Na braniku kluba, kvarta i antifašizma

Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Ulični mural u Vallecasu (izvor: Fútbol Rebelde).
U nogometu kakvog danas poznajemo, uspješnost je najprisutniji kriterij. To i nije toliko neobično – nogomet je, naposljetku, kompetitivna igra. Međutim, problemi nastaju kada kompleksni, društveno-politički situiran fenomen poput nogometa, svedemo na puko zbrajanje dobrih ili loših rezultata. Oni koji za te zacrtane aršine ne mare previše ili ih dovode u pitanje, prema kriterijima rezultata ne spadaju u sam vrh „najuspješnijih“, ali na neki drugi način nogometu i društvu pružaju viši smisao i razloge za optimizam. U Madridu, u sjeni megauspješnih Reala i Atletica, odvija se jedna takva priča.
 
Nedavno završenu sezonu španjolske Primere Rayo Vallecano završio je na posljednjem, dvadesetom mjestu. Za klub iz radničkog kvarta Vallecasa – poznat po nadimcima La Franja (pruga) zbog prepoznatljive crvene pruge koja se proteže preko njihovog bijelog dresa ili jednostavno Rayo – to znači da će iduće sezone kroz 42 kola Segunde tražiti povratak među elitu. Pritom se neće nalaziti na nepoznatom terenu – u posljednjih osamdesetak godina, koliko se natječu u sistemu ligaškog nogometa, Rayo je čak 19 puta mijenjao rang ispadanjem u nižu ili promoviranjem u višu ligu. Samo u posljednjih desetak godina „šetali“ su od treće lige do senzacionalne osme pozicije u Primeri. Izraz „jojo klub“ namijenjen je ekipama s velikim oscilacijama u rezultatu. U Španjolskoj, gdje koriste naziv equipo ascensor, teško bi bilo pronaći bolji primjer ovakvog kluba od Raya. Međutim, značaj ovog jojo kluba u lokalnoj zajednici i njegova reputacija u nogometnom svijetu uvelike nadilaze razinu koja je uobičajena za povremene prvoligaše. Za razliku od velikog broja klubova koji se ponosno smatraju predstavnicima svoje zemlje ili regije, Rayo ne predstavlja čak ni svoj grad. Oni su ponosan kvartovski klub.
Bukanerosi se neumorno bore protiv korupcije i komercijalizacije u modernom nogometu i ne odstupaju od antikapitalističkih, antihomofobnih, antirasističkih i feminističkih načela, a od kluba zahtijevaju isto
Njihova odana navijačka baza nalazi se unutar granica Vallecasa, kvarta ili barria poznatog po siromaštvu, otporu gentrifikaciji i radničkim borbama. Posebnu dimenziju svemu daju Rayovi najvjerniji navijači, radikalno lijevi ultrasi, Bukanerosi.
 
Ova skupina nastala je 1992., deset godina nakon Svjetskog prvenstva u Španjolskoj koje je donijelo veliku ekspanziju navijačkog pokreta i osnivanje mnogih ultras grupa, karakterističnih po dotad neviđenom intenzitetu bodrenja svojih ekipa te oštrijim stavovima i ambicijama. Prema količini političkih aktivnosti, Bukanerosi su na samom vrhu španjolske, ali i svjetske ultra scene. Neumorno se bore protiv korupcije i komercijalizacije u modernom nogometu te njihovih proponenata u španjolskoj ligi i savezu. Istovremeno ne odstupaju od antikapitalističkih, antihomofobnih, antirasističkih i feminističkih načela, a od kluba zahtijevaju isto. Često ističu transparente s porukama kao što su Rayo, radnička klasa i antifašizam; Siromašni, ali ponosni; Dalje od naših tijela (kao odgovor na kampanju za zabranu pobačaja), Nitko nije ilegalan (kao podršku izbjeglicama) ili Iako nas čeka samo bol i smrt… (stih pjesme A las barricadas iz vremena Španjolskog građanskog rata), popraćene bakljadama i živopisnim koreografijama. Na ostalim tribinama Estadia Vallecasa, koje pohode nešto manje zagriženi navijači, teško biste pronašli nekoga tko ne odobrava stavove Bukanerosa, što i nije pretjerano iznenađujuće s obzirom na lokalnu tradiciju.
 
Vallecas je smješten uz vanjski rub zaobilaznice M30 koja centar Madrida odvaja od periferije. Oduvijek siromašno naselje nekad je bilo zasebna općina, kasnije pripojena prijestolnici. Dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća bile su razdoblje žestokih političkih previranja i mnoge europske zemlje nalazile su se u predrevolucionarnim situacijama, a stanje u Vallecasu nije bilo drugačije. Na terenu su djelovale brojne radničke, sindikalne i revolucionarne organizacije, a u jednom od lokalnih sindikata bio je aktivan i Amós Acero, učitelj koji je život posvetio opismenjavanju radnika i gradske sirotinje, i koji se 1921. odlučio dodatno angažirati, pristupivši Socijalističkoj radničkoj partiji. Deset godina kasnije kralj Alfonso XIII. napušta zemlju, Kraljevina je ukinuta, i Španjolska je proglašena Republikom. Posljednji udarac monarhiji bili su lokalni izbori na kojima je narod u gotovo svim većim mjestima birao ljevičarske kandidate. Tako je bilo i u Vallecasu, gdje Acero postaje prvi demokratski izabrani gradonačelnik.
 
Period Republike donosi modernizaciju i demokratizaciju društva, pa tako i sporta. Iste godine kada je Acero stupio na dužnost, u Španjolskoj je utemeljen Radnički nogometni savez, koji je amaterskim momčadima omogućio kontinuirano odigravanje utakmica. Ovom Savezu pristupio je i vrlo mladi klub (osnovan 1924.) punog imena Agrupacion Deportiva El Rayo – današnji Rayo Vallecano. Velikani kao što su Real i Atletico u to su vrijeme već igrali Primeru, no Rayo će se moćnim gradskim susjedima pridružiti tek nakon skoro pola stoljeća nastupanja u nižim ligama, u sezoni 1977/78, te ih iz prvog pokušaja senzacionalno pobijediti. Nisu se zaustavili na tome, već su nadjačali i Barcelonu, Valenciju, Athletic Bilbao i Sevillu, zaradivši nadimak Matagigantes (ubojice divova), koji je označio jedno od najslavnijih razdoblja u klupskoj jojo povijesti.
 
Razdoblje Republike s početka tridesetih nije dugo potrajalo, a ono što je uslijedilo i danas uvelike oblikuje politički život u Španjolskoj. Francisco Franco i njegove falange 1936. provode puč, čime započinje Španjolski građanski rat između antifašističkih republikanskih snaga i Francovih fašista koje podržavaju Hitler i Mussolini. Vallecas je u ratu imao stratešku ulogu jer se nalazi na putu iz Madrida u Valenciju, gdje se republikanska vlada sklonila pred napredovanjem fašista.
Vallecas je u ratu imao stratešku ulogu jer se nalazi na putu iz Madrida u Valenciju, gdje se republikanska vlada sklonila pred napredovanjem fašista. Brojne kuće najsiromašnijih slojeva teško su stradale u bombardiranjima
Brojne kuće najsiromašnijih slojeva teško su stradale u bombardiranjima. Posljednjih dana rata u Valenciju bježi i Acero, ali kasnije biva uhapšen, smješten u koncentracijski logor i streljan.
 
Tijekom dugog niza godina Francove diktature (1936-1975) politička stremljenja većine stanovnika Vallecasa nisu se izmijenila. U drugoj polovini 20. stoljeća barrio je značajno narastao i danas broji oko 300 000 ljudi. Uzrok ovome bile su migracije – prvenstveno doseljavanje siromašnih familija iz slabije razvijenih dijelova Španjolske – ali i značajni priljev romske populacije te migranata iz bivših kolonija poput Maroka. „Mi smo kvart koji svakoga dočekuje raširenih ruku. Svi živimo loše, a neki zaista kritično.“[1], kaže Jesús Diego Cota, legenda Raya i kapetan kluba iz devedesetih.
 
O mreži solidarnosti i uključivosti koju lokalna zajednica i navijači godinama grade oko ovog kvarta i kluba, svjedoči i uspomena na još jednu igračku ličnost iz tog razdoblja. Jedna od tri tribine Estadia Vallecasa nosi ime Willyja Agbonavbarea. Willy je bio povremeni golman nigerijske reprezentacije i golman Raya šest sezona u nizu. Bukanerosi (oformljeni gotovo u isto vrijeme kada je stigao u klub) su ga obožavali, ne toliko zbog njegovih vještina, koliko zbog karizme i činjenice da je bio personifikacija multikulturalnog radničkog naselja. Na liječenje supruge, koja je oboljela od raka nakon kraja njegove karijere, potrošio je većinu svoje ušteđevine, da bi nakon njene smrti sortirao prtljagu na madridskom aerodromu te radio kao dostavljač. Preminuo je u svojoj 48. godini, također od raka. Fanatičnu odanost Bukanerosa Rayu lakše je razumjeti ako znamo da Willy nije jedini čovjek u dresu s crvenom prugom s čijim se životom velik broj navijača mogao uvelike poistovjetiti. Iznad ulaza na tribinu stoji njegova slika s natpisom „Nikada nećemo zaboraviti kako si branio La Franju i tvoju borbu protiv rasizma“.
 
U Vallecasu se od igrača, kao najeksponiranijih predstavnika kluba, i danas traži ponašanje u skladu s vrijednostima zajednice. Lokalni novinar Carlos Sánchez Blas piše da se kod pristupanja Rayu ne potpisuje samo ugovor o radu, već i nepisani, društveni ugovor: „Ti si igrač Rayo Vallecana. Želim da pomažeš ljudima. Da razgovaraš sa mnom na ulici. Ja sam tvoj navijač.”[2] Kada se pojavi potencijalna prijetnja ideji koegzistencije kluba, navijača i progresivnih vrijednosti, Bukanerosi su spremni brzo i učinkovito djelovati.
 
Bio je kraj zimskog prijelaznog roka 2017. i Rayo je igrao katastrofalnu sezonu – nalazio se pri dnu Segunde i prijetilo mu je ispadanje u treću ligu, iako je uoči početka sezone bio označen kao jedan od favorita za povratak u Primeru iz koje je ispao 2016. (zaista ultimativni jojo klub). Momčadi je nedostajalo svježe krvi i uprava je rješenje pronašla u ukrajinskom napadaču Real Betisa, Romanu Zozulyji. Njegova karijera u Rayu nije još ni počela, a već je bila okončana u jednom od najvećih nogometno-političkih skandala te godine. Naime, šest mjeseci ranije, prilikom prelaska u Betis, Zozulya je fotografiran na aerodromu u Sevilli u majici s logom jedne od mnogih ukrajinskih neonacističkih paravojnih organizacija. Prilikom dolaska u Rayo, Bukanerosi su ove fotografije predočili javnosti, te su ulice Vallecasa, stadion i tribine kroz nekoliko idućih dana bile prekrivene natpisima Vallecas nije mjesto za naciste, NOT WELCOME i Zozulya odlazi. U aferu se umiješao Javier Tebas, predsjednik Primere i Segunde poznat po korupcijskim aferama, namještanju utakmica i demoniziranju navijača, izjavivši kako je nedopustivo da se u 21. stoljeću Zozulyi brani pravo na slobodu govora i pravo na rad. Po strani nije ostala ni ukrajinska ambasada, koja je 28-godišnjeg napadača pokušala predstaviti kao mladog domoljuba koji naprosto voli svoju ratom zahvaćenu zemlju.
 
Za ovu su javnu raspravu Bukanerosi bili vrhunski pripremljeni. Objavili su devet stranica dug dokument u kojem su objasnili stvarnu narav Zozulyinih političkih stavova. Obznanili su da podržava zloglasnu neofašističku Azov brigadu, da je pozirao sa slikom ukrajinskog nacističkog kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata Stepana Bandere te da je na društvenim mrežama dijelio fotografiju broja 1488 (popularni neonacistički numerološki simbol; broj 14 označava slogan od isto toliko riječi We must secure the existence of our people and a future for white childrenMoramo osigurati postojanje naših ljudi i budućnost za bijelu djecu, dok 88 predstavlja dva osma slova alfabeta, HH, odnosno „Heil Hitler“).
Kada se penzionerka Carmen Ayuso suočila s prijetnjom deložacije iz svojeg doma, spas se pojavio u liku Paca Jémeza, trenera prve momčadi. Igrači su prikupili novac i svojoj susjedi osigurali ostanak u vlastitu domu
Uprava nije imala izbora i poništila je transfer. Zahvaljujući navijačima, antifašistička reputacija kluba i zajednice ne samo da nije oštećena, nego je bila i dodatno učvršćena.
 
Kada govorimo o Rayu, mnogo je primjera koji dokazuju da oni na terenu i oni uz njega znaju djelovati kao, u suštini, dio istog kolektiva. Kada se penzionerka Carmen Ayuso suočila s prijetnjom deložacije iz svojeg doma, spas se pojavio u liku Paca Jémeza, trenera prve momčadi, koji trenutno obnaša svoj drugi mandat na Rayovoj klupi. „Prijatelj me nazvao kako bi provjerio možemo li kao klub dati izjavu medijima. No kada sam vidio fotografije, pomislio sam kako naprosto nije dovoljno reći da je stvar nepravedna. Od toga ne bi bilo koristi. Od svih stvari koje se nekome mogu dogoditi, najgore je završiti kao beskućnik. Nismo to mogli mirno promatrati – pomogli smo joj kako bi živjela dostojanstveno i kako se ne bi osjećala usamljeno“. Na sljedećoj se utakmici preko gotovo cijele tribine protezala poruka Bukanerosa: Izopačena država deložira. Radnički kvart se solidarizira. Carmen ostaje. Igrači su prikupili novac i svojoj susjedi osigurali ostanak u vlastitu domu. Mnoge akcije ovakve vrste ne dopiru do medija i ostat će poznate samo onima koji su svakodnevno involvirani u aktivnosti kluba. Doduše, poznata je priča da je Jémeza i njegove igrače često moguće vidjeti u ulozi volontera u društvenim centrima ili anegdota o braniču Antoniju Amayji koji se ozlijedio pripremajući hranu u pučkoj kuhinji.
 
Potrebno je naglasiti da momčad Paca Jémeza na terenu predstavlja jednako zanimljiv i rijedak fenomen kao i van njega. Kao igrač na poziciji stopera, prezirao je naputke trenera da izbjegava kratka dodavanja i umjesto toga napamet ispucava loptu kako bi raščistio opasnost. „Osjećam se kao pobjednik ako ljudi napuste stadion zadovoljni“[3], izjavio je jednom prilikom i možda najkonciznije objasnio svoju nogometnu filozofiju. Jémez je tip trenera koji će radije izgubiti igrajući lijep nogomet nego pobijediti bunkerom.
 
Španjolski izraz Juego de Posición označava taktički koncept napadačkog nogometa baziranog na posjedu i široko postavljenom napadu; strpljivom građenju igre od zadnje linije, kretanju cijele ekipe kao kompaktne cjeline itsl. Većina top klubova ovaj princip smatra najmodernijim i najučinkovitijim. Među trenerima, najpoznatiji zastupnik ovakve igre je Pep Guardiola. Početkom desetljeća vodio je Barcelonu, čiju su okosnicu činili Messi, Xavi i Iniesta. Mnogi ovu generaciju smatraju najboljom u povijesti nogometa. Bio ih je užitak gledati kako dominiraju protivnike, drže loptu u svojem posjedu i probijaju svaku obranu. Povremeno bi ih neke ekipe uspjele pobijediti, ali nitko ih nije mogao spriječiti da igraju onako kako su zamislili. Točnije, nitko to nije uspio napraviti više od tri godine i Barcelona je u 136 uzastopnih utakmica imala veći posjed lopte od protivnika. Sve dok krajem 2013. nisu došli u Vallecas. Mali kvartovski klub Rayo uzeo im je loptu i napadao najbolji klub na svijetu njihovim vlastitim oružjem. Naravno, napadački stil igre i široko postavljena momčad znači da ćete, ako ne završite napad, ostavljati veliki prostor iza sebe, a kada su vam protivnici blago rečeno velemajstori, nećete se dobro provesti. Barcelona je pobijedila 4-0, ali je malo vjerojatno da su domaći navijači bili nezadovoljni prikazanim. Paco Jémez vjerojatno se osjećao kao pobjednik: „Ima li zaista neke razlike izgubiti s dva ili četiri gola razlike? Naša filozofija nekada pođe po zlu, ali to što smo mali klub ne znači da tako trebamo i igrati. Želimo igrati kao velik i važan klub i to nam uspijeva. Klišej je da mali moraju igrati defenzivno“[4]. Takav je naprosto Jémez, jedan od onih koji istovremeno važe za nogometne genijalce i ekscentrike. Beskompromisan, ne baš pragmatičan, i uporan – kao i ultrasi koji ga bodre. Često je nazivan idealistom i suicidalnim tipom trenera, na što odgovara „bolje suicidalan nego kukavica“.[5] Na kraju krajeva, i po surovom kriteriju uspjeha, radi se o najuspješnijem strategu u 95 godina dugoj Rayovoj povijesti – upravo je pod njegovim vodstvom klub 2013. godine na ljestvici Primere završio na osmom mjestu, što je i dalje najviša ligaška pozicija u klupskoj povijesti.
 
Navijačka logika Bukanerosa nalaže da se politička borba mora voditi na tribini ili putem ulične mobilizacije, kao 2011. u sklopu pokreta Indignados, a ne marketinškim redizajnima i donacijama kao paravanom za punjenje privatnih džepova
Dakle, Rayo okružuje lokalna zajednica s dugom tradicijom emancipatornih borbi i solidarnosti, s tribine ga bodre predani ljevičari, a igrači sudjeluju u životu barria i igraju progresivan nogomet. Međutim, pozitivne pojave koje predstavljaju osvježenje i jedan od tračaka nade u kontekstu modernog nogometa, prestaju na vratima klupske uprave.
 
Ovo je u svakom smislu narodni klub, osim u ekonomskom. Rayo se nalazi u većinskom privatnom vlasništvu Raúla Martína Prese, biznismena koji je klub kupio za nekoliko stotina eura poslije bankrota prethodnih vlasnika. Nogometni vlasnici mogu se razlikovati po tome što su neki milijarderi, a neki tek milijunaši, no sport im svima služi jednoj stvari – uvećanju vlastita bogatstva. Bukanerosima je ovo potpuno jasno i zato je napetost između navijačke baze i klupske uprave jedna od konstanti u Vallecasu. Prilike za iskazivanje nezadovoljstva Presinim radom ne propuštaju se. Održan je prosvjed zbog podcjenjivačkog odnosa prema ženskoj ekipi (Rayo Vallecano Femenino) koja je 2008. osvojila naslov španjolskih prvakinja, nešto što je s muškom ekipom teško postići i na Football Manageru. Još jedan prosvjed bio je usmjeren protiv Presinih nerealnih poslovnih poduhvata brendiranja i osnivanja klupskih podružnica na američkom tržištu, koji su završili financijskim fijaskom na štetu klupske blagajne.
 
Klub je prije nekoliko sezona u većini svjetskih sportskih medija pohvaljen zato što je, odlukom uprave, na gostujućem dresu crvena pruga zamijenjena LGBTIQ+ dugom. Pritom je obznanjeno da će manji postotak od svakog prodanog dresa biti uložen u sedam različitih inicijativa kojima je u cilju borba protiv diskriminacije. Ovi dresovi uspješno su se prodavali diljem svijeta, no Bukanerosi nisu htjeli da Presa njihove progresivne ideje tretira kao artikl: „Jedino načelo u koje uprava vjeruje je zarada. Oni nemaju nikakva antifašistička, radnička, antihomofobna ili feministička načela. Mi ta načela branimo svaki dan.“ Njihova navijačka logika nalaže da se politička borba mora voditi na tribini ili putem ulične mobilizacije (2011. bili su dio pokreta Indignados), a ne marketinškim redizajnima i donacijama kao paravanom za punjenje privatnih džepova. Uprava koja rijetko podržava navijače u borbi sa sistemom, naprosto je pokušavala profitirati na identitetu kluba koji su Bukanerosi godinama gradili – usprkos, a ne zahvaljujući onima odozgo.
 





Bilješke:

[1] Robbie Dunne, Working Class Heroes: The Story of Rayo Vallecano, Madrid’s Forgotten Team (Hove: Pitch Publishing Ltd, 2018), 25.

[2] Isto, 26.

[3] Isto, 205.

[4] Isto, 205.

[5] Isto, 27.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 27. srpnja 2016. S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 1. srpnja 2015. Izdržljivost seksizma u nogometu i veličanstvena Marta
  • 3. kolovoza 2012.
    Featured Video Play Icon
    Olimpijske igre – vladin cinični dar investitorima
    Donosimo prijevod mini-intervjua s Douglasom Murphyjem koji je SkriptaTV snimila u studenom 2011. u Zagrebu, kada je u sklopu programa Metodologije valorizacije u organizaciji Centra za dramsku umjetnost održao predavanje „Spomenik čemu?“. U intervjuu govori o visokom obrazovanju u Ujedinjenom Kraljevstvu, Olimpijskim igrama i ulaganjima javnog novca u masivne arhitektonske projekte u gradovima domaćinima. U predavanju se pobliže bavi jednom takvom investicijom - u ogromni „ArcelorMittalOrbit“ toranj, izgrađen u sklopu priprema za Olimpijske igre u Londonu.
  • 25. srpnja 2014. Američki koledž sport i sindikalno udruživanje igrača
  • 18. listopada 2016. Solidarnost u praksi Prihvat izbjeglica na takozvanoj „balkanskoj ruti“, aktiviranoj 2015. godine, pokazala je različite strategije suočavanja s izbjegličkim valom koje su demonstrirali različiti akteri. Među njima se ističu samoorganizirane grassroots volontersko-aktivističke grupe. Nasuprot onim akterima koji su se u prihvat izbjeglica uključili po službenoj dužnosti ili tražeći strukturna rješenja za problem prihvata, takvi su kolektivi u fokus svojeg djelovanja postavili izgradnju solidarnosti na svakodnevnoj razini. O pozadini grassroots angažmana, ali i o izazovima koji pred njima stoje razgovarali smo s Aigul Hakimovom iz Protirasistične fronte brez meja.
  • 19. kolovoza 2012. Apartheid poslije apartheida Prenosimo tekst Marija Kikaša „FIFA: Dobar posao u Južnoj Africi“ objavljen u 336. broju Zareza (u tematu „Nogomet i neoliberalizam“), kao i kratak autorov komentar najnovijih događaja u ovoj afričkoj državi nakon masakra rudara u rudniku Lonmin. Snimke spomenutog brutalnog čina policijskih snaga JAR-a obišle su svijet zajedno sa šturim analizama samog štrajka rudara koji se u južnoafričkim, ali i u zapadnim medijima prikazuju kao sukob rivalskih sindikata, izostavljajući krucijalnu ulogu menadžmenta rudnika (i britanske firme Lonmin) te režima Afričkog nacionalnog kongresa u razlozima štrajka i njegovim posljedicama.
  • 31. prosinca 2018. Privatizacija moralnosti Federalna porezna olakšica u SAD-u nominalno služi kao institucionalni poticaj i nagovor na preusmjeravanje dijela financijskih sredstava bogatih članova društva prema deklasiranim i deprivilegiranim slojevima. Međutim, ovakva mjera opterećuje državnu blagajnu, a time i financijsku održivost pojedinih javnih socijalnih servisa, dok zbog preširoko postavljene definicije dobročinstva rezultira i u poprilično besramnim primjerima reprodukcije privilegiranosti vladajuće klase. Donosimo prijevod teksta Lukea Savagea, koji filantropiju prokazuje kao oportuno održavanje i perpetuiranje sustava nejednake raspodjele dobara i resursa.
  • 15. veljače 2015. Berlinski zid oko kubanskog bejzbola
  • 31. siječnja 2016. Imigranti su ključan element radničke klase U razgovoru o migracijama Sandro Mezzadra sa Sveučilišta u Bologni promatra iste kao društveni pokret s posebnim naglaskom na subjektivnom stremljenju za boljim životom, razlažući kako su zapravo prodiruće silnice kapitala te koje stubokom mijenjaju uvjete života i rada na prostoru Europe. Govori i o Dublinskom protokolu – režimu azila u okvirima implementacije Schengenskog sporazuma, te o jačanju rasizma koje podcrtava potrebu za kolektivnim europskim odgovorom na spomenute probleme.
  • 5. lipnja 2012. Euro 2012: Kruha, a ne igara
  • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 26. prosinca 2017. Vrijeme je da preuzmemo humanitarna sredstva iz ruku privatnih profitera Političko usmjeravanje javnog novca prema privatnim interesima još jednom je podiglo medijsku prašinu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Privatna konzultantska tvrtka Adam Smith International, poznata po malverzacijama i višemilijunskoj dobiti – ostvarenoj preko ugovorâ s državom koji joj, na račun poreznih obveznika UK-a, dodjeljuju administriranje humanitarne pomoći – iznova ukazuje na sve razine apsurda koje prate uobičajene „suradnje“ javne i privatne sfere.
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 10. studenoga 2016. Kolateralne žrtve kolonijalnih politika Humanitarna kriza nastala ulaskom velikog broja izbjeglica na teritorij EU prošle je godine otkrila inherentna proturječja „zapadne civilizacije“. Strukturna ksenofobija i kolonijalistička institucionalna agenda suočili su se sa samoorganiziranom solidarnošću formalnih i neformalnih mreža, pojedinaca, inicijativa i udruga. Danas, kada je očito da je prolazak ljudi tzv. Balkanskom rutom nužnost, postavljaju se pitanja kako stati na kraj imperijalnim politikama vladajućih elita, ali i kako poboljšati položaj izbjeglica koje se već nalaze u Europi. O ovim i drugim vezanim temama razgovarali smo s Julijom Kranjec iz zagrebačkog Centra za mirovne studije.
  • 22. ožujka 2015. Nicholas Kristof spašava svijet
  • 14. lipnja 2015. Fenomenologija svastika i retorika sramote
  • 26. prosinca 2017. Divlji zapad tržišta najma S razvojem financijskog kapitalizma, javne politike stambenog zbrinjavanja diljem svijeta zamijenile su urbanističke politike usmjerene prvenstveno prema profitu. Zahvaljujući organiziranom otporu građana, u pojedinim europskim gradovima danas se provode solidarne politike javnog stanovanja koje predstavljaju odličan primjer političkog djelovanja ostalim organizacijama u borbi za urbanu pravdu na području bivše Jugoslavije. S arhitekticom i aktivistkinjom Prava na grad Ivom Marčetić razgovarale smo o trenutnom stanju i potencijalima javnih stambenih politika te strategijama paralelnih društvenih struktura i drugim oblicima organiziranog otpora u europskim gradovima.
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 29. prosinca 2017. Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 16. listopada 2016. Lekcije iz Cable Streeta Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
  • 9. travnja 2016. Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 19. travnja 2016. Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 1. kolovoza 2016. Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 3. rujna 2016. Politika stanovanja Iz drugarskog magazina Liceulice, uličnih novina koje funkcioniraju kao socijalno poduzeće i trenutno vode kampanju prikupljanja sredstava za nastavak rada, prenosimo tekst Iskre Krstić o politikama stanovanja: „Kao što je Surviver simulacija ‘prirodnog okruženja’, tako je i ‘borba za život’ u neoliberalnoj civilizaciji ipak samo imitacija džungle. S predstavljanjem aktuelnog društvenog sistema kao prirodnog, pitanje stanovanja se depolitizuje, a potencijali preispitivanja aktuelnog stanja pasiviziraju.“
  • 25. siječnja 2016. Prema ekonomiji brige za druge U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
  • 27. travnja 2010. Ljetna škola – Yves Engler: Haiti – UN i NVO nova su oruđa neoimperijalizma
  • 5. svibnja 2010. Tamara Opačić: Sportske aktivnosti na Sveučilištu
  • 13. prosinca 2017. Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
  • 17. listopada 2017.
    Featured Video Play Icon
    Dobar grad za sve – Laura Roth (Barcelona en Comú)
    Ovogodišnji zimski seminar Zelene akademije pod naslovom „Dobar grad za sve“ bavio se municipalnim politikama koje potiču demokratizaciju i održivi razvoj te predstavio neke od primjera dobrih praksi diljem Europe. Tom je prigodom Laura Roth, koordinatorica Odbora za participaciju građanske platforme Barcelona en Comú, izložila motivaciju i ciljeve platforme, kao i bitne okosnice iskustava takvog političkog djelovanja – mijenjanje političkog diskursa, primjenu participativne demokracije u gradskom vijeću Barcelone te principe i metode feminizacije politike i municipalizma kao potencijala za progresivne političke promjene. Pročitajte izvještaj s predavanja i pogledajte integralnu snimku!
  • 30. srpnja 2017. Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 9. kolovoza 2012. Pogled na makroekonomsku pozadinu migracija
  • 15. lipnja 2011. Ujedinjeni u različitosti?
  • 11. rujna 2012. “Krvavo podugovaranje” u umreženom društvu: migracije i postfordističko restrukturiranje u Europskoj uniji
  • 24. travnja 2017. Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve