Rad od kuće nakon korona virusa osigurat će šefovima veću kontrolu nad radničkim životima

Dok milijuni radnica i radnika ostaju u karanteni diljem svijeta, mnogi s nestrpljenjem očekuju povratak u urede i na radna mjesta na koja su odlazili prije pandemije. Zvuči kontraintuitivno. Kome su od nas draži sterilni hodnici i bezlični dekor koji uglavnom karakteriziraju moderne radne prostore od personalizirane udobnosti doma, kamoli teret putovanja na posao i bušenje kartice naspram užitka tipkanja iz naslonjača ili ručanja u najdražem restoranu u susjedstvu?

Međutim, nakon nekoliko mjeseci propisanih mjera predostrožnosti koje su podrazumijevale rad od kuće uslijed pandemije, ovi noviteti, čini se, gube privlačnost za mnoge radnice i radnike koji su sve umorniji od beskrajnih Zoom poziva i oplakuju urušavanje uobičajene podjele između radnog mjesta i kućnog prostora. Također, nedostaje im društvo kolegica i kolega s kojima su se nekada socijalizirali tijekom dana. Prema istraživanju koje je proveo Gensler, globalna kompanija za arhitekturu i dizajn, tek 12 posto radnica i radnika iz SAD-a trenutno daje prednost radu od kuće na puno radno vrijeme.

S druge strane, čini se kako među menadžerima i upraviteljima raste konsenzus da bi mjere rada od kuće pokrenute zbog Covida-19 trebale postati novom normalnošću, čak i nakon što je izgovor vezan uz javno zdravstvo iščezao. Mnoge kompanije, osobito u tehnološkom svijetu, već s nestrpljenjem iščekuju postpandemijsku budućnost u kojoj će rad na daljinu postati standardni model, a konvencionalni radni prostori gotovo sasvim nestati.

Iako se, prema izvješćima, više od polovice radne snage Facebooka koja broji četrdeset i pet tisuća zaposlenika želi „vratiti u ured što je prije moguće“, a samo 20 posto njih trenutno pokazuje entuzijazam prema ideji rada od kuće na dulje vrijeme, glavni direktor Mark Zuckerberg nedavno je izjavio Wall Street Journalu kako u narednih deset godina planira polovicu zaposlenih prebaciti na rad na daljinu. Istovremeno se Satya Nadella, izvršni direktor Microsofta, nada ugrabiti priliku koju nudi korona virus kako bi se izvršio pomak prema onome što zloslutno naziva „sve na daljinu“. „Svaka će organizacija,“ rekao je Nadella nedavno na konferenciji o razvoju poslovanja, „sve više morati stvarati mogućnosti za instantno prebacivanje na daljinu svega od proizvodnje do prodaje i korisničke podrške.“ Iz Shopifyja, najvrjednije kanadske firme na javnom tržištu dionica, prošli je mjesec stigla izjava da njezinih pet tisuća zaposlenika, kao i ona sama, uvode „digitalni standard“.

Čini se da se otprilike isti konsenzus pojavljuje čak i izvan svijeta tehnoloških kompanija. Primjerice, Banka Montreala predviđa da će se i do 80 posto njezina osoblja, koje broji oko trideset i šest zaposlenica i zaposlenika, prebaciti na neki oblik permanentne kombinacije rada od kuće i iz ureda. Anketa koju je PricewaterhouseCoopers proveo među financijskim direktorima već je nakon nekoliko tjedana karantene pokazala da njih 30 posto planira smanjiti fizički otisak svojega poduzeća, dok je travanjsko istraživanje koje je proveo Gartner sugeriralo da otprilike njih tri četvrtine planira za stalno prebaciti barem dio zaposlenica i zaposlenika na rad na daljinu.

Izgleda da pandemija djeluje kao značajni katalizator potencijalno sveobuhvatne transformacije modernih radnih mjesta u sektorima ekonomije u kojima rade uredske radnice i radnici, koju će glavni direktori, kao i upravitelji, nesumnjivo predstaviti kao neizbježnu i oslobađajuću. „Radi se o kombiniranom pristupu razmatranju produktivnosti i fleksibilnosti,“ izjavio je prošloga mjeseca glavni direktor Banke Montreala Darryl White Bloomberg Newsu, nazivajući novi model na daljinu „Rad 2.0“ uz zaključak „Riječ je o evoluciji našeg pristupa radu.“

Iako su tržišni motivatori u pozadini ovakvog pomaka posve razumljivi, nove tehnologije i normalizacija rada na daljinu tijekom pandemije stvorile su neočekivanu priliku kompanijama koje traže izgovor za smanjenje nekretninskih troškova zatvaranjem fizičkih lokacija. Kako je ovoga tjedna izvijestio kanadski Globe and Mail, mnoga poduzeća otkrivaju da u pogledu učinkovitosti ili produktivnosti radnica i radnika koji ostaju raditi od doma nema značajnog odstupanja:

Prema još jednom istraživanju, koje je proveo McKinsey, 60 posto anketiranih poduzeća izvještava da se „novi modeli prodaje na daljinu pokazuju jednako učinkovitima ili učinkovitijima od tradicionalnih kanala.“

Bez vidljive logičke mane, permanentno prebacivanje zaposlenica i zaposlenika na rad na daljinu korporacijama će sve više predstavljati primamljivu priliku za rezanje troškova, povećanje produktivnosti, te naposljetku, stvaranje profita. Kao i većina pritajenih zloćudnih značajki modernog radnog života, transformacija će neizbježno biti podvaljena radnicama i radnicima kao povlastica: uz koju dolazi povećanje osobne slobode i dodatna „fleksibilnost“ odnosa između rada i privatnog života (primjerice, u Facebooku je pretvorena u potencijalnu nagradu za ostvarivanje dobrih rezultata i senioriteta).

Međutim, novonastali pomak prema ekonomskom modelu kojim dominira rad na daljinu sa sobom nosi ogromni rizik za obične radnice i radnike – mnogi su od njih već žrtve kulture u kojoj je tehnologija omogućila zapošljavateljima da korodiraju poroznu liniju koja razdvaja rad i privatni život. Zahvaljujući kompjutorima i smartphoneovima, naš šef ili upravitelj danas nikada nije udaljen više od jednog klika, e-maila ili telefonskog poziva. Ured nas, dakle, može pratiti u automobilu, dok kupujemo namirnice, vozimo se lokalnim prijevozom, pa čak i kada odemo na noćni odmor – poruke vezane uz posao rijetko su udaljene više od jednog klika. Zajedno s iscrpljujućim naglaskom neoliberalizma na trudu i kontinuiranom samopoboljšanju, stvara se okruženje u kojem je mnogima od nas već teško uistinu se isključiti.

Iako je učinkovit s poslovnog stajališta, permanentni pomak prema ekonomiji rada na daljinu može samo konsolidirati i produbiti zadiranje šefova i tržišnih sila u naše privatne živote – šireći već intruzivnu kulturu modernog rada onkraj naših osobnih uređaja i u fizičke prostore naših spavaćih i dnevnih soba. Pored činjenice da je veliki dio onoga što je nekoć bila javna domena već kanibalizirano desetljećima neoliberalnog napada, takav bi pomak nagovijestio novu i još sumorniju fazu kapitalizma, u kojoj sami domovi radnica i radnika de facto postaju roba koju zarobljavaju privatni akteri i koriste u svrhe generiranja profita.

Kako piše Ben Burgis, pandemija se već pokazala kao blagoslov za softverske kompanije koje osmišljavaju sve distopičnije načine pomoću kojih zapošljavatelji mogu nadzirati svoje radnice i radnike – pretvaranjem kućnog računala u mini Velikog Brata koji prati njihove navike i aktivnosti sve do zadnjeg pritiska tipke. Naravno, zaposlenici i zaposlenice u kompanijama poput Amazona, već su podvrgnuti neprestanom nadzoru i praćenju produktivnosti. Pod novim režimom rada na daljinu, mjere poput ovih uskoro bi mogle postati nova norma, a laptop svake osobe transformiran u teleekran preko kojega se u svakome trenutku može ukazati panoptički pogled njihova zapošljavatelja.

Ako i zadnji trenuci ljudske topline i ležerne društvene interakcije budu uklonjeni u ime tržišne učinkovitosti, odnosi među zaposlenicima mogli bi također biti radikalno depersonalizirani. Radnica ili radnik koji je raspoređen u svoj uredski pregradak već je atomiziraniji od onih koji dijele zajednički prostor u tvorničkom pogonu: još je manje vjerojatno da će netko tko nikada ne napušta kuću ili stan upustiti u razgovor s drugim radnicama i radnicima ili privatno ispričati vic na račun upravitelja – kamoli razvijati one vrste odnosa koji omogućuju ljudima da se organiziraju i promijene uvjete svoga rada.

Ideja ekonomije na daljinu također povlači i prozaičnija, ali ne manje goruća pitanja, primjerice od koga se očekuje da podmiri trošak tehnologije i infrastrukture koja uopće omogućava rad od kuće, kao i tko je točno odgovoran jednom kada odjel ljudskih resursa više nije zadužen za nadziranje uredskog prostora na jednoj fizičkoj adresi. Kao što jedan kanadski sindikalni čelnik s pravom pita:

U izostanku stroge regulacije kojoj će tehnološki i poslovni lobiji zasigurno pružiti otpor, postoji malo toga čime bi se moglo zaustaviti kompanije od toga da prebace odgovornost za uredski pribor i radnu infrastrukturu na same radnice i radnike, istovremeno se odričući odgovornosti za zaštitu njihova zdravlja i sigurnosti.

Postane li svaki dom ured, a svaki ured dom, preostale granice između rada i privatnog života zauvijek će nestati. Još gore, potpuna ili čak djelomična propast fizičkog uredskog prostora mogla bi postati katalizator dublje prekarizacije rada u sklopu koje će se mnoge radnice i radnici efektivno pretvoriti u vanjske izvođače, dok će njihovi domovi funkcionirati kao kvazi-franšize nad kojima će zapošljavateljima biti dozvoljen diskrecijski nadzor uz minimalna ograničenja.

Socijalisti i socijalistkinje već dugo tvrde da šefovi i tržišta imaju daleko previše moći nad našim vremenom, privatnim životima i individualnom autonomijom. Ne odupremo li se sve učestalijem prelasku na rad od kuće, i šefovi i tržišta proždrijet će još veći udio sve troje.