Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
Mural Trkač Vlade Veličkovića na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu, Srbija, 13. travnja 2014. godine (foto: Djordje Stakić, izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Iz prostog razloga specifične demografske, političke i ekonomske mase glavnog grada, obeležavanje Beograda se u procesu zauzimanja simbolički naelektrisanih prostora u Srbiji svakako ispostavlja kao jedna od važnijih bitki. Grad je u protekle tri decenije, talasima reorganizacije gradske geografije, (među ostalim i kroz uklanjanje petokraka te preimenovanje ulica[1]) temeljno očišćen čak i od naznaka sećanja na socijalističko nasleđe. Tako je i aktuelna vlast glavni grad zalila obilnim mlazom srpstva, ali i obilnim mlazom simbola kapitala ‒ primerice, na kartici za plaćanje javnog prevoza od desetak prepoznatljivih simbola Beograda uguralo se i pet silueta objekata izgrađenih u poslednjih nekoliko godina (nekoliko ružnih zgrada izgrađenih u Beogradu na vodi i spomenik Stefanu Nemanji) ‒ svi potpuno neprepoznatljivi osim po grotesknosti i neautentični sem po stepenu ružnoće.
No ako je bitka za centralne simbole ili gotova ili se vode asanacione operacije, po svemu sudeći nije gotova ona za one pomalo (ali ne i potpuno) politički zaboravljene prostore grada: za njih bitku vode nešto perifernije političke snage. Jedna od njih je ona za simboličko vlasništvo nad nekada politički verovatno najprofilisanijim, a sada gotovo marginalnim prostorom Beograda[2] – Platoom ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu. Pre nekoliko nedelja se, naime, ponovio incident uništavanja jednog murala: aktivisti jedne od ameboznih i amorfnih naslednica Demokratske stranke uništili su deo murala Vlade Veličkovića koji se na zgradi rektorata na Platou ispred Filozofskog fakulteta nalazi već nekih dvadesetak godina. Trkač, jedna od Veličkovićevih briljantnih grafičkih studija tela u pokretu još jednom je zabrljan žvrljotinom lika Zorana Đinđića – premijera Srbije u periodu od 2001. do atentata 2003. – prekopiranom sa (veoma zastarelog) stranačkog plakata.
„Još jednom“, jer nije prvi put da se portret duboko zamišljenog Đinđića sa jednog od plakata izrađenih za potrebe stranačke identifikacije članstva nađe preko Veličkovićevog Trkača – to se desilo već nekoliko puta u poslednjih osamnaest godina, sa potpuno identičnim posledicama: koliko sutradan bi neko (najverovatnije pripadnici levičarskih organizacija zgusnutih upravo na Filozofskom fakultetu) mural isprskao i obeležio transparentima, ovog poslednjeg puta parolama koje Đinđića nazivaju krvnikom radničke klase u Srbiji. I tako se iznova uspostavio očekivani ritam: omladina nekog DS-a upropasti Veličkovićevog Trkača, za prisutne se medije uz ritualnu mantru „naš Zoki“ zakune na pokojnog premijera, a prve noći na muralu osvane trag koji tu obično ostaje sve dok se originalni Veličkovićev mural ne obnovi, a onda iznova neka omladina neke od naslednica DS-a opet dođe na jednu te istu ideju.
No povremena pojava utvare premijera Srbije od 2001. do 2003. ne treba da previše začudi, obzirom da je mitologija levo-liberalnog dela političkog spektra bila sklona da se u procesu izgradnje sopstvenog političkog identiteta gotovo u potpunosti oslanja na pozivanje na sakralizovanu figuru ubijenog premijera. Naravno, obzirom na nekropolitičke tendencije tranzicionih društava, obredno lešinarenje nije ništa novo u Istočnoj Evropi, ali u ovom konkretnom obliku je (srećom) sve ređe, iz prostog razloga gubitka resursne hegemonije i ideološko-institucionalne dominacije koju je Demokratska stranka svojevremeno imala – kako su resursi za obnavljanje stranačkog plakata srazmerni političkoj gravitaciji Demokratske stranke i njenih rizoma, Veličkovićev Trkač sve dulje ostaje neukaljan.
Međutim, nije baš da omladine Demokratskih stranaka i njenih izdanaka imaju nešto protiv Veličkovića (vrlo verovatno i nemaju pojma šta to premazuju); one targetiraju mesto. U pitanju je Plato, prostor sa kojeg su kretale sve studentske demonstracije devedesetih, a nešto kasnije i svi protesti koji su želeli da se profilišu kao anti-miloševićevski. Devedesetih je sa Platoa u protestne šetnje kretao ama baš svaki politički krš koji je želeo da ima patinu studentarije i progresivnosti (čak i snage koje su bile izuzetno konzervativne[3]), a taj se impuls zadržao i do danas: Plato je mesto na kojem dobijate određenu fiksnu i gotovo zagarantovanu dozu simpatija dela javnog mnenja, i makar nekakvu pažnju medija, posebno onih koji žive od reprodukcije anti-miloševićevskog folklora.
Političke snage koje pokušavaju svojatati i pomalo zauzeti Plato već samim tim činom pokazuju manjkavost istorijskog orijentisanja, te problem u centru liberalne i levoliberalne političke opcije u Srbiji: kao da je politička borba iz 2021. godine samo nastavak borbe protiv Miloševića. I u tom su smislu i mural i mesto na kojem se ostavlja od ključnog značaja kao identitetske tačke dve nepomirljive krajnosti i njihovog navodno mitskog sukoba koji šatro prožima celokupnu političku dinamiku poslednje tri decenije: mladi protiv matorih; obrazovani protiv zatucanih; progresivni[4] protiv konzervativnih; druga Srbija koja baštini Đinđićevo nasleđe protiv prve koja baštini nešto drugo.
Međutim, recepcija koja period vlade Zorana Đinđića tumači kao radikalni raskid sa Miloševićevim politikama i koja dolazi od strane ((kvazi)levo)liberalnih snaga, krajnje je naivna. Naivna i temeljno pogrešna, jer zaboravlja da (iako jeste došlo do rokade političkih modusa) niti jedan niti drugi politički način nisu doveli u pitanje centralni društveno-politički proces: privatizaciju.
Na kraju krajeva, zaboravlja se da su sve te fazne promene bile neophodne upravo centralnim ekonomskim agensima – novostvorenoj privatizacionoj buržoaziji koja je izmilela iz brda leševa nagomilanih rušenjem Jugoslavije i njenog samoupravnog socijalizma – i da se sva politička dinamika prostora bivše Jugoslavije najbolje čita upravo u kontekstu njihovih potreba. Milošević je podršku protoburžoazije imao iz istog razloga iz kojeg su političke elite ostalih republika imale podršku svojih lokalnih protoburžoazija: da bi u novostvorenim državama etablirane političke elite zadržale suverenitet nad procesom privatizacije. Tim istim agensima odgovaralo je rušenje Jugoslavije kako bi se društvena dobra za primitivnu akumulaciju dogovorno podelila, a republičke elite ne bi jedna drugoj bile konkurencija u grabeži.
Ako je nešto brutalniji model privatne akumulacije uz pomoć rata i (po)ratnog stanja neko vreme i bio prikladan, zasmetao je (u Srbiji barem) zbog dva nusproizvoda. S jedne strane, zbog inherentne nemogućnosti autoritarnih režima da primitivnu akumulaciju – uvek neki vid brutalne pljačke – legitimizuju sopstvenom stanovništvu. S druge strane, iako je zatvaranje u izolovane džepove lokalnoj protoburžoaziji omogućilo da ima suverenitet nad primitivnom akumulacijom, takva je privatizacija istovremeno onemogućila smanjenje vrednosti privrede (recimo uvozom jeftinije strane robe koja dampingom cena domaću privredu očas posla načini bezvrednom i nekonkurentnom[5]), a time i daljnje oplođivanje kapitala. Naravno, centralni su problem bile međunarodne sankcije[6], iako je pod njima jezgro privredne aktivnosti ostalo očuvano[7], pa vrednost privrednih subjekata nije mogla da padne dovoljno nisko da bi opravdala grabež[8].
Rešenje? Jednostavno: vlast koja može i da legitimiše proces privatizacije i da „otvori“ unutrašnje tržište. Možda je baš zbog toga ključnu podršku tadašnjoj opoziciji pružala lokalna buržoazija[9]. Nakon jednog malog unutarpolitičkog karambola, suverenitet nad početnim korakom ove faze pao je upravo u ruke Zorana Đinđića.
Stoga ne treba da čudi što je Đinđićeva vlast bila obeležena podivljalom privatizacijom, beskompromisnim otpuštanjima i beskrajnim stezanjima kaiša, ali ni to što je bila ispraćena standardnim neoliberalnim folklorom: Đinđić je gradio imidž brzog, mladog i neobuzdanog neoliberala, beskompromisnog vernika u tržišta. To naravno nije sve – pripadnici Demokratske stranke danas bi najradije zaboravili seriju pratećih elemenata: za vreme Đinđića je uvedena veronauka u škole i grubo je gurano ukidanje izbornog cenzusa za koji bi pripadnici njegove sopstvene stranke danas dali desnu ruku. Dakle, Đinđićev period jeste bio obeležen serijom poteza i fenomena veoma tipičnih za tranziciona društva: konzervativizacija društva, marginalizacija politike i demokratskih procesa, te potpuno nerazumna i neselektivna liberalizacija ekonomije.
Spekulišimo: sasvim je moguće i da su naivnost i revnosnost tadašnjeg premijera doprineli atentatu – ako domaćoj buržoaziji možda jeste odgovaralo delimično otvaranje, nije joj odgovaralo i potpuno otvaranje jer ono je značilo i moćnu privatizacijsku konkurenciju koja bi došla iz inostranstva[10], a zaista je izgledalo da je delovanje izvršne vlasti u vreme Zorana Đinđića bilo obeleženo tendencijom privilegovanja stranog kapitala. To je rezultovalo i ponekim uspešnim i profitabilnim privatizacionim procesima (Beočinska fabrika cementa i dan-danas posluje, dok je Železara Smederevo desetak godina uspešno funkcionisala, a radnici su imali iznadprosečne plate), makar po liberalnim merilima i u usporedbi sa velikom većinom privrednih subjekata privatizovanih kasnije, u tzv. patriotskoj privatizaciji, koja je bila centralna doktrina političkog ideološkog bloka Vojislava Koštunice i zamenila đinđićevski privatizacioni model.
Pod Koštunicom se izbegla prodaja C-marketa prodajnom lancu Merkator pa je on, uz pomoć jednog do-grla-korumpiranog direktora, državne regulacije i na kraju čak i instrumentalizovanih radnika i radnica, otišao u ruke domaće kompanije Delta. Nekoliko godina kasnije je vlasnik Delte, koji je prilikom kupovine bio izraziti patriota, naglo otkrio internacionalizam kada je isti lanac valjalo prodati stranom lancu hipermarketa. Svakako, tu je i privatizacija NIS-a (Naftna industrija Srbije) koji je prodat daleko ispod cene ne bi li se obezbedila… Pa, nikada nije bilo tačno jasno šta – nešto od Rusije, neki glas u UN-u, ugovor za Južni tok (koji je u međuvremenu postao potpuno marginalan projekat), energetska bezbednost (u čemu se veoma podbacilo), jeftino gorivo (a u tome se tek podbacilo, obzirom da se u Srbiji danas plaća najskuplje gorivo u Evropi).
Drugim rečima, ako su neke privatizacije obavljene od 2001. do 2003. i uspele proći bože-pomozi, to se ne može reći za gotovo ni jednu firmu koju je dotakla „patriotska privatizacija“, koja je, naravno, najviše odgovarala domaćoj buržoaziji[11].
Tako i period vladavine Aleksandra Vučića danas prvenstveno moramo čitati kao sporu preorijentaciju fokusa sa beskompromisne i potpuno nerazumne privatizacije[12] na sâmo funkcionisanje jedne klasične kapitalističke privrede i politički model koji odgovara na potrebe pacifikacije radničke klase (koja je polako, ali sigurno počela dolaziti sebi), homogenizacije državnih ideoloških aparata[13] te sinhronizacije i međusobne pacifikacije frakcija kapitala. Upravo u tome što odgovara na ove strukturne potrebe kapitala (a delimično i zbog toga što je na vlast došla u zaista zgodno vreme, po završetku svetske ekonomske krize) valja tražiti odgovor na ono što većem delu opozicije deluje kao potpuna enigma: odakle takva politička moć stranci koju čini jedan gotovo komični i smešno korumpirani polusvet.
Drugim rečima, iako će možda čak i ozbiljna većina stanovništva petooktobarskim promenama pripisati epitet radikalnosti, pa čak i revolucije, one ipak predstavljaju ne samo kontinuitet, već i promene koje su bile nužne da bi se isti centralni proces (privatizacija) nastavio, pa i bio efikasniji. Isto tako, za „neuspeh“ u ostvarenju centralnog obećanja – radikalnijeg poboljšanja životnog standarda – optužit će se banalna kombinacija prakse, personalnih rešenja, korupcije i ostalih politički efemernih pojava, iako su i prekarizacija, i gubitak egzistencijalne sigurnosti, i izravna destrukcija socijalnog, zdravstvenog i obrazovnog sistema, javnog prevoza, i komodifikacija urbanih sredina ‒ samo očekivane posledice politike čije tvrdo jezgro predstavlja rekonstrukcija kapitalističkih odnosa.
Otuda i politički „veća vrednost“ brljanja Đinđićevog lika od njegovog pompeznog i arogantnog žvrljanja. Dok potonje sakralizuje svete političke krave, reakcija malene levice prvenstveno podseća na kontradikcije Đinđićeve vlade koje bi opozicijski politički mejnstrim najradije voleo da potisne. Prava politička vrednost hitrih reakcija na mural ispred Filozofskog fakulteta je upravo u tome što podsećaju da onaj kratki period od 2000. do 2003. godine ima posebnu težinu i značenje, pogleda li se iz perspektive radničke klase.
A pogleda li se iz te perspektive: sve su političke faze koje su se u Srbiji smenjivale bile deo jednog kontinuiteta u čijem je centru bila privatizacija.
Bilješke:
[1] Umalo uz kolateralnu štetu – naime, na tragu zatiranja sećanja na zajedničku istoriju u Jugoslaviji, somnabulna je gradska vlast najavila promenu imena gradske saobraćajnice, Mostarske petlje, i pored činjenice da ne nosi naziv po gradu Mostaru već po tome što je u pitanju saobraćajna petlja koja povezuje most.
[2] Druga je ona oko murala Ratku Mladiću u centru Beograda, oko kojeg se sada već mesecima vodi bitka iscrpljivanja crtanjem i precrtavanjem.
[3] Vredi primetiti da su se gotovo sva opozicija, pa i studentski pokret, devedesetih mogli pohvaliti zavidnim nivoom reakcionarnosti, ali i da je u pitanju fenomen karakterističan za period posle pada Berlinskog zida: svakakav konzervativni, reakcionarni, pa čak i protofašistički ideološki mutljag znao je da se prikaže kao „progresivan“ kroz borbu protiv socijalizma.
[4] Naravno, Đinđić svoj put do Filozofskog fakulteta nalazi i prostom činjenicom studiranja na baš tom fakultetu, pa otuda i još jedno pogrešno svojatanje: prisvajanje nekakve „prisnosti“ Filozofskog fakuleta i bivšeg premijera – prisnosti koje i nije baš bilo, obzirom da se tradicionalno upravo na ovom fakultetu nalazi jezgro otpora neoliberalnim politikama, mada je isti baštinik i liberalnih te konzervativnih politika.
[5] Smatram da je ovo ključno za domaću buržoaziju jer što je privreda više devastirana, to je jeftinija; a što je jeftinija, to je i privatizacija profitabilnija.
[6] Spekulacija: da je Milošević krajem devedesetih uspeo da se nekom političko-strateškom akrobacijom oslobodi sankcija – još uvek bi bio predsednik.
[7] Što je izvor za jednu vrstu političke ikonografije koja u svoj centar stavlja Miloševića, u najmanju ruku neopravdano: „funkcionisanje privrede“ za vreme Miloševića je samo slučajni nusproizvod sankcijama zaprečene i usporene privatizacije, jer u takvim uslovima strana roba nema mogućnost cenovnog dampinga (sablje koja je posekla sve istočno-evropske privrede), pa je makar jezgro privrednog funkcionisanja ostalo (gotovo sasvim slučajno) privremeno očuvano.
[8] Drugim rečima, da sankcija devedesetih nije bilo, sva privatizacija koju ovde identifikujemo sa dvehiljaditima (a uveliko i sa vladom Zorana Đinđića) bila bi odrađena u periodu od devedesete do dvehiljadite pod neupitnim suverenitetom SPS-a.
[9] Međutim, kao i uvek kada je do stvari koje buržoazija proizvodi: ona sama ne proizvodi ništa. Tako je i „revoluciju“ dvehiljadite morala u delo da sprovede radnička klasa generalnim štrajkom, i to posebno jedan njen deo: radnici kolubarskih rudnika. Oni su, da ne bude da smo zaboravili, prvi osetili najbrutalnije politike štednje i stezanja kaiša, te su sledećih godina bili među najslabije plaćenim radnicima u Srbiji i radnici sa najkraćim očekivanim životnim vekom.
[10] I mada je to u geopolitičkom smislu od manje važnosti i spada ipak u domen tabloidnog komentarisanja (radnicima u Srbiji je manje-više svejedno ko im skida kožu sa leđa), to u isto vreme znači i da ubistvo Đinđića nije ponajpre (kako to znaju da kažu njegovi kritičari sa desna, a bogami i neki sa leva) unutar-mafijaško ubistvo, već odbrambena reakcija jednog dela domaće buržoazije, čiju je privilegovanu poziciju pripretila da ugrozi odveć ambiciozna otvorenost Srbije za strani kapital.
[11] O izlišnosti ovakvog modela, naravno, lekcije možemo izvući iz susedstva: jedan prehrambeni tajkun, dobrano guran celom jednom državom i njenom mekom moći, raspao se kao kula od karata kada se pojavila konkurencija sa jačom državom iza svojih leđa.y
[12] Ne, naravno, zbog nekakve političko-ideološke pozadine, već ponajpre zbog činjenice da je većina stvari već privatizovana.
[13] Ova artikulacija preuzeta je od Ivana Radenkovića, sjajnog teoretičara koji nas je nažalost prerano napustio.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.
31. prosinca 2016.Posledice trodecenijskog sudara društva i ekonomije
Od globalne neoliberalne ofanzive 1980-ih do nedavnih mjera štednje, brojni su uzroci zašto je pojam liberalizma na ljevici počeo funkcionirati gotovo isključivo kao denuncijacijska etiketa. Time se negiraju veze između liberalizma i socijalizma, bilo da je riječ o prisutnosti pozitivnih liberalnih tekovina u socijalističkim projektima, bilo da je riječ o njihovim historijskim sporovima. Da bismo vratili cjelinu liberalizma u odgovarajuću perspektivu, sa Stefanom Aleksićem, beogradskim antropologom, razgovarali smo o klasičnom liberalizmu, ordoliberalizmu i neoliberalizmu te smo otvorili temu problematičnosti liberalizma iz feminističke perspektive te socijalističkih alternativa današnjice.
15. listopada 2016.Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu
Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
29. prosinca 2019.Lažni doktori ruše Berlinski zid
Opetovane afere oko plagiranih doktorata visoko pozicioniranih aktera srpske politike pružaju ulaznu točku u problematiziranje umanjenog potencijala akademske sfere suvremenog kapitalističkog društva za radikalnu društvenu kritiku, kao mjesta sve jačih komercijalizacijskih tendencija na kojem se klasna hijerarhija simbolički reproducira elitizacijom novonastale privatizacijske buržoazije.
31. prosinca 2018.Le citoyen de souche*
U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
22. prosinca 2021.Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva?
Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
31. prosinca 2019.Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma
U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
2. prosinca 2016.Elitistički pasijans Latinke Perović
Dosadašnja recepcija nove knjige beogradske historičarke Latinke Perović, objavljene prošle godine pod naslovom Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek) u pravilu se svodila na pohvale autorici. Prvi glas neslaganja stigao je prošlog mjeseca, kada je sociologinja Mira Bogdanović u srbijanskom Le Monde diplomatiqueu objavila članak „Elitistički pasijans Latinke Perović“, u kojemu je prikazala dimenzije Perovićinog povijesnog revizionizma te njezino stvaralaštvo stavila u kontekst antikomunističke histerije prisutne posljednjih četvrt stoljeća. Donosimo snimku razgovora koji je povodom tog članka i nadolazeće knjige Mire Bogdanović o Latinki Perović održan 25. studenog u Zagrebu, navedeni članak iz srbijanskog LMD-a te kratki osvrt Luke Matića.
16. srpnja 2017.Komplementarnost u borbi za sekularnu državu
S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
31. prosinca 2018.Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije
Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
31. prosinca 2017.Kozmopolitizam bez internacionalizma
Eksploatacijski temelji ekonomskog liberalizma, maskirani u ideologiju slobode i garnirani odozdo nametnutim demokratskim vrijednostima neosporno ukazuju na ograničene emancipatorne dosege liberalnog projekta, kojeg zadnje desetljeće prate sve dublje klasne i društvene razlike. U historijskom trenutku u kojem je politički centar u rasulu, a populistička desnica još uvijek nema dovoljno jaku infrastrukturu, lijevi projekt ne smije propustiti momentum. Pročitajte intervju s Bhaskarom Sunkarom, glavnim urednikom i izdavačem socijalističkog magazina Jacobin.
26. prosinca 2017.Od socijalne države do socijalne majke
U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
1. ožujka 2018.Dok se svaka kuharica ne politizuje
Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
31. srpnja 2020.Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme
Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
4. lipnja 2020.Covid-19 i njegove metafore IV
Kako su se mjere ublažavanja pandemije korona virusa odrazile na različite aspekte svakodnevice pročitajte u refleksijama o manifestacijama nasilja, šovinizma te prekarnih radnih i životnih uvjeta na (post)karantenskoj mizansceni kapitalističko-patrijarhalne realnosti, i novim, ali postojano kontradiktornim parametrima privremeno prekinutih ili izmještenih praksi društvenosti, preživljavanja, reartikulacije, solidarnosti i otpora.
20. lipnja 2017.Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije
Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
2. kolovoza 2020.Pobuna protiv laži opasnih po život
Prosvjedi u Srbiji početkom srpnja bili su potaknuti nizom laži i manipulacija kojima je vlast pokušala prikriti katastrofalno upravljanje pandemijom koronavirusa. Učinivši si medvjeđu uslugu pobjedom na izborima na kojima je parlament ispražnjen od opozicije, Vučićeva ambicija da održi privid demokracije u državi kojom vlada autokratski dodatno je dovedena u pitanje uslijed žestoke represije policijskih snaga protiv heterogene mase ljudi koja je izašla na ulice da iskaže svoje nezadovoljstvo na jedini preostali način u Vučićevoj Srbiji.
12. srpnja 2020.Vučićeva izborna Pirova pobeda
Unatoč pokušajima da spuštanjem izbornog cenzusa za ulazak u Narodnu skupštinu i drugim intervencijama u izborni proces te mobilizacijom kapaciteta vlastite stranke fingira demokratsku pluralnost, a suočen s opozicijskim bojkotom izbora poveća izlaznost, kako bi svojoj predvidljivoj pobjedi prije svega u očima europske javnosti priskrbio demokratski legitimitet, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji u dobroj mjeri kroji politički život u zemlji, nije uspio u namjeri da izbjegne bjeloruski scenarij – parlament bez opozicije. U idućem tekstu, autor analizira aktualnu prosvjednu situaciju u Srbiji.
29. prosinca 2019.Južni vjetar novog sindikalizma: region kao radnička priča
U europskoj podjeli uloga, postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka funkcioniraju kao rezervoar radne snage koja migrira u zemlje centra ili je firme iz centra jeftino upošljavaju putem podugovaranja i u sklopu direktnih stranih investicija. U pokušaju da stvore povoljnu investitorsku klimu, države oslabljuju i uklanjaju zakonske zaštite na koje se mogu pozvati radnice i radnici, dopuštajući i financijski potičući neljudske uvjete rada. Do relativno uspješnih radničkih borbi uglavnom dolazi u javnom sektoru, gdje je i sindikalna infrastruktura jača, kao u slučaju prosvjetnog štrajka u Hrvatskoj ili štrajka u Pošti Srbije. Međutim, otvaraju se i perspektive novog sindikalizma, kao odgovora na prekarnost u privatnom sektoru: nakon duge pravne bitke, 30 000 radnica i radnika zaposlenih u albanskim call centrima za talijansko tržište dobilo je svoj sindikat. Pročitajte pregled sindikalnih aktivnosti na europskoj periferiji.
31. kolovoza 2019.Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću
U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
14. prosinca 2019.Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice
Kulturalizacija romske zajednice kao najbrojnije europske manjine, odnosno njezina konstrukcija kao etničkog partikulariteta kroz modele politike inkluzije koji se u Europi provode posljednjih desetljeća, relativizirala je sistemsku marginalizaciju Romkinja i Roma, dodatno produbljenu neoliberalizacijom mehanizama socijalne države. U osvrtu na zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje (2018) autorica ukazuje na politički instrumentalizirane, neučinkovite institucionalne strategije i programe inkluzije Roma u Srbiji, stavljajući ih u širi kontekst tretmana romskih zajednica diljem Europe.
9. srpnja 2019.Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma
Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
31. srpnja 2019.Skvotiranje je deo stambenog pokreta
Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
13. travnja 2017.Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo
Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
18. rujna 2016.Kako do mobilizacije: lijeve stranke i sindikati na Balkanu
Prenosimo tekst o mogućnostima zajedničkog djelovanja na mobilizaciji i stvaranju lijevih alternativa na Balkanu, ali i preprekama ostvarenju dugoročne zajedničke strategije, nastao u razgovoru sa sindikalistima i političkim aktivistima iz regije: „Osnovni problem elektoralističke strategije koja nade polaže u dovođenje proradničke partije na vlast jest pogrešno razumijevanje odnosa moći u kapitalističkoj državi, odnosno vjerovanje u to da samim osvajanjem vlasti nominalno radničke stranke osvajaju i moć potrebnu za reformiranje sustava u korist radništva.“
21. kolovoza 2016.Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta
O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
23. ožujka 2016.Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji
Pogledajte snimku predstavljanja knjige "Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji. Odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)" Milana Radanovića, održanog 12. veljače u knjižnici Bogdana Ogrizovića. Pored autora, na promociji su, referirajući se na sadržaj knjige i teme historiografije, revizionizma, odmazde i amnestije, govorili urednik knjige Krunoslav Stojaković te povjesničari Dragan Markovina i Hrvoje Klasić. "Radanovićeva knjiga predstavlja primjer argumentirane polemike sa revizionističkom historiografijom u Srbiji jer otvoreno ukazuje na ignoriranja historijskih činjenica, plasiranja poluinformacija i dezinformacija, mistificiranja historijskog konteksta i donošenja neznanstvenih zaključaka od strane revizionističkih povjesničara koji obrađuju razdoblje Drugog svjetskog rata."
27. srpnja 2016.S roguljama boj smo bili
U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
19. rujna 2016.Obrazovanje jeftine radne snage
Implementacija neoliberalne agende u politiku obrazovanja u Srbiji započela je već početkom 1990-ih diskretnim povlačenjem države iz financiranja visokog obrazovanja i uvođenjem različitih modela „individualnog ulaganja u obrazovanje“. Prilagodba slobodnom tržištu intenzivirala se usprkos otporu studenata, a najava novog zakona o visokom obrazovanju pokazuje iste trendove. Posljedično, ova politika umanjuje dostupnost visokog obrazovanja velikom dijelu društva i uspješno antagonizira članove akademske zajednice, oslabljujući potencijal obrane javnog dobra. O visokom obrazovanju u Srbiji razgovarali smo s Jelenom Veljić iz Društvenog centra Oktobar.
5. svibnja 2016.Promocija zbornika „Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“
Bojan Nonković izvještava o nedavnoj promociji zbornika analitičkih radova (pdf) s centralnom temom restauracije kapitalizma u Srbiji te njegovih razornih socioekonomskih posljedica. Saznajte na koji su način valovi privatizacije javnog sektora stvorili materijalne uvjete za (ponovno) jačanje masovne ultranacionalističke histerije koja je dovela do raspada bivše države. Autori zbornika ocrtavaju smjer u kojem se odvija(la) daljnja degeneracija radnih prava, mirovinskih sustava, visokog obrazovanja, poljoprivrede te javnih poduzeća. Također, pogledajte snimku promocije na kojoj govore Vladimir Simović, Jelena Veljić, Marko Grdešić i Marko Kostanić.
