„Crveni i crni“ – filmska reprezentacija Labinske republike
Ustanak labinskih rudara i uspostava samoupravne Labinske republike 1921. godine u historijskom smislu predstavlja manifestaciju otpora stanovništva Labinštine talijanskoj fašističkoj vlasti i kapitalističkoj upravi rudnika u razdoblju jačanja radničkog pokreta nakon Oktobra, no u jugoslavenskom kontekstu ovaj je događaj s vremenom poprimio i snažan simbolički potencijal kao iskaz klasnog jedinstva radnika i radnica različitih nacionalnosti u odlučnoj borbi za socijalističku budućnost. Pročitajte osvrt Andreje Gregorine na film Crveni i crni (1985) Miroslava Mikuljana i Marije Peakić-Mikuljan, neuspjeli pokušaj umjetničko-političke aproprijacije jednog od najpoznatijih događaja revolucionarnog radničkog pokreta na ovim prostorima, u trenutku sve snažnije ekonomske i političke liberalizacije koja će u konačnici rezultirati raspadom Jugoslavije.

Kada je 1985. godine prikazan dugometražni igrani film „Crveni i crni“ o Labinskoj republici, režisera Miroslava Mikuljana i scenaristice Marije Peakić-Mikuljan, u produkciji Jadran filma Zagreb, socioekonomski kontekst koji će dovesti do jačanja protestnih mobilizacija radnika i radnica u godinama prije raspada Jugoslavije, dobiva i sve snažnije nacionalističke konture. I dok film „Crveni i crni“ predstavlja sentimentalni filmski uradak, koji o ustanku labinskih rudara u vrijeme jačanja talijanskog fašističkog pokreta i revolucionarnih gibanja nakon Oktobra progovara na patetičan i poetičko konzervativan način, na platou stvarnoga života dolazi do drastičnog porasta broja štrajkačkih okupljanja.
U ovom kratkom osvrtu pokušat ćemo historijski kontekstualizirati propagandističku dimenziju ovog dugometražnog filma, koji osnivanje Labinske republike (2. ožujak – 4. travanj 1921.), višestruko simbolički važan događaj jugoslavenskog revolucionarnog radničkog pokreta, dramatizira upravo u vrijeme kasnog jugoslavenskog socijalizma, kada nezadovoljno radništvo u tvorničkim halama i na ulicama sve češće dovodi u pitanje ekonomske i političke dosege samoupravnog projekta.
Ideološki „raspon“ autora i autorice filma, redatelja Miroslava Mikuljana i scenaristice Marije Peakić-Mikuljan, iako interesantan, nije predmet analize ovoga teksta (Miroslav Mikuljan i Obrad Kosovac su, primjerice, suautori filma „Jazovka“, a Marija Peakić-Mikuljan se kao direktorica Nakladnog zavoda Matice Hrvatske zalagala za tiskanje knjige „Bespuća povijesne zbiljnosti“ Franje Tuđmana). Visokobudžetni film „Crveni i crni“ prikazan je u srpnju 1985. godine na 32. Pulskom filmskom festivalu, no iako je okupio poznatu jugoslavensku glumačku ekipu (u glavnim ulogama pojavljuju se Bekim Fehmiu, Milan Štrljić i Olivera Ježina, dok Fabijan Šovagović i Ivo Gregurević igraju sporedne uloge), nije ostvario zapaženije rezultate (Snježana Tomljenović osvojila je Zlatnu arenu za masku).
Stanovništvo Labinštine, uključeno i u proces ekranizacije (film je sniman uz sudjelovanje domaćih statista u Labinu i na Gori Glušić, gdje je rekonstruiran rudarski Vinež) s nestrpljenjem je očekivalo prvo filmsko uprizorenje ovog revolucionarnog događaja, koji zauzima posebno mjesto u kolektivnoj memoriji ljudi toga kraja. Film je prikazan iste godine na starom labinskom trgu Crću za trajanja Repriznih večeri Festivala jugoslavenskog igranog filma u pulskoj Areni, i od samog početka nije bio dočekan s odobravanjem od strane lokalne javnosti, koja mu je zamjerala dijalektalnu neautentičnost i povremena odstupanja od povijesnih činjenica (Raški rudar, 31. kolovoz 1985.). Danas je film kritički i recepcijski uglavnom zaboravljen, sveden na bibliografsku i leksikonsku jedinicu, dok se kao najdugovječniji segment filmske produkcije najčešće ističe nagrađivani plakat dizajnera te ilustratora Mirka Ilića.
Film samim naslovom sugerira svoju temeljnu ideološku i propagandističku poziciju – „crveni“ predstavljaju pobunjene labinske rudare, pobornike „crvene“ Oktobarske revolucije (1918.), „crni“ reprezentiraju fašiste, predstavnike talijanske okupacijske vlasti, ali i kapitalističke uprave rudnika. Pravolinijsko naslovno pozicioniranje dosljedno je provedeno i u filmu, koji prati sukob rudara predvođenih socijalističkim vođom te sindikalnim predstavnikom Giovannijem Pipanom (Bekim Fehmiu) s predstavnicima države i uprave, dok je priča dodatno narativno „začinjena“ tragičnim ljubavnim odnosom između glavnog lika, rudara Ive Blažine (Milan Štrljić) i seljanke, udovice Marije (Olivera Ježina).
Pojedine povijesne nefaktičnosti, koje su se spočitavale autorima filma, odnosno nedosljedno prikazivanje povijesnih događaja, poput ubojstva Francesca da Gioza i većeg broja labinskih rudara od strane fašista, zapravo imaju jasnu funkciju „pojačivača“ političkih pozicija u ovom historijskom makabristički prikazanom sukobu dobra i zla.
Takve narativne interpelacije zapravo i nije poželjno čitati kao „nedosljednosti“ bilo koje vrste, jer se radi o pokušaju dodatnog ideološkog centriranja sukoba između revolucionarnih radničkih snaga, osnaženih uspjehom Oktobarske revolucije u Rusiji, te fašizma, historijskog političkog pokreta koji je nastao neposredno nakon Prvog svjetskog rata u vrijeme rastuće gospodarske krize kapitalističkog načina proizvodnje. U Italiji, gdje je djelovao dobro organizirani radnički i sindikalni pokret, radnici_ce su tijekom „dvije crvene godine“ (Biennio Rosso), tj. 1919. i 1920. masovno preuzimali tvornice, a zemljoradnici_ce poljoprivredne površine, organizirajući samoupravna vijeća i naoružane obrambene odrede (tzv. crvene straže).
Također, treba podsjetiti da je jedna od temeljnih fašističkih taktika u razbijanju radničkog pokreta i borbi protiv komunizma bila brutalna represija koju su, uz političku podršku države i financijsku podršku vodećih kapitalista, provodili desničarski paravojni odredi, članovi Fasci di Combattimento, organizacije osnovane 1919. godine.
Pobunu labinskih rudara protiv talijanskih fašističkih vlasti i uprave rudnika stoga je neophodno promatrati u sklopu navedenih širih revolucionarnih gibanja. Ustanak je započeo u znak prosvjeda protiv loših radnih uvjeta i nesmiljene kapitalističke eksploatacije radnika te rastućeg fašističkog nasilja, odnosno napada na njihovog sindikalnog vođu, socijalistu Giovannija Pipana, 1. ožujka 1921. u Pazinu.
Rudari 2. ožujka zauzimaju rudnike i rudarska postrojenja, miniraju prilaze i osnivaju naoružane odrede, već spomenute „crvene straže“, uspostavljaju višenacionalni rudarski komitet te sami organiziraju proizvodnju. Vojska je ugušila ustanak nakon nešto više od mjesec dana, a pedeset dvojici rudara i rudarskih sindikalnih radnika suđeno je i za pokušaj uspostave sovjetske vlasti.
Ustanak labinskih rudara nije bio usmjeren samo protiv terora talijanskih okupatora, nego i kapitalističke eksploatacije. Austrijski, a potom talijanski krupni kapital više je od 100 godina iskorištavao prirodne resurse te radništvo i seljaštvo Labinštine. Za vrijeme austrijske uprave vlasnik kopova na Labinštini postaje Adriatische Steinkohlen-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien iz Beča (1831), dok Trifailer Kohlenwerks Gesellschaft (Trbovljansko rudokopno društvo) 1881. objedinjuje sve rudnike Labinštine u jednu proizvodnu cjelinu. Nakon Prvog svjetskog rata i talijanske okupacije Istre, labinske rudnike preuzima Societa Anonima Carbonifera „Arsa“ iz Trsta, a 1935. novi vlasnik postaje Azienda Carboni Italiana (Poduzeće talijanskih ugljenokopa). U narednom periodu rudnici Raše postaju važan energetski resurs fašističkoj Italiji koja se priprema za novi imperijalistički rat.
Događanja iz ožujka 1921. godine revolucionarna su manifestacija dugogodišnje radničke borbe koja predstavlja dio historije jugoslavenskog radničkog pokreta. Primjerice, prvo partijsko, a potom i sindikalno organiziranje radnika istarskih ugljenokopa započinje krajem 19., odnosno početkom 20. stoljeća, a već u štrajkovima 1903. i 1904. godine sudjeluju rudari cjelokupnog istarskog bazena. Štrajkovi se nastavljaju i tijekom Prvog svjetskog rata, a nakon štrajka 1917. austrijska vlast bila je prisiljena povećati nadnice za 25% i smanjiti broj radnih sati na 8.
Nakon poraza Austro-Ugarske Monarhije u Prvom svjetskom ratu, te okupacije Istre i Slovenskog primorja od strane Italije, uvjeti rada u rudniku su se dodatno pogoršali, što je u konačnici 1921. godine dovelo do štrajka s revolucionarnim zahtjevima. Također, treba napomenuti da je ovo iskustvo organizirane radničke borbe utjecalo na razvijanje antifašističkog pokreta na Labinštini između dva svjetska rata, dok je masovno priključivanje rudara partizanskim jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije uslijedilo nakon kapitulacije Italije, početkom rujna 1943. godine.
Na predavanju „Uloga radničkih štrajkova u raspadu Jugoslavije“, izlagač Goran Musić je povećani broj štrajkova tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća povezao s politikom štednje zbog otplate vanjskog duga i pokušaja zauzdavanja inflacije, te političkom liberalizacijom koja dovodi do sve otvorenijih sukoba unutar Saveza komunista Jugoslavije. Broj štrajkova od 1980. do 1989. godine porastao je s 253 na 11 851 godišnje, a za razliku od štrajkova tijekom 1960-ih, radnici_ce sada izlaze iz tvorničkih hala na ulice, postavljajući i političke zahtjeve. Socijalni nemiri u drugoj polovici 1980-ih kolidiraju s dolaskom Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije, koji na nemire na Kosovu odgovara nizom nacionalistički ostrašćenih mitinga.
Kao primjer jednog od najvažnijih štrajkova jugoslavenskih radnika_ca iz razdoblja 1980-ih Musić je izdvojio više od mjesec dana dug štrajk rudara iz ugljenokopa „Raša“ u travnju 1987. godine. Na zborovima građana, uz zahtjeve za povećanje plaća, bolje radne uvjete i rješenje stambenog pitanja, rudari su postavili i zahtjev za smjenom sindikalnog čelnika i rukovodstva. Uprava je naposljetku popustila radničkim zahtjevima, ali već su sljedeće godine zbog nerentabilnosti donesene odluke o zatvaranju prvih rudnika. Jama Tupljak bila je posljednji ugljenokop u Hrvatskoj, koji se zatvorio 1999. godine.
Kada je 1985. godine snimljen film „Crveni i crni“, njegov je temeljni ulog predstavljao simbolički kapital koji su u socijalističkoj Jugoslaviji imali rudari kao radnici spremni na borbu za dobrobit šire socijalističke zajednice. Štrajk labinskih rudara iz 1987. godine, s druge je strane upamćen kao simbolički okidač za ubrzani raspad Jugoslavije. Također, činjenica da se oba događaja zbivaju gotovo istodobno ukazuje na promašenost ideje umjetničko-političke aproprijacije radikalno demokratskih zahtjeva sudionika Labinske republike u situaciji sve snažnije ekonomske i političke liberalizacije.
„Crveni i crni“, produkcijski raskošan, ali umjetnički skroman propagandistički uradak, tako je svoje mjesto u filmskoj povijesti zaslužio prvenstveno kao hegemonijska markacija odnosa revolucionarne prošlosti radničkog pokreta i nužnosti za njegovom rekreacijom u budućnosti.
Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2018. godini.