„Crveni i crni“ – filmska reprezentacija Labinske republike

Ustanak labinskih rudara i uspostava samoupravne Labinske republike 1921. godine u historijskom smislu predstavlja manifestaciju otpora stanovništva Labinštine talijanskoj fašističkoj vlasti i kapitalističkoj upravi rudnika u razdoblju jačanja radničkog pokreta nakon Oktobra, no u jugoslavenskom kontekstu ovaj je događaj s vremenom poprimio i snažan simbolički potencijal kao iskaz klasnog jedinstva radnika i radnica različitih nacionalnosti u odlučnoj borbi za socijalističku budućnost. Pročitajte osvrt Andreje Gregorine na film Crveni i crni (1985) Miroslava Mikuljana i Marije Peakić-Mikuljan, neuspjeli pokušaj umjetničko-političke aproprijacije jednog od najpoznatijih događaja revolucionarnog radničkog pokreta na ovim prostorima, u trenutku sve snažnije ekonomske i političke liberalizacije koja će u konačnici rezultirati raspadom Jugoslavije.

Prizor iz filma „Crveni i crni“

Kada je 1985. godine prikazan dugometražni igrani film „Crveni i crni“ o Labinskoj republici, režisera Miroslava Mikuljana i scenaristice Marije Peakić-Mikuljan, u produkciji Jadran filma Zagreb, socioekonomski kontekst koji će dovesti do jačanja protestnih mobilizacija radnika i radnica u godinama prije raspada Jugoslavije, dobiva i sve snažnije nacionalističke konture. I dok film „Crveni i crni“ predstavlja sentimentalni filmski uradak, koji o ustanku labinskih rudara u vrijeme jačanja talijanskog fašističkog pokreta i revolucionarnih gibanja nakon Oktobra progovara na patetičan i poetičko konzervativan način, na platou stvarnoga života dolazi do drastičnog porasta broja štrajkačkih okupljanja.

U ovom kratkom osvrtu pokušat ćemo historijski kontekstualizirati propagandističku dimenziju ovog dugometražnog filma, koji osnivanje Labinske republike (2. ožujak – 4. travanj 1921.), višestruko simbolički važan događaj jugoslavenskog revolucionarnog radničkog pokreta, dramatizira upravo u vrijeme kasnog jugoslavenskog socijalizma, kada nezadovoljno radništvo u tvorničkim halama i na ulicama sve češće dovodi u pitanje ekonomske i političke dosege samoupravnog projekta.

Ideološki „raspon“ autora i autorice filma, redatelja Miroslava Mikuljana i scenaristice Marije Peakić-Mikuljan, iako interesantan, nije predmet analize ovoga teksta (Miroslav Mikuljan i Obrad Kosovac su, primjerice, suautori filma „Jazovka“, a Marija Peakić-Mikuljan se kao direktorica Nakladnog zavoda Matice Hrvatske zalagala za tiskanje knjige „Bespuća povijesne zbiljnosti“ Franje Tuđmana). Visokobudžetni film „Crveni i crni“ prikazan je u srpnju 1985. godine na 32. Pulskom filmskom festivalu, no iako je okupio poznatu jugoslavensku glumačku ekipu (u glavnim ulogama pojavljuju se Bekim Fehmiu, Milan Štrljić i Olivera Ježina, dok Fabijan Šovagović i Ivo Gregurević igraju sporedne uloge), nije ostvario zapaženije rezultate (Snježana Tomljenović osvojila je Zlatnu arenu za masku).

Stanovništvo Labinštine, uključeno i u proces ekranizacije (film je sniman uz sudjelovanje domaćih statista u Labinu i na Gori Glušić, gdje je rekonstruiran rudarski Vinež) s nestrpljenjem je očekivalo prvo filmsko uprizorenje ovog revolucionarnog događaja, koji zauzima posebno mjesto u kolektivnoj memoriji ljudi toga kraja. Film je prikazan iste godine na starom labinskom trgu Crću za trajanja Repriznih večeri Festivala jugoslavenskog igranog filma u pulskoj Areni, i od samog početka nije bio dočekan s odobravanjem od strane lokalne javnosti, koja mu je zamjerala dijalektalnu neautentičnost i povremena odstupanja od povijesnih činjenica (Raški rudar, 31. kolovoz 1985.). Danas je film kritički i recepcijski uglavnom zaboravljen, sveden na bibliografsku i leksikonsku jedinicu, dok se kao najdugovječniji segment filmske produkcije najčešće ističe nagrađivani plakat dizajnera te ilustratora Mirka Ilića.

Film samim naslovom sugerira svoju temeljnu ideološku i propagandističku poziciju – „crveni“ predstavljaju pobunjene labinske rudare, pobornike „crvene“ Oktobarske revolucije (1918.), „crni“ reprezentiraju fašiste, predstavnike talijanske okupacijske vlasti, ali i kapitalističke uprave rudnika. Pravolinijsko naslovno pozicioniranje dosljedno je provedeno i u filmu, koji prati sukob rudara predvođenih socijalističkim vođom te sindikalnim predstavnikom Giovannijem Pipanom (Bekim Fehmiu) s predstavnicima države i uprave, dok je priča dodatno narativno „začinjena“ tragičnim ljubavnim odnosom između glavnog lika, rudara Ive Blažine (Milan Štrljić) i seljanke, udovice Marije (Olivera Ježina).

Pojedine povijesne nefaktičnosti, koje su se spočitavale autorima filma, odnosno nedosljedno prikazivanje povijesnih događaja, poput ubojstva Francesca da Gioza i većeg broja labinskih rudara od strane fašista, zapravo imaju jasnu funkciju „pojačivača“ političkih pozicija u ovom historijskom makabristički prikazanom sukobu dobra i zla.

Takve narativne interpelacije zapravo i nije poželjno čitati kao „nedosljednosti“ bilo koje vrste, jer se radi o pokušaju dodatnog ideološkog centriranja sukoba između revolucionarnih radničkih snaga, osnaženih uspjehom Oktobarske revolucije u Rusiji, te fašizma, historijskog političkog pokreta koji je nastao neposredno nakon Prvog svjetskog rata u vrijeme rastuće gospodarske krize kapitalističkog načina proizvodnje. U Italiji, gdje je djelovao dobro organizirani radnički i sindikalni pokret, radnici_ce su tijekom „dvije crvene godine“ (Biennio Rosso), tj. 1919. i 1920. masovno preuzimali tvornice, a zemljoradnici_ce poljoprivredne površine, organizirajući samoupravna vijeća i naoružane obrambene odrede (tzv. crvene straže).

Također, treba podsjetiti da je jedna od temeljnih fašističkih taktika u razbijanju radničkog pokreta i borbi protiv komunizma bila brutalna represija koju su, uz političku podršku države i financijsku podršku vodećih kapitalista, provodili desničarski paravojni odredi, članovi Fasci di Combattimento, organizacije osnovane 1919. godine.

Pobunu labinskih rudara protiv talijanskih fašističkih vlasti i uprave rudnika stoga je neophodno promatrati u sklopu navedenih širih revolucionarnih gibanja. Ustanak je započeo u znak prosvjeda protiv loših radnih uvjeta i nesmiljene kapitalističke eksploatacije radnika te rastućeg fašističkog nasilja, odnosno napada na njihovog sindikalnog vođu, socijalistu Giovannija Pipana, 1. ožujka 1921. u Pazinu.

Rudari 2. ožujka zauzimaju rudnike i rudarska postrojenja, miniraju prilaze i osnivaju naoružane odrede, već spomenute „crvene straže“, uspostavljaju višenacionalni rudarski komitet te sami organiziraju proizvodnju. Vojska je ugušila ustanak nakon nešto više od mjesec dana, a pedeset dvojici rudara i rudarskih sindikalnih radnika suđeno je i za pokušaj uspostave sovjetske vlasti.

Ustanak labinskih rudara nije bio usmjeren samo protiv terora talijanskih okupatora, nego i kapitalističke eksploatacije. Austrijski, a potom talijanski krupni kapital više je od 100 godina iskorištavao prirodne resurse te radništvo i seljaštvo Labinštine. Za vrijeme austrijske uprave vlasnik kopova na Labinštini postaje Adriatische Steinkohlen-Gewerkschaft in Dalmatien und Istrien iz Beča (1831), dok Trifailer Kohlenwerks Gesellschaft (Trbovljansko rudokopno društvo) 1881. objedinjuje sve rudnike Labinštine u jednu proizvodnu cjelinu. Nakon Prvog svjetskog rata i talijanske okupacije Istre, labinske rudnike preuzima Societa Anonima Carbonifera „Arsa“ iz Trsta, a 1935. novi vlasnik postaje Azienda Carboni Italiana (Poduzeće talijanskih ugljenokopa). U narednom periodu rudnici Raše postaju važan energetski resurs fašističkoj Italiji koja se priprema za novi imperijalistički rat.

Događanja iz ožujka 1921. godine revolucionarna su manifestacija dugogodišnje radničke borbe koja predstavlja dio historije jugoslavenskog radničkog pokreta. Primjerice, prvo partijsko, a potom i sindikalno organiziranje radnika istarskih ugljenokopa započinje krajem 19., odnosno početkom 20. stoljeća, a već u štrajkovima 1903. i 1904. godine sudjeluju rudari cjelokupnog istarskog bazena. Štrajkovi se nastavljaju i tijekom Prvog svjetskog rata, a nakon štrajka 1917. austrijska vlast bila je prisiljena povećati nadnice za 25% i smanjiti broj radnih sati na 8.

Nakon poraza Austro-Ugarske Monarhije u Prvom svjetskom ratu, te okupacije Istre i Slovenskog primorja od strane Italije, uvjeti rada u rudniku su se dodatno pogoršali, što je u konačnici 1921. godine dovelo do štrajka s revolucionarnim zahtjevima. Također, treba napomenuti da je ovo iskustvo organizirane radničke borbe utjecalo na razvijanje antifašističkog pokreta na Labinštini između dva svjetska rata, dok je masovno priključivanje rudara partizanskim jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije uslijedilo nakon kapitulacije Italije, početkom rujna 1943. godine.

Na predavanju „Uloga radničkih štrajkova u raspadu Jugoslavije“, izlagač Goran Musić je povećani broj štrajkova tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća povezao s politikom štednje zbog otplate vanjskog duga i pokušaja zauzdavanja inflacije, te političkom liberalizacijom koja dovodi do sve otvorenijih sukoba unutar Saveza komunista Jugoslavije. Broj štrajkova od 1980. do 1989. godine porastao je s 253 na 11 851 godišnje, a za razliku od štrajkova tijekom 1960-ih, radnici_ce sada izlaze iz tvorničkih hala na ulice, postavljajući i političke zahtjeve. Socijalni nemiri u drugoj polovici 1980-ih kolidiraju s dolaskom Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije, koji na nemire na Kosovu odgovara nizom nacionalistički ostrašćenih mitinga.

Kao primjer jednog od najvažnijih štrajkova jugoslavenskih radnika_ca iz razdoblja 1980-ih Musić je izdvojio više od mjesec dana dug štrajk rudara iz ugljenokopa „Raša“ u travnju 1987. godine. Na zborovima građana, uz zahtjeve za povećanje plaća, bolje radne uvjete i rješenje stambenog pitanja, rudari su postavili i zahtjev za smjenom sindikalnog čelnika i rukovodstva. Uprava je naposljetku popustila radničkim zahtjevima, ali već su sljedeće godine zbog nerentabilnosti donesene odluke o zatvaranju prvih rudnika. Jama Tupljak bila je posljednji ugljenokop u Hrvatskoj, koji se zatvorio 1999. godine.

Kada je 1985. godine snimljen film „Crveni i crni“, njegov je temeljni ulog predstavljao simbolički kapital koji su u socijalističkoj Jugoslaviji imali rudari kao radnici spremni na borbu za dobrobit šire socijalističke zajednice. Štrajk labinskih rudara iz 1987. godine, s druge je strane upamćen kao simbolički okidač za ubrzani raspad Jugoslavije. Također, činjenica da se oba događaja zbivaju gotovo istodobno ukazuje na promašenost ideje umjetničko-političke aproprijacije radikalno demokratskih zahtjeva sudionika Labinske republike u situaciji sve snažnije ekonomske i političke liberalizacije.

„Crveni i crni“, produkcijski raskošan, ali umjetnički skroman propagandistički uradak, tako je svoje mjesto u filmskoj povijesti zaslužio prvenstveno kao hegemonijska markacija odnosa revolucionarne prošlosti radničkog pokreta i nužnosti za njegovom rekreacijom u budućnosti.

Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2018. godini.

Vezani članci

  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe iz Trsta u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 31. prosinca 2018. O mizoginiji, mizandriji, pornografiji i drugim kapitalističkim demonima Redatelj Bruce LaBruce koji se često predstavlja kao kvir alternativa srednjostrujaškoj pornografskoj industriji, u svojem se posljednjem filmu paradigmatski i sam okreće mejnstrimiziranju porno-hetero-normativnosti uz ozbiljnu dozu lezbofobije i transfobije. Predstavljajući pornografiju radikalnom i subverzivnom posve zanemaruje njezino uklapanje u kapitalističke odnose proizvodnje, kao i vlastitu konverziju od avangardnog, ljevici sklonog autora, do liberalnog redatelja gej pornografije. Donosimo vam kritički osvrt Dušana Maljkovića na film „Mizandristkinje“.
  • 31. prosinca 2018. Fahrenheit 11/9 pita: gdje je pošlo po krivu?! Pročitajte prijevod kratke recenzije Jareda Balla koji smatra da novi dokumentarac Michaela Moorea (dvostruko deriviranog naziva Fahrenheit 11/9) možda naizgled obrađuje iduće poglavlje u njegovu tematu o degradaciji američkog političkog sustava, ali je analitički jednako podkapacitiran kao i prethodni mu filmovi. Bezidejnost Mooreove kritike, da parafraziramo Balla, počinje i završava nedostatkom afirmativnih lijevih ideja koje bi kvalitetniji redatelj lako mogao pronaći kada bi svoju vjeru prestao polagati u nove kadrove sasvim trule političke stranke.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 14. ožujka 2016. Nad Osijekom zora sviće,
    dobro doš’o Čarlse prinče
    Dva i pol desetljeća postsocijalizma dovela su nas do toga da je normalno da u istoj rečenici i prostoriji koegzistiraju „Njegovo kraljevsko visočanstvo princ Charles Philip Arthur George, princ od Walesa, vojvoda od Cornwalla, vojvoda od Rothesayja, grof od Carricka, grof od Chestera, barun od Renfrewa, gospodar Otočja, princ i veliki upravitelj Škotske“ te „mir, nenasilje i ljudska prava.“ O izostanku medijske reprezentacije disenzusa prilikom najava posjete princa Charlesa Osijeku.
  • 1. lipnja 2017. Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 14. kolovoza 2014. Slike u pokretu – opažanja o filmu i politici
  • 28. prosinca 2014. Zašto smo prefarbali najpoznatije berlinske grafite
  • 31. prosinca 2018. Autonomija umjetnosti: slijepa pjega kulturnog samorazumijevanja Područje kulture unutar lijevo-liberalnog političkog polja danas se primarno definira kao prostor umjetničke slobode i društvenog dijaloga, dok se od kulturnih radnika_ica, intenzivno izloženih prekarizaciji unutar proizvodnog procesa, očekuje neproblematiziranje kapitalističkih antagonizama. O uključenosti umjetničke proizvodnje i valorizacije u reprodukciju kapitalizma, institucionalizaciji estetičkog elitizma i transformativnim potencijalima političkog teatra, strukturnim uvjetovanostima umjetničkog djelovanja u socijalističkim zemljama, te društvenim snagama koje mogu stvoriti preduvjete za revolucionarni kulturni rad, razgovarali smo s Goranom Pavlićem, predavačem na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 30. rujna 2016. Infrastrukturni deficiti kulturne participacije Kulturna se djelatnost obično promatra kroz prizmu samoaktualizacije kulturnih radnika/ca pa često gubimo iz vida strukturne probleme sektora. Riječ je, prije svega, o problemu prekarnosti rada u kulturi koji je vezan uz financiranje relativno kratkotrajnim projektima, zbog čega izostaje sustavno i strateški osmišljena politika kulturne djelatnosti. U kulturi se pojavljuju i neki opći trendovi poput reprodukcije klasnih, rodnih i etničkih nejednakosti te nejednakog pristupa kulturnim sadržajima. O ovim temama razgovarali smo s dr. sc. Jakom Primorac, sociologinjom s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu.
  • 22. veljače 2015. Izgubljena kontrakultura
  • 19. listopada 2014. Književnost je liberalizam
  • 4. prosinca 2011. Kognitivno mapiranje i kapitalizam u Žici: Baltimore kao svijet i reprezentacija
  • 9. ožujka 2010. Ljetna škola – Franck Lepage: Od obrazovanja naroda do pripitomljavanja preko “kulture” (Povijest utopije o emancipaciji)
  • 28. siječnja 2016. Kuća gospodina Mayera: O antisindikalnom rođenju nagrade Oscar Povijest Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, institucije koja dodjeljuje filmsku nagradu Oscar, započinje u kasnim dvadesetima - špurijusom direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a o nužnosti sprečavanja sindikalnog organiziranja koje je u filmskoj industriji do 1926. godine već zahvatilo sektor scenskih radnika: "Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Kada su filmovi bili dovršeni, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i tantijeme, ili udio u profitima?"
  • 30. rujna 2016. O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 3. listopada 2013. Politika umjetnosti: Suvremena umjetnost i tranzicija prema postdemokraciji
  • 23. travnja 2016. Prema sezoni bez kraja Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 31. prosinca 2018. Suvremeni ples kao podruštvljeno znanje? Javna percepcija plesne umjetnosti još uvijek se češće vezuje uz njezino poimanje kao estetizirane vještine dostupne manjini, nego li znanja koje može biti široko distribuirano. Iako je ples na ovim prostorima odnedavno doživio institucionalizaciju u akademskom polju, dio važnih plesnih znanja i praksi, koja su se proteklih desetljeća odvijala kroz djelovanje vaninstitucionalne plesne scene i dalje ostaju izvan službenih kurikula, a kulturni i društveni centri koji su nekada omogućavali širu demokratizaciju kulture i umjetnosti više ne postoje. O plesnoj umjetnosti, odnosu institucionalnog i vaninstitucionalnog djelovanja te plesačkim uvjetima rada razgovarale smo s članicom BADco., Nikolinom Pristaš.
  • 20. prosinca 2018. Umjetnost kao sredstvo politizacije Građanska umjetnost svojim individualiziranim pristupom proizvodnom procesu, konceptom umjetničke autonomije i metodama rada odvojenima od baze, za razliku od progresivnih umjetničkih praksi, ne predstavlja dio kolektivnih emancipatornih društvenih borbi. O nužnosti ponovne demokratizacije i decentralizacije kulturnog polja i njegovoj politizaciji u kontekstu šireg internacionalnog lijevog pokreta, ulozi građanske umjetnosti u reprodukciji i reprezentaciji kapitala i historijskim primjerima progresivnog umjetničkog djelovanja, te posljedicama liberalizacije kulturne proizvodnje na radne i životne uvjete umjetnika, posebice umjetnica, razgovarale_i smo s Ivanom Hanaček, članicom kustoskog kolektiva [BLOK].
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Fotografija i društveni pokreti
    Fotograf Davor Konjikušić 2. prosinca 2016. godine u Arhivu Tošo Dabac održao je predavanje naslovljeno „Fotografija i društveni pokreti“. Kako je najavio u sažetku predavanja: „Od Pariške komune 1871. godine, pa sve do danas, medij fotografije uvijek je bio blisko povezan s društvenim pokretima. Neke od ikoničkih fotografija dvadesetog stoljeća imale su važnu ulogu u antiratnim pokretima, studentskim protestima 1968. godine i velikom broju slobodarskih građanskih protesta koji traju sve do danas. Sa sve većim promjenama unutar samog medija, njegovom digitalizacijom i prelaskom na pametne telefone, društvena uloga fotografije dodatno se pojačala.“ Donosimo snimku predavanja i kratak osvrt.
  • 4. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Nekoliko generacija za obnovu ljevice
    U protekloj godini dana američku i britansku političku scenu obilježili su usponi radikalno lijevih kandidata u strankama lijevog centra. Pročitajte i pogledajte intervju snimljen tijekom prošlogodišnjeg 8. Subversive festivala, u kojem politički analitičari Richard Seymour i Bhaskar Sunkara govore o stanju na radikalnoj ljevici prije navedenih proboja na centru, i problematiziraju potrebne okvire za ponovnu izgradnju snažnog lijevog pokreta, adresirajući otpornost dominantnog narativa, metode mobilizacije društvenih pokreta, pitanja političke estetike, identitetske modalitete klasnih pozicija, entrizam, strategije koordinacije parlamentarnog i izvanparlamentarnog djelovanja te odnos između teorije i prakse.
  • 2. rujna 2014. Socijalizam kao brend – pakiranje iskustva života u nekadašnjem sustavu u turističku ponudu Istočne Europe

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve