Pobuna protiv laži opasnih po život

Prosvjedi u Srbiji početkom srpnja bili su potaknuti nizom laži i manipulacija kojima je vlast pokušala prikriti katastrofalno upravljanje pandemijom koronavirusa. Učinivši si medvjeđu uslugu pobjedom na izborima na kojima je parlament ispražnjen od opozicije, Vučićeva ambicija da održi privid demokracije u državi kojom vlada autokratski dodatno je dovedena u pitanje uslijed žestoke represije policijskih snaga protiv heterogene mase ljudi koja je izašla na ulice da iskaže svoje nezadovoljstvo na jedini preostali način u Vučićevoj Srbiji.

Policijske snage ispred Narodne skupštine u Beogradu, srpanj 2020. (foto: Igor Pavićević, izvor: Kamerades)
Odnos vlasti u Srbiji prema epidemiji koronavirusa od samog je početka bio blago rečeno problematičan i kontroverzan. Svi ćemo pamtiti onu čuvenu „najsmešniju konferenciju u istoriji čovečanstva“ održanu krajem februara, kada je doktor Nestorović, član Kriznog štaba za suzbijanje zarazne bolesti Covid-19, između ostalog „u šali“ izjavio da žene mogu slobodno da idu u šoping u Milano u sred humanitarne katastrofe koja se u tom trenutku odvijala u Italiji i nazvao koronavirus „najsmešnijim virusom u istoriji čovečanstva koji na fejsbuku postoji“.
 
Dok je Nestorović davao ovu epohalnu izjavu, predsednik Vučić se zajedno sa još nekim članovima kriznog štaba kliberio u pozadini, a kasnije se i sam našalio da je „našao dodatan razlog da popije po još jednu čašicu dnevno“ jer „alkohol gde postavite, tu koronavirus ne raste“.
 
U danu u kome je zvanično registrovan prvi slučaj koronavirusa u Srbiji, Vučić je izjavio da na svetu od ujeda komaraca dnevno umre 25 puta više ljudi nego što je umrlo od koronavirusa u do tada najkobnijem danu po čovečanstvo i da nema potrebe za panikom.
 
Tačno deset dana kasnije proglašeno je vanredno stanje, a u narednim nedeljama Srbija će se uvođenjem drastičnih mera poput policijskog časa tj. zabrane kretanja u različitim periodima svrstati u grupu zemalja sa najrestriktivnijim epidemiološkim merama u Evropi.
 

Vučićevo Ministarstvo istine

Verovatno prva značajnija izjava nekog od članova kriznog štaba koja je bila pod lupom javnosti od uvođenja vanrednog stanja bila je izjava dr. Darije Kisić Tepavčević, zamenice direktora Instituta za javno zdravlje „Milan Jovanović Batut“, o prvom slučaju koronavirusa u zemlji. Gostujući na RTS-u ona je rekla da je prva infekcija koronavirusom u Srbiji izolovana 1. marta i da je dva dana kasnije, 3. marta, zabeležena prva lokalna transmisija koja je dovela i do drugog slučaja koronavirusa u zemlji.
 
Problem je u tome što je javnost u Srbiji o prvom slučaju koronavirusa zvanično bila obaveštena tek 6. marta na konferenciji za medije ministra zdravlja, Zlatibora Lončara, dva dana nakon što su raspisani izbori u Srbiji i dan nakon što je Srpska napredna stranka (SNS) skupila potrebne potpise za proglašenje izborne liste i predala ih Republičkoj izbornoj komisiji.
 
Tog istog 6. marta, Vučić se sam hvalio kako je SNS u rekordnom roku skupio 90 hiljada potpisa.
 
„Nisam ni sam mogao da verujem da onoliki broj ljudi po kiši u desetinama gradova, sela i mesta širom Srbije čeka da potpiše za listu Aleksandar Vučić – za našu decu“ rekao je tada Vučič.
 
U javnosti se tada sa razlogom spekulisalo o tome da li je moguće da je javna obznana registrovanja prvog slučaja virusa odložena da bi se proglasili izbori i kako bi se vladajućoj stranci ostavilo vremena da skupi potpise „na čist način“.
 
Dan nakon gostovanja na RTS-u, Dr. Kisić je demantovala samu sebe rekavši da je napravila lapsus – prvi slučaj nije se desio prvog marta, nego prve nedelje marta.
 
Iako je ovaj „lapsus“ bio itekako sumnjiv, javnost se tada privremeno delimično smirila, verovatno pod presumpcijom da čak ni ovakva vlast nije toliko luda da na takav način skriva istinu, svesno dovodeći narod pod veliki zdravstveni rizik samo da bi se održali nekakvi izbori. A tad smo i tek ušli u epidemiju, tako da nije bilo previše vremena da se razmišlja o tome. Iz današnje perspektive, ceo ovaj događaj poprima nove dimenzije.
 
Slučaj „Lapsus“ bio je samo jedna od prvih naznaka na koji će način Krizni štab u tandemu sa ostatkom vlasti upravljati zdravstvenom krizom u Srbiji. Prvog aprila Vlada je donela odluku da je za sve informacije u vezi sa koronavirusom zadužen isključivo Krizni štab, na čijem je čelu premijerka Ana Brnabić. Svi gradonačelnici, predsednici opština i ostali lokalni funkcioneri, kao i sve zdravstvene institucije i zdravstveni radnici bili su u obavezi da sve informacije o koronavirusu šalju isključivo Kriznom štabu. Na taj je način vlast u Srbiji efektivno monopolizovala istinu.
 
Istog dana, pod optužbom širenja panike, uhapšena je novinarka Ana Lalić nakon objave teksta u kome je navela da „Klinički centar Vojvodine ima problem sa hroničnim nedostatkom osnovne opreme i potpuno haotičnim uslovima rada u vreme pandemije“.
 
Posle oštre reakcije domaće javnosti, ali i EU, OEBS-a i raznih međunarodnih organizacija, Ana Lalić puštena je na slobodu, a Vlada je povukla spornu odluku nakon „izričite, direktne molbe predsednika Vučića“, između ostalog kako se ne bi dao izgovor predstavnicima evropskih institucija „da pričaju kako u Srbiji ne postoji sloboda medija, u vreme kada je Srbija postavila domaći zadatak svim ostalim državama Evrope i širom sveta kako se informišu građani“, kako je tada izjavila premijerka Ana Brnabić.
 
Skandalozno hapšenje novinarke Ane Lalić zbog navodnog širenja panike postalo je još problematičnije nakon što je dr. Predrag Kon, jedan od članova Kriznog štaba, u jednoj televizijskoj emisiji priznao da Srbija na početku epidemije nije imala dovoljno testova i opreme.
 
U čitavom periodu vanrednog stanja vlast je maltene svakodnevno organizovala konferencije za štampu sa svrhom pružanja ključnih informacija vezanih za pandemiju koronavirusa, za šta su uglavnom bili zaduženi epidemiolozi i ostali medicinski stručnjaci sa do tada kakvim-takvim kredibilitetom u javnosti. Međutim, često je, ili kao deo istih konferencija ili kao deo posebnih, o novim epidemiološkim merama govorio predsednik Vučić, iako on nije bio deo kriznog štaba (makar ne onog KŠ koji se bavio epidemiološkim merama, bio je na čelu KŠ za ekonomiju). U svojim obraćanjima koja su neretko trajala i više od sat vremena, Vučić je na karakterističan način, uz obaveznu dozu samopohvale, patetike i demagogije govorio o epidemiološkoj situaciji, novim merama, političkoj situaciji i manje više svemu ostalom što mu je u tom trenutku palo na pamet. Uz neizbežno igranje svoje omiljene uloge „spasioca nacije“, Vučić je svakodnevno molio penzionere da ostanu kući jer „sve ovo radimo zbog njih“ i dan za danom saopštavao koliko respiratora je Srbija nabavila do tada, koliko je on respiratora nabavio „na polucrno“, kako su pojedine bolnice „naši spejs šatlovi“, koliko Srbija dobro stoji u odnosu na najrazvijenije zemlje i, naravno, u kojoj meri su neodgovorni njegovi politički neistomišljenici kada predlažu neke drugačije mere.
 
Odgovor građana na ovakav predsednikov način obraćanja, prekomerne mere zabrane kretanja i generalno haotično upravljanje krizom stigao je u vidu akcije „Bukom protiv diktature“, koju je prvobitno pokrenula Inicijativa „Ne davimo Beograd“, između ostalog poznata po organizaciji mnogobrojnih protesta u prošlosti. Nakon do tada tradicionalnog petominutnog aplauza za zdravstvene radnike u vremenu trajanja policijskog časa sa početkom od 20h, građani većih gradova širom zemlje izlazili su na svoje prozore i terase te lupanjem u šerpe i lonce pravili buku, izražavajući svoje nezadovoljstvo politikama aktuelnog režima.
 
Vremenom je sve veći broj građana uzimao učešće u ovoj akciji, a naprednjački režim postajao je sve nervozniji. Aleksandar Vučić navikao je da uživa maksimalnu kontrolu u političkom životu i kreiranju medijskih narativa u zemlji, a slika koja se na ovaj način slala u javnost nikako mu nije išla na ruku. Naprednjaci su odlučili da na ovaj spontani vid protesta građana odgovore organizovanom akcijom paljenja baklji sa krovova zgrada i puštanjem glasnog ozvučenja sa uvredljivim porukama na račun jednog od opozicionih lidera, Dragana Đilasa.
 
Činjenica da su mladići sumnjivog izgleda povezani sa vladajućom strankom mogli neometano da se kreću i penju na tuđe krovove u sred policijskog časa bez ikakve reakcije policije dodatno je razbesnela građane.
 

Zarazi pa vladaj

„Situacija je dramatična. Približavamo se scenariju iz Italije i Španije. Molimo Vas da ostanete kod kuće. Krizni štab za suzbijanje zarazne bolesti COVID-19.“
 
Ovako je glasila uznemirujuća poruka koja je stigla korisnicima MTS mreže u kasnim večernjim satima 31. marta. Tog dana, u Srbiji je bilo 115 novih slučaja zaraze i 7 smrtnih slučajeva.
 
No, samo mesec dana kasnije, 6 maja, Vlada ukida vanredno stanje i donosi niz relaksirajućih epidemioloških mera. U narednim danima i nedeljama otvarani su kafići, tržni centri, teretane, noćni klubovi, a dozvoljeni broj ljudi koji se mogu okupiti na otvorenom i zatvorenom prostoru se iz nedelje u nedelju povećavao, sve do 5. juna kada se u potpunosti ukinulo ograničenje za okupljanja na otvorenom.
 
U javnosti su se sve češće mogle čuti izjave članova Kriznog štaba o slabljenju virusa.
 
Dr. Kon je krajem aprila izjavio kako „svi parametri pokazuju da virus nije opasan kao pre pet nedelja“, a njegovo mišljenje delila je i dr. Kisić, koja je rekla da „indirektni pokazatelji apsolutno pokazuju da slabi sposobnost ovog virusa da izazove najteže forme bolesti.“
 
Član Kriznog štaba, dr. Nestorović, na zaprepašćenje dela javnosti i dalje je bio redovan gost na televizijama sa nacionalnom frekvencijom i u provladinim tabloidima, na kojima je nastavio da daje skandalozne izjave kao što su „sada je vreme da svi izađemo napolje i inficiramo se. Ne svi, ne oni stariji od 65 godina“ ili one u kojoj je kraj epidemije najavio za 15. jun.
 
Pored članova kriznog štaba, i političari iz vladajuće stranke pokušavali su da ubede narod da je koronavirus u Srbiji prošlost. U aprilskom broju informatora SNS-a objavljeno je da je „Srbija pobedila u borbi protiv opasnog virusa“, a u jednom od mnogobrojnih predizbornih spotova SNS-a, predsednik Vučić rekao je da „pobeđujemo koronu“.
 
Čak su i svakodnevne konferencije za medije Kriznog štaba početkom maja otkazane zbog „malog interesovanja medija“.
 
Mnoge predizborne aktivnosti koje izlažu građane zdravstvenom riziku, poput agitovanja i deljenja propagandnog materijala, normalno su nastavljane na velikom broju stranačkih štandova.
 
SPS je čak održao i veliki predizborni miting na Tašmajdanu pred nekoliko hiljada ljudi.
 
Kako bi se građani navikli na „novu predizbornu normalnost“, organizovane su i sportske manifestacije pred velikim brojem ljudi. Pored čuvenog Adria toura i večitog derbija koji je odigran pred oko 20 hiljada ljudi, Crvena Zvezda odigrala je dve utakmice u Beogradu pred oko 15 hiljada gledalaca (uključujući i onu protiv Proletera na kome je sa navijačima proslavljala osvajanje titule), a Partizan i Vojvodina finale kupa u Nišu na kome je prisustvovalo više od 5 hiljada ljudi.
 

Korona na godišnjem odmoru

Tog 21. juna građani Srbije u direktnom su prenosu imali prilike videti kako cela politička vrhuška vladajućeg SNS-a slavi ubedljivu pobedu na izborima na kojima su trčali trku sami sa sobom. U prostorijama SNS-a bilo je mesta za trubače i igranje kola, ali zato nije bilo „prostora“ za mere socijalnog distanciranja.
 
Već sledećeg jutra, jedan od vodećih članova Kriznog štaba, dr. Kon, oglasio se na svojoj fejsbuk stranici, rekavši da je „situacija u Beogradu ponovo preteća“ dodavši kako je još uvek na godišnjem odmoru.
 
Istog dana, istraživački novinari iz BIRN-a objavljuju izveštaj u kome su uvidom u zvaničnu bazu podataka državnog informacionog sistema Covid19 došli do saznanja da je u Srbiji u proteklom periodu višestruko veći broj zaraženih i preminulih od koronavirusa u odnosu na zvanično saopštavane cifre. Prema saznanjima BIRN-a, broj zaraženih poslednjih dana u nedelji izbora kretao se između 300 i 340 dnevno, što daleko nadmašuje zvanične podatke od 97 novoobolelih, dok su u periodu od 19. marta do 1. juna od koronavirusa umrla 632 pacijenta, što je za 388 više od zvanično saopštenog broja za taj period, koji iznosi 244.
 
Prva reakcija Kriznog štaba na ovo istraživanje BIRN-a bila je izjava dr. Srđe Jankovića da „nije svaka preminula osoba s pozitivnim nalazom na Covid-19 samim tim i preminula usled Covida-19“. Međutim, sam predsednik Vučič izjavom sa jedne od konferencija na početku epidemije unapred demantuje ovakvu tvrdnju: „Mi prijavljujemo svaku smrt gde je neko bio zaražen koronom da je umro od korone“.
 
Dr. Kon je nekoliko dana kasnije izjavio kako mu pisanje BIRN-a liči na teoriju zavere, a drugi član Kriznog štaba, dr. Tiodorović rekao je da je njegova uloga kao člana Kriznog štaba savetodavna, a ne izvršna, te da nema mogućnost uvida u državnu bazu Covid19.
 
Nekoliko dana kasnije, u gostovanju u Utisku nedelje, Tiodorovićev argument koristili su i dr. Kon i dr. Janković. No, čak je i takav scenario (pod uslovom da je tačan) skandalozan, jer se iz toga može zaključiti da glavni epidemiolozi ne donose epidemiološke mere na osnovu stvarnih statističkih podataka, čime njihova uloga u upravljanju epidemijom gubi svaki smisao.
 
Uostalom, čak i letimičnim pogledom na statistiku broja umrlih u predizbornom periodu može se videti da nešto tu ne štima. Naime, od 22. maja do 21. juna podaci o broju umrlih ličili su na neki binarni kod. Svaki dan u tih skoro mesec dana broj umrlih je bio ili 0 ili 1. Ugledni srpski fizičar, Milovan Šuvakov, izračunao je da je verovatnoća da su ti podaci tačni 1:4 miliona.
 
Da vlast prikriva stvarne podatke o epidemiji posebno je indikativno na osnovu činjenice da se broj registrovanih novoobolelih po gradovima i opštinama, kao i njihova polna i starosna struktura zvanično ne objavljuje još od 10 juna.
 
Nakon svega ovoga, a ponajviše izveštaja BIRN-a, bilo je jasno da je i tzv. stručni deo Kriznog štaba u potpunosti izgubio poverenje naroda.
 

Novi Pazar – novi Bergamo?

Koliko je epidemiološka situacija haotična i kakvo je pravo stanje na terenu, domaća javnost mogla je saznati tek posle razbuktavanja epidemije u Novom Pazaru. Iz dana u dan stizale su vesti da su bolnice prepune, da se pacijenti leče na hodnicima, da lekarima fali osnovna zaštitna oprema (ukazivalo se na nedostatak svega – od ampula vitamina pa sve do respiratora). Dok nas je vlast uveravala da je sve pod kontrolom, grad Novi Pazar je po hitnom postupku nabavljao 20 limenih sanduka i 200 džakova za posmrtne ostatke.
 
Krizni štab je očigledno saopštavao brojke koje nisu odgovorale stvarnoj situaciji, pa smo imali slučajeve poput onoga da se zvanično kaže da je broj umrlih na nivou cele Srbije u jednom danu troje, dok preko lekara iz Novog Pazara saznajemo da je taj broj samo za taj grad u tom danu bio 11.
 
Građani i građanke Novog Pazara su do broja umrlih od virusa dolazili brojenjem sahrana na dnevnom nivou, umesto što su verovali zvaničnim informacijama.
 
U sred humanitarne katastrofe koja je zadesila Novi Pazar, Vučić odlučuje da pošalje premijerku Anu Brnabić i ministra zdravlja Zlatibora Lončara da za svrhe sopstvene propagandne mašinerije ubede očajne građane ovog grada (ali još bitnije, svoje biračko telo putem sredstava javnog informisanja) da ne veruju sopstvenim očima, već očima vlasti. Taj isti Aleksandar Vučić je u okviru svoje „turneje respirator 2020“ na početku epidemije posetio i Novi Pazar i lično im dostavio trinaest respiratora. Prema rečima lekara, ali i dr. Radeta Panića, predsednika Sindikata lekara i farmaceuta Srbije (koji je inače postao jedan od heroja u javnosti nakon što je prvi progovorio o katastrofalnim uslovima u kome se nalazi zdravstvo u Srbiji) krajem juna u Novom Pazaru su radila samo tri respiratora, a ostali nisu bili upotrebljivi jer nije opremljena respiratorna ambulanta i nije nabavljena neophodna oprema da bi se oni koristili.
 
Deo medicinskog osoblja u Novom Pazaru je u znak protesta okrenulo leđa premijerki i ministru prilikom njihove posete, dok su okupljeni građani zvižducima reagovali na njihovo obraćanje. Da se ne biraju sredstva u ostvarivanju političkih ciljeva još jednom je dokazala premijerka Ana Brnabić, skandaloznim obraćanjem u kome je govorila kako je Novi Pazar pogodno tlo za plasiranje lažnih vesti i optužila sve okupljene da su „politički aktivisti“.
 
Nakon što se par dana nije pojavljivao u javnosti (što za njega veoma netipično), Vučić se konačno pojavio pred građanima, gostujući u udarnom terminu na RTS-u.
 
Gostovanje od 2. jula ostaće zapamćeno po tome što je Vučić uspeo da svojom agresivnošću, osionošću, bahatošću i manipulacijima prevaziđe samog sebe. Akcenat njegovog govora bio je na prodavanju priče o tome kako je on najviše uložio u Novi Pazar za koga ga sada svi napadaju te izgradio najmoderniju bolnicu koju „ni u Nemačkoj ne možete da vidite da ovako izgleda“ (kasnije se ispostavilo da su slike bolnice koje je pokazivao u studiju zapravo slike dijagnostičkog centra koji je bio donacija Ujedinjenih Arapskih Emirata). Izjavio je da „od Tita niko nije toliko novca uložio u Novi Pazar“, pritom vređajući doktora Panića rečima da je „to čovek koji je najstrašnije gadosti o svojoj zemlji izgovorio“. Takođe je vređao inteligenciju građana, iznošenjem tvrdnji poput one da se fudbaleri Crvene zvezde nisu zarazili na derbiju jer su „izgubili utakmicu, te ničemu nisu mogli da se raduju“, te da se niko nije zarazio na izborima zato što voditeljka ne poznaje nikog lično ko se zarazio na izborima (iako se veliki broj funkcionera SNS testirao pozitivno nakon istih, a čak se i određeni broj članova Republičke izborne komisije zarazio, što ih je primoralo da održavaju svoje konferencije elektronski).
 
Intervju se maltene nije ni završio, a već je došlo do reakcije građana. Doduše, ne zbog nekog od gore pomenutih razloga, već zbog Vučićeve najave novih restriktivnih mera, tj. konkretno rečeno, mere zatvaranja studentskih domova u Beogradu, zbog čega su studenti masovno izašli na beogradske ulice zahtevajući poništavanje te odluke.
 
Nije prošlo ni sat vremena, a Vučić je već popustio i promenio odluku nakon „razgovora sa studentima“. Uprkos tome, studenti su ostali da protestuju do duboko u noć, ne zadovoljavavši se nezvaničnom odlukom. Sutradan je ministar prosvete rekao da studenti ostaju u domovima, nakon čega je pokušao da ubedi javnost da je razlog prvobitne odluke bio u tome što su do predsednika stigle pogrešne informacije.
 

Tačka ključanja gneva

Od kako je u Srbiji proglašen ne drugi talas, već tzv. drugi peak prvog talasa epidemije koronavirusa, naprednjački režim nastavio je da radi ono u čemu je najbolji – prebacuje odgovornost na druge. Ovoga puta su umesto čuvene bivše vlasti, na red došli sami građani.
 
Svakodnevno su se mogle čuti poruke kako građani „nisu bili dovoljno odgovorni“, kako „smo se previše opustili sa krajem vanrednog stanja“ i slično.
 
O prebrzim i sveobuhvatnim restriktivnim merama vlasti, koje je jedan nemački medij okarakterisao kao „orgiju otvaranja“, nije bilo priče. Za derbi i ostale sportske događaje krivi su „organizatori“, a izbori nisu krivi za porast broja obolelih i „nisu predstavljali veći rizik od odlaska u prodavnicu“.
 
Naravno, vladajućem režimu pomogla je i tzv. struka. Primjerice, dr. Kon je 26. juna izjavio kako je „narod prihvatio priču da je virus oslabio, a nije“. Narod je verovatno slušao istog tog dr. Kona koji 25. maja izjavljuje „da je virus oslabio i da se epidemija gasi“.
 
A onda je došlo i to čuveno Vučićevo obraćanje 7. jula. U biti, ta konferencija nije se previše razlikovala od uobičajenih Vučićevih obraćanja. Bilo je tu doze samopohvale, osionosti, patetike, satanizacije neistomišljenika, ali i prebacivanja odgovornosti na građane.
 
Za epidemiološku katastrofu u Novom Pazaru okrivio je bajramska okupljanja, ali i samog sebe jer je „bio na putu“. No, kada je tog 7. jula najavio ponovno uvođenje restriktivne mere – policijskog časa na teritoriji Beograda počevši od petka do ponedeljka – za građane je to bila kap koja je prelila čašu.
 
Ono što sledi neodoljivo podseća na kultnu scenu iz filma Network u kome televizijski voditelj Howard Beale, iznerviran stanjem u društvu u živom uključenju gledaocima izgovara sledeće: „Sve što znam je da prvo morate da pobesnite! Morate reći: Ja sam ljudsko biće, dođavola! Moj život ima vrednost!“ nakon čega govori gledaocima i gledateljkama da izađu na prozore i iskažu svoje nezadovoljstvo vikanjem „Besan sam kao ris i neću više ovo trpeti!“, što oni i učine.
 
Doduše, sa jednom razlikom – građani i građanke Srbije već su probali da iskažu svoje nezadovoljstvo pravljenjem buke sa svojih prozora i nisu bili zadovoljni rezultatom. Ulica je bila jedino preostalo oružje gnevnog i ogorčenog naroda, kome je u tom trenutku bilo dosta da ih neko drugi pravi budalama. Najava policijskog časa bila je samo okidač.
 
Na centralnim ulicama Beograda te večeri bilo je ljudi svakojakih ideoloških uverenja i svih starosnih dobi. Jedino je spontani izraz revoltiranosti mogao istovremeno izvesti toliko heterogenu masu ljudi na ulice. Deo građana ubrzo je, maltene bez ikakvog otpora tada malobrojne policije, uspeo da se probije i uđe u Narodnu skupštinu. Policija je relativno brzo uspela da nekako istera demonstrante iz objekta, posle čega je obračun policije i demonstranata nastavljen ispred skupštine. Nedugo zatim, pristiže veliki broj policijskih jedinica koje kreću u ofanzivu i u otvoreni napad na sve demonstrante koji su se našli u blizini. U centru grada nastaje potpuni haos. Te večeri policija je u pravcu demonstranata ispalila nezapamćene količine suzavca, čak i za standarde grada koji je u poslednjih nekoliko decenija bio svedok daleko većih i masovnijih protesta. Na ulicama Beograda tada su se našla oklopna vozila SAJ (Specijalne antiterorističke jedinice), policijski psi, pa čak i konjica. U tim trenucima, činilo se da režim samo što nije i tenkove izveo na demonstrante. Ulicama grada tog 7. jula širio se neprijatni miris devedesetih. Kako je vreme prolazilo, napadi i nasilje policije postajali su sve žešći, što je naravno dodatno razbesnelo i demonstrante koji su pokušali da na neki način uzvrate.
 
Kamere televizije N1 zabeležile su i prisustvo velikog broja policajaca i agenata u civilu. Najbolji opis medijskih sloboda u Srbiji upravo se mogao videti te večeri kada je prestonica gorela. Ostaće zabeleženo da je Radio televizija Srbije u tim trenucima emitovala akcioni film Džekija Čena čime je još jednom „opravdala“ svoj slogan – „Vaše pravo da znate sve“.
 
Da nije bilo hrabrih reporterki i reportera televizije N1, većina građana Srbije, ali i svetska javnost nikada ne bi videli scene brutalnog nasilja i represije policijskih službenika nad građanima.
 

Vrhovni komandant represije nad građanima

Režim Aleksandra Vučića koji upravlja svim polugama vlasti skoro već punu deceniju uspeo je da devastira maltene sve kanale institucionalnog iskazivanja kritičke misli u javnom životu.
 
To pogotovo važi u slučaju političkog neslaganja sa zvaničnim režimom. Na poslednjim izborima, opozicija je i formalno isterana iz parlamenta, ali je i pre tih izbora svoje političko delovanje svela na ulicu. Setimo se samo protesta „1 od 5 miliona“, koji se konzistentno i u dužem vremenskom periodu odvijao na ulicama gradova širom Srbije.
 
Dobar indikator o mogućnosti političkog dijaloga u Srbiji je činjenica da se Aleksandar Vučić poslednji put pojavio na televizijskom duelu sa nekim političkim neistomišljenikom davne 2012. godine, kada je još bio u opoziciji.
 
Stoga ne treba da čudi što su se bes, gnev i nezadovoljstvo građana prelili na ulice – to je poslednje mesto gde se građani u Srbiji mogu „čuti“.
 
Nakon protestâ, u javnosti su kružile razne teorije o tome kako je do istih došlo. Iako nema sumnje u to da je među demonstrantima bilo i tzv. ubačenih elemenata u civilu koji bi dodatno podstakli nasilje u momentima kada je to policiji odgovaralo, daleko od toga da ovaj protest nije bio autentični i spontani bunt naroda. Nije slučajnost da je Aleksandar Vučić u prošlosti vešto izbegavao i prisustvo policije, a kamoli upotrebu policijske sile na protestima protiv njega, kojih je svih ovih godina bilo dosta. Kao prekaljeni političar, Vučić zna da je upravo upotreba policijske sile na demonstracijama naposletku koštala vlasti jednog od njegovih političkih idola – Slobodana Miloševića. Vučić je bio svestan da ga pendrečenje naroda na kraju može koštati vlasti, ali za vlastodršca sa njegovim crtama ličnosti postoji nešto još opasnije od toga – upravljanje krizom koju nije sam stvorio. Upravo se time može objasniti Vučićev potez upotrebe sile u noći protesta.
 
Tek kada se uverio da ne može kontrolisati šta će se desiti na protestima, odlučio je da upotrebom sile preuzme stvar u svoje ruke, jer koliko god da je to loše po njega, ipak će povratiti kontrolu nad novonastalom političkom krizom.
 
Nasiljem protiv demonstranata i demonstrantkinja na protestima prve dve noći, Vučič je poslao dve ključne poruke. Prvu, da ceo državni aparat (policija i sudstvo pre svega) bez pogovora staje u odbranu njegovog režima protiv onoga ko mu se suprotstavlja, bez obzira zbog čega, i drugu, da ako se nađete na pogrešnom mestu u pogrešno vreme, bilo da protestujete na miran ili neki drugi način, bićete uhapšeni i osuđeni (a možda i pretučeni). Taktika zastrašivanja privremeno je uspela i protesti su za sada stali. Ali Vučića plaši nešto drugo – slika prebijanja nedužnog naroda na ulicama poslata je u svet, a građanima se zauvek urezala u svest, a to znači da nije više pitanje da li će se neki budući protesti desiti, pitanje je samo vremena kada će se oni desiti. S tim što će ovoga puta neke buduće kolektivne izlive besa biti još teže „iskontrolisati“. Crvena linija je pređena.
 

*

Osim što smo na protestima u Beogradu, ali i drugim gradovima, pre svega Novom Sadu i Nišu, mogli videti brutalno policijsko nasilje, u danima protesta svedočili smo i brutalnom pravnom nasilju nad građanima. Najveću pažnju javnosti izazvali su slučajevi dr. Vladimira Mentusa, mladog naučnika Instituta društvenih nauka i Igora Šljapića, aktiviste Združene akcije „Krov nad glavom“. Obojica su po hitnom postupku bili osuđeni na 30 dana zatvora zbog toga što su navodno vređali policajce. U oba slučaja, policajci su bili jedini svedoci. Student Mario Marković dobio je 30 dana zatvora braneći se ćutanjem, što nije smetalo sudiji da u sudskom rešenju navede da je priznao krivicu.
 
Sudija Đuro Pavlica (svaka sličnost sa izmišljenim likom Đurom Palicom je slučajna) osudio je 18-godišnjaka na 60 dana zatvora jer je opsovao policajce i rekao im „da idu na Kosovo“.
 
Zanimljivo je da je isti sudija dopustio da sudski predmet koji se bavio neprijavljenom imovinom ministra finansija, Siniše Malog, zastari.
 
Nivo sprege sudske vlasti sa vladajućom partijom najbolje oslikava izjava narodne poslanice SNS-a, Aleksandre Tomić, koja je nezadovoljna time što neke sudije puštaju pojedine prethodno uhapšene demonstrante na slobodu rekla „Ako ste časni i pošteni i ako se ne slažete sa ovim režimom, dajte ostavku na mesto sudije, nemojte da primate sudske plate i nemojte da radite taj posao”.
 
Na konferenciji u danu nakon prvog protesta, Vučić je najavio da će odluka o uvođenju policijskog časa u Beogradu biti ukinuta jer eto, tako žele njegovi saradnici koji su na čelu Kriznog štaba, premijerka Ana Brnabić i ministar zdravlja Lončar. Da se on pita, on bi uveo policijski čas, ali eto, njegovi saradnici misle da se mogu postići rezultati i bez zabrane kretanja.
 
Ista ona političarka, koju Vučić oslovljava sa „Ana“, a ona njega neretko sa „šefe“ ovoga je puta navodno nadglasala Vučića. Kao što je poturio leđa premijerke kada je doneta ona suluda odluka o centralizaciji informacija i kao što ju je poslao da vadi kestenje iz vatre u Novom Pazaru dok se on krio od javnosti, tako je i sada „Ana“ preuzela krivicu.
 
Protesti su naterali Vučića da u svega nekoliko dana dva puta povuče svoju odluku, što možda ne zvuči toliko bitno, ali je itekako značajno.
 
Na istoj konferenciji, po standardnoj recepturi iz svog kabineta, Vučić je u javnost pustio bezbroj probnih balona namenjenih različitim ciljnim grupama, koji predstavljaju različite teorije o tome ko je odgovoran za proteste. Jedna teorija za sopstveno biračko telo, druga za disciplinovanje koalicionih partnera, treća za opozicionu javnost, četvrta za EU i zapadne partnere, peta za Ruse i tako u nedogled.
 
Ipak, glavna mu je bila ona o „ekstremnim desničarima“ koji hoće da ga sruše, a koji su inače protiv naseljavanja migranata, 5G mreže i koji veruju da je „zemlja ravna ploča“.
 
Vučičeva satanizacija neistomišljenika ide do te mere da je morao da iskoristi priliku da o demonstrantu koji je izgubio oca od korone, i koji je u toku protesta uživo za N1 izgovorio čuvenu „Ćale, ovo je za tebe“ kaže da je „notoran lažov“, a da drugog demonstranta, koji je iste večeri rekao nešto protiv vlasti prozove da je reč o čoveku sa nadimkom „Sloba robija“, ne dajući nikakve dokaze za izrečene tvrdnje. Demonstrant čiji je otac izgubio bitku sa koronavirusom, Petar Đurić, odmah ga je demantovao, objavivši zvanične papire iz Zemunske bolnice koji potvđuju njegovu priču, o čemu je pisao i ugledni AFP. Ali to za Vučića nije više bilo bitno, spin se već zavrteo u delu javnosti koji mu slepo veruje.
 
Jedna od posledica protesta koja se već može primetiti jeste manji strah koji građani imaju od kritike aktuelnog režima, a tako nešto je od suštinskog značaja u slabljenju jednog autokratskog sistema sa elementima diktature. Najbolji primer toga je proglas neformalne grupe medicinskih radnika „Ujedinjeni protiv kovida“ u kojem od Vlade traže smenu aktuelnog Kriznog štaba i formiranje novog, nezavisnu istragu protiv namernog zataškavanja podataka, kao i da se stane na put zastrašivanju i politizaciji lekara. Ovo otvoreno pismo Vladi prvobitno je potpisalo 350 lekara, a samo četiri dana kasnije taj broj se povećao na skoro 2 500 medicinskih radnika i radnica.
 
Uostalom, sam Vučić je na pitanje novinarke N1 o policijskom času na konferenciji uoči prvog dana protesta rekao „čudo bi trebalo da se dogodi da toga ne bude“. I bio je u pravu, dogodilo se čudo. Kao što je vlast građanima u aprilu poslala poruku o tome da se „približavamo italijanskom i španskom scenariju“ u epidemiološkom kontekstu, građani su protestima poslali poruku da se ako ovako nastavi, režim u političkom smislu opasno približava „rumunskom scenariju“.
 



Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 12. srpnja 2020. Vučićeva izborna Pirova pobeda Unatoč pokušajima da spuštanjem izbornog cenzusa za ulazak u Narodnu skupštinu i drugim intervencijama u izborni proces te mobilizacijom kapaciteta vlastite stranke fingira demokratsku pluralnost, a suočen s opozicijskim bojkotom izbora poveća izlaznost, kako bi svojoj predvidljivoj pobjedi prije svega u očima europske javnosti priskrbio demokratski legitimitet, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji u dobroj mjeri kroji politički život u zemlji, nije uspio u namjeri da izbjegne bjeloruski scenarij – parlament bez opozicije. U idućem tekstu, autor analizira aktualnu prosvjednu situaciju u Srbiji.
  • 31. srpnja 2020. Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
  • 20. lipnja 2017. Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 29. prosinca 2019. Južni vjetar novog sindikalizma: Region kao radnička priča U europskoj podjeli uloga, postsocijalističke zemlje Balkanskog poluotoka funkcioniraju kao rezervoar radne snage koja migrira u zemlje centra ili je firme iz centra jeftino upošljavaju putem podugovaranja i u sklopu direktnih stranih investicija. U pokušaju da stvore povoljnu investitorsku klimu, države oslabljuju i uklanjaju zakonske zaštite na koje se mogu pozvati radnice i radnici, dopuštajući i financijski potičući neljudske uvjete rada. Do relativno uspješnih radničkih borbi uglavnom dolazi u javnom sektoru, gdje je i sindikalna infrastruktura jača, kao u slučaju prosvjetnog štrajka u Hrvatskoj ili štrajka u Pošti Srbije. Međutim, otvaraju se i perspektive novog sindikalizma, kao odgovora na prekarnost u privatnom sektoru: nakon duge pravne bitke, 30 000 radnica i radnika zaposlenih u albanskim call centrima za talijansko tržište dobilo je svoj sindikat. Pročitajte pregled sindikalnih aktivnosti na europskoj periferiji.
  • 15. listopada 2016. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 4. lipnja 2020. Covid-19 i njegove metafore IV Kako su se mjere ublažavanja pandemije korona virusa odrazile na različite aspekte svakodnevice pročitajte u refleksijama o manifestacijama nasilja, šovinizma te prekarnih radnih i životnih uvjeta na (post)karantenskoj mizansceni kapitalističko-patrijarhalne realnosti, i novim, ali postojano kontradiktornim parametrima privremeno prekinutih ili izmještenih praksi društvenosti, preživljavanja, reartikulacije, solidarnosti i otpora.
  • 28. srpnja 2009. Ljetna škola – Joachim Becker: Istočna i srednja Europa i financijska kriza – MMF kao ‘spasitelj’
  • 13. travnja 2017. Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 23. ožujka 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji
    Pogledajte snimku predstavljanja knjige "Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji. Odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)" Milana Radanovića, održanog 12. veljače u knjižnici Bogdana Ogrizovića. Pored autora, na promociji su, referirajući se na sadržaj knjige i teme historiografije, revizionizma, odmazde i amnestije, govorili urednik knjige Krunoslav Stojaković te povjesničari Dragan Markovina i Hrvoje Klasić. "Radanovićeva knjiga predstavlja primjer argumentirane polemike sa revizionističkom historiografijom u Srbiji jer otvoreno ukazuje na ignoriranja historijskih činjenica, plasiranja poluinformacija i dezinformacija, mistificiranja historijskog konteksta i donošenja neznanstvenih zaključaka od strane revizionističkih povjesničara koji obrađuju razdoblje Drugog svjetskog rata."
  • 29. prosinca 2019. Lažni doktori ruše Berlinski zid Opetovane afere oko plagiranih doktorata visoko pozicioniranih aktera srpske politike pružaju ulaznu točku u problematiziranje umanjenog potencijala akademske sfere suvremenog kapitalističkog društva za radikalnu društvenu kritiku, kao mjesta sve jačih komercijalizacijskih tendencija na kojem se klasna hijerarhija simbolički reproducira elitizacijom novonastale privatizacijske buržoazije.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 19. rujna 2016. Obrazovanje jeftine radne snage Implementacija neoliberalne agende u politiku obrazovanja u Srbiji započela je već početkom 1990-ih diskretnim povlačenjem države iz financiranja visokog obrazovanja i uvođenjem različitih modela „individualnog ulaganja u obrazovanje“. Prilagodba slobodnom tržištu intenzivirala se usprkos otporu studenata, a najava novog zakona o visokom obrazovanju pokazuje iste trendove. Posljedično, ova politika umanjuje dostupnost visokog obrazovanja velikom dijelu društva i uspješno antagonizira članove akademske zajednice, oslabljujući potencijal obrane javnog dobra. O visokom obrazovanju u Srbiji razgovarali smo s Jelenom Veljić iz Društvenog centra Oktobar.
  • 31. prosinca 2016. Posledice trodecenijskog sudara društva i ekonomije Od globalne neoliberalne ofanzive 1980-ih do nedavnih mjera štednje, brojni su uzroci zašto je pojam liberalizma na ljevici počeo funkcionirati gotovo isključivo kao denuncijacijska etiketa. Time se negiraju veze između liberalizma i socijalizma, bilo da je riječ o prisutnosti pozitivnih liberalnih tekovina u socijalističkim projektima, bilo da je riječ o njihovim historijskim sporovima. Da bismo vratili cjelinu liberalizma u odgovarajuću perspektivu, sa Stefanom Aleksićem, beogradskim antropologom, razgovarali smo o klasičnom liberalizmu, ordoliberalizmu i neoliberalizmu te smo otvorili temu problematičnosti liberalizma iz feminističke perspektive te socijalističkih alternativa današnjice.
  • 20. veljače 2015. Srbija na bubnju
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 27. srpnja 2016. S roguljama boj smo bili U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 13. listopada 2014. Studentski protesti u Srbiji: uvjeti studiranja i mogućnosti politike
  • 20. kolovoza 2016. Tko to ne zna napisati ćirilično „i“? Medijski komentari o šovinističkim grafitima na zidu osječkog Aninog groblja aludiraju na vandalizam u kojega su upisane velikosrpske težnje. Međutim, koliko demonstrirana „ćirilična nepismenost“, i činjenica da su Srbi u Osijeku marginalna i politički potpuno neorganizirana grupa podržava takvu implikaciju, otvarajući umjesto toga prostor za interpretaciju prema kojoj svjedočimo provokatorskoj akciji s ciljem usmjeravanja predizborne kampanje na zaoštravanje odnosā većinskog naroda i nacionalnih manjina?
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 2. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Elitistički pasijans Latinke Perović
    Dosadašnja recepcija nove knjige beogradske historičarke Latinke Perović, objavljene prošle godine pod naslovom Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek) u pravilu se svodila na pohvale autorici. Prvi glas neslaganja stigao je prošlog mjeseca, kada je sociologinja Mira Bogdanović u srbijanskom Le Monde diplomatiqueu objavila članak „Elitistički pasijans Latinke Perović“, u kojemu je prikazala dimenzije Perovićinog povijesnog revizionizma te njezino stvaralaštvo stavila u kontekst antikomunističke histerije prisutne posljednjih četvrt stoljeća. Donosimo snimku razgovora koji je povodom tog članka i nadolazeće knjige Mire Bogdanović o Latinki Perović održan 25. studenog u Zagrebu, navedeni članak iz srbijanskog LMD-a te kratki osvrt Luke Matića.
  • 5. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promocija zbornika „Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“
    Bojan Nonković izvještava o nedavnoj promociji zbornika analitičkih radova (pdf) s centralnom temom restauracije kapitalizma u Srbiji te njegovih razornih socioekonomskih posljedica. Saznajte na koji su način valovi privatizacije javnog sektora stvorili materijalne uvjete za (ponovno) jačanje masovne ultranacionalističke histerije koja je dovela do raspada bivše države. Autori zbornika ocrtavaju smjer u kojem se odvija(la) daljnja degeneracija radnih prava, mirovinskih sustava, visokog obrazovanja, poljoprivrede te javnih poduzeća. Također, pogledajte snimku promocije na kojoj govore Vladimir Simović, Jelena Veljić, Marko Grdešić i Marko Kostanić.
  • 9. svibnja 2018.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam 19. stoljeća kao ideološko utemeljenje poretka nejednakosti u 21. stoljeću
    Pogledajte snimku i pročitajte tekst izlaganja historičarke i sociologinje Mire Bogdanović s prošlogodišnjeg 10. Subversive festivala. Mapirajući liberalna srastanja dugogodišnjih aktera (post)jugoslavenske političke sfere i civilnog društva, Bogdanović identificira liniju elitističkog ljudsko-pravaško-privatno-vlasničkog fetišizma koja svojim antikolektivizmom ostaje slijepa za društvenu solidarnost, koja nudi tek nekritičku pohvalu političkih ustroja liberalnog zapadnog svijeta i pretpostavlja ih volji obespravljene većine, odnosno – u interpretaciji izvornog liberalizma kojoj se priklanja – diktatu rulje.
  • 17. rujna 2009. Anti-privatizacijski prosvjedi u Srbiji: Intervju s Milenkom Srećkovićem
  • 3. siječnja 2012. Bankrot Evropske unije
  • 4. travnja 2017. Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.
  • 27. rujna 2016. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 12. prosinca 2014. Film je politika, bioskop je društvo
  • 5. veljače 2015. Čemu služi studentski dom? Studentski smještaj predstavlja bitnu stavku u budžetu studenata koji dolaze izvan mjesta studiranja - ukoliko si ne mogu priuštiti podstanarstvo, studentski dom ostaje jedina mogućnost. No osim što je pravo na mjesto u domu teško ostvariti zbog ograničenih kapaciteta i socijalno neosjetljivih kriterija, čitav niz loših rješenja u sustavu koji je uslijed politike štednje primarno usredotočen na financijsku bilancu, nerijetko rezultira substandardnim uvjetima stanovanja. Kako izgleda sustav studentskog smještaja u Srbiji i vrši li svoju potpornu ulogu u razvoju studenata, pročitajte u analizi Marije Jakovljević.
  • 12. travnja 2014. Ideologija postkomunističke tranzicije
  • 14. prosinca 2019. Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice Kulturalizacija romske zajednice kao najbrojnije europske manjine, odnosno njezina konstrukcija kao etničkog partikulariteta kroz modele politike inkluzije koji se u Europi provode posljednjih desetljeća, relativizirala je sistemsku marginalizaciju Romkinja i Roma, dodatno produbljenu neoliberalizacijom mehanizama socijalne države. U osvrtu na zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje (2018) autorica ukazuje na politički instrumentalizirane, neučinkovite institucionalne strategije i programe inkluzije Roma u Srbiji, stavljajući ih u širi kontekst tretmana romskih zajednica diljem Europe.
  • 28. prosinca 2017. Padaj (jezična) silo i nepravdo!
    Produktivni paradoks Deklaracije
    o zajedničkom jeziku
    Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
  • 3. rujna 2016. Politika stanovanja Iz drugarskog magazina Liceulice, uličnih novina koje funkcioniraju kao socijalno poduzeće i trenutno vode kampanju prikupljanja sredstava za nastavak rada, prenosimo tekst Iskre Krstić o politikama stanovanja: „Kao što je Surviver simulacija ‘prirodnog okruženja’, tako je i ‘borba za život’ u neoliberalnoj civilizaciji ipak samo imitacija džungle. S predstavljanjem aktuelnog društvenog sistema kao prirodnog, pitanje stanovanja se depolitizuje, a potencijali preispitivanja aktuelnog stanja pasiviziraju.“
  • 6. svibnja 2010. Predstavnička zamajavanja i u Srbiji
  • 25. prosinca 2018. 1968.: kulturna evolucija ili revolucija? Radikalni sociopolitički zahtjevi tzv. generacije ‘68. na kapitalističkom su Zapadu vrlo brzo ustupili mjesto ideološkoj kooptaciji i stvaranju dominantnog mitološkog narativa koji zanemaruje, distorzira ili čak negira varijabilni globalni karakter šezdesetosmaških pokreta, primjerice studentskog pokreta u tadašnjoj Jugoslaviji. Uz pomoć relativno opširne literature autorica teksta nastoji u kratkim crtama skicirati kontrast između sistemskih i antisistemskih strujanja koja su u to vrijeme prožimala društvena zbivanja.
  • 21. kolovoza 2016. Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve