Opetovane afere oko plagiranih doktorata visoko pozicioniranih aktera srpske politike pružaju ulaznu točku u problematiziranje umanjenog potencijala akademske sfere suvremenog kapitalističkog društva za radikalnu društvenu kritiku, kao mjesta sve jačih komercijalizacijskih tendencija na kojem se klasna hijerarhija simbolički reproducira elitizacijom novonastale privatizacijske buržoazije.
Ako u srpskoj političkoj sferi postoji tema koja se izdvaja, makar po svojoj dugotrajnosti, onda je to produženi medijski i politički rat oko pitanja spornih doktorata nekolicine visoko pozicioniranih političkih funkcionera Srpske napredne stranke (SNS), ali i nekoliko nekadašnjih funkcionera Demokratske stranke (DS). Dajmo kratki pregled za čitateljstvo koje sa srpskim političkim i akademskim muljem nije najbolje upoznato. Afera je počela još pre četiri i po godine, kada su se na portalu Peščanikpojavile analize jednog broja doktorskih radova nekih od vodećih političara u Srbiji – sadašnjeg ministra finansija, a donedavno gradonačelnika Beograda Siniše Malog te ministra policije Nebojše Stefanovića, a nedugo zatim i nekadašnjeg funkcionera DS-a Aleksandra Šapića – i kada je izvestan broj akademaca, analizirajući pomenute akademske radove,
Nakon peripetija koje traju već četiri i kusur godina komisija Fakulteta organizacionih nauka skupila je hrabrosti i odlučila da je doktorat Siniše Malog plagijat te preporučila da mu se oduzme akademska titula
došao do zaključka da su to zapravo najobičniji te veoma kilavo zamaskirani plagijati, ništa više do kopipejstovane kupusare, apsolutno nedostojne da ih se naziva „akademskim radovima“.
Doktorat Siniše Malog postao je fokalna tačka interesovanja ono malo preostalih nezavisnijih medija i opozicione javnosti, dok su komisije različitih pozicija unutar univerzitetske hijerarhije, pozivanjem na tehnikalije i zalaženjem u proceduralne katakombe, jedna za drugom najčešće odbijale da se izjasne o karakteru rada Siniše Malog. Konačno, nakon peripetija koje traju već četiri i kusur godina, i svakako nakon ozbiljnog pritiska šire političke javnosti – komisija Fakulteta organizacionih nauka (FON) skupila je hrabrosti i odlučila da je doktorat Siniše Malog plagijat te preporučila da mu se oduzme akademska titula, na šta je Siniša Mali odgovorio tužbom.
U isto vreme, na tapet je došao i jedan (privatni) univerzitet – Megatrend, koji je prokazan kao velika dimna zavesa i puka mašinerija za mlaćenje novca, a zapravo skandalozno transparentni primer posledica komercijalizacije obrazovanja. U dosad najkomičnijoj tranzicionoj sapunici, koja i dalje traje, bilo je svega – od prodaje fakulteta i najave sadašnjeg vlasnika i rektora Miće Jovanovića da će emigrirati, preko sumanutih izjava novog vlasnika Dejana Đorđevića[1] da profesorsko osoblje neće primati platu te pozivanja na državu koja „stoji iza njega“, pa sve do Jovanovićevog otkazivanja kupoprodajnog ugovora jer je, kako tvrdi, bio omađijan glasom nesuđenog vlasnika Đorđevića, koji je pak samu trgovinu legitimisao pričom o sopstvenoj komercijalnoj superiornosti, pobedničkom i preduzetnom duhu te sposobnosti da se rve sa konkurencijom i pobedi je na cutthroat tržištu.
O političkoj vitalnosti
Incident sa spornim doktoratima izazvao je skandal koji je donekle iskoračio iz uobičajenog ritma politike u Srbiji koji funkcioniše u skladu sa izuzetno kratkim periodom poluraspada aktuelnih tema. Naime, ni danas, pet godina kasnije, radioaktivna prašina se ne sleže, a izgleda da uskoro ni neće. Politička se sfera u priličnoj meri i sasvim neočekivano zgusnula oko ovog pitanja, a da se radi o uveliko utvrđenoj matrici govori i najnoviji primer: pre nekoliko dana na videlo je izašla analiza doktorata Jelene Trivan[2] koju je uradio Nemanja Rujević. Čak je i ovakva ovlašna novinarska analiza pokazala da je u pitanju akademski rad povišenog nivoa komičnosti, obzirom da su čitava poglavlja kopipejstovana sa Vikipedije.
Zbog žilavosti i izdržljivosti teme, mnogim se komentatorima koji naginju opoziciji pričinilo da će se baš zbog ovog incidenta pojaviti pukotine na površini političkog levijatana SNS-a. Međutim, teško da je javna sfera u Srbiji poznata po senzibilnosti na pitanja akademske izuzetnosti, a konkretni je domet ovakve vrste pritiska veoma upitan i obzirom da je Siniša Mali komotno i bez ikakvih problema ostao na sadašnjoj poziciji – iako je njegov akademski rad proglašen plagijatom, te mu je akademska titula oduzeta – a vrlo je verovatno da će u nekom trenutku i napredovati, jer su strašne svinjarije koje radi[3] izgleda proporcionalne njegovom karijernom uzletu.
Profesorski kadar (čast izuzetcima) redovno prećutkuje ogroman broj političkih i ekonomskih poteza koje su vlasti poslednjih decenija činile na štetu njihovih studenata, ali i društva u celini
Političku vitalnost teme valja tražiti na drugom mestu: upravo činjenica da presudni pritisak, između ostalog i blokadom rektorata, vrši organizacija studenata „1od5 miliona“, koja je blisko i otvoreno povezana sa opozicionim snagama govori pre svega o tome da i ovo pitanje spornih doktorata, naoko unutrašnje pitanje akademske zajednice, obilno koristi opozicija ne bi li pokušala destabilizovati ono što se donedavno činilo kao izuzetno stabilna politička mašinerija. A sasvim u skladu sa tim da se afera rabi u dnevnopolitičkim sukobima, nije se umaknulo ni utvari šire ideološke topografije: otvoren je i gotovo savršen prostor za još jednu rundu kulturkampfa formatiranog prema matrici sukoba elite i „lažne elite“ („druge“ i „prve“ Srbije[4]) – dugotrajne i suštinski srednjoklasne skice političke geografije tranzicione Srbije: proverbijalnog „sveta“ i „polusveta“.
Poneke kritike – kao što je gorepomenuti komentar Dejana Ilića – situaciju pojednostavljeno tumače u kontekstu borbe vladajuće političke elite za strateške pozicije unutar šire mreže državnih institucija: konkretno, kao težnju za uspostavljanjem kompletnije političke kontrole nad visokooobrazovnim institucijama, njihovim ponižavanjem te simboličkim i kadrovskim podjarmljivanjem, zbog navodnog opasnog subverzivnog potencijala.
No, čak i ovlašni pogled na političke prakse akademaca i fakultetskih institucija ubedio bi nas upravo u suprotno: univerzitet se u poslednjih par decenija pokazao kao jedna od (naj)konzervativnijih i (naj)servilnijih institucija. Profesorski se kadar (čast izuzetcima) drži svojih kula od slonovače pa, primerice, redovno prećutkuje ogroman broj političkih i ekonomskih poteza koje su vlasti poslednjih decenija činile na štetu njihovih studenata, ali i društva u celini.
O klasnoj hijerarhiji i njenoj reprodukciji
Očekivano, osnovni je problem što gorepomenute kritike ne uzimaju u obzir kontekst društveno-ekonomske te političko-ekonomske uslove u kojima akademske institucije i njihovi radnici društveno i politički deluju. Naime, univerzitet uvek i svuda zavisi od političkog odnosa snaga konkretne političke sredine, a svaki konkretni „obrazovni sistem“ duboko je uslovljen upravo društveno-ekonomskim kontekstom u kojem se razvija. Tako ni ne treba da začudi što kritika vladajućih elita, upućena u retkim slučajevima iz akademskog polja, uglavnom dolazi iz pozicija šireg ideološkog mejnstrima.
Drugim rečima – „akademska sfera“ i „visokoobrazovne institucije“ imaju nešto umanjeni potencijal za društvenu kritiku i sve su radikalnije društvene kritike koje dolaze sa ove strane pre aberacija nego pravilo. Akademska sfera neće pružiti ono što od nje očekuju opozicione političke snage u Srbiji jer ima svoju veoma konkretnu funkciju unutar savremene srpske (kapitalističke) ekonomije i svoju tržišnu nišu. U skladu sa činjenicom da je jedan od temeljnih društveno političkih procesa zemalja tranzicije obnavljanje klasne hijerarhije društva na ekonomskom, političkom i simboličkom nivou te izvesna klasna reinvencija, valjalo bi razmotriti na koji su se način visoko obrazovanje i njegove institucije uklopile u specifična tržišna polja sa zadatkom petrifikacije moći aktualne političko-ekonomske elite. U pitanju je jedna veoma upotrebna vrednost, a akademske je institucije – obzirom da su neoliberalnim napadom sasvim uspešno reorijentisane ka tržišnom modelu – uspešno pretvaraju u razmensku vrednost.
Univerziteti u kontekstu obnavljanja klasne hijerarhije tržištu mogu ponuditi nezamenjivu robu: patinu elitnosti koja se nanosi preko ružne istorije primitivne akumulacije
Rečju: mehanizmi reprodukcije klasnih odnosa – a sa njima i označitelji akademske i drugih „elitnosti“ – sami su po sebi jedno veoma profitabilno tržište. Naime, reprodukcija klasnog položaja, pored političke i ekonomske, umnogome zavisi i od simboličke reprodukcije klasne hijerarhije. Komedija „Dr“ Branislava Nušića stoga iznova i iznova pokazuje svoju univerzalnu primenjivost: u kontekstu formiranja klasne strukture društva i simboličke konsolidacije novonastale privatizacione buržoazije, funkcija je akademske titule doktora da bude označitelj novostečenog klasnog položaja. Dakle, univerziteti u kontekstu obnavljanja klasne hijerarhije tržištu mogu ponuditi nezamenjivu robu: patinu elitnosti koja se nanosi preko ružne istorije primitivne akumulacije. Sasvim u skladu sa tim, sivonjsku upornost kojom se branilo Sinišu Malog i njegov kupus od doktorata valja tumačiti ne samo kao element odbrane Siniše Malog, već i odbrane jednog od mehanizama simboličkog uspostavljanja te reprodukcije klasne hijerarhije i same novopečene klase privatizatora.
Međutim, da obrazovanje kao mehanizam proizvodnje besmislenih označitelja klasne pripadnosti nije samo privremeni postsocijalistički fenomen, kojeg će tržište vremenom dovesti u red, kao i da fenomen nije isključivo vezan za istočno-evropske i postsocijalističke sredine – podsetila je i jedna informacija koja do lokalnih medija nije stigla. Nakon što sa političkih i medijskih margina već decenijama dolaze upozorenja o karcinogenom dejstvu komercijalizacije obrazovanja, tema je počela da nalazi svoj put i do mejnstrim medija. I to veoma mejnstrim medija: poslovično konzervativni Dejli Mejl objavio je istraživanje o razvoju jedne neverovatno profitabilne i vitalne tržišne grane: u siromašnim afričkim državama ondašnji akademci masovno se zapošljavaju – ili su, pre će biti, prisiljeni da se zaposle – u farmama akademskih radova u kojima se za povisoku cenu, ali uz nisku nadnicu izrađuju akademski radovi, uglavnom za kupce iz Velike Britanije.
No, sem podatka da akademska sfera – pritisnete li je da „povećava efikasnost“ i funkcioniše po tržišnim uslovima – potiče i formu izrabljivačkog rada u sweatshopovima, ovde je ključ za razumevanje upravo tržišna prohodnost i činjenica da je varanje na ispitima postalo sasvim ozbiljno tržište, a „akademija“ više nije nikakva sfera autonomnih pravila, normi i skrupula, izdvojena iz tržišnih zakonitosti kao što su zakoni ponude i potražnje te imperativ profitabilnosti. Slučaj industrije akademskih radova demonstrira funkcionalnost i utilitarnost visoko komercijalizovanog sistema obrazovanja unutar šireg neoliberalnog političko ekonomskog okvira, odnosno prvenstveno pokazuje da obrazovanje ne može uzdrmati hijerarhijski odnos – koji je u datom slučaju materijalizovan kao odnos obogaćenog Severa i osiromašenog Juga – naprotiv: hijerarhijski se odnos upravo reprodukuje kroz sistem obrazovanja te njegove visoko obrazovne i akademske institucije.
Akademska romantika
Nema nikakve sumnje da se subverzivni politički potencijal akademskoj sferi (neopravdano) pripisuje u svetlu iskustva antimiloševićevskih studentskih protesta devedesetih godina – kada su studenti i univerzitet bili jedni od stubova levoliberalnih antimiloševićevskih političkih snaga i jedna od centralnih nosećih struktura „druge srbije“[5] – i privilegovanog mesta koje ovi protesti imaju u folkloru „druge“ Srbije. Međutim, problem je u tome što su studentski protesti i tada bili tek malko okasneli pokušaj uvoza ’89 i pada berlinskog zida; te da je, kao i celokupni politički projekat svrgavanja socijalističkih režima, patio od istih boljki: nekritičkog prihvatanja liberalne demokratije kao modela budućnosti i, zajedno sa njom, rekonstrukcije kapitalističkih ekonomskih i hijerarhijskih odnosa.
Ohrabrivanje privatizacije visokog obrazovanja i ukidanje regula za ulazak privatnog kapitala u sferu obrazovanja bila je i politička praksa liberalne političke opcije dok je bila na vlasti
Iako su tadašnji protesti bili antimiloševićevski, nisu bili i temeljno antisistemski, taman onoliko koliko je i sam Miloševićev režim bio jedan neophodni i neizbežni stadijum reintrodukcije kapitalističkih odnosa[6].
Danas režim Aleksandra Vučića i njegova svita lažnih doktora sasvim uspešno nastavlja posao koji je započeo Milošević, a koji su nastavile liberalne političke snage prve decenije ovog veka. No, inherentni hendikep političke opozicije u Srbiji – koja eksploatiše pitanje spornih doktorata za kratkotrajne političke interese u dnevnopolitičkom okršaju sa vladajućom strankom i njenim pripadnicima – sastoji se u nesposobnosti za strukturnu kritiku komodifikacije visokog obrazovanja. Na kraju krajeva – liberalna mantra je i njihova mantra, a ohrabrivanje privatizacije visokog obrazovanja i ukidanje regula za ulazak privatnog kapitala u sferu obrazovanja bila je i politička praksa liberalne političke opcije dok je bila na vlasti. A da bi bili antisistemske, političke aktivnosti „akademske sfere“ morale bi biti i antikapitalističke – što je malo izgledno, obzirom na strukturni položaj akademskih institucija.
Drugim rečima, sve što se u domaćoj javnoj sferi čita kao skandal oko nekoliko doktorata i (za sada) jednog privatnog univerziteta nije nikakva aberacija, već nužni i neizbežni nusproizvod jednog daleko dubljeg podjarmljivanja visokog obrazovanja: transformacije obrazovanja u skladu sa potrebama kapitalističke ekonomije.
Bilješke:
[1] Koji je, usput, i predsednik Konzervativne reformističke stranke (KRST) veoma upitnog legitimiteta.
[2] Koja je poznata i po stranačkoj prilagodljivosti: prvo je bila jedna od najvernijih saradnica Borisa Tadića, a sada je istaknuta članica SNS-a i direktorka Službenog glasnika.
[3] Na primer, brojnim korupcionaškim aferama, a osobito onoj koja uključuje rušenje dela Beograda ne bi li se oslobodio prostor za gradnju Beograda na vodi – kada su maskirani tipovi tokom izborne noći 2016. bukvalno srušili ceo jedan kvart. Pored činjenice da su informacije koje su se pojavljivale u javnosti jasno ukazivale kako je operacija koordinirana iz samog vrha gradskih vlasti; i pored činjenice da je Arbitar Svega u Srbiji (Aleksandar Vučić) izjavio da je odgovoran „vrh beogradskih vlasti“ (a „vrh“ je tada bio upravo Mali), Siniša je smenjen sa pozicije gradonačelnika i smešten na… mesto ministra finansija.
[4] Proverbijalni i dugotrajni trop u srpskoj politici koji političku sferu deli na prvu i drugu: „nacionalističku“ i „liberalnu“; „konzervativnu“ i „modernu“; „Rusofilsku“ i „Zapadnu“…
[5] Primerice, jedan od aktuelnih opozicionih vođa i jedan od nekadašnjih predsednika Demokratske Stranke Dragan Đilas, politički se profilisao upravo tokom jednih od prvih studentskih protesta sa samog početka devedesetih.
[6] I taman koliko su Milošević i njegov režim bili sasvim kontingentni sa svim „politikama padanja berlinskog zida“.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.
31. prosinca 2016.Posledice trodecenijskog sudara društva i ekonomije
Od globalne neoliberalne ofanzive 1980-ih do nedavnih mjera štednje, brojni su uzroci zašto je pojam liberalizma na ljevici počeo funkcionirati gotovo isključivo kao denuncijacijska etiketa. Time se negiraju veze između liberalizma i socijalizma, bilo da je riječ o prisutnosti pozitivnih liberalnih tekovina u socijalističkim projektima, bilo da je riječ o njihovim historijskim sporovima. Da bismo vratili cjelinu liberalizma u odgovarajuću perspektivu, sa Stefanom Aleksićem, beogradskim antropologom, razgovarali smo o klasičnom liberalizmu, ordoliberalizmu i neoliberalizmu te smo otvorili temu problematičnosti liberalizma iz feminističke perspektive te socijalističkih alternativa današnjice.
15. listopada 2016.Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu
Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
31. prosinca 2018.Le citoyen de souche*
U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
30. travnja 2016.Bilješke o obrazovanju – izvor: Njuškalo
Sustav utemeljen na praksi da studenti prolaze kroz studij bez kritičkog propitivanja, prividno doskače problemu plagijatorstva razvijanjem informatičkih sustava koji prije svega kažnjavaju „prijestupnike“, pritom ne ulazeći u strukturalne uzroke koji proizvode generičkog intelektualca. Tekst polemizira s onima koji tržišnu logiku obrazovnog sustava generiraju kroz industriju akademskog pisanja.
31. prosinca 2019.Zatvorski kolonijalizam
"Suvremena ulaganja Ujedinjenog Kraljevstva u deportacijsku infrastrukturu replika su povijesnih praksi deportacije antikolonijalnih disidenata i agitatora, koje je britanski kolonijalni režim izbacio iz Lagosa zbog dovođenja u pitanje imperijalne vladavine u metropoli. Primjerice, predsjednik Nigerijskog sindikata željezničara, Michael Imoudu, deportiran je iz Lagosa u svoj rodni grad u Beninu 1941. godine, i označen kao “potencijalna prijetnja nacionalnoj sigurnosti” zbog svoga radničkog organiziranja. Britanci već dugo koriste prakse deportacije i zatvaranja kako bi kontrolirali kretanje i politički otpor nigerijskih kolonijalnih i postkolonijalnih subjekata."
30. travnja 2016.Kriza obrazovanja za 250 kuna
U svrhu istraživanja, autorica naručuje rad na temu obrazovanja te mogućnosti emancipacije i tako ulazi u dijalog s piscem/plagijatorom. Međutim, tekst koji je iz ove akademsko-trgovinske razmjene proizišao, svojom suhoparnošću, ignoriranjem zadane teme i preporučenih izvora te orijentiranjem na irelevantne statistike ostaje, tržišnim rječnikom, ono što i jest - roba sumnjive kvalitete.
12. studenoga 2018.Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji
Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
29. travnja 2016.Muke po akademskom pisanju ili zašto se piše diplomski rad
Poteškoće pri pisanju akademskih radova i tržišna rješenja pomoću kojih studenti doskaču izvršavanju svojih obaveza služe kao ulazna točka u problematiziranje klasnih odnosa te emancipatornog potencijala unutar polja obrazovanja koje se u literaturi o radikalnim pedagogijama naziva „bankarskim“ i svojim ustrojem odnosa moći dovodi do manjka osjećaja odgovornosti za aktivno i angažirano promišljanje uloge intelektualaca u društvu.
31. listopada 2016.Borba u polju diseminacije znanja
U uvjetima depolitiziranog identitetskog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
4. prosinca 2015.Osnove akademskog poduzetništva
Neoliberalna logika financiranja visokog obrazovanja pretvara akademske radnike u poduzetne birokrate. Sve je manje mjesta za kritički dijalog, a pritisku kompetitivnih tržišnih zakona najviše su podložne društveno-humanističke znanosti koje se smatra neisplativima, te studenti, na koje pada sve veći teret financiranja sveučilišta. Promjena je najvidljivija u anglosaksonskom svijetu: „Razvija se prava tržišna situacija, s kupcima usluga (studentima) te prodavačima usluga (sveučilištima), koji se kao pravi „racionalni agenti“ nadmeću u privlačenju što većeg broja kupaca. Rektor postaje izvršni direktor, dekani fakulteta i predstavnici odsjeka postaju njemu podređeni menadžeri, a akademsko osoblje uči kako postati što učinkovitiji proizvođač tržišno što atraktivnije robe.“
31. prosinca 2018.Mogu li se uvesti obrazovne reforme – lekcije iz Finske
Na okruglom stolu o obrazovanju, društveni znanstvenik Juha Suoranta sa Sveučilišta u Tampereu historizirao je društveno-politički kontekst nastanka i razvoja finskog obrazovnog modela te aktualno stanje i kontradikcije u finskom javnom obrazovanju, naglasivši nemogućnost razmatranja obrazovnih reformi izolirano od društva u cjelini. Zatim je u diskusantskoj ulozi Ivana Perica iznijela kritiku tržišnog usmjerenja razvoja europskog obrazovnog sustava od 80-ih, potencirajući egalitarne dimenzije postulatȃ kritičke pedagogije, dok je Boris Jokić istaknuo nadnacionalni moment „dijeljenja obrazovnih ideja“, ukazavši na povijest kolonijalnih, monarhističkih, imperijalističkih i globalističkih transfera znanja i obrazovnih modela u zemljama europske periferije i globalnog Juga. Pogledajte snimku okruglog stola s 11. Subversive festivala, a snimke s proteklih izdanja potražite na plejlisti.
31. prosinca 2019.Borba olovkama u rožavskom „ratu za obrazovanje“
"Sledeći Abdulaha Odželana, zatvorenog vođu PKK-a sa kojim samouprava dijeli ideološke korene, institut predlaže sistem koji se zasniva na tri potporna stuba „demokratske nacije“: demokratija, ekologija i feminizam. Od svojih početaka u tajnoj nastavi kurdskog jezika pre revolucije, obrazovni sistem se razvijao u pravcu izgradnje potpuno novog kurikuluma, a sada broji preko 3000 škola samo u kantonu Džezira i uključuje univerzitete koji su otvoreni u gradovima Kamišli i Kobana."
7. svibnja 2009.Dani komune
Primož Krašovec nakon nekoliko dana provedenih na blokiranom FFZG analizira glavna obilježja studentskog pokreta. Krašovec najprije ukazuje na uklapanje sveučilišta u postpolitičku koncepciju svijeta posredstvom provođenja bolonjske reforme. Zatim ukazuje na političke novitete koje je studentski pokret uveo, de facto suspendirajući političku kulturu postsocijalističkih društava. Naposljetku, ukazuje na transformativne političke potencijale studentskog pokreta u odnosu na postsocijalističko političko polje.
5. veljače 2015.Čemu služi studentski dom?
Studentski smještaj predstavlja bitnu stavku u budžetu studenata koji dolaze izvan mjesta studiranja - ukoliko si ne mogu priuštiti podstanarstvo, studentski dom ostaje jedina mogućnost. No osim što je pravo na mjesto u domu teško ostvariti zbog ograničenih kapaciteta i socijalno neosjetljivih kriterija, čitav niz loših rješenja u sustavu koji je uslijed politike štednje primarno usredotočen na financijsku bilancu, nerijetko rezultira substandardnim uvjetima stanovanja. Kako izgleda sustav studentskog smještaja u Srbiji i vrši li svoju potpornu ulogu u razvoju studenata, pročitajte u analizi Marije Jakovljević.
8. lipnja 2016.Čemu toliko ispita? Marksistički odgovor
Pitanje obrazovanja nemoguće je adresirati parcijalnim reformama u okviru kapitalističkog realizma. Vjera u sustav koji se navodno temelji na nepristranosti i nepolitičnosti stručnjakâ te na inherentnoj dobronamjernosti autoritetâ, ostaje slijepa za političko-ekonomsku dimenziju obrazovanja. Autor nudi drukčiju perspektivu razmišljanja i djelovanja, koja zahtijeva širi društveni angažman.
7. listopada 2016.Napamet naučeni tržišni refren
Obrazovanje u Hrvatskoj stiješnjeno je između optimističnog utopijskog liberalno-pluralističkog koncepta koji zagovaraju pobornici Cjelovite kurikularne reforme, permanentnih pritisaka za daljnjom komercijalizacijom i ekonomizacijom sustava i njegovih aktera te impulsa klerikalizacije obrazovnog sustava, uslijed čega brojne teme vezane uz obrazovanje ostaju neotvorene u široj javnosti. S Hrvojem Tutekom s Odsjeka za anglistiku FFZG-a razgovarali smo o prelamanju političkih silnica u obrazovanju, položaju studenata i akademskih radnika te manje vidljivim problemima desnog napada na sekularnu i humanističku obrazovnu, napose sveučilišnu tradiciju.
21. travnja 2018.Naizgled odvojeni svjetovi
Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
27. prosinca 2017.Nitko neće zvati trola na konferenciju
Povlačenjem direktne korelacije između obrazovnog sustava i tržišta rada zanemaruju se makroekonomske proporcije pronalaženja zaposlenja u sve fleksibiliziranijoj globalnoj ekonomiji i poseže u suspektne elaboracije teorija individualne akumulacije ljudskog kapitala. Sa sociologom Primožom Krašovcem, docentom s Filozofskog fakulteta u Ljubljani, razgovarali/e smo o hegemonijskoj i tjelesno disciplinirajućoj funkciji obrazovanja, važnosti klasne perspektive u analizi neoliberalnih modela obrazovanja, financiranju visokog obrazovanja, miopičnim kurikularnim intervencijama, permisivnim i autoritarnim pedagoškim trendovima te prijemčivosti akademskog polja za izazove kritičke teorije.
19. rujna 2016.Obrazovanje jeftine radne snage
Implementacija neoliberalne agende u politiku obrazovanja u Srbiji započela je već početkom 1990-ih diskretnim povlačenjem države iz financiranja visokog obrazovanja i uvođenjem različitih modela „individualnog ulaganja u obrazovanje“. Prilagodba slobodnom tržištu intenzivirala se usprkos otporu studenata, a najava novog zakona o visokom obrazovanju pokazuje iste trendove. Posljedično, ova politika umanjuje dostupnost visokog obrazovanja velikom dijelu društva i uspješno antagonizira članove akademske zajednice, oslabljujući potencijal obrane javnog dobra. O visokom obrazovanju u Srbiji razgovarali smo s Jelenom Veljić iz Društvenog centra Oktobar.
31. prosinca 2019.Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma
U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
10. srpnja 2017.Studentski aktivizam nije dovoljan
Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
5. svibnja 2016.Promocija zbornika „Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“
Bojan Nonković izvještava o nedavnoj promociji zbornika analitičkih radova (pdf) s centralnom temom restauracije kapitalizma u Srbiji te njegovih razornih socioekonomskih posljedica. Saznajte na koji su način valovi privatizacije javnog sektora stvorili materijalne uvjete za (ponovno) jačanje masovne ultranacionalističke histerije koja je dovela do raspada bivše države. Autori zbornika ocrtavaju smjer u kojem se odvija(la) daljnja degeneracija radnih prava, mirovinskih sustava, visokog obrazovanja, poljoprivrede te javnih poduzeća. Također, pogledajte snimku promocije na kojoj govore Vladimir Simović, Jelena Veljić, Marko Grdešić i Marko Kostanić.
25. ožujka 2016.Velečastivi na Filozofskom: klerikalizacija visokog obrazovanja?
Pogledajte snimku tribine na kojoj su Andrea Horvat (Studentski zbor FFZG), Mate Kapović (Odsjek za lingvistiku) i Tomislav Pletenac (Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju) izlagali o ugovoru o suradnji između Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji dolazi na valu neokonzervativizma koji se arterijski širi institucijama, nakon čega im se ispunjeni auditorij dvorane 7 pridružio u raspravi pod moderatorskom palicom Zdravka Popovića iz inicijative Akademska solidarnost koja je organizirala tribinu i čiju izjavu protiv ugovora s KBF-om možete pročitati u nastavku.
