Što Trump nije

Je li Trump fašist? Dylan Riley tvrdi da nije. Prikazi Trumpa kao fašista uglavnom su bili neodređeni, ahistorični i politički skučeni.

Naime, propuštaju uvidjeti što fašizam čini fašističkim. Prije svega, ogromni ratni pritisci u kapitalističkim državama centra: krvava gigantomahija koja je milijune ljudi odjednom pretvorila u naoružane ubojice. Danas nema takvih pritisaka. Vojnici koji su se vratili iz rata preusmjeravani su u iznimno organizirano civilno društvo, prepuno desničarskih organizacija utemeljenih na udruženjima veterana i paramilitaraca – poprilično drugačija situacija od današnjeg masovnog izostanka građanskog angažmana. Nadalje, postojala je dokazana prijetnja socijalističke revolucije, ne samo u Rusiji nego i kroz nekoliko ustanaka diljem Europe, od 1917. do 1921. godine, što je užasnulo elite i prekarnu srednju klasu. Također, bilo je to prije svega vrijeme katastrofalne depresije, obilježene kolapsom životnog standarda i sustavnih zdravstvenih rješenja na daleko ozbiljnijoj razini od ičega što smo mogli vidjeti od 2008. godine.

Prema Rileyju, Trumpovu administraciju puno je bolje analizirati koristeći Weberov koncept „patrimonijalizma“, pod čime se podrazumijeva država kojom se u suštini upravlja kao privatnim obiteljskim biznisom. Sklon sam se složiti s tim naglaskom. Rileyjeva analiza dosad znakovito podsjeća na analizu Enza Traversa, koji tvrdi da je Trump prema fašizmu ono što je pokret Occupy prema komunizmu. (Što je korisno zbog naglašavanja uloge političke turbulencije brendirane preko društvenih medija u ovim nascentnim političkim trendovima.)

Međutim, iako je Rileyjeva intervencija utemeljena u historijskoj analizi, riječ je o političkoj intervenciji, reakciji na sljedeću logiku: „Ako je Trump fašist, ljevica se mora približiti Demokratskoj stranci, liberalnoj državi i političkom centru koji drži poluge upravljačke moći. Sve mora biti podređeno jedinstvenom i nadređenom strateškom cilju spašavanja ureda predsjednika od ovog vulgarnog Ducea.“ Na različite načine, Madeleine Albright, Timothy Snyder i John Bellamy Foster slažu se s ovom premisom. No, iako bih očekivao da ću se upravo oko ovoga najviše složiti s Rileyjem, smatram da ovdje njegova analiza skreće u pogrešnom smjeru.

„U današnjem SAD-u“, tvrdi Riley, „proglobalistički profesionalni sloj huška se na ‘nacionalističku’ bijelu radničku klasu – riječ je o konfiguraciji koja je gotovo suprotna onoj iz međuratnog fašizma.“ Trumpova izborna koalicija, tvrdi, mobilizira ljude koji imaju nešto viša primanja od prosječnih i nemaju fakultetsku diplomu, pod čime misli na „kvalificirane manualne radnike“. Nije mi uvjerljiva ova vrsta osiromašene, posredne klasne analize. Trumpova temeljna glasačka baza mahom je istovjetna glasačkoj bazi Republikanske stranke. Drugim riječima, radi se pretežno o bijeloj, parohijalnoj, militarističkoj i evangeličkoj srednjoj klasi. Trump je nedvojbeno privukao neke neodlučne glasače_ice iz izbornih okruga radničke klase u deindustrijaliziranim državama, koji su mu bili ključni za pobjedu (iako se većina te podrške otopila do 2018. godine), a Republikanci su oduvijek povlačili glasove određenog manjeg dijela radništva koje se još uvijek zamara izborima. Međutim, ova legenda o nacionalističkom refluksu „bijele radničke klase“ zasigurno nije ništa manje vulgarna ili politički upitna u svojim implikacijama od pojednostavljenog izjednačavanja Trumpa s Hitlerom.

Zašto je ovo bitno? Riley tvrdi da se trampizam temelji na nacionaliziranom klasnom antagonizmu. Činjenica da se ovo u velikoj mjeri podudara s načinom na koji banoniti (ekstremno desna linija Stevea Bannona, op. prev.) opisuju sami sebe i svoje desničarske saveznike iz Europe, nesumnjivo je razlog za oprez. Implikacije za smjer kretanja i perspektivu trampizma uvelike su drugačije, ovisno o tome predstavlja li trampizam prvenstveno: i.) desničarsku radikalizaciju tradicionalne republikanske baze, praćenu i tradicionalnom mržnjom prema radnicima, Crnim osobama, queer osobama, Muslimanima i strancima, ili, ii.) reakcionarnu artikulaciju antioligarhijskog sentimenta radničke klase. Trump postojano, i na svoj najgori dan, uživa podršku koja ne opada ispod 35 posto populacije. Što nam to ukazuje? Je li to indikacija lojalnosti nacionalističkih manualnih radnika, koji su oduševljeni njegovim kozmetičkim pregovaranjem o NAFTA-i, trivijalnim trgovinskim ratom s Kinom, i (uvelike prenapuhanim) poreznim rezovima? Ili se time nagovještava da je temeljno republikansko biračko tijelo odlučno raskinulo s establišmentom Republikanske stranke, i vjeruje kako Trump pokušava ostvariti (njima) najvažnije dijelove svoje agende, poput progona migranata?

Pored navedenog, u igri je i bitnije političko pitanje. Mislim da smo ustanovili kako trampizam ne nalikuje međuratnom fašizmu, dok se njegovu administraciju ne može naprosto opisati kao neofašističku, iako se njezina agenda ne poklapa s tradicionalnim Washingtonom. No, u kontekstu globalne revitalizacije ekstremno desnih tendencija, u kojem bismo smislu trebali očekivati da će fašizam 21. stoljeća nalikovati svojim prethodnicima? Po definiciji, on ne može biti tek ponavljanje dvadesetih ili tridesetih, jer je došlo do temeljite promjene globalnog konteksta, kao i cijelog političkog, kulturnog i medijskog sistema, da ne spominjemo strukture rase i spola. Umjesto da se pitamo je li Trump fašist, produktivnije bi bilo zapitati se koje bi aspekte budućeg fašizma, njegovih politika i elektoralne baze, Trump mogao anticipirati. U tom kontekstu, mislim da je Enzo Traverso na krivom tragu, tvrdeći da su trampizam i slične tendencije „postfašističke“: trebamo se zapitati u kojim su pogledima predfašističke.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.