Rad od kuće nakon korona virusa osigurat će šefovima veću kontrolu nad radničkim životima

Korist koju korporacijama donosi rad od kuće daleko nadilazi pogodnosti koje od takvog aranžmana imaju radnici i radnice. Unatoč tome što istraživanja pokazuju da ih većina jedva čeka vratiti se na tradicionalno radno mjesto, uštede koje se mogu ostvariti eksternaliziranjem nekretninskih i režijskih troškova na individualna kućanstva, uspješno provedeni eksperiment rada na daljinu tijekom pandemije i pritom zabilježeni porast učinkovitosti pružile su upravama velikih kompanija dovoljno povoda da krenu najavljivati prebacivanje na „digitalni standard“, koji radništvu predstavljaju kao povlasticu.

Rad od kuće s djetetom (foto: Charles Deluvio, izvor: Charles Deluvio @ Unsplash)
U korporativnom svijetu raste konsenzus prema kojemu će rad od kuće biti nova normalnost nakon korona virusa. Kompanije će to predstavljati kao povlasticu – ali zapravo se radi o prepuštanju šefovima još veće kontrole nad našim životima.



Dok milijuni radnica i radnika ostaju u karanteni diljem svijeta, mnogi s nestrpljenjem očekuju povratak u urede i na radna mjesta na koja su odlazili prije pandemije. Zvuči kontraintuitivno. Kome su od nas draži sterilni hodnici i bezlični dekor koji uglavnom karakteriziraju moderne radne prostore od personalizirane udobnosti doma, kamoli teret putovanja na posao i bušenje kartice naspram užitka tipkanja iz naslonjača ili ručanja u najdražem restoranu u susjedstvu?
 
Međutim, nakon nekoliko mjeseci propisanih mjera predostrožnosti koje su podrazumijevale rad od kuće uslijed pandemije, ovi noviteti, čini se, gube privlačnost za mnoge radnice i radnike koji su sve umorniji od beskrajnih Zoom poziva i oplakuju urušavanje uobičajene podjele između radnog mjesta i kućnog prostora. Također, nedostaje im društvo kolegica i kolega s kojima su se nekada socijalizirali tijekom dana. Prema istraživanju koje je proveo Gensler, globalna kompanija za arhitekturu i dizajn, tek 12 posto radnica i radnika iz SAD-a trenutno daje prednost radu od kuće na puno radno vrijeme.
 
S druge strane, čini se kako među menadžerima i upraviteljima raste konsenzus da bi mjere rada od kuće pokrenute zbog Covida-19 trebale postati novom normalnošću, čak i nakon što je izgovor vezan uz javno zdravstvo iščezao. Mnoge kompanije, osobito u tehnološkom svijetu, već s nestrpljenjem iščekuju postpandemijsku budućnost u kojoj će rad na daljinu postati standardni model, a konvencionalni radni prostori gotovo sasvim nestati.
 
Iako se, prema izvješćima, više od polovice radne snage Facebooka koja broji četrdeset i pet tisuća zaposlenika želi „vratiti u ured što je prije moguće“, a samo 20 posto njih trenutno pokazuje entuzijazam prema ideji rada od kuće na dulje vrijeme, glavni direktor Mark Zuckerberg nedavno je izjavio Wall Street Journalu kako u narednih deset godina planira polovicu zaposlenih prebaciti na rad na daljinu. Istovremeno se Satya Nadella, izvršni direktor Microsofta, nada ugrabiti priliku koju nudi korona virus kako bi se izvršio pomak prema onome što zloslutno naziva „sve na daljinu“. „Svaka će organizacija,“ rekao je Nadella nedavno na konferenciji o razvoju poslovanja, „sve više morati stvarati mogućnosti za instantno prebacivanje na daljinu svega od proizvodnje do prodaje i korisničke podrške.“ Iz Shopifyja, najvrjednije kanadske firme na javnom tržištu dionica, prošli je mjesec stigla izjava da njezinih pet tisuća zaposlenika, kao i ona sama, uvode „digitalni standard“.
 
Čini se da se otprilike isti konsenzus pojavljuje čak i izvan svijeta tehnoloških kompanija. Primjerice, Banka Montreala predviđa da će se i do 80 posto njezina osoblja, koje broji oko trideset i šest zaposlenica i zaposlenika, prebaciti na neki oblik permanentne kombinacije rada od kuće i iz ureda. Anketa koju je PricewaterhouseCoopers proveo među financijskim direktorima već je nakon nekoliko tjedana karantene pokazala da njih 30 posto planira smanjiti fizički otisak svojega poduzeća, dok je travanjsko istraživanje koje je proveo Gartner sugeriralo da otprilike njih tri četvrtine planira za stalno prebaciti barem dio zaposlenica i zaposlenika na rad na daljinu.
 
Izgleda da pandemija djeluje kao značajni katalizator potencijalno sveobuhvatne transformacije modernih radnih mjesta u sektorima ekonomije u kojima rade uredske radnice i radnici, koju će glavni direktori, kao i upravitelji, nesumnjivo predstaviti kao neizbježnu i oslobađajuću. „Radi se o kombiniranom pristupu razmatranju produktivnosti i fleksibilnosti,“ izjavio je prošloga mjeseca glavni direktor Banke Montreala Darryl White Bloomberg Newsu, nazivajući novi model na daljinu „Rad 2.0“ uz zaključak „Riječ je o evoluciji našeg pristupa radu.“
 
Iako su tržišni motivatori u pozadini ovakvog pomaka posve razumljivi, nove tehnologije i normalizacija rada na daljinu tijekom pandemije stvorile su neočekivanu priliku kompanijama koje traže izgovor za smanjenje nekretninskih troškova zatvaranjem fizičkih lokacija. Kako je ovoga tjedna izvijestio kanadski Globe and Mail, mnoga poduzeća otkrivaju da u pogledu učinkovitosti ili produktivnosti radnica i radnika koji ostaju raditi od doma nema značajnog odstupanja:
Jedan od strahova vezanih uz pomak na kulturu rada od kuće jest da će to dovesti do operativnog kaosa: propuštenih sastanaka, manjkave WiFi veze, igre pokvarenog telefona (figurativno, ali i doslovno). Umjesto toga, čak i kompanije s desecima tisuća zaposlenika otkrivaju da je informacijska infrastruktura stabilna, kao i hijerarhijski odnosi. Radnice i radnici odgovaraju na svoje e-mailove i priključuju se u Zoom pozive približno u dogovoreno vrijeme. Svi su uvijek dostupni.
Prema još jednom istraživanju, koje je proveo McKinsey, 60 posto anketiranih poduzeća izvještava da se „novi modeli prodaje na daljinu pokazuju jednako učinkovitima ili učinkovitijima od tradicionalnih kanala.“
 
Bez vidljive logičke mane, permanentno prebacivanje zaposlenica i zaposlenika na rad na daljinu korporacijama će sve više predstavljati primamljivu priliku za rezanje troškova, povećanje produktivnosti, te naposljetku, stvaranje profita. Kao i većina pritajenih zloćudnih značajki modernog radnog života, transformacija će neizbježno biti podvaljena radnicama i radnicima kao povlastica: uz koju dolazi povećanje osobne slobode i dodatna „fleksibilnost“ odnosa između rada i privatnog života (primjerice, u Facebooku je pretvorena u potencijalnu nagradu za ostvarivanje dobrih rezultata i senioriteta).
 
Međutim, novonastali pomak prema ekonomskom modelu kojim dominira rad na daljinu sa sobom nosi ogromni rizik za obične radnice i radnike – mnogi su od njih već žrtve kulture u kojoj je tehnologija omogućila zapošljavateljima da korodiraju poroznu liniju koja razdvaja rad i privatni život. Zahvaljujući kompjutorima i smartphoneovima, naš šef ili upravitelj danas nikada nije udaljen više od jednog klika, e-maila ili telefonskog poziva. Ured nas, dakle, može pratiti u automobilu, dok kupujemo namirnice, vozimo se lokalnim prijevozom, pa čak i kada odemo na noćni odmor – poruke vezane uz posao rijetko su udaljene više od jednog klika. Zajedno s iscrpljujućim naglaskom neoliberalizma na trudu i kontinuiranom samopoboljšanju, stvara se okruženje u kojem je mnogima od nas već teško uistinu se isključiti.
 

Atomizacija zaposlenih

Iako je učinkovit s poslovnog stajališta, permanentni pomak prema ekonomiji rada na daljinu može samo konsolidirati i produbiti zadiranje šefova i tržišnih sila u naše privatne živote – šireći već intruzivnu kulturu modernog rada onkraj naših osobnih uređaja i u fizičke prostore naših spavaćih i dnevnih soba. Pored činjenice da je veliki dio onoga što je nekoć bila javna domena već kanibalizirano desetljećima neoliberalnog napada, takav bi pomak nagovijestio novu i još sumorniju fazu kapitalizma, u kojoj sami domovi radnica i radnika de facto postaju roba koju zarobljavaju privatni akteri i koriste u svrhe generiranja profita.
 
Kako piše Ben Burgis, pandemija se već pokazala kao blagoslov za softverske kompanije koje osmišljavaju sve distopičnije načine pomoću kojih zapošljavatelji mogu nadzirati svoje radnice i radnike – pretvaranjem kućnog računala u mini Velikog Brata koji prati njihove navike i aktivnosti sve do zadnjeg pritiska tipke. Naravno, zaposlenici i zaposlenice u kompanijama poput Amazona, već su podvrgnuti neprestanom nadzoru i praćenju produktivnosti. Pod novim režimom rada na daljinu, mjere poput ovih uskoro bi mogle postati nova norma, a laptop svake osobe transformiran u teleekran preko kojega se u svakome trenutku može ukazati panoptički pogled njihova zapošljavatelja.
 
Ako i zadnji trenuci ljudske topline i ležerne društvene interakcije budu uklonjeni u ime tržišne učinkovitosti, odnosi među zaposlenicima mogli bi također biti radikalno depersonalizirani. Radnica ili radnik koji je raspoređen u svoj uredski pregradak već je atomiziraniji od onih koji dijele zajednički prostor u tvorničkom pogonu: još je manje vjerojatno da će netko tko nikada ne napušta kuću ili stan upustiti u razgovor s drugim radnicama i radnicima ili privatno ispričati vic na račun upravitelja – kamoli razvijati one vrste odnosa koji omogućuju ljudima da se organiziraju i promijene uvjete svoga rada.
 
Ideja ekonomije na daljinu također povlači i prozaičnija, ali ne manje goruća pitanja, primjerice od koga se očekuje da podmiri trošak tehnologije i infrastrukture koja uopće omogućava rad od kuće, kao i tko je točno odgovoran jednom kada odjel ljudskih resursa više nije zadužen za nadziranje uredskog prostora na jednoj fizičkoj adresi. Kao što jedan kanadski sindikalni čelnik s pravom pita:
Tko plaća kompjutor, brzi bežični internet i ergonomski stolac? Tko određuje radno vrijeme? Imaju li zaposlenice i zaposlenici pauze? Što se događa ako osoba koja radi od kuće padne – ima li i dalje pravo na radničku kompenzaciju?
U izostanku stroge regulacije kojoj će tehnološki i poslovni lobiji zasigurno pružiti otpor, postoji malo toga čime bi se moglo zaustaviti kompanije od toga da prebace odgovornost za uredski pribor i radnu infrastrukturu na same radnice i radnike, istovremeno se odričući odgovornosti za zaštitu njihova zdravlja i sigurnosti.
 
Postane li svaki dom ured, a svaki ured dom, preostale granice između rada i privatnog života zauvijek će nestati. Još gore, potpuna ili čak djelomična propast fizičkog uredskog prostora mogla bi postati katalizator dublje prekarizacije rada u sklopu koje će se mnoge radnice i radnici efektivno pretvoriti u vanjske izvođače, dok će njihovi domovi funkcionirati kao kvazi-franšize nad kojima će zapošljavateljima biti dozvoljen diskrecijski nadzor uz minimalna ograničenja.
 
Socijalisti i socijalistkinje već dugo tvrde da šefovi i tržišta imaju daleko previše moći nad našim vremenom, privatnim životima i individualnom autonomijom. Ne odupremo li se sve učestalijem prelasku na rad od kuće, i šefovi i tržišta proždrijet će još veći udio sve troje.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 9. listopada 2016. Strast prema poslu Opće je prihvaćena ideja da moramo raditi kako bismo zaslužili dovoljno za preživljavanje, no sve je učestalije prisutna misao da taj isti rad moramo i strastveno voljeti, mjereno u satima koje provedemo na poslu. U moru kvalificirane radne snage koju tržište ne može apsorbirati, upravo je spremnost da se izgara za posao karakteristika koja je na cijeni. Vrijednosti koje promiče takva radna etika i koje zauzimaju gotovo sakralno mjesto u suvremenom imaginariju o radu nisu ništa drugo doli uznapredovala iluzija o savršeno produktivnom nadčovjeku - brojna istraživanja i društvene analize pokazuju kako je pretjeran rad kontraproduktivan, a životni vijek onih koji se u njega upuštaju osjetno kraći i nekvalitetniji.
  • 31. prosinca 2017. Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest, daje presjek trenutnog stanja na američkoj ljevici i nudi prijedloge za daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.
  • 29. prosinca 2019. Južni vjetar novog sindikalizma: Region kao radnička priča U europskoj podjeli uloga, postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka funkcioniraju kao rezervoar radne snage koja migrira u zemlje centra ili je firme iz centra jeftino upošljavaju putem podugovaranja i u sklopu direktnih stranih investicija. U pokušaju da stvore povoljnu investitorsku klimu, države oslabljuju i uklanjaju zakonske zaštite na koje se mogu pozvati radnice i radnici, dopuštajući i financijski potičući neljudske uvjete rada. Do relativno uspješnih radničkih borbi uglavnom dolazi u javnom sektoru, gdje je i sindikalna infrastruktura jača, kao u slučaju prosvjetnog štrajka u Hrvatskoj ili štrajka u Pošti Srbije. Međutim, otvaraju se i perspektive novog sindikalizma, kao odgovora na prekarnost u privatnom sektoru: nakon duge pravne bitke, 30 000 radnica i radnika zaposlenih u albanskim call centrima za talijansko tržište dobilo je svoj sindikat. Pročitajte pregled sindikalnih aktivnosti na europskoj periferiji.
  • 12. svibnja 2014. Svi smo mi prekarni – o konceptu prekarijata i njegovim pogrešnim uporabama
  • 31. prosinca 2019. Za kraći radni tjedan "Radni tjedan koji traje od ponedjeljka do petka, kakav postoji danas, društveni je i historijski konstrukt. Iako se može činiti kao prirodna vremenska konfiguracija, ustvari su 37-satni radni tjedan i vikend rezultati radničkih pokreta 19. i 20. stoljeća koji su izborili i preustrojili život tako da nadilazi 16-satno dirinčenje kroz 6-dnevni radni tjedan. Borba koja predstoji za radništvo 21. stoljeća zahtjev je za daljnjim proširenjem sloboda u vidu četverodnevnog radnog tjedna."
  • 29. prosinca 2019. Prema sindikalnom organiziranju nezaposlenih "Kada posjećujemo škole, fakultete i sveučilišta, govorimo o kolektivnoj moći i inherentnom sukobu na radnom mjestu, gdje se uvijek suočavamo sa suprotstavljenim pozicijama. To je prilično jednostavno za objasniti – zadovoljenje radničkih potreba smanjuje profit zapošljavatelja. Nužno dolazi do pretakanja, odnosno redistribucije, stoga je jasno da su ciljevi zapošljavatelja i radnika u suprotnosti. Dakle, klasno diferencirane perspektive početna su točka edukacije naših predstavnika. Škole, fakulteti i sveučilišta trebaju objektivno pripremiti učenike i studente za svijet rada te ih educirati kako da prozru panegirički diskurs o tržištu rada koji im plasiraju zapošljavatelji, navodeći ih da se poistovjete s njihovim setom vrijednosti."
  • 19. travnja 2015. Akademska prekarnost i šest posljedica osnivanja nove agencije za privremeni akademski rad pri Sveučilištu Warwick
  • 4. lipnja 2020. Covid-19 i njegove metafore IV Kako su se mjere ublažavanja pandemije korona virusa odrazile na različite aspekte svakodnevice pročitajte u refleksijama o manifestacijama nasilja, šovinizma te prekarnih radnih i životnih uvjeta na (post)karantenskoj mizansceni kapitalističko-patrijarhalne realnosti, i novim, ali postojano kontradiktornim parametrima privremeno prekinutih ili izmještenih praksi društvenosti, preživljavanja, reartikulacije, solidarnosti i otpora.
  • 27. listopada 2015.
    Featured Video Play Icon
    Značenje pojma “prekarijat”
    Pogledajte snimku predavanja Richarda Seymoura, održanog na Akademiji likovnih umjetnosti 10. svibnja u sklopu programa Škole suvremene humanistike 8. Subversive festivala, koja se ove godine održavala pod naslovom "Socijalna dimenzija kulturne politike": "Smisao koncepta prekarijat je strateški. Njime nam se nudi razumijevanje mogućih klasnih saveza i agencija kroz koje je progresivna promjena moguća. Međutim, ovako kako je trenutno artikuliran, on ne uspijeva poslužiti toj svrsi. Prekarijat je najbolje razumjeti kao interpelaciju koja naglašava i dotiče promjenjive uvjete rada i života različitih društvenih klasa i klasnih strata, a ne kao 'klasu u nastajanju'. U predavanju ću zagovarati navedeno stajalište, pokazujući pritom kako razumijevanje prekarijata reartikulirano na tom tragu može pomoći u formiranju radikalne, transformativne politike za 21. stoljeće."
  • 9. svibnja 2017. Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 9. srpnja 2011. Europska unija, neizvjesni rad i fleksigurnost
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu
    Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
  • 15. ožujka 2016. Kako nas je kapitalizam učinio bolesnima "Konstantna neizvjesnost i besperspektivnost ljude su natjerale na shizofren život ispunjen strahom, nepovjerenjem i gorčinom prema institucijama i državnom aparatu koji su omogućili nesmetanu cirkulaciju kapitala, eksploatirajući rad ekonomski potlačenih klasa. U takvom, ekonomski izrazito nepovoljnom, tehnokratskom i antidemokratskom ozračju, teško je ostati motiviran i sposoban za rad, teško je ostati zdrav. Gubitak posla potkopava čovjekov osjećaj vrijednosti, otuđuje ga od zajednice te čini manje aktivnim, što rezultira deflacijom njegovih psihičkih i fizičkih kapaciteta. Čovjek kroz rad zadovoljava svoje temeljne potrebe, koje nisu nužno vezane uz njihov materijalni aspekt, nego i uz potrebu za samoaktualizacijom, za izražavanjem kreativnosti te samopoštovanjem."
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
  • 19. prosinca 2018. Mogu li žuti prsluci govoriti? Masovni prosvjedi posljednjih se tjedana kapilarno šire europskim centrom i periferijom kao sve glasniji izraz bunta i nagomilanog nezadovoljstva protiv nesmiljenih zaoštravanja neoliberalnih politika koje udaraju na golu egzistenciju. Pročitajte komentar pisca Édouarda Louisa, glasnog podržavatelja pokreta gilets jaunes (žuti prsluci), o medijskoj i političkoj diskvalifikaciji onih koji na ulicama demonstriraju da je klasna borba odozdo prijeko potrebna i još uvijek moguća.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 16. rujna 2013. Negativna solidarnost: prema definiciji koncepta
  • 27. prosinca 2017. Nitko neće zvati trola na konferenciju Povlačenjem direktne korelacije između obrazovnog sustava i tržišta rada zanemaruju se makroekonomske proporcije pronalaženja zaposlenja u sve fleksibiliziranijoj globalnoj ekonomiji i poseže u suspektne elaboracije teorija individualne akumulacije ljudskog kapitala. Sa sociologom Primožom Krašovcem, docentom s Filozofskog fakulteta u Ljubljani, razgovarali/e smo o hegemonijskoj i tjelesno disciplinirajućoj funkciji obrazovanja, važnosti klasne perspektive u analizi neoliberalnih modela obrazovanja, financiranju visokog obrazovanja, miopičnim kurikularnim intervencijama, permisivnim i autoritarnim pedagoškim trendovima te prijemčivosti akademskog polja za izazove kritičke teorije.
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 30. rujna 2016. O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 20. prosinca 2019. Poslodavci ili kapitalisti: o značaju riječi za radničku borbu „Ne samo da nam mediji, koji su u neposrednoj vlasti kapitalista ili javni mediji kojima većinom upravlja (kapitalistička) država, određuju sadržaj – kakve će nam vijesti biti na raspolaganju – već i terminološki okvir unutar kojeg ćemo promišljati o stvarima. (...) Ako radničke organizacije uistinu žele ostvariti radničke interese, moraju se osloboditi misaonih i jezičnih okvira u koje ih kapital zatvara. Ako radnici i radnički predstavnici počnu razmišljati kao kapitalisti, sudbina radničke borbe bit će zapečaćena.“
  • 25. siječnja 2016. Prema ekonomiji brige za druge U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 31. prosinca 2018. Solidarnost na institucionalnoj vjetrometini Donosimo vam kratak etnografski rad o iskustvu agencijskog čišćenja. Autorica je čistila jednu njemačku drogeriju u Zagrebu tokom dva mjeseca početkom 2018. godine. Kroz prikaz svakodnevice agencijskih čistačica, rad ukazuje na sustavna ograničenja koja priječe uspostavljanje radničke solidarnosti. Tekst je nastao kao završni rad u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 17/18, uz mentorstvo Karoline Leaković.
  • 25. travnja 2013. Ženski pokreti su glavni pokretači progresivne društvene promjene
  • 3. siječnja 2016. Život nakon ucjene nadnicom Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve