„Crveni i crni“ – filmska reprezentacija Labinske republike

Ustanak labinskih rudara i uspostava samoupravne Labinske republike 1921. godine u historijskom smislu predstavlja manifestaciju otpora stanovništva Labinštine talijanskoj fašističkoj vlasti i kapitalističkoj upravi rudnika u razdoblju jačanja radničkog pokreta nakon Oktobra, no u jugoslavenskom kontekstu ovaj je događaj s vremenom poprimio i snažan simbolički potencijal kao iskaz klasnog jedinstva radnika i radnica različitih nacionalnosti u odlučnoj borbi za socijalističku budućnost. Pročitajte osvrt Andreje Gregorine na film Crveni i crni (1985) Miroslava Mikuljana i Marije Peakić-Mikuljan, neuspjeli pokušaj umjetničko-političke aproprijacije jednog od najpoznatijih događaja revolucionarnog radničkog pokreta na ovim prostorima, u trenutku sve snažnije ekonomske i političke liberalizacije koja će u konačnici rezultirati raspadom Jugoslavije.

Prizor iz filma "Crveni i crni"

Kada je 1985. godine prikazan dugometražni igrani film “Crveni i crni” o Labinskoj republici režisera Miroslava Mikuljana i scenaristice Marije Peakić-Mikuljan, u produkciji Jadran filma Zagreb, socioekonomski kontekst koji će dovesti do jačanja protestnih mobilizacija radnika i radnica u godinama prije raspada Jugoslavije, dobiva i sve snažnije nacionalističke konture. I dok film “Crveni i crni” predstavlja sentimentalni filmski uradak, koji o ustanku labinskih rudara u vrijeme jačanja talijanskog fašističkog pokreta i revolucionarnih gibanja nakon Oktobra, progovara na patetičan i poetičko konzervativan način, na platou stvarnoga života dolazi do drastičnog porasta broja štrajkačkih okupljanja.

U ovom kratkom osvrtu pokušat ćemo historijski kontekstualizirati propagandističku dimenziju ovog dugometražnog filma, koji osnivanje Labinske republike (2. ožujak – 4. travanj 1921.), višestruko simbolički važnog događaja jugoslavenskog revolucionarnog radničkog pokreta, dramatizira upravo u vrijeme kasnog jugoslavenskog socijalizma, kada nezadovoljno radništvo u tvorničkim halama i na ulicama, sve češće u pitanje dovodi ekonomske i političke dosege samoupravnog projekta.

Ideološki “raspon” autora_ice filma, redatelja Miroslava Mikuljana i scenaristice Marije Peakić-Mikuljan , iako interesantan, nije predmet analize ovoga teksta (Miroslav Mikuljan i Obrad Kosovac su, primjerice, suautori filma “Jazovka”, a Marija Peakić-Mikuljan se kao direktorica Nakladnog zavoda Matice Hrvatske zalagala za tiskanje knjige “Bespuća povijesne zbiljnosti” Franje Tuđmana). Visokobudžetni film “Crveni i crni” prikazan je u srpnju 1985. godine na 32. Filmskom pulskom festivalu, koji iako je okupio poznatu jugoslavensku glumačku ekipu (u glavnim ulogama pojavljuju se Bekim Fehmiu, Milan Štrljić i Olivera Ježina, dok Fabijan Šovagović i Ivo Gregurević igraju sporedne uloge), nije ostvario zapaženije rezultate (Snježana Tomljenović osvojila je Zlatnu arenu za masku).

Stanovništvo Labinštine, uključeno i u proces ekranizacije (film je sniman uz sudjelovanje domaćih statista u Labinu i na Gori Glušić, gdje je rekonstruiran rudarski Vinež) s nestrpljenjem je očekivalo prvo filmsko uprizorenje ovog revolucionarnog događaja, koje zauzima posebno mjesto u kolektivnoj memoriji ljudi toga kraja. Film je prikazan iste godine na starom labinskom trgu Crću za trajanja Repriznih večeri Festivala jugoslavenskog igranog filma u pulskoj Areni, i od samog početka nije bio dočekan s odobravanjem od strane lokalne javnosti koja mu je zamjerala dijalektalnu neautentičnost i povremena odstupanja od povijesnih činjenica (Raški rudar, 31. kolovoz 1985.). Danas je film kritički i receptivno uglavnom zaboravljen, sveden na bibliografsku i leksikonsku jedinicu, dok se kao najdugovječniji segment filmske produkcije najčešće ističe nagrađivani plakat  dizajnera te ilustratora Mirka Ilića.

Film samim naslovom sugerira svoju temeljnu ideološku i propagandističku poziciju – „crveni“ predstavljaju pobunjene labinske rudare, pobornike „crvene“ Oktobarske revolucije (1918.), „crni“ reprezentiraju fašiste, predstavnike talijanske okupacijske vlasti, ali i kapitalističke uprave rudnika. Pravolinijsko naslovno pozicioniranje dosljedno je provedeno i u filmu, koji prati sukob rudara predvođenih socijalističkim vođom te sindikalnim predstavnikom Giovannijem Pipanom (Bekim Fehmiu) s predstavnicima države i uprave, dok je priča dodatno narativno “začinjena” tragičnim ljubavnim odnosom između glavnog lika, rudara Ive Blažine (Milan Štrljić) i seljanke, udovice Marije (Olivera Ježina).

Pojedine povijesne nefaktičnosti, koje su se spočitavale autorima filma, odnosno nedosljedno prikazivanje povijesnih događaja, poput ubojstva Francesca da Gioza i većeg broja labinskih rudara od strane fašista, zapravo imaju jasnu funkciju “pojačivača” političkih pozicija u ovom historijskom makabristički prikazanom sukobu dobra i zla.

Takve narativne interpelacije zapravo i nije poželjno čitati kao “nedosljednosti” bilo koje vrste, jer se radi o pokušaju dodatnog ideološkog centriranja sukoba između revolucionarnih radničkih snaga, osnaženih uspjehom Oktobarske revolucije u Rusiji, te fašizma, historijskog političkog pokreta koji je nastao neposredno nakon Prvog svjetskog rata u vrijeme rastuće gospodarske krize kapitalističkog načina proizvodnje. U Italiji, gdje je djelovao dobro organizirani radnički i sindikalni pokret, radnici/ice su tijekom „dvije crvene godine“ (Biennio Rosso), tj. 1919. i 1920. masovno preuzimali tvornice, a zemljoradnici/ice poljoprivredne površine, organizirajući samoupravna vijeća i naoružane obrambene odrede (tzv. crvene straže).

Također, treba podsjetiti da je jedna od temeljnih fašističkih taktika u razbijanju radničkog pokreta i borbi protiv komunizma bila brutalna represija koju su, uz političku podršku države i financijsku podršku vodećih kapitalista, provodili desničarski paravojni odredi, članovi Fasci di Combattimento, organizacije osnovane 1919. godine.

Pobunu labinskih rudara protiv talijanskih fašističkih vlasti i uprave rudnika stoga je neophodno promatrati u sklopu navedenih širih revolucionarnih gibanja. Ustanak je započeo u znak prosvjeda protiv loših radnih uvjeta i nesmiljene kapitalističke eksploatacije radnika te rastućeg fašističkog nasilja, odnosno napada na njihovog sindikalnog vođu, socijalistu Giovannija Pipana 1. ožujka 1921. u Pazinu.

Rudari 2. ožujka zauzimaju rudnike i rudarska postrojenja, miniraju prilaze i osnivaju naoružane odrede, već spomenute “crvene straže”, uspostavljaju višenacionalni rudarski komitet te sami organiziraju proizvodnju. Vojska je ugušila ustanak nakon nešto više od mjesec dana, a pedeset dvojici rudara i rudarskih sindikalnih radnika suđeno je i za pokušaj uspostave sovjetske vlasti.

Ustanak labinskih rudara nije bio usmjeren samo protiv terora talijanskih okupatora, nego i kapitalističke eksploatacije. Austrijski, a potom talijanski krupni kapital više je od 100 godina iskorištavao prirodne resurse te radništvo i seljaštvo Labinštine. Za vrijeme austrijske uprave vlasnik kopova na Labinštini postaje Adriatische Steinkohlen-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien iz Beča (1831), dok Trifailer Kohlenwerks Gesellschaft (Trbovljansko rudokopno društvo) 1881. objedinjuje sve rudnike Labinštine u jednu proizvodnu cjelinu. Nakon Prvog svjetskog rata i talijanske okupacije Istre, labinske rudnike preuzima Societa Anonima Carbonifera „Arsa“ iz Trsta, a 1935. novi vlasnik postaje Azienda Carboni Italiana (Poduzeće talijanskih ugljenokopa). U narednom periodu rudnici Raše postaju važan energetski resurs fašističkoj Italiji koja se priprema za novi imperijalistički rat.

Događanja iz ožujka 1921. godine revolucionarna su manifestacija dugogodišnje radničke borbe koja predstavlja dio historije jugoslavenskog radničkog pokreta. Primjerice, prvo partijsko, a potom i sindikalno organiziranje radnika istarskih ugljenokopa započinje krajem 19., odnosno početkom 20. stoljeća, a već u štrajkovima 1903. i 1904. godine sudjeluju rudari cjelokupnog istarskog bazena. Štrajkovi se nastavljaju i tijekom Prvog svjetskog rata, a nakon štrajka 1917. austrijska vlast bila je prisiljena povećati nadnice za 25% i smanjiti broj radnih sati na 8.

Nakon poraza Austro-Ugarske Monarhije u Prvom svjetskom ratu, te okupacije Istre i Slovenskog primorja od strane Italije, uvjeti rada u rudniku su se dodatno pogoršali, što je u konačnosti 1921. godine, dovelo do štrajka s revoluconarnim zahtjevima. Također treba spomenuti da je ovo iskustvo organizirane radničke borbe utjecalo na razvijanje antifašističkog pokreta na Labinštini između dva svjetska rata, dok je masovno priključivanje rudara partizanskim jedinicama Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije uslijedilo nakon kapitulacije Italije početkom rujna 1943. godine.

Na predavanju “Uloga radničkih štrajkova u raspadu Jugoslavije” izlagač Goran Musić je povećani broj štrajkova tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća povezao s politikom štednje zbog otplate vanjskog duga i pokušaju zauzdavanja inflacije, te političkom liberalizacijom koja dovodi do sve otvorenijih sukoba unutar Saveza komunista Jugoslavije. Broj štrajkova od 1980. do 1989. godine porastao je s 253 do 11851 godišnje, a, za razliku od štrajkova tijekom 1960-ih, radnici_ice sada izlaze iz tvorničkih hala na ulice, postavljajući i političke zahtjeve. Socijalni nemiri u drugoj polovici 1980-ih kolidiraju s dolaskom Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije koji na nemire na Kosovu odgovara nizom nacionalistički ostrašćenih mitinga.

Kao primjer jednog od najvažnijih štrajkova jugoslavenskih radnika_ica iz razdoblja 1980-ih Musić je izdvojio više od mjesec dana dug štrajk rudara iz ugljenokopa “Raša” u travnju 1987. godine. Na zborovima građana, uz zahtjeve oko povećanja plaća, boljih radnih uvjeta i rješenje stambenog pitanja, rudari su postavili i zahtjev za smjenom sindikalnog čelnika i rukovodstva. Uprava je naposljetku popustila radničkim zahtjevima, ali već su sljedeće godine zbog nerentabilnosti donesene odluke o zatvaranju prvih rudnika. i Jama Tupljak bila je posljednji ugljenokop u Hrvatskoj koji se zatvorio 1999. godine..

Kada je 1985. godine snimljen film “Crveni i crni” njegov je temeljni ulog predstavljao simbolički kapital koji su u socijalističkoj Jugoslaviji imali rudari kao radnici spremni na borbu za dobrobit šire socijalističke zajednice. Štrajk labinskih rudara iz 1987. godine, s druge je strane, upamćen kao simbolički okidač za ubrzani raspad Jugoslavije. Također, injenica da se oba događaju zbivaju gotovo istodobno ukazuje na promašenost ideje umjetničko-političke aproprijacije radikalno demokratskih zahtjeva sudionika Labinske republike, u situaciji sve snažnije ekonomske i političke liberalizacije.

“Crveni i crni”, produkcijski raskošan, ali umjetnički skroman propagandistički uradak, tako je svoje mjesto u filmskoj povijesti zaslužio prvenstveno kao hegemonijska markacija  odnosa revolucionarne prošlosti radničkog pokreta i nužnosti za njegovom rekreacijom u budućnosti.





Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2018. godini.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji, statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva ovisni o materijalnoj podlozi na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje - kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi „Ne treba previše da se oslanjamo na prošlost kao izvor borbe, već na trenutnu snagu i trenutne pozicije onih koji mogu da promene svet, a to je i dalje radnička klasa, koja se transformisala i ima neke nove elemente, ali koja suštinski još uvek živi od svoga rada, kao i stotinama godina u kapitalizmu. Trenutak kad shvati svoju snagu i moć da svrgne političke elite, trenutak je kome treba da se nadamo i na kom treba da radimo. Da li je u tom kontekstu sećanje na jugoslavenske samoupravne prakse instruktivno? Mislim da je, ali u relativno limitiranom smislu. Ukoliko pokazuje da neoliberalizam nije večan, utoliko je korisno kao pozitivna lekcija. Ukoliko koči stremljenja za idejom samoemancipacije radničke klase, utoliko je negativna lekcija.“

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve