tragediji malog naroda, koji je, boreći se za vlastito postojanje, spletom neshvatljive ljudske sudbine ujedno postao vlastiti krvnik i kažnjavatelj. Na ovom obelisku treba jednostavno napisati „Pali za domovinu“. Svi su oni zaista dali život za svoju domovinu. Svatko za svoju voljenu i sanjanu domovinu… Svi koji još živimo potomci smo ove čežnje i patnje. Ako kao narod nismo u stanju razumjeti svu tu patnju kao vlastitu, nećemo uspjeti završiti građanski rat koji nas je desetkovao. Ako ne uspijevamo vidjeti ljudsko biće u zločincu, i ako ne osjećamo sažaljenje prema samom zločincu na humani način, onda žalac rata nije pobijeđen, i neće doći do katarze“ (1986: 8)
Navedeno se može čitati kao moralnu interpelaciju današnjih i budućih potomaka slovenskog naroda, koji bi morali prepoznati i partizane i domobrane kao pripadnike iste „domovine“, te osjećati sažaljenje i oprostiti jedni drugima, čak i zločincima, kako bi mogli živjeti slobodno i u jedinstvu[7]. Ako ova moralna propovijed pretendira na to da nema veze s ideologijom, onda bi se u njezinom konačnom pozivu na komemoriranje, subjekti istog trebali prepoznati kao pripadnici slovenskog naroda. Viktimiziranje čitavog naroda, pozivanje na „nacionalno tlo“ i isključivanje manjina te marginalnih skupina bili su ključni aspekti nacionalističke ideologije[8] i mogli bismo tvrditi da je, nakon osude fašizma i komunizma, novi oblik totalitarizma dosegnuo vrhunac: totalitarizam nacije. Hribarina molitva za obeliskom uslišana je tri desetljeća kasnije, što je korespondiralo s raspravom u Europskom parlamentu koja je pozivala na odavanje počasti žrtvama totalitarnih zločina. Slovenski parlament usvojio je 2009. godine Zakon o vojnim grobljima, koji je, između ostalog, nalagao da se u Ljubljani podigne spomenik žrtvama svih ratova. Zadatak je 2013. godine povjeren Ministarstvu rada, obitelji, socijalnih poslova i jednakih mogućnosti, koje je raspisalo javni natječaj.
 
Ovaj se javni poziv može promatrati kao utjelovljenje duha narodne pomirbe koja će utažiti patnje slovenskog naroda u 20. stoljeću. Prema Hribarinom zahtjevu, spomenik je postavljen u samom središtu glavnog grada Slovenije. Točnije, podignut je samo stotinjak metara od parlamenta, uz veliki park Zvezda. Nadjenut mu je generički, sveobuhvatni naziv „Spomenik žrtvama svih ratova“, a predsjednik Slovenije Borut Pahor na njegovu je otvaranju napomenuo da komemorira „žrtve Prvog svjetskog rata, borce za sjevernu [slovensku] granicu i koruške borce, borce i borkinje pobunjeničke TIGR skupine [prve antifašističke grupe u Italiji],
Dugi popis boraca i stradalnika koji su u vojnim sukobima tijekom 20. stoljeća poginuli za „slovensku stvar“, i koji stoga ocrtava granice slovenskog tla, svjesno izbjegava usredotočiti se na sukob i građanski rat unutar Drugog svjetskog rata
pale partizanske borce i borkinje iz Narodnooslobodilačke borbe, žrtve revolucionarnog i kontrarevolucionarnog nasilja [u Drugom svjetskom ratu], žrtve ekstralegalnih pogubljenja i nepravednih presuda [domobrane] te žrtve rata za obranu slovenske nezavisnosti 1991“. Ovo je popis svih vojnih sukoba sa stradalnicima i borcima koji su u njima tijekom 20. stoljeća poginuli za „slovensku stvar“, dakle, popis koji ocrtava granice slovenskog tla. Očigledno, dugi popis boraca i stradalnika svjesno izbjegava usredotočiti se na sukob i građanski rat unutar Drugog svjetskog rata.
 
Međutim, više od polovice komemoriranih stradalnika i boraca palo je u vrijeme Drugog svjetskog rata. Nadalje, poziv na obilježavanje svih stradalnika i boraca, bez obzira na njihovu političku i ideološku pripadnost, govori upravo o dominantnom kriteriju i referentu spomenika: narodnoj pomirbi.
 
Povjerenstvo Ministarstva prvim je mjestom nagradilo skupinu arhitekata: Roka Žnidaršiča, Mojcu Gabrič, Samoa Mlakara, Žigu Ravnikara, Dina Mujića i Martina Kruha. Povjerenstvo je zaključilo da se posebna snaga simboličke forme spomenika očituje u „njegovoj iznimno neutralnoj formi, lišenoj nepotrebne patetike… kao i bilo kakve monumentalnosti koja bi bila neprikladna za takvo mjesto i vrijeme“.[9]
 
Zaključak Povjerenstva može se osporiti s obzirom na navodnu neutralnost forme, kao i ocjenu da se ne radi o monumentalnom obliku. Sama tema, lokacija, a osobito veličina glavnih stupova u sredini „trga pomirbe“ veoma su reprezentativni i monumentalni. Nadalje, izbor simbolike očito nije neutralan, kao što tvrdi Povjerenstvo, čijoj procjeni proturječi čak i njegova druga konstatacija, prema kojoj spomenik predstavlja:
„[D]va stupa naroda, povezana u temelju […] svojom će apstraktnom formom predstavljati metaforu, kao i aluziju na jedinstvo u dualnosti. Stupovi su udaljeni i po dužini i po dubini, te na taj način određuju gdje će biti središnje mjesto spomenika, na kojem će se polagati vijenci.“
Tekst Povjerenstva i monumentalnost spomenika možda su najsimptomatičniji primjeri „političkog nesvjesnog“ u diskursu ove, u suštini nacionalističke pomirbe. Ne upućuje li forma dualnosti i rascjep u narodu upravo na određenu, vrlo intenzivnu „strukturu osjećaja“ iz građanskog rata tijekom Drugog svjetskog rata? Dualnost možda predstavlja i one dijelove Slovenije, odnosno same Slovence, koji zapravo nisu bili priznati kao slovenski zbog talijanskih i austrijskih imperijalističkih potraživanja tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Promatramo li ih zajedno, oblik i argumentacija spomenika izražavaju rascjep u narodu na vrlo transparentan način. Rane nanesene građanskim ratom i izgnanstvima van zemlje mogu se nadići u narodu[10] kroz monumentalni oblik i pomirbeni diskurs.
 
Na središnjem platou spomenika stoje dva velika pravokutna tijela izrađena od armiranog betona dobivenog miješanjem bijelog cementa i kamenja iz slovenskih rijeka i kamenoloma, dok se na bočnoj strani spomenika nalazi veliki natpis. Izbor citata nije slučajan i propisalo ga je Ministarstvo. Cinizam njihova odabira govori dovoljno o revizionističkoj politici u pozadini spomenika, kao i poziva na njegovo podizanje. Autor citata je veliki slovenski pjesnik Oton Župančič, a valja napomenuti da se njegova unučad nije slagala s izborom i dekontekstualizacijom citata. Natpis glasi ovako:
„Jedna nam je domovina dana, jedan život i jedna smrt.“[11]
Na prvi pogled, citat savršeno odgovara poetizaciji nacionalističke pomirbe: živimo i umiremo, ali bez obzira na naše opredjeljenje i stranu za koju smo se borili, uvijek se vraćamo u njedra domovine. No, pažljiviji uvid otkriva da su na djelu tri skandalozne radnje: kao prvo, pjesnik Oton Župančič, nije bilo koji slovenski pjesnik, već partizanski pjesnik koji se borio u Drugom svjetskom ratu i čija je pjesma „Znaš svoju dužnost, pjesniče“ bila prva tiskana partizanska pjesma (1941). Pozivala je umjetnike u okupiranoj Ljubljani da se svim sredstvima bore na strani partizana. Kao drugo, odabrani stih preuzet je iz izvorne, duže poetske posvete koju je Oton Župančič napisao povodom postavljanja partizanskog memorijalnog sarkofaga 1949. godine. Suvišno je napominjati kako je bizarno da Povjerenstvo i donositelji odluka nisu bili u stanju pronaći bilo koju drugu pjesmu ili citat te ih uklesati u spomenik pomirbi, već su naprosto išli skraćivati citat s partizanskog sarkofaga koji se nalazi dvjestotinjak metara niz ulicu. Kao treće, nakon što pročitamo cijelu pjesmu, dobivamo uvid u osobito problematično funkcioniranje dekontekstualizacije pomirbe i renacionalizacije borbe. (za detalje vidi Repe 2016). Pjesma Otona Župančiča sa sarkofaga u cijelosti glasi:

„Jedna nam je domovina dana, jedan život i jedna smrt.

Slobodi smo odani, za borbu odabrani,

Što je život, što je smrt? Vjere u budućnost imajmo!

Tko za nju umire, oživjet će kada pogine.“[12]

Pjesmu se ne može čitati kao poziv na to da vječna domovina jednako prihvati sve poginule. Za Župančiča značajnu razliku čini to jesmo li se, i na čijoj strani, odlučili boriti. Jasna posvećenost i vjera u novi svijet za koji vrijedi umrijeti središnje je mjesto partizanske borbe. Svijet fašističke okupacije nalazio se pod vlašću kulta smrti te bio orijentiran prema romantiziranoj prošlosti arijevske rase, očišćene od drugih etničkih skupina. Moglo bi se tvrditi da je veliki dio europske populacije smatrao takav svijet vrijednim borbe i umiranja. Međutim, ta se slika duboko razlikovala od svijeta kakav su zamišljali partizani i pokreti narodnog oslobođenja. Upravo zbog spomenutih međusobno isključivih načela unutar Drugog svjetskog rata možemo shvatiti zašto se vodio građanski rat i zašto se razlozi za isti te njegov historijski kontekst ne mogu ignorirati ili zaboraviti. Posljednje, ali ne i manje važno – novi, skraćeni citat utjelovljuje humanističku kristijaniziranu pod-verziju ženidbenog ceremonijala „dok nas smrt ne rastavi“. Stradalnici svih ratova u 20. stoljeću poginuli su ili bili ubijeni iz različitih razloga, ali su svi rođeni u istom narodu. Kao u heretičkom obratu, čak ih ni smrt ne može razdvojiti. Oni su sada ujedinjeni pod zajedničkom zastavom i spomenikom, koji će, kako su najavili vlada i kabinet predsjednika Slovenije Boruta Pahora, biti korišten za velike domaće i međunarodne diplomatske prigode. Borut Pahor nazvao ga je „spomenikom ljubavi“, ljubavi prema poginulima i njihovu narodu, ljubavi koja nikada nije u krivu i koja bi htjela zakriti sve podjele, nedosljednosti ili značajne nepravde koje sam narod nikada neće biti u stanju prevladati.






Bilješke:

[1] Njezino ponovno otkrivanje poslijeratnih ubijanja kroz radove kršćanskog socijalista Edvarda Kocbeka 1983. je cenzurirano te je moralo proći nekoliko godina da bude objavljeno. Edvard Kocbek je bio značajni predstavnik kršćanskog socijalizma, partizan i prvi ministar kulture u revolucionarnoj vladi AVNOJ-a, utemeljenoj 1943. godine u Jajcu. Nakon rata je napisao niz tekstova u kojima je promišljao o opravdanom i neopravdanom revolucionarnom nasilju tijekom i nakon rata. Iduća je dva desetljeća bio izoliran zbog pokušaja razotkrivanja tabua poslijeratnih ubijanja. Spomenka Hribar uredila je zbornik o Kocbeku i napisala tekst za publikaciju.

[2] Za detaljni prikaz političkog sastava civilnog društva i njegovih transformacija u Sloveniji vidi: Kirn, 2018.

[3] Njezin je tekst objavljen u različitim brojevima Katedre (1986), a određeni kratki dijelovi pojavljuju se i u seminalnom članku u Novoj Reviji (1987), na koji ovdje referiram.

[4] Teorija ideologije je složena tema s dugom poviješću sukoba. Napomenuo bih da je, istovremeno s hajdegerijanskom školom, slovenski teorijski kontekst 1980-ih bio obilježen nekim od najproduktivnijih čitanja Marxa i Freuda kroz susret teorijskih pravaca psihoanalize i strukturalizma. Mladen Dolar napisao je značajnu disertaciju koja je kritički adresirala nedostatke Frankfurtske škole u pristupu fašizmu. Budući da je djelo Slavoja Žižeka međunarodno priznato i nije ga nužno detaljno predstavljati, čitatelje upućujem na teoretičara Rastka Močnika, autora brojnih tekstova u kojima kritizira slovenski nacionalizam i oživljavanje (neo)fašizma u postjugoslavenskom kontekstu (1995).

[5] Zbog toga se i same poginule nacionalizira, pa umjesto o domobranima govorimo o Slovencima, i slično – političke kategorije zamjenjuju identitetske, odnosno etničke kategorije.

[6] Postoji veliki broj dobrih analiza partizanske borbe i njenih političkih načela: Pupovac (2006), Buden (2003), Kirn (u pripremi), Centrih (2013) i mnoge druge.

[7] Ova se situacija razlikuje od Južnoafričke Republike poslije apartheida, čijem je društvu bilo potrebno pronaći načine zajedničkog života, ali uz jasnu osudu i kritičku svijest o rasističkom sustavu apartheida.

[8] Vidi Spreizer i Šumi (2011).

[9] Dokumentacija je dostupna online na https://www.zaps.si/index.php?m_id=natecaji_izvedeni&nat_id=119&elab_id=634#nagr.

[10] Vidi: https://www.zaps.si/index.php?m_id=natecaji_izvedeni&nat_id=119&elab_id=634#nagr

[11] „Domovina je ena nam vsem dodeljena, in eno življenje in ena smrt.“

[12] „Svobodi udani / za borbo smo zbrani, / in kaj je življenje, / in kaj je smrt? / Bodočnost je vera! / Kdor zanjo umira, / se vzdigne v življenje, / ko pade v smrt.“





Literatura:

Buden, Boris, „Još o komunističkim krvolocima, ili zašto smo se ono rastali“, u: Prelom 5.3. (2003), 51-58.
 
Buden, Boris, Zone des Übergangs – Vom Ende des Postkommunismus (Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2009).
 
Centrih, Lev, “The Socialist, Revolutionary and Antifascist Dimensions of the Liberation Front of the Slovenian Nation in Yugoslavia and Its Place in the History of Class Struggles” (Ljubljana: Prvomajska šola, 2013), dostupno na https://www.youtube.com/watch?v=aV9K8CP_6VU.
 
Centrih, Lev, „O pomenu Komunistične partije Slovenije med drugo svetovno vojno in po njej“, u: Oddogodenje zgodovine: primer Jugoslavije, posebni broj časopisa Borec 60 (2008), 61-80.
 
Dolar, Mladen, “Beyond Interpellation”, u: Qui Parle 6 (2) (1993), 73-96.
 
Hribar, Spomenka, „Avantgardno sovraštvo in sprava“, u: Nova Revija, br. 57 (1987), 75-103.
 
Hribar, Spomenka, „Narodna sprava“ u: Katedra (1986).
 
Jameson, Frederic, Archeologies of the Future, (London: Verso, 2005).
 
Kirn, Gal, “Transformation of Memorial Sites in the Post-Yugoslav Context”, u: Reading Images in the Post-Yugoslav Context, ur. Slobodan Karamanić i Daniel Šuber (Leiden: Brill Publishers, 2011).
 
Kirn, Gal, “Contradictions of the Socialist Civil Society in Nineteen-Eighties Yugoslavia” u: The Long 1980s. Constellations of Art, Politics and Identities, ur. Aikens, Nick i dr. (Valiz: Amsterdam, 2018).
 
Kirn, Gal, Partisan Ruptures: Self-Management, Market Reform and the Spectre of Socialist Yugoslavia (Lodon: Pluto Press, izlazi iz tiska krajem 2019)
 
Kirn, Gal, Partisan Counter-Archive (Leiden: Brill Publishers, u pripremi).
 
Losurdo, Dominico, War and Revolution (London: Verso, 2015).
 
Močnik, Rastko, Extravagantia II: koliko fašizma? (Ljubljana: Studia humanitatis, 1995).
 
Močnik, Rastko, 3 teorije: ideologija, nacija, institucija (Ljubljana: Založba /*cf, 1999).
 
Pupovac, Ozren, „Projekt Jugoslavija: dialektika revolucije“, u: Agregat 4 (9/10) (2006), 108–117.
 
Repe, Božo, „Manipulacije s partizanskim pesnikom“ u: https://www.mladina.si/175915/m-anipul-acije-s-p-artiz-anskim-pesnikom/ (2016)
 
Spreizer, Alenka i Sumi, Irena, “That Which Soils the Nation’s Body: Discriminatory Discourse of Slovenian Academics on the Romany, Foreigners and Women”, Anthropological Notebooks 17 (3) (2011), 101-121.
 
Šumi, Irena, “Slovenski antisemitizem, živ pokopan v ideologiji slovenske narodne sprave”, u: ČKZ, br. 260 (2015), 69-84.
 
Tomasevich, Jozo, War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: Occupation and Collaboration (San Francisco: Stanford University Press, 2001).
 
Žižek, Slavoj, The Sublime Object of Ideology (New York: Verso, 1989).




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 9. travnja 2016. Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih kolaboracionista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 29. prosinca 2017. Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
  • 6. kolovoza 2016. Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 27. rujna 2016. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 12. ožujka 2017. Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 24. kolovoza 2015. Poslije novog memoranduma – koji je plan za lijevu vladu u Grčkoj?
  • 14. srpnja 2016. Izvještaj: School for Politics and Critique 2016 Od 24. do 27. VI. na Ohridu je održana treća po redu School for Politics and Critique, u organizaciji skopskog Institute of Social Sciences and Humanities. Škola je, zamišljena kao regionalni marksistički edukacijsko-diskusijski forum na teorijske i političke teme, okupila preko tridesetero učesnika, uglavnom iz regije. Kao predavači, na njoj su sudjelovali Silvia Federici, Campbell Jones, Gal Kirn i Santiago Zabala.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 27. srpnja 2016. S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 27. lipnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #1
    O fašizmu
    U prvoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte mozaični pregled događanja održanih tijekom veljače, ožujka i travnja 2016. u sklopu vaninstitucionalnog programa političke edukacije civilno-aktivističkog kulturnog sektora, prilog na temu fašizma u kojem govore Boris Buden, Luka Matić, Ivana Perica i Nikola Vukobratović te intervju s britanskom sociologinjom i političkom aktivistkinjom Hilary Wainwright, s kojom razgovaramo o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, odnosu između paralelnih ekonomija i državnih struktura te pitanju kućanskog rada. Nove epizode pratite na TV Istra svakog zadnjeg petka u mjesecu.
  • 28. prosinca 2017. Padaj (jezična) silo i nepravdo!
    Produktivni paradoks Deklaracije
    o zajedničkom jeziku
    Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
  • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 29. prosinca 2017. Facelift fašizma Rušenjem realsocijalističkih društvenih uređenja krajem 20. stoljeća narodima istočne Europe obećani su prosperitet i neusporedivo bolja budućnost. Gotovo tri desetljeća kasnije „Europski san“ samo što se nije posve rasplinuo, no posljedice masovnog društvenog preodgoja, odnosno tzv. dekomunizacije, pružile su ideološku osnovu za ponovno političko oživljavanje ekstremne desnice. Možemo samo pretpostaviti koliko će novom fašizmu trebati da od prekrajanja povijesnih udžbenika i rehabilitiranja notornih zločinaca napokon skine i posljednji sloj maske za pomlađivanje.
  • 18. srpnja 2016. Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
  • 31. prosinca 2018. Što Trump nije Simplificirane teze koje Trumpov izbor za predsjednika pripisuju reakcionarnoj artikulaciji antioligarhijskog sentimenta radničke klase, kao i one koje, izjednačavajući ga s povijesnim fašizmom protiv kojega se treba boriti svim raspoloživim snagama, dovode do afirmacije prokapitalističkog političkog centra utjelovljenog u Demokratskoj stranci, pogrešno tumače trenutnu konjunkturu. U polemičkom komentaru na aktualne rasprave o karakteru Trumpove vladavine, Richard Seymour predlaže produktivniji smjer analize – razmatranje aspekata budućeg fašizma kroz ideju o Trumpu kao predfašistu.
  • 31. prosinca 2018. „Crveni i crni“ – filmska reprezentacija Labinske republike Ustanak labinskih rudara i uspostava samoupravne Labinske republike 1921. godine u historijskom smislu predstavlja manifestaciju otpora stanovništva Labinštine talijanskoj fašističkoj vlasti i kapitalističkoj upravi rudnika u razdoblju jačanja radničkog pokreta nakon Oktobra, no u jugoslavenskom kontekstu ovaj je događaj s vremenom poprimio i snažan simbolički potencijal kao iskaz klasnog jedinstva radnika i radnica različitih nacionalnosti u odlučnoj borbi za socijalističku budućnost. Pročitajte osvrt Andreje Gregorine na film Crveni i crni (1985) Miroslava Mikuljana i Marije Peakić-Mikuljan, neuspjeli pokušaj umjetničko-političke aproprijacije jednog od najpoznatijih događaja revolucionarnog radničkog pokreta na ovim prostorima, u trenutku sve snažnije ekonomske i političke liberalizacije koja će u konačnici rezultirati raspadom Jugoslavije.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka
    Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
  • 22. prosinca 2018. Nema revolucije bez kontrarevolucije – komparativna historija revolucija Arna Mayera Dok revizionistički konzervativni i liberalni politički akteri koncept „dva totalitarizma“, koji izjednačava komunizam i fašizam, koriste za delegitimiranje revolucija i antifašističke borbe, progresivna ljevica izbjegava problematizirati pitanje revolucionarnog nasilja. Branimir Janković s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu kroz prikaz komparativne studije Arna Mayera o Francuskoj građanskoj i Ruskoj boljševičkoj revoluciji govori o hijerarhizaciji nasilja i nužnosti njegove historijske kontekstualizacije, te radikaliziranju i revolucionaliziranju revolucija putem kontrarevolucija i antirevolucija, međunarodnih ratova i religijskih konflikata.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 29. prosinca 2016. Tigar protiv slona 19. prosinca 2016. označio je 70. godišnjicu početka Prvog indokineskog rata. Te večeri 1946. godine eksplodirala je elektrana u Hanoiju, nakon čega je gradom zavladao mrak. Bila je to prva veća diverzija boraca Viet Minha, Revolucionarne lige za neovisnost Vijetnama, protiv francuskih kolonijalnih vlasti. Ova akcija će označiti uvod u sedmogodišnji ratni sukob (do 1. kolovoza 1954. godine) čija nam povijest pomaže rasvijetliti narav globalnih međunarodnih odnosa u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te locirati konkretne ideološke pretpostavke koje su, čak i nakon bolnog iskustva nacifašističke okupacije, motivirale francuske političare da slične modele eksploatacije nastave primjenjivati u kolonijama.
  • 16. listopada 2016. Lekcije iz Cable Streeta Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe iz Trsta u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 1. lipnja 2017. Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 4. ožujka 2016. Zašto je bitno raspravljati
    o ustašama i partizanima?
    Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma
    Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve