Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji COVID-19

Ova pandemija, kao i odgovor vladajuće klase, nudi jasnu, tragičnu ilustraciju ideje koja se nalazi u srcu teorije socijalne reprodukcije: proizvodnja života podređena je zahtjevima stvaranja profita.

Sposobnost kapitalizma da proizvodi vlastitu pokretačku snagu – profit – potpuno je ovisna o svakodnevnoj „proizvodnji“ radnika i radnica. To znači da ovisi o procesima proizvodnje života koje ne kontrolira ili kojima ne dominira u potpunosti i neposredno. Istovremeno, logika akumulacije iziskuje da zadrži nadnice i poreze koji podržavaju proizvodnju i održavanje života na što nižoj mogućoj razini. Ovo je glavna kontradikcija koja leži u srcu kapitalizma. Potonji degradira i podcjenjuje upravo one koji stvaraju pravo društveno bogatstvo: medicinske sestre i druge radnice i radnike u bolnicama i zdravstvu, poljoprivredne radnice i radnike, radnice i radnike u tvornicama hrane, zaposlenice i zaposlenike u supermarketima, kao i dostavljačice i dostavljače, čistačice i čistače, učiteljice i učitelje, te skrbnice i skrbnike o djeci i starijima. Ovo su rasizirani, feminizirani radnici i radnice koje kapitalizam ponižava i stigmatizira niskim nadnicama i nerijetko opasnim radnim uvjetima. Međutim, trenutna pandemija jasno pokazuje da opstanak društva bez njih naprosto nije moguć. Također, društvo ne može opstati ako se farmaceutske kompanije natječu za profit i eksploatiraju naše pravo na život. Razvidno je i da „nevidljiva ruka tržišta“ neće proizvesti te administrirati zdravstvenu infrastrukturu na planetarnoj razini koja je, kao što aktualna pandemija pokazuje, potrebna čovječanstvu.

Dakle, zdravstvena kriza primorava kapitalizam da se fokusira na život i rad koji proizvodi život, kao što su zdravstvena i socijalna skrb, te proizvodnja i distribucija hrane. Zahtijevamo da se fokus zadrži na tome čak i kada pandemija prođe, tako da se zdravstvo, obrazovanje i druge aktivnosti koje proizvode život dekomodificiraju i učine dostupne svima.

Budući da su profiti i vrijednosti dionica većine robno-proizvodnih kompanija koje nemaju pristup radnicama i radnicima u naglom padu, one uviđaju da ovise o organizacijama, zajednicama, kućanstvima te pojedinkama i pojedincima koji proizvode ljude. Međutim, uzimajući u obzir potrebu kapitalizma da prioritizira stvaranje profita nad proizvodnjom života, takve organizacije, zajednice, kućanstva te pojedinke i pojedinci jedva su opremljeni da odgovore na taj izazov. Ne radi se samo o negativnom utjecaju COVID-19 na radnice i radnike u zdravstvenoj skrbi, javnom prijevozu i prehrambenim trgovinama, različite volonterke i volontere koji djeluju u zajednici i druge. Višegodišnje demontiranje esencijalnih socijalnih usluga u ime mjera štednje znači da je radna snaga u polju socijalne reprodukcije malobrojnija nego što je bila, da broj organizacija u zajednici opada, i da one raspolažu sve oskudnijim resursima.

Ne bi li u krizi kompenzirale desetljeća zanemarivanja, mnoge kapitalističke države i korporacije premještaju fokus svojih prioriteta, no čine to samo djelomično i privremeno. Šalju kućanstvima čekove, proširuju naknadu za nezaposlenost na prekarne radnice i radnike, nalažu proizvođačima automobila da se prebace na izradu maski i ventilatora. U Španjolskoj je država privremeno preuzela kontrolu nad profitnim bolnicama; u SAD-u se osiguravateljske kuće odriču participacija za testiranje COVID-19. Između ostalog, to pokazuje koliko su resursi za istinsko zadovoljenje ljudskih potreba lako dostupni i izdašni kada za to postoji politička volja.

Zahtijevamo da se radnice i radnike u sektorima socijalne reprodukcije – medicinske sestre i tehničare, bolničke čistačice i čistače, učiteljice i učitelje, radnice i radnike zadužene za uklanjanje otpada, proizvođače i proizvođačice hrane te zaposlenice i zaposlenike u supermarketima – trajno prepozna kao obnašatelje esencijalne usluge, a njihove nadnice, beneficije i društveni renome unaprijedi kako bi odražavao njihovu važnost za održavanje društva u cjelini.

Vladajući alociraju daleko više resursa u spašavanje poduzeća, u nadi da će izbjeći potpuni kolaps kapitalističke vrijednosti. Podsjećamo da se radi upravo o onim profitima koje stvara radna snaga – ista radna snaga kojom socijalno reproduktivni rad snabdijeva poduzeća. Glavni direktori hotela i restoranskih lanaca, tehnoloških i zrakoplovnih kompanija, i drugi, skidaju milijune radnica i radnika sa svojih platnih lista, istovremeno u velikoj mjeri štiteći vlastite hipernapuhane plaće i povlastice. Do toga dolazi zato što kapitalistički sistem traži da se kontradikcija između života i najamnog rada uvijek razriješi u korist kapitala, a ne ljudskih života.

Zahtijevamo da se svi financijski resursi i paketi poticaja ulože u rad na proizvodnji života, a ne u nesmetano operiranje kapitalističkih kompanija

Ova pandemija iznimno teško pogađa imigrante i zatvorenike: one koji su zaglavili u zatvorima ili prihvatnim centrima u neprihvatljivim higijenskim uvjetima i bez medicinskih resursa, one bez dokumenata, koji pate u tišini iz straha da će ih deportirati potraže li pomoć, one čiji je rad usmjeren na proizvodnju života (zdravstvena i socijalna skrb, agrikultura, itd.) i pod većim su rizikom od zaraze jer nemaju drugog izbora nego otići na posao (bez adekvatne ili ikakve zaštitne opreme), one koji su u tranzitu između zemalja i pokušavaju doći do svojih obitelji, i one koji ne mogu napustiti svoje zemlje zbog zabrana putovanja i sankcija.

Neovisno o pandemiji, Trump će zadržati sankcije protiv Irana (gdje stope zaraze i smrtnosti vrtoglavo rastu). Usto, ni Trump niti Europska unija neće primorati Izrael na ukidanje sankcija koje dva milijuna ljudi zarobljenih u Gazi lišavaju prijeko potrebnih medicinskih potrepština. Ovaj diferencirani odgovor na pandemiju u temelju ima i pojačava rasističku i kolonijalnu opresiju koje tvore mračnu pozadinu kapitalizma.

Zahtijevamo da zdravstvene potrebe dobiju prednost nad svim imigracijskim regulacijama, da se ljude koji su zatvoreni za većinu zločina smjesta pusti na slobodu, a alternativne, milosrdne sankcije osmisle za one koji su bolesni, te da se zatvore prihvatni centri i druge zatvorske institucije usmjerene na discipliniranje umjesto na održavanje života.

Pandemija je pokazala svijetu da će se radni ljudi u krizi uvijek snaći, korištenjem podužeg niza kreativnih strategija preživljavanja. Za većinu ljudi, to podrazumijeva oslanjanje na najbliže prijatelje i obitelj. Međutim, neki se snalaze kroz inicijative uzajamne pomoći. Za beskućnike i one koje je kapitalističko društvo odbacilo kao teret, podrška se pojavila u obliku herojskih inicijativa dobrovoljnih vršitelja i vršiteljica socijalne reprodukcije koje drugima nude ni manje ni više nego pravo na život. U kvartovima širom Ujedinjenog Kraljevstva stvaraju se WhatsApp grupe ne bi li se održao kontakt s najranjivijima te im se pomoglo nabaviti hranu i lijekove. Škole šalju vaučere za hranu siromašnim obiteljima s djecom koja imaju pravo na besplatni obrok. Raste broj volontera u pučkim kuhinjama i dobrotvornim organizacijama. Zajednička dobra za socijalnu reprodukciju pojavljuju se kao hitna potreba. Međutim, također smo naučili lekciju iz povijesti: nećemo dopustiti kapitalističkim vladama da upotrijebe zajednička dobra za socijalnu reprodukciju kao izliku za povlačenje države od njezine odgovornosti.

Kao socijalističke feministkinje, moramo dodatno raditi na tom tragu, kako bismo zajedno pozvale na javnu opskrbu svime što je potrebno za prosperitet ljudskog života. To podrazumijeva izgradnju solidarnosti širom različitih zajednica koje su nejednako pogođene i opremljene resursima. To znači podržavati najmarginaliziranije i zagovarati da sindikati, organizacije civilnog društva i lokalne organizacije, kao organizacije koje raspolažu s bilo kakvim socijalnim resursima, podijele iste i podrže one koji ih nemaju. To znači zahtijevati da država prepozna rad socijalne reprodukcije kao temelj društvenog postojanja.

Zahtijevamo da vlade uče od ljudi i politikama kopiraju ono što obični ljudi čine kako bi pomogli i podržali jedni druge.

Mjere karantene koje su usvojene u većini zemalja kako bi se obuzdalo širenje COVID-19, iako apsolutno neophodne, ostavljaju teške posljedice na milijune ljudi koji žive u zlostavljačkim vezama. Izvješća o kućanskom nasilju nad ženama i LGBTQ osobama umnožila su se jer su žrtve prisiljene ostati doma s nasilnim partnerima ili članovima obitelji. Kampanje koje zagovaraju ostanak kod kuće, ne uzimajući pritom u obzir specifični problem zlostavljanja u obitelji, naročito su zabrinjavajuće u kontekstu u kojem su godine neobuzdanog neoliberalizma dovele do povlačenja sredstava iz skloništa i usluga koje se bore protiv nasilja.

Zahtijevamo da vlade smjesta preokrenu višegodišnje smanjivanje financiranja za usluge koje se bore protiv nasilja, i osiguraju resurse koji su agencijama potrebni za funkcioniranje i naširoko oglašavanje svojih telefona za pomoć.

Ova pandemija može biti, i trebala bi biti trenutak kada će ljevica predstaviti konkretnu agendu kojom će se podržati život naspram profita na način koji će nam pomoći da nadiđemo kapitalizam. Ova nam je pandemija već pokazala koliko kapitalizam treba radnike i radnice koje obavljaju socijalnu reprodukciju – one koje rade za nadnicu, kao i one koje nisu plaćene, u bolnicama i infrastrukturi, u kućanstvima, u zajednicama. Nužno je nastaviti se na to podsjećati, kao i na društvenu moć koju takve radnice i radnici imaju. Ovo je trenutak kada kao radnice i radnici koji obavljaju socijalnu reprodukciju moramo razvijati svijest o društvenoj moći koju imamo u kontekstima naših pojedinačnih država, na granicama koje nas razdvajaju, i širom planete.

Ako mi stanemo, svijet staje. Taj uvid može biti osnova za politike koje respektiraju naš rad, kao i za političko djelovanje koje gradi infrastrukturu obnovljene antikapitalističke agende u sklopu koje naša društva ne pokreće stvaranje profita već proizvodnja života.

Članice marksističko-feminističkog kolektiva su Tithi Bhattacharya, Svenja Bromberg, Angela Dimitrakaki, Sara Farris, i Susan Ferguson. Organizatorice smo marksističko-feminističkog streama konferencije Historical Materialism.