Sto godina Addisonovog zakona

"Prije jednog stoljeća, Addisonov zakon naložio je državi odgovornost za stambene kapacitete radničke klase – i utro put izgradnji stotina tisuća državnih jedinica socijalnog stanovanja."

Kuće u nizu u naselju Becontree u Dagenhamu, oko 1932. godine (izvor: Historic Barking and Dagenham @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Prije jednog stoljeća, Addisonov zakon naložio je državi odgovornost za stambene kapacitete radničke klase – i utro put izgradnji stotina tisuća državnih jedinica socijalnog stanovanja.



Političke bitke koje se proteklih godina vode oko socijalnog stanovanja uglavnom su u fokusu imale plodove iz perioda nakon 1945. godine, odnosno stambene višekatnice i ostalu iznimno simboličku arhitekturu. I dalje se nosimo s kontraefektima masovne implementacije radikalnih građevinskih tehnika, trpimo reperkusije politike prava na otkup stanova i svjedočimo pohodima na uništavanje stambenih kompleksa zbog zločina izostanka maksimizacije povrata na potencijalnu vrijednost zemljišta. Međutim, u srpnju 2019. godine bilježimo stotinu godina od implementacije Zakona o stanovanju, urbanom planiranju itsl. (Housing, Town Planning, &c. Act) iz 1919. godine – rođenju masivnih državnih intervencija u stanovanje, koje su postavile strukture kojima se ta cijela priča odigrala.
 
Socijalno stanovanje koje osiguravaju lokalne vlasti postoji u Ujedinjenom kraljevstvu još od kasnog 19. stoljeća, ali su tek pokolj iz Prvog svjetskog rata, kao i spoznaja da britansko radništvo nije samo u lošem fizičkom stanju, već i podložno iskušenjima ljevice, pogurnuli stambeni problem na prvo mjesto. Premijer David Lloyd Green poznat je po baziranju predizborne strategije 1918. godine na obećanju „domova dostojnih heroja“, i naložio arhitektu Johnu Tudoru Waltersu da pripremi izvještaj o stanju stambenih kapaciteta radničke klase.
 
Izvještaj Tudor Waltersa sadrži niz prijedloga o načinu uređenja stambenih jedinica, temeljenih na modelu niskih kuća s terasom i dvojnih kuća, u kojima su ključne preporuke da postoji najmanje tri sobe u prizemlju i tri spavaće sobe na prvom katu. Namjera je bila da se, na temelju arhitekture „vrtnih gradova“, koja se već razvijala u privatnom sektoru, postave parametri osnovnih stambenih jedinica za nekoliko budućih generacija, i nadmaše postojeće regulacije iz prethodne, u velikoj mjeri meliorativne legislative.
 
Kako bi stimulirao izgradnju ovih kuća, ministar stanovanja Christopher Addison sastavio je ono što će postati poznato kao Addisonov zakon. Iako je koncept tipa stambenih jedinica koje će biti izgrađene već postojao, Zakon je uveo dvije značajne inovacije. Prva je bila ta da je obavezao lokalne vlasti na pripremu plana za osiguravanje doma radničkoj klasi, označavajući pomak od ideje da su stambeni projekti tek potpora za radnike, do toga da bi trebali biti osnovna odgovornost države. Druga je inovacija bio sustav financiranja koji je određivao na koji će se način izdavati zajmovi i ubirati renta, ali je i obuhvaćao opsežni niz ovlasti provođenja obveznog otkupa kako bi se potrebno zemljište stavilo u javno vlasništvo.
 
Rezultati su vidljivi na mjestima kao što je Becontree u Essexu, lokaciji najprominentnije implementacije Zakona od strane gradskog vijeća Londona, trenutno najvećem kompleksu socijalnog stanovanja u Britaniji, koji broji više od 25 000 stambenih jedinica. Kuće su izgrađene sukladno preporukama Tudor Waltersa, u potpunosti niske visine i male gustoće, s prednjim i stražnjim vrtovima, te su do danas ostale prigradskog tipa. Poput mnogih stambenih naselja, kompleks je bio povezan s industrijom, i postao rezidencijalna baza za radnike u dagenhamskim tvornicama automobila. U tom području konzistentno se glasa za laburiste, iako ih danas predstavljaju Margaret Hodge i Jon Cruddas, osobe koje su ponešto udaljene od Laburističke partije kako ona izgleda nakon 2015. godine [pod vodstvom Jeremyja Corbyna], a budući da je deindustrijalizacija povremeno popraćena i mobilizacijom ekstremne desnice, Britanska nacionalna stranka (BNP) ostvarila je 2006. godine dvanaest vijećničkih mjesta.
 
Ovime se postavlja naglasak na jednu od tvrdoglavih činjenica o osiguravanju stambenih kapaciteta radnicima: time se jača podrška u bazi – zbog čega su se David Cameron i George Osborne narugali Nicku Cleggu, objašnjavajući mu kako socijalno stanovanje „samo proizvodi laburističke glasače“ – ali i otupljuje antagonizam. Zakon potječe iz vremena kada je bauk komunizma bio najsablažnjujući, a rečenica u vezi Zakona koju se često citira, i pripisuje tadašnjem ministru Odbora lokalne vlasti glasi: „Novac koji ćemo utrošiti na stanovanje je osiguranje protiv boljševizma i revolucije.“
 
Unatoč različitim krizama zbog kojih su stope subvencioniranja i financiranja bile nestalne, inicijalnim Zakonom izgrađeno je više od 200 000 domova, a naknadnim Zakonima omogućena je izgradnja još više od milijun domova prije kraja 1930-ih, u vlasništvu lokalnih vlasti i uz ubiranje postojanih pritoka rente. Rezultati nisu estetski upečatljivi, i uglavnom se ponavljaju slični tipovi kuća, izgrađeni na periferiji umjesto u centru grada, te stoga ovisni o automobilima, ali ideja o potpunom redizajnu grada neće se pojaviti sve do idućeg rata, kada će lokalna vijeća osigurati gotovo polovicu od 400 000 stambenih jedinica koje su izgrađene na vrhuncu, 1968. godine.
 
Danas lokalna vijeća konačno počinju ponovnu izgradnju, mada kroz fleksibilizaciju pravila o financiranjima i poneku inovativnu poluprivatnu inicijativu. Malo je prilika za veliku rekonstrukciju, osobito budući da će ekološki faktori sve više naglasaka stavljati na obnovu postojećih kapaciteta umjesto izgradnju novih. Međutim, i dalje postoje lekcije koje možemo uzeti u obzir, a stvarni dokazi nalaze se onkraj estetike: u odvažnom zakonodavstvu koje uspijeva olabaviti privatni stisak nad zemljištem, i subvencionirati izgradnju dostojanstvenih domova koji su ujedno u javnom vlasništvu i od kojih svi možemo imati koristi.




Douglas Murphy je pisac, nastavnik i arhitekt. Njegova najnovija knjiga je Nincompoopolis: The Follies of Boris Johnson (Repeater, 2017).




Vezani članci

  • 10. siječnja 2021. Kapitalizam uzrokuje izumiranje vrsta "Na nesreću za čovječanstvo i sve žive organizme na našoj planeti, živimo u kapitalističkom sistemu koji nije u stanju spriječiti gubitak bioraznolikosti. Kapitalizam uzrokuje gubitak vrsta ne samo neobuzdanim korištenjem fosilnih goriva, rezultirajućim zagađenjem te klimatskim promjenama, već i svojom halapljivošću za sirovinama poput drvene građe i poljoprivrednog zemljišta."
  • 9. siječnja 2021. Ljevica mora prestati vjerovati desnici da je pridobila radničku klasu "Već je 2016. godine bilo jasno da izbor Trumpa ne predstavlja proboj radničke klase, kako su ga mnogi najavljivali. Kako sam već demonstrirao s Aaronom Winterom, iako je Trump među onima s nižim primanjima prošao bolje od dva prethodna republikanska kandidata, njegov je uspjeh imao više veze s krajnjim neuspjehom Hillary Clinton. Dapače, Trumpova privlačnost bila je vrlo slična onoj Georgea W. Busha 2004. godine. Iako su obojica privukla one s nižim prihodima, više nego John McCain 2008. i Mitt Romney 2012. godine, glavnina glasova i dalje je došla iz tradicionalno republikanske populacije, tj. bogatijih bijelaca."
  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek Filmski redatelj i performer Dario Juričan imao je krajem prošle godine premijeru novog dugometražnog dokumentarnog filma Kumek, o gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Međutim, redatelj nije uspio kapitalizirati ozbiljni četverogodišnji istraživački novinarski rad i prevesti ga u ambiciozniju političku analizu, zadržavajući repetitivni narativ na razini esencijalističkog moralnog prokazivanja, površnih generalizacija uz izlete u urbani rasizam i prijezira prema narodu koji je i sam navodno sklon korupciji te biranju vlastodržaca po svojoj mjeri i kada idu protiv njegovih interesa.
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Ejblistički režimi u kapitalizmu Razmatrajući korporealnost ljudskog postojanja u kontekstu šireg razumijevanja rada socijalne reprodukcije koji održava i regenerira radnu snagu kao ključni element stvaranja profita, autorica iz historijsko-materijalističke perspektive ukazuje na koji se način u kapitalizmu tretiraju nenormativna tijela, s fokusom na osobe s invaliditetom.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve