Program potpunog nereda: Je li moguća dekolonizacija muzeja?
Muzeji na Zapadu često se predstavljaju kao neutralna utočišta univerzalne baštine, prostori onkraj povijesti, politike i sukoba. U predgovoru i uvodu knjige Programme de désordre absolu. Décoloniser le musée (La Fabrique, 2023.) Françoise Vergès radikalno razgrađuje tu predodžbu, pokazujući kako je muzej povijesno i strukturno utemeljen na ropstvu, kolonijalnoj pljački, rasijalnom kapitalizmu i imperijalnoj akumulaciji. Dekolonizacija se ovdje ne pojavljuje kao reformska gesta ili pitanje reprezentacije, već – slijedeći Fanona – kao „program potpunog nereda“ koji dovodi u pitanje same temelje vlasništva, neutralnosti i autonomije umjetnosti. Vergès muzej smješta u središte suvremenih borbi oko rada, klime, restitucije i globalnih nejednakosti, inzistirajući na tome da bez suočavanja s vlastitom ulogom u ekstraktivnom poretku ne može postojati nikakav istinski „univerzalizam“.
Iz uvoda u knjigu Françoise Vergès, Programme de désordre absolu. Décoloniser le musée, Pariz: La Fabrique, 2023.
Zapadni muzej neobično je mjesto gdje u istom prostoru možemo naći slike, predmete, namještaj i kipove s nekoliko kontinenata, iz više epoha, ali i na stotine tisuća ljudskih ostataka – lubanje, kosti, kosu. Ta institucija, kao odraz veličine i značaja neke nacije, u svojem današnjem obliku nastaje u osamnaestom stoljeću1Među najznačajnijima su: Louvre 1793., Britanski muzej 1753., Prado 1819., Rijksmuseum 1798., Vatikanski muzeji 1771. – u tom stoljeću revolucija (među kojima je i odveć često zanemarena Haićanska revolucija), stoljeću u kojem je i trgovina robljem dosegla dotad nezabilježen vrhunac i tijekom kojeg su bankari, osiguravatelji, brodovlasnici (i žene i muškarci), kapetani, trgovci robljem i plantažeri akumulirali znatno bogatstvo. Robovlasnička plantaža u to je vrijeme bila sâmo srce globalizirane ekonomije, koja je stanovnice i stanovnike Europe snabdijevala šećerom, kavom, duhanom, začinima i ostalim čudesima. Sva ta dobra stubokom su promijenila ukuse i društvene statuse, načine življenja, gostoprimstva i samopredstavljanja. U tom se stoljeću također učvršćuje i ideal bjelačkosti u kojem se navodno koncentriraju ljepota, razum i načela slobode. Zapadni muzej svoju istinsku slavu stječe u devetnaestom stoljeću kada vojnici, časnici, misionari, istraživači, trgovci i kolonijalni upravitelji iz imperijalističkih ratova i kolonizacijskih pohoda u njega donose na tisuće umjetničkih predmeta i ljudskih ostataka. Ti predmeti obogaćuju galerije što instituciji osigurava neupitan i povlašten status: zapravo postaje nemoguće natjecati se s opsegom zbirki koje pokrivaju Aziju, Afriku, Ameriku, Oceaniju. Europu i Karibe. Nema mjesta na svijetu koje je umaklo zapadnom muzeju.
Impresivnim retoričkim obratom, muzej prikriva konfliktne i zločinačke aspekte svoje povijesti te se predstavlja kao spremište univerzalnog, skrbnik baštine cijeloga čovječanstva, prostor koji treba njegovati, štititi i čuvati od svih sporenja, kao posvećeno i zaštićeno mjesto, na odstojanju od nereda svijeta. Njegova neutralnost ne smije se dovoditi u pitanje. Ton je u muzeju prigušen, dijalog bezinteresan, lišen ekscesa i neodmjerenosti: štrajkovi zaposlenih, prosvjedi ili okupacija njegovih prostora smatraju se vrlo neukusnima.
Ipak, muzej se već desetljećima osporava i dovodi u pitanje. Zajednice, narodi i države traže reparacije i restituciju. U listopadu 2022., kako bi ukazale na odgovornost državnih vlada za nedjelovanje po pitanju klimatske katastrofe, ekološke aktivističke grupe odabrale su zapadni muzej za mjesto za svojih akcija: na značajna djela zapadne umjetnosti bacali su juhe, kaše ili talk. Devetog listopada 2022. dvoje aktivista grupe Extinction Rebellion zalijepili su ruke na staklo Picassova Korejskog masakra u Nacionalnoj galeriji Victorije u Australiji, a u srpnju su se u Firenci aktivistkinje i aktivisti kolektiva Ultima Generazione zalijepili za okvir Botticellijeva platna.2Joséphine Bindé, „Pourquoi les militants écologistes prennent d’assaut les musées“, Beaux-Arts, 26. listopada 2022. Dostupno online: https://www.beauxarts.com/grand-format/pourquoi-les-militants-ecologistes-prennent-dassaut-les-musees/ No najveću medijsku buru izazvala je akcija izvedena 14. listopada u Nacionalnoj Galeriji (London). Tog su dana Anna Holland i Phoebe Plummer, članice kolektiva Just Stop Oil, juhom od rajčice zalile Van Goghove Suncokrete i po jednom se rukom zalijepile za zid.3Agathe Hakoun, „Les Tournesols de Van Gogh attaqués à la soupe à la tomate par des militantes écologistes : le bad buzz de trop ?“, 17. listopada 2022. Dostupno online: https://www.connaissancedesarts.com/artistes/vincent-van-gogh/les-tournesols-de-van-gogh-attaques-a-la-soupe-a-la-tomate-par-des-militantes-ecologistes-le-bad-buzz-de-trop-11177408/ Phoebe Plummer razgovijetnim je glasom deklamirala: „Što je više vrijedi, umjetnost ili život? Što je vrjednije od hrane? Što je vrjednije od pravde?“4„Deux militantes écologistes jettent de la soupe sur ‘Les Tournesols’ de Van Gogh à la National Gallery de Londres“, franceinfo, 14 octobre 2022, https://www.francetvinfo.fr/monde/royaume-uni/londres-deux-militantes-ecologistes-jettent-de-la-soupe-sur-les-tournesols-de-van-gogh-a-la-national-gallery_5417185.html. Kolektiv Just Stop Oil financira filantropinja Aileen Getty, unuka multimilijarderskog industrijalca J. Paula Gettyja, moćnog naftnog magnata i osnivača Muzeja Getty u Los Angelesu i J. Paul Getty Trusta, jedne od najvećih svjetskih kulturnih zaklada. Narednih dana slične su se akcije dogodile u Parizu, Potsdamu, Berlinu, Haagu, Madridu i Canberri.5U Parizu: https://www.francebleu.fr/infos/faits-divers-justice/le-musee-d-orsay-victime-d-une-tentative-de-jet-de-soupe-sur-un-tableau-par-une-militante-ecologiste-1667158637 ; u Postdamu: https://www.lemonde.fr/culture/article/2022/10/24/un-tableau-de-monet-asperge-de-puree-par-des-activistes-a-potsdam_6147063_3246.html ; u Madridu: https://www.leprogres.fr/societe/2022/11/05/deux-activistes-se-collent-la-main-sur-des-cadres-de-goya-au-musee-du-prado ; u Berlinu : https://www.24heures.ch/deux-militantes-ecologistes-se-collent-a-un-squelette-de-dinosaure-636937774900; u Canberri: https://www.theguardian.com/culture/2022/nov/09/climate-activists-target-andy-warhols-campbells-soup-cans-at-australias-national-gallery ; u Haagu: https://www.konbini.com/arts/quest-il-arrive-aux-activistes-qui-sen-sont-pris-a-la-jeune-fille-a-la-perle/. Dvije mlade žene koje su sudjelovale u akciji usmjerenoj protiv Djevojke s bisernom naušnicom osuđene su na dva mjeseca zatvora, https://www.rtbf.be/article/pays-bas-deux-activistes-belges-ayant-vise-la-jeune-fille-a-la-perle-condamnees-a-deux-mois-de-prison-11097200 . O tim akcijama vidi također: https://www.theguardian.com/environment/2022/oct/15/it-was-terrifying-stop-oil-activists-on-the-new-battle-against-fossil-fuel ; https://www.artforum.com/news/just-stop-oil-vows-to-escalate-protests-if-demands-go-unmet-89596 ; https://juststopoil.org/2022/10/06/court-testimony-of-rajan-naidu-who-was-released-from-hmp-birmingham-earlier-today/ ; https://www.euronews.com/culture/2022/10/24/interview-just-stop-oil-activist-explains-why-its-right-to-attack-art ; https://news.sky.com/story/just-stop-oil-vow-to-keep-causing-disruption-and-have-this-message-for-people-who-are-affected-12726066 ; https://juststopoil.org/ ; https://www.opendemocracy.net/en/just-stop-oil-extinction-rebellion-climate-protest/ ; https://www.dazeddigital.com/life-culture/article/57225/1/in-defence-of-just-stop-oil-protests-disruption-van-gogh-tomato-soup ; https://theconversation.com/three-arguments-why-just-stop-oil-was-right-to-target-van-goghs-sunflowers-192661 ; https://www.npr.org/2022/10/26/1131377513/museum-protests-famous-artworks-history Diskusija se usmjerila na legitimnost tog čina, njegovu učinkovitost, povezanost s građanskim neposluhom te opravdanost (ili neopravdanost) napada na umjetnost kako bi se povela rasprava o klimi.6Nacionalna galerija prekinula je veze s British Petroleumom u veljači 2022.; vidi: Tessa Solomon, „After 30 years, London’s National Gallery Cuts Ties with BP“, ARTnews, 22. veljače 2022. Godine 2019. nekoliko istaknutih umjetnika već je pozvalo Nacionalnu galeriju da prekine te odnose: https://www.theguardian.com/artanddesign/2019/jun/09/artists-national-portrait-gallery-bp-oil Deseti studenoga, gotovo stotinu predstavnika velikih zapadnih muzeja zajedničkim je pismom izrazilo je svoje negodovanje: „Muzeji su mjesta na kojima se uspostavlja dijalog između ljudi vrlo različitih nazora, a time i mjesta koja doprinose društvenoj razmjeni. Stoga su ključne funkcije muzeja – prikupljanje, istraživanje, posredovanje i očuvanje – danas relevantnije nego ikada“.7„Une centaine de musées internationaux s’émeuvent des attaques de militants pro-climat“, Le Figaro, 10 studenog 2022. Dostupno online: https://www.lefigaro.fr/arts-expositions/une-centaine-de-musees-internationaux-s-emeuvent-des-attaques-de-militants-pro-climat-20221111 . Među potpisnicima su: Metropolitanski muzej umjetnosti, Muzej moderne umjetnosti i Muzej Guggenheim u New Yorku; Britanski muzej, Muzej Victoria i Albert i Nacionalna galerija u Londonu; Galleria degli Uffizi i kolekcija Peggy Guggenheim u Italiji; Louvre, Musée d’Orsay, Centre Pompidou i Musée National Picasso-Pariz u Francuskoj; te Museo Nacional del Prado i Muzej Guggenheim Bilbao u Španjolskoj. Isti potpisnici branili su univerzalni muzej od zahtjeva za povratom imovine 2002. godine. Na okruglom stolu koji je organizirao Qatar Creatives, Tristram Hunt, ravnatelj londonskog Muzeja Victorije i Alberta, izrazio je zabrinutost zbog „nihilističkog jezika“ koji prati te činove i „koji sugerira da u vremenima krize nema mjesta za umjetnost“.8Sian Cain, „Climate activists attacking art ‘severely underestimate’ fragility of works, gallery directors warn“, The Guardian, 11. studenog 2022. Dostupno online: https://www.theguardian.com/artanddesign/2022/nov/11/climate-activists-attacking-art-severely-underestimate-fragility-of-works-gallery-directors-warn i „Attaques écolos contre des tableaux : le monde de l’art s’inquiète de cet élan ‘qui ne conduit à rien’“, Le Figaro, 29. listopada 2022. Dostupno online: https://www.lefigaro.fr/culture/patrimoine/attaques-ecolos-contre-des-tableaux-le-monde-de-l-art-s-inquiete-de-cet-elan-qui-ne-conduit-a-rien-20221029 Slične formulacije nalazimo u deklaraciji o potrebi za univerzalnim muzejima iz 2002.,9Vidi tekst na: https://www.icom-musees.fr/sites/default/files/2018-09/Vol57n1%2C2004.pdf Međunarodno vijeće muzeja izrazilo je rezerve prema ovoj deklaraciji, posebno u vezi s otporom prema restituciji; vidi: Magali Lesauvage, „L’universalisme des musées fait débat“, Le Quotidien de l’art, 23. srpnja 2020. Dostupno online: https://www.lequotidiendelart.com/articles/18163-l-universalisme-des-mus%C3%A9es-fait-d%C3%A9bat.html pri čemu se ono što se naziva „univerzalnim“ u načelu smatra nespornim – i nikakvo prskanje juhom ne može ga dovesti u pitanje. Međutim, važno je uzeti u obzir da se navedene aktivističke akcije u muzejima odvijaju istodobno s 27. konferencijom Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (Cop27) u Šarm el-Šeiku u Egiptu, koja je održana u razdoblju od 6. do 18. studenoga 2022.,10„Profits records pour TotalEnergies : 16 milliards de dollars en 2021 », La Tribune, 10. veljače 2022. Dostupno online: https://www.latribune.fr/entreprises-finance/industrie/energie-environnement/profits-records-pour-totalenergies-16-milliards-de-dollars-en-2021-903810.html na kojoj su zapadne države još jednom izrazile nespremnost da prihvate zahtjev najsiromašnijih zemalja za uzimanjem u obzir „različitih odgovornosti i kapaciteta“ i kompenzacijom „gubitaka i štete“ koje su prouzročila stoljeća rasijalnog kapitalizma. Odvijaju se također u času kada profiti velikih naftnih kompanija dosežu vrtoglave iznose – toliko visoke da su u Francuskoj od 20. rujna do 27. listopada 2022. izbili veliki štrajkovi u naftnim rafinerijama sa zahtjevom za višim plaćama u skladu s rekordnim profitima kompanije TotalEnergies 2021. – i u času kada investicije i projekti u Africi (Kongo, Mozambik, Južna Afrika) trpe žestoke kritike zbog negativnih posljedica po okoliš i društvo. Drugim riječima, sva ta graja i vika koja se podigla oko opravdanosti djelovanja ekoloških grupa, poslužila je da u drugi plan gurne vezu između industrijskog ekstraktivizma (nafta, plin, ugljen) i ekstrakcije umjetničkih djelâ, koja je uvelike pridonijela bogatstvu zapadnog muzeja.
Strukturne rasne, klasne i rodne nejednakosti koje postoje unutar muzeja odraz su globalnih strukturnih nejednakosti proizvedenih ropstvom, kolonizacijom, rasijalnim kapitalizmom i imperijalizmom. Uništavanje palača i zapljena njihovih bogatstava, sustavna pljačka i krađa te narativ o eurocentričnoj povijesti umjetnosti priskrbili su zapadnom muzeju resurse i auru bez premca. Da nije bilo pljačke europskog kulturnog blaga koju je provodila Napoleonova vojska, krađe Partenonskog friza 1802., pustošenja Ljetne palače sjeverno od Zabranjenog grada u Pekingu koju su 1860. godine počinile francuska, njemačka, engleska vojska, krađe bronce iz kraljevstva Benin 1897. (da navedemo samo neke od najpoznatijih primjera pljačke), zapadni muzej nikada ne bi dosegao slavu koju je postigao u devetnaestom stoljeću i koja od tada nije opovrgnuta. Zapadni muzej dao je veliki obol, da parafraziramo Waltera Rodneyja, „podrazvijenosti“ Juga.11Walter Rodney, How Europe Underdeveloped Africa, Ujuzi Books, 1972 i Decolonial Marxism. Essays from the Pan-African Revolution, Verso, 2022. Zahtjevi za restitucijom predmeta adresiraju dugu povijest izvlaštenja u kojoj se očituje ekstrakcija kao temeljna logika rasijalnog kapitalizma.
Definicija pojma privatnog vlasništva u zapadnom pravu bila je presudna za legitimiranje krađe. Postavši vlasništvom nacije, a time i europskog ili sjevernoameričkog naroda, svaki pojedini ukradeni predmet čija se restitucija potražuje mora biti predmetom zasebne sudske odluke koja bi ga oslobodila statusa neotuđivog vlasništva. Ta smicalica kojom se ukradeni, opljačkani, nepošteno stečeni ili kupljeni predmet čini pravnim vlasništvom institucije ili pojedinca zorno razotkriva izopačenost kolonijalnog zakona. Patrijarhalna i kolonijalna genealogija vlasničkih prava nametnuta neeuropskom svijetu dovodi do toga da grupa, zajednica ili narod, žele li potraživati predmet koji im je pripadao, moraju pregovarati o njegovu povratu u okvirima istog onog zakona koji ih je lišio posjeda nad njihovom imovinom.
Sve to pokazuje, ako je oko toga uopće i bilo dvojbe, da muzej nipošto nije neutralan prostor, već poprište ideoloških, političkih i ekonomskih borbi. Dakako, univerzalni muzej može se do mile volje proglašavati utočištem i svetištem, no ipak je daleko od toga da tu ulogu doista igra jer bi za tako nešto morao prepoznati i vlastitu ulogu u načinu na koji se uspostavio rasijalizirani, patrijarhalni, ekstraktivni svijet, kao i pokazati potrebnu odlučnost da mu se suprotstavi. Znači li to da je muzej „neobranjiv“ u smislu koji tom pojmu daje Aimé Césaire kada piše da je „Europa neobranjiva“? Naime, neki se muzeji ipak mobiliziraju, ulaze u razgovor s narodima i zajednicama koje su lišene svojih predmeta, drugi se pak hvataju ukoštac s izazovima i poteškoćama koje postavlja dekolonizacija njihovih zbirki,12Mariana Lenharo i Meghie Rodrigues, „Can a National Museum Rebuild Its Collection Without Colonialism ?“, The New York Times, 9. studenog 2022. Dostupno online: https://www.nytimes.com/2022/11/09/magazine/brazil-national-museum-indigenous.html Vidi i o radu kolektiva Blak C.O.R.E s aboridžinskim zajednicama na Sveučilištu u Melbourneu, https://museumsandcollections.unimelb.edu.au/news a treći čak pozivaju umjetnice, aktiviste i istraživačice na zajedničko razmišljanje i stvaranje.
No, je li dekolonizacija zapadnog muzeja uopće moguća? To je pitanje koje postavljam u ovoj knjizi, pri čemu o kojoj govorimo dekolonizacija nije puki retorički argument niti novi jezični element (iz rječnika državne i administrativne komunikacije) već je, da se poslužimo riječima Frantza Fanona čije ćemo značenje ovdje nastojati pojasniti, „program potpunog nereda“. Nije dovoljno tek izlagati „dekolonijalna“ djela (koji bi, uostalom, bili kriteriji te „dekolonijalnosti“? I tko bi ih utvrđivao?), ili diverzificirati odnosno učiniti „raznolikim“ djela obješena na zidovima, ili pak, usred permanentnog rata koji se vodi protiv subalternih i indigenih ljudi i naroda, inzistirati u prvom redu na očuvanju i konzervaciji. Potrebno je također i zapitati se što bi to mogao biti „post-muzej“, ili drugim riječima, što bi to bio prostor izlaganja i prijenosa koji uzima u obzir kritičke analize arhitekture, povijesti i vizualnih umjetnosti. Radi se o stvaranju mjesta gdje se u potpunosti poštuju radni uvjeti onih koje i koji čiste, osiguravaju, čuvaju, kuhaju, istražuju, administriraju ili proizvode, te mjesta u kojem se osporavaju rodne, klasne, rasne, religijske hijerarhije. Povratak ksenofobnih nacionalizama koji ponovno ispisuju povijest umjetnosti, pojava novih oblika cenzure, smanjenje javnih subvencija koje stvara nove razlike između muzeja (bilo na istom teritoriju, bilo između globalnog Sjevera i globalnog Juga) te uloga koju igraju multimilijarderi u svijetu umjetnosti – sve to čini muzej poprištem žučljivih i teških borbi. Na te borbe tek djelomično odgovaraju programi s više diverziteta, posebno u muzejima koji nemaju ambiciju biti univerzalni. Autoritarni rasijalni kapitalizam, ovisnost umjetničkog stvaranja o financijerima, okupacija Palestine i uništavanje njezine baštine, aktualne kontrarevolucije – sve to iziskuje rigoroznu analizu, ali i imaginacijski iskorak koji jedna institucija ne može provesti sama, osobito ako se njezino redovno djelovanje i njezina ekonomija ne dovode u pitanje. Ipak, nipošto mi bliska nije zamisao odbacivanja mnogobrojnih inicijativa koje u tom pogledu poduzimaju neki muzeji na globalnom Jugu i na periferijama Sjevera, jer pitanja koja one postavljaju često su plodonosna.
Istodobno, nipošto ne smijemo zanemariti ni sve veću ulogu multimilijardera koji raspolažu kapitalom kojemu nijedan muzej ne može parirati i zbog kojih muzeji često postaju klijenti zarobljeni u pokroviteljskom odnosu – o čemu svjedoči nedavna prodaja na dražbi kolekcije „vrijedne muzeja“ Paula G. Allena, jednog od osnivača Microsofta, koju je provela tvrtka Christie’s New York.13Robin Pogrebin, „Paul G. Allen’s Art at Christie’s Tops $1.5 Billion, Cracking Records“, The New York Times, 9 studenog 2022. Dostupno online: https://www.nytimes.com/2022/11/09/arts/design/paul-allen-auction-christies.html Ta zbirka, čija je prodaja „srušila aukcijski rekord“14Vidi: https://www.seattletimes.com/entertainment/paul-g-allens-art-at-christies-tops-1-billion-cracking-records/ dosegavši više od milijardu i pol američkih dolara (9. i 10. studenog 2022.), protezala se na pet stoljeća povijesti: od klasične Botticellijeve Madone iz Magnificata (15–16. stoljeće) do djela iz Waynea Thiebauda (2012.). Neka su platna postigla cijene koje su iznenadile i stručnjake.15„Planina Sainte-Victoire“ Paula Cézannea dosegnula je 138 milijuna dolara; „Voćnjak s čempresima“ Vincenta van Gogha 117 milijuna; „Modeli“ Georgesa Seurata 149 milijuna; te „Brezova šuma“ Gustava Klimta 105 milijuna. Jedan čovjek, dakle, može za svoj osobni užitak prikupiti kolekciju kakvu si ni mnogi muzeji ne mogu priuštiti, te pritom svoju reputaciju velikog kolekcionara okruniti aurom nesebične velikodušnosti, jer je dobit od prodaje bila usmjerena u filantropske svrhe.
U tom su kontekstu puste želje za dijalogom i uljuđenošću, ideje o zabludjeloj mladeži ili o sakralnoj naravi umjetnosti posve isprazni. Sve su to manevri kojim se povijest muzeja nastoji osloboditi svake sumnje i svakog suučesništva s rasizmom i imperijalizmom. No ono što je, u širem smislu, istinski ulog pokreta koji osporavaju zapadni i takozvani univerzalni muzej, jest mogućnost njegove dekolonizacije.16Zapadni muzej može se naći u Europi, Sjevernoj Americi i nekadašnjim naseljeničkim kolonijama koje su Australiju, Kanadu, Novi Zeland, a na neko vrijeme i Južnu Afriku i Rodeziju, učinili „zemljama bijelog čovjeka“. Vidi knjigu: Bill Schwarz, The White Man’s World, Oxford University Press, 2011, gdje autor istražuje „bijele kolonije“, posebno se osvrćući na Australiju, Južnu Afriku i Rodeziju. Nalazi da se upravo u tom iskustvu po prvi put oblikovalo koherentno suvremeno značenje rasne bijelosti. Te kolonijalne nacije – „zemlje bijelog čovjeka“, kako su ih obično nazivali – utjelovile su uvjerenje da budućnost čovječanstva leži u rukama bijelaca.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.








