Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj

Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.

Viteški turnir „Sinjska alka“, kolovoz 2008. godine (izvor: sh.wikipedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Viteški turnir „Sinjska alka“, kolovoz 2008. godine (izvor: sh.wikipedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Od analize klasa prema klasnoj analizi



UVOD

(Jugoslavenski kontekst)
U ovdašnjoj znanstvenoj tradiciji, još od Jugoslavije, a naročito u razdoblju koje je vodilo prema njezinoj disoluciji, puno se govorilo o socijalnim razlikama među ljudima, njihovu bogatstvu ili siromaštvu.[1] Pritom se služilo sociološkim kategorijama poput grupa, slojeva, društva i zajednice, no nivo se klase u pravilu zaobilazio. To je dvostruko zanimljivo. Prvo, zato što tako nešto, na prvi pogled, ne bismo trebali očekivati od društva čije je vodstvo „uspostavilo“ socijalizam, pozivajući se na marksizam. A partija u svojem programu, sve do dekadentnog kraja, čak i na diktaturu proletarijata. Drugi pogled podsjetio bi nas na staljinističku tradiciju, čiji su ostaci očigledno ipak preživjeli obračun s originalom iz 1948. godine, a za koju je karakteristično da prijelazno društvo proglašava ostvarenim socijalizmom, pa dakle i već besklasnim.[2] O teškoćama klasne analize svakog posebnog socijalističkog društva, pa tako i jugoslavenskog, vrijedilo bi napisati novih knjiga, a ne samo tekstova.[3] Problem je, kao što će i nama biti za analizu tzv. tranzicijske Hrvatske, kako zahvatiti promjenjivu društvenu dinamiku. Taj je problem u socijalizmu bio utoliko veći jer je to društvo uistinu ne samo deklariralo, nego i iskušavalo put prema besklasnosti. U tom se smislu socijalistička disidencija, od Trockog do Đilasa, a onda još i masa njihovih marginalnih epigona od 90-ih do danas, sada pokazuje kao „samoispunjavajuće proročanstvo“. Teze o „kontraklasi“, „novoj klasi“, koje su u vrijeme svojeg formuliranja bile pretjerane, idući prema kraju socijalizma, dobivale su na istinitosti. Poseban problem je šezdesetosmaška, ne samo studentska, kritika „crvene buržoazije“.
Svaku tvrdnju o već ostvarenoj „besklasnosti“ ne bi trebalo etiketirati kao a priori staljinističku. Naime, u našem samoupravnom društvu radnici su uistinu počeli gubiti neka od svojstava radnika, koja su vrijedila za ranija kapitalistička društva, a danas su restaurirana
To bi pretjerivanje trebalo shvatiti kao dobronamjerno i svjesno (jer je istina u ekstremima, rekao bi filozof Theodor Adorno), danas bismo mogli reći, kao oblik preventivne kulturne revolucije, da se to ne dogodi. No, ono što se dogodilo bila je na svjetskom nivou preventivna kontra-revolucija.[4]
 
Tada započeto razdoblje, koje traje do danas, nazivamo neokonzervativnim prevratom ili danas češće neoliberalizmom. Oni znanstvenici koji su ipak analizirali jugoslavenski samoupravni socijalizam kao klasno društvo, govorili su o tendencijama da se birokracije, tehnokracije i politokracije pretvore u klase nad ostatkom radničkog društva. No, da bi moglo doći do neke restauracije kapitalizma, u to većina, gotovo do samoga kraja, nije vjerovala. Dapače, isticalo se kako je društveno vlasništvo dovoljna brana mogućnosti takvog scenarija. Stoga, ako bi i postojao sloj koji bi želio postati novom buržoaskom klasom, on ne bi imao materijalnih uvjeta da to ostvari – što je bilo točno, sve dok je disolucija Jugoslavije većini bila neprihvatljiva.
 
Da bi problem pokazali u njegovoj složenosti, treba reći kako i svaku tvrdnju o već ostvarenoj „besklasnosti“ ne bi trebalo etiketirati kao a priori staljinističku. Naime, u našem samoupravnom društvu radnici su uistinu počeli gubiti neka od svojstava radnika, koja su vrijedila za ranija kapitalistička društva, a danas su restaurirana. Primjerice, to da se radnu snagu tretira kao svaku drugu robu na tržištu, što je u nas, ustavima i zakonima, za vrijeme socijalizma, bilo zabranjeno. S druge strane, počeli su kao građani dobivati neka prava upravljača. I to ne samo u svojoj radnoj organizaciji, nego i po teritorijalnom principu, makar i samo na razini općina i mjesnih zajednica. Nevolja je bila u tome što princip komune nije dosljedno sproveden do političkih tijela u vrhu države.
 
U Jugoslaviji se razvio još jedan kritički žanr, koji, koliko znamo, nije imao toliku produkciju ni u jednoj drugoj socijalističkoj zemlji, pa ni u onima usporedivo federativnima. A to je bio onaj o „dijalektici klasnog i nacionalnog“.[5] Bio je to specifičan odgovor na problematiku nacionalizma, čija je ponovna pojava nusprodukt uvođenja više tržišnih odnosa u privredu. On je i dokaz, još iz 1970-ih, a potvrđen u puno gorem obliku 1990-ih, da se protiv nacionalističkih sablasti ne vrijedi boriti frontalno. Jedini lijek je mijenjanje uvjeta u kojima je nacionalizam ne samo moguć, nego i potreban vladajućima.
 
Druga zanimljivost je da, čak i ako se uklanjanjem buržoazije kao klase u prvom razdoblju (neovisno hoćemo li kao njegov kraj označiti već privrednu reformu iz 1965. ili tek ustav iz 1974.) klasne razlike nekako i nisu mogle vidjeti, bilo je teško ne primijetiti klasno raslojavanje u npr. 1980-ima. Priča o „kraju proletarijata“, njegovu „pograđanštenju“ ili, nešto ranije, o „ideološkom nastupanju jugoslavenske srednje klase“, samo je druga strana pogoršavanja uvjeta života i rada za radnike u mnogim radnim organizacijama. Dakle, ako u partijskim dokumentima već 1988. imamo eksplicitne tragove odustajanja od ideje ikakva socijalizma i pisanja tekstova kojih se ne bi posramile ni tadašnje niti sadašnje neoliberalne međunarodne monetarne institucije, očito je da su postojali i klasni nosioci tih nekadašnjih tendencija, koje su se danas razvile u dominantu. Tadašnja wannabe buržoazija tražila je načine da to stvarno i postane.
 

METODOLOŠKI EKSKURS

Kako su se frakcije vladajućih i ovladanih pozicionirale u toj prijelaznoj situaciji?[6] Može li se razlikovati neka razdoblja tzv. tranzicije u Hrvatskoj[7], obzirom na sastav društvenih klasa koje su bile njihovi nosioci, bilo da su te klase međusobno surađivale ili se sukobljavale? U ovome radu ćemo se pokušati držati Marxove sinteze pojma klasa, iako to uopće nije jednostavno, kako se – na tragu neke manihejske logike, koja sve svodi na dvije klase u sukobu, do konačnog uništenja jedne – često doima. Da bismo si pomogli u našem konceptualiziranju klasa i njihove dinamike, oslonit ćemo se teorijski ne na reaktualiziranog Poulantzasa i njegov pristup strukturama vlasti, nego na dvije knjige izašle tijekom prethodne krize kapitalističkog sistema. Jedna je objavljena u tada još socijalističkoj Poljskoj, druga u kapitalističkoj Velikoj Britaniji. Autor prve je poljski sociolog Ossowski (Stanislaw Ossowski, Klasna struktura u društvenoj svijesti, Naprijed, Zagreb, 1981.). Druga nije u nas prevedena, a napisao ju je britanski sociolog Allen (V. L. Allen, Social Analysis: A Marxist Critique and Alternative, Longman, London & New York, 1975.). Naime, analiza klasa može od statične strukturalističke prerasti u dinamičnu, a time ujedno i klasnu analizu, isključivo dinamiziranjem društvenih kategorija.
 
Prema mišljenju Ossowskog, Marx je sintetizator problema kojima se inače, i to uglavnom odvojeno, bave sociologija, ekonomija, filozofija i politika. Pojam klase postao je pak simbolom cijele marksističke doktrine, kao i političkog programa koji se iz te doktrine izvodi. Što znači biti na „klasnom stajalištu“, govoriti s „klasnog stanovišta“? Je li to isto što i biti na stanovištu revolucije? Pa ipak, klasa je u djelima Marxa i Engelsa zapravo nedefinirani pojam. Točnije, njezin smisao se razlaže u kontekstima, zbog čega je sasvim očekivano da u različitim povijesnim kontekstima isti izrazi za klase imaju podosta različita značenja. Je li dovoljno da klasama priđemo kao društvenim grupama sa zajedničkim ekonomskim interesima ili kategorijama grupa čiji se članovi nalaze u istovjetnoj ekonomskoj situaciji? Što sve konstituira klasu, zapitao se Marx tek na kraju trećeg toma Kapitala, ne ponudivši odgovor.
 
Koristeći pojam klase koji se temelji na ekonomskim kriterijima, Marx ga u svojim djelima posvećenima agitaciji i historizaciji ograničava uvođenjem psiholoških kategorija. Agregat ljudi postaje klasom u punom smislu tek kada njegove članove povezuje klasna svijest – svojevrsna psihološka veza koja proizlazi iz zajedničkog doživljaja klasnih antagonizama. Marx kaže da različiti pojedinci tvore klasu samo kada vode zajedničku borbu protiv druge klase. Na primjer, u Manifestu:
„Ova organizacija proletera u klasu i time u političku stranku svakog se trenutka iznova razbija konkurencijom među samim radnicima.“
Kao primjer nečega što izgleda kao klasa, ali to nije, Marx u Osamnaestom Brumaireu govori o seljacima u Francuskoj ovako:
„Tako dugo dok milioni porodica žive u ekonomskim uvjetima koji ih razlikuju u načinu života, njihovim interesima i njihovoj naobrazbi od načina života, interesa i naobrazbe drugih klasa i neprijateljski ih suprotstavljaju, oni čine klasu. S obzirom na to da među sitnim seljaštvom postoji samo lokalna povezanost, a istovjetnost interesa ne stvara nikakvo zajedništvo među njima, nikakve veze u nacionalnom pogledu i nikakve političke organizacije, utoliko oni ne čine klasu. Oni su nesposobni da brane svoje klasne interese u vlastito ime, bilo putem parlamenta bilo putem Konventa.“
Međutim, u istom djelu stoji i ova rečenica:
„Bonaparte reprezentira određenu klasu, a najbrojnija klasa francuskog društva onog vremena bilo je sitno seljaštvo.“
Dakle, Marx upotrebljava pojam klase na različite načine, ponekad u istom djelu. Određene klase naziva „frakcijama“ nadređene klase, čak i kada imaju svijest o svojim klasnim interesima. Kapitaliste i zemljoposjednike u jednom kontekstu tretira kao dvije zasebne klase, dok su u drugom to frakcije iste klase – buržoazije.
 
Za ovakve probleme Ossowski predlaže rješenje koje se sastoji od ukrštavanja triju dihotomnih podjela, koje dijele društvo na klase. Prva dihotomna podjela društvo dijeli na vladajuće i one nad kojima se vlada; u drugoj podjeli, postoje bogati i siromašni, što se izražava formulacijama „posjednička klasa“ i „neposjednička klasa“. Treća dihotomija, to da postoje oni za koje se radi i oni koji rade, uvodi „eksploatatore“ i „eksploatirane“. Moralni aspekt ovdje je najjasniji, zaoštren u formulacijama kao „ugnjetavačke klase“ i „ugnjetavane klase“ ili „izrabljivačke klase“ i „izrabljivane klase“, iz perspektive onih koji su u takvim podjelama „dolje“. Ova tri kriterija se međusobno ne isključuju, ali nisu niti međusobno zamjenljivi. To su tri različite dihotomije u kojima su suprotstavljeni gornji i donji slojevi. Prva dihotomija (vladajući i oni kojima se vlada), kao i druga (bogati i siromašni) u pravilu se tretiraju kao osnovne. Treća dihotomna podjela najčešće se u povijesti tretirala kao posljedica prve dvije.
 
Osnova historijske drame opisane u Komunističkom manifestu preuzeta je iz folklora i militantne ideologije narodnih revolucija i odgovara prvoj dihotomnoj podjeli. Na kraju kapitalističkog društva predviđa se „neizbježni proces propadanja srednjih građanskih klasa i tzv. seljačkog staleža.“ Engels u jednom tekstu dodaje kako se događa „cijepanje društva na malu, prekomjerno bogatu klasu i veliku, obezvlašćenu klasu najamnih radnika.“ U ustanku pariških radnika 22. juna 1848. g. Marx vidi „prvu veliku bitku između dviju klasa na koje se raspada moderno društvo (…) rat između kapitala i rada.“
 
To bi, prema poljskom sociologu, bio Marx revolucionar. No, tvrdi Ossowski, postoji i Marx sociolog. Taj pak narušava oštrinu podignutih barikada, uvođenjem posrednih klasa. Naročito u historizacijama svoje suvremenosti, on ne može ne vidjeti „masu naroda, koja je stajala između proletarijata i buržoazije“[8]. Posredne ili tzv. srednje klase zauzimaju toliko različite društvene statuse i ekonomske položaje, da ih je teško obuhvatiti shematski. Međutim, Marx nije ustrajao na pojmu srednje klase koji je na popularnosti zadobio naročito u vremenima tzv. klasnog kompromisa, od 1950-ih do 1970-ih godina. Posrednu je klasu Marx nazivao „malograđanstvom“, koje određuju dva kriterija. Prvi kriterij (u navedenoj konceptualizaciji dihotomnih podjela) je posjedovanje, odnosno neposjedovanje sredstava za proizvodnju, pa se te posredne klase dijele na posjedničke i neposjedničke. Drugi je kriterij rad, a on malograđanstvo dijeli na radne i neradne klase. Malograđanstvo definira kao onu međuklasu koja posjeduje vlastita sredstva za proizvodnju i zapošljava najamnu radnu snagu. Međutim, dinamiziranje društva zahvaćenog u statičnom presjeku, sve navedeno dodatno usložnjava. Tako se malograđanstvo može definirati kao dio klase posjednika, obzirom na aktualne odnose u društvu, ali i dijelom proletarijata, obzirom na njegovu vjerojatnu perspektivu u budućnosti, kojoj će malobrojni izbjeći. Potencijalni proleter je ne samo obrtnik, nego i sitni zemljoposjednik. S obzirom na “permanentnu primitivnu akumulaciju“, u formulaciji Samira Amina ili „akumulaciju razvlaštenjem“, kako glasi danas široko prihvaćeni termin Davida Harveyja,
Dihotomna podjela koja društvo dijeli na eksploatatore i eksploatirane, karakterizira kapitalističko društvo s obzirom na dominantnu formu odnosa proizvodnje. Višečlana, gradacijska shema, koja obuhvaća i posredne klase, odražava stvarnu strukturu društva
u dinamičkoj analizi društva na ovim prostorima trebalo bi istražiti procese proletarizacije nekada neproleterskih slojeva stanovništva, kao i, puno manje zastupljene, procese obrnutog smjera, u kojima se neki bivši radnici pridružuju buržoaziji.
 
Nadalje, Ossowski analizira i dvočlanu shemu bez posredne klase i višečlanu strukturu, te interferenciju ovih različitih stanovišta, da bi došao do zaključka kako Marx „u svojem karakteru revolucionara, ekonomista i sociologa“ nasljeđuje sva tri osnovna tipa shvaćanja klasne strukture, s kojima se i inače srećemo u to doba. Ossowski ih sada naziva dihotomnom, funkcionalnom i gradacijskom shemom. No, tvrdi da Marx uvodi i četvrti, specifični način shvaćanja, koji se sastoji od istovremenog ukrštavanja dviju ili triju dihotomnih podjela. Poljski sociolog obrazlaže zašto je tomu tako. Prema njemu, Marx upotrebljava dihotomiju kada hoće označiti klase koje sudjeluju u kapitalističkoj proizvodnji, a to nije jedini oblik proizvodnje u aktualnim kapitalističkim društvima. Radi se o dvije velike klase, koje nalazimo „unutar kapitalističkog poduzeća“, kako kaže Labriola. Tako shvaćena dvoklasnost kapitalističkog društva ne stoji u suprotnosti s postojanjem drugih društvenih grupa, ako prihvaćamo ideju da su u okvirima tog društva opstali i pretkapitalistički odnosi proizvodnje. Dihotomna podjela koja društvo dijeli na eksploatatore i eksploatirane, karakterizira kapitalističko društvo s obzirom na dominantnu formu odnosa proizvodnje. Višečlana, gradacijska shema, koja obuhvaća i posredne klase, odražava stvarnu strukturu društva.
 
Sve to za posljedicu ima, tvrdi Ossowski, i razlikovanje u poimanju klasnih borbi. Prva vrsta su oslobodilačke borbe u okviru trajnog sukoba između ugnjetavanih i ugnjetavačkih klasa. Druga vrsta borbe je kada klase konkuriraju za vlast u društvu s gradacijskom, višečlanom strukturom. Klasne borbe, dakle, Marx u prvom slučaju tretira kao da se isključivo ugnjetavane većine okreću protiv izrabljivačkih manjina. Drugi put je to isključivo borba između samih ugnjetavačkih klasa, koje međusobno konkuriraju za vlast.
 
A što se dogodilo u zadnjoj tzv. tranziciji? Dolazi do niza pobjeda ugnjetavača nad ugnjetavanima, što možemo nazvati kontrarevolucijom. Za nekadašnje socijalističke zemlje, problem leži u tome što je cijeli kotač povijesti okrenut unatrag, pa se već prevladani odnosi ponovno uvode, kao da smo pogled, donedavno usmjeren prema budućnosti, okrenuli u prošlost. Sve to istovremeno podsjeća i na novost i na povratak u 19. stoljeće. Međutim, s obzirom da je povratak u doslovnom smislu nemoguć – ako ništa drugo, razvijenije su proizvodne snage – sve je, naročito na početku, izgledalo farsično, poput nekog prerušavanja u povijesne kostime. U nas, od ustaša, preko bana Jelačića, do Tuđmanove garde. Drugačije rečeno, manjina sve više razvlašćuje većinu i u tom „klasnom ratu“, koji je sama započela, bez da ga je proglasila, prečesto pobjeđuje. Ovaj aspekt vidljiviji je u svakodnevnom životu društva, bez obzira koliko ga medijski pokušaji kritike mistificiraju i preokreću u navodno širenje sloboda i demokracije. Tu leži i izvor svih današnjih revizionističkih potreba za falsificiranjem prošlosti. Ono što je manje vidljivo ili što možda izaziva manji interes potlačenih, jest pitanje: kako stoji sa sukobima i savezništvima među frakcijama samih vladajućih? Možemo li ih uopće identificirati, a onda i pokazati njihovu dinamiku? U našoj analizi oslonit ćemo se na neka istraživanja provedena u susjednoj Sloveniji[9], ne gubeći iz vida razlike između tamošnje, tzv. gradualne, i ovdašnje, šok-terapijske tranzicije, koje su u međuvremenu obje dovedene u pitanje.
 
Prije toga recimo još nešto o drugoj spomenutoj knjizi, Social Analysis: A Marxist Critique and Alternative V. L. Allena, koju smo izabrali za svoj metodološki vodič. Naime, britanski je sociolog također pokušao naći rješenje za nelagodan, i prema njemu, ponekad nemoguć brak između sociologije i marksizma. Pitajući se ambiciozno o svrhama društvenih teorija uopće, on razlikuje „statičku“ od „dinamičke“ sociologije. U prvu ubraja empirizam, teoriju organizacije, Weberov model birokracije, u nas manje poznatu March & Simon varijantu, pokušaj sinteze teorija organizacije, te veliku sintezu Amitaija Etzionija. Držeći se koncepta dijalektičkog, a ne samo historijskog materijalizma, autor se pod natuknicom o dinamičkoj sociologiji zapravo bavi marksizmom. Tvrdi da u istraživanjima uvijek trebamo poći od analize konkretnih društvenih pokreta, kako bismo potom eventualno mogli nešto reći o konceptima strukture društva.
Realnost je u permanentnom kretanju, pa zato i možemo govoriti o historijskom procesu, čega treba biti svjestan kada primjećujemo velike diskontinuitete, neuspjehe, ili početke koji se čine kao da dolaze iz ničega. Gledati na historiju kao na kompilaciju činjenica, slučajnih ili sudbinskih događanja, koje čine veliki ljudi – sve to nije marksistički
Nakon što je na svoj način obradio i bit nadgradnje, gdje dijelom preuzima, a dijelom kritizira Althussera, završni dio knjige posvetio je samom dijalektičkom procesu u društvu.
 
Svaka elaboracija strukture, ako želi zahvatiti i kvalitativne, a ne samo kvantitativne promjene u društvu, mora uzeti u obzir da sistem možda ima mehanizme samoočuvanja, ali i da izvori snage društvenih pokreta koji ga osporavaju dolaze kako iznutra, tako i izvana, s obzirom na njega. Realnost je u permanentnom kretanju, pa zato i možemo govoriti o historijskom procesu, čega treba biti svjestan kada primjećujemo velike diskontinuitete, neuspjehe, ili početke koji se čine kao da dolaze iz ničega. Gledati na historiju kao na kompilaciju činjenica, slučajnih ili sudbinskih događanja, koje čine veliki ljudi – sve to nije marksistički. Prema Allenu, dijalektički se materijalizam bavi izvorištima društvenih pokreta i načinima njihova prenošenja. Samo pozivanje na korištenje materijalizma, ne čini još teoriju dinamičnom. Nije dovoljno naglasiti kako su ekonomski faktori u krajnjoj instanci odlučujući, jer bi i za sistemsku teoriju mogli reći da uvažava ekonomiju, iako je primarno orijentirana na vrijednosti, a ne na dinamiku društvenih promjena. Tako bi nam se moglo dogoditi da uopće ne osvijestimo statična svojstva ovakve sociologije. Allen piše 1970-ih, a mi ponavljamo, jer nam se čini da je opet aktualno: previše je mehaničkog materijalizma, koji se nudi kao marksizam. Po njemu, dijalektički materijalizam osigurava konceptualni okvir za dinamičku sociološku teoriju. Naše razlikovanje između to dvoje, samo je u propedeutičke svrhe. U potrazi za alternativnom dominantnom ideologijom, za Allena postoje dvije primarne ekonomske klase: ona koja prodaje i ona koja kupuje radnu snagu. Među njima je na djelu direktan i kontinuiran konflikt. On decidirano tvrdi da „među njima ne postoji zajedničko tlo“. Ovakva teza dovodi u pitanje svaku teoriju o mogućim kompromisima i suradnji, povijesnim ili ne, između dvije bazične klase. Ono što mi nazivamo „povijesnim kompromisom“, piše na jednom mjestu i slovenski sociolog Branko Bembič, osvrćući se na završeno razdoblje kejnzijanizma, kada je subjekt bilo društvo samo, a ne kapital koji mu je već jednom bio podređen, u stvari je niz povijesnih pobjeda radničke klase, i u drugačijim odnosima snaga iznuđenih ustupaka. Kada sindikati ili druge radničke organizacije postanu svjesne svoje situacije i moći koju imaju, ideje koje podmazuju procese donošenja političkih odluka – bilo kroz parlamente ili kroz izbore za članove vlade – bivaju diskreditirane i miču se kao prepreke za kvalitativnu promjenu. Konformistički promatrači to percipiraju kao slom ekvilibrirajućeg mehanizma. Političke stranke koje su nastale iz iste primarne kontradikcije u kapitalizmu, a pretendiraju na to da utjelove alternativnu dominantnu ideologiju, moraju neprestano biti sumnjičave spram vladajuće ideologije. Njima je to i lakše no sindikatima, jer nisu izložene direktnom pritisku koji proizlazi iz proizvodnih odnosa. Da bismo razumjeli kako se pritisci, koji imaju svoj izvor u ekonomiji, prenose na društveni sistem putem organiziranih akcija, moramo identificirati i istražiti „skrivenu“ strukturu realnosti.
 
Sam čin kritiziranja realnosti još ne znači i da smo posvećeni traženju alternative. Kada bi materijalizam značio samo uvažavanje ekonomskih faktora, to ne bi bilo prezahtjevno. Za Allena je isključivo dijalektika garancija apsolutnog odbijanja postojećeg, jer ona ne znači samo odbijanje konvencionalne analize, nego i posvećenost istinskoj alternativi. Za nju je svaki status quo privremeni fenomen. Statično poimanje totaliteta nije dovoljno zbiljski posredovano, pa u sklopu njega ne postoji ništa što bi ga povezivalo i držalo zajedno. Totalitet koji je uzročno nadređen svojim dijelovima, tvrdi Allen pozivajući se na mađarskog filozofa Georga Lukácsa, može biti samo onaj koji posjeduje strukturno jedinstvo. Radi se o konkretnom jedinstvu međudjelujućih kontradikcija. Međutim, to većini sociologa, u vrijeme kada je knjiga pisana, ali i danas, nije prihvatljivo.
 

TRANZICIJA BEZ KLASA?

Svaka od post-jugoslavenskih zemalja imala je donekle drugačiji tranzicijski put, iako ne bismo imali problema naći i zajedničke točke. Mi ćemo ovdje pokušati rekonstruirati klasnu dinamiku u tranzicijskoj Hrvatskoj, razumijevajući da se ona ne može promatrati izolirano, kako od drugih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, tako i s obzirom na širi regionalni, evropski, pa i svjetski kontekst, u koji se „integrirala“. Teškoću izoliranog pristupa u „otvorenoj“ situaciji, zaoštreno je opisao teoretičar Boris Buden, nazvavši tranzicijske zemlje „društvima za druga društva“. Zato, za razliku od onih ljevičarskih tekstova koji strogo poštuju okvir „svoje“ države-nacije, da bi tek na kraju zaključili kako je svaka radikalna klasna politika zamisliva samo kao internacionalna, mi ćemo to otpočetka pokušati imati na umu. Tim više što je Hrvatska bila zemljom dvaju tzv. konstitutivnih naroda, što je u „nerješivoj“ srpsko-hrvatskoj dijadi možda i tragičnije prisutno od slučaja BiH (za nacionaliste nemogućom državom, „Jugoslavijom u malom“), gdje je ipak riječ o trijadi, pa je svima jasno ono što je u nas bolje „sakriveno“ – danas je svaka država „multikulturna“, a mi ćemo reći i iznutra internacionalna.
 
Dakle, pokušamo li krenuti od ekonomske politike, sve je počelo lakonskim konstatacijama, poput one premijera Nikice Valentića (tu je funkciju obavljao od 1993. do 1995., u periodu koji je uslijedio ostao je političarem, ali i postao „poduzetnikom“), kako ne treba otkrivati toplu vodu i da on provodi šok-terapiju bez alternative, koju se opet, kao i u Jugoslaviji, nazvalo stabilizacijom, samo što je ovaj put bila ekstremnija. Pamtimo njegove riječi u jednom televizijskom nastupu, kako bi bio i za socijalizam, da je dobar za Hrvate, ali se, kao što znamo, pokazalo da nije. Da je na Zapadu sve već izmišljeno, a mi to samo trebamo implementirati i do kraja se euro-atlantski integrirati, bila je i misao vodilja ekonomske politike u 90-ima, a „zapadni prijatelji“ Hrvatske, političari i ekonomisti, odmah su počeli dolaziti da je potkrijepe. „Europa, a ne Balkan“, to nije bila samo „kulturološka“, već i ozbiljna političko-ekonomska ideološka institucija, koja je trgala privredne veze među nekadašnjim republikama i pokušavala ih okretati Zapadu. To je razdoblje kvantitetom obilno, ali kvalitetom oskudno obrađeno, od medijskih do znanstvenih radova, koji su u detalje popisali „pretvorbeni“ kriminal i privatizacijsku pljačku koja mu je uslijedila.[10]
„Europa, a ne Balkan“, to nije bila samo „kulturološka“, već i ozbiljna političko-ekonomska ideološka institucija, koja je trgala privredne veze među nekadašnjim republikama i pokušavala ih okretati Zapadu
Zbog fascinacije dirigirane medijske javnosti „tajkunskim carstvima“ (koja traje i u današnje vrijeme npr. kroz dokumentarnu filmsku produkciju o Todoriću kao „posljednjem“, a uskoro i o Kutli kao „prvom“ tajkunu), ispod radara su prošli puno važniji podaci. Između ostalih i onaj da je broj stvarnih dioničara, dakle onih koji su upisali i otplatili, ili otplaćuju svoje dionice, u odnosu na ukupan broj građana Hrvatske 90-ih, bio 3,2 %. Predstavlja li to onda i stvarni postotak te kvantitativni domet nove „nacionalne buržoazije“ koju je Tuđmanov režim očito želio stvoriti?[11]
 
Pozivajući se na tradiciju američke radikalne i moralističke političke ekonomije, ekonomist Vojmir Franičević pokušao je definirati institucionalnu, a preko nje i socijalnu strukturu akumulacije (ISA), kakva je nastala u Hrvatskoj u prvim godinama tranzicije. Ona je „obilježena ortačkim kapitalizmom, državnim klijentelizmom i populizmom, te nije uspjela osigurati održivi gospodarski rast.“[12] Dobro, to je većini jasno, no je li uspjela na tom „neuspjehu“ stvoriti novu „nacionalnu buržoaziju“? Na to pitanje nije lako odgovoriti. Možemo početi konstatacijom da je riječ o nekom obliku „lumpenburžoazije“ i „lumpenrazvoja“[13], ali toj ćemo se problematici još vratiti u zaključku.
 
Uzmimo sada ozbiljno poznatu Tuđmanovu ideju kako treba stvoriti „200 bogatih obitelji.“[14] Nju je, kao dio šireg koncepta „teorije stališa“ politički razradio Zlatko Canjuga, čije se tekstove ne uzima ozbiljno, iako on samo sistematizira nauk „tuđmanizma“, koji je imao velikih ideoloških posljedica, i za života „prvog predsjednika“ bio „populistički“ vrlo uspješan i raširen.[15] Tko si da truda i izdrži da pročita Canjugin tekst o hrvatskom narodu i njegovim stališima, koji je on, podnaslovljen „Zašto Hrvatska demokratska zajednica kao općenarodna stranka?“, pročitao na IV. Općem saboru HDZ-a, u Zagrebu, 21-22. veljače 1998., doznat će da
„Stališ označava određeni red, vrstu ili grupu ljudi. Suprotno od marksističkog i socijalističkog shvaćanja pojma klasne borbe, stališ i slojevi hrvatskog naroda zajedno tvore harmonično jedinstvo u državi, tj. harmonično državno ustrojstvo.“ (kurziv je autorov)
Sada kada znamo što su, da vidimo i tko su stališi u Tuđmanovoj državi:
„Riječ je o hrvatskoj državi koja ima svoga državnog poglavara hrvatske narodne krvi, svoj Hrvatski državni sabor, svoje hrvatske državne dužnosnike, svećenstvo, hrvatsku vojsku, redarstvo, plemstvo, svoje seljaštvo, posjednike, poduzetnike i radnike, učitelje i profesore, novinare i druge, dakle, hrvatskoj državi sa njenim stališima kao slojevima hrvatskog naroda.“
Svjesno ili ne, ovi su redovi potpuno nalik nauku talijanskog filozofa i fašističkog političara Giovannija Gentilea, čiji je najpoznatiji sljedbenik bio rani Benito Mussolini, za čiju knjigu Doktrina fašizma (1932) mnogi misle da je nije samo inspirirao, nego kao ghostwriter, dijelom i napisao Gentile. Budući da se ni današnja vlast u Hrvatskoj ne odriče „Tuđmanova nauka“, znači li to da su ovi redovi za nju još uvijek mjerodavni? Cinici bi rekli kako je Tuđman izabrao „topliju struju“ u fašizmu i odbacio tvrde nacističke stavove. Naime, pitanje je koliko je on sam mogao biti dobar „tuđmanist“? A da to današnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković nisu, trebalo bi biti svima jasno.
 
Što je onda, u klasnom smislu, moglo nastati iz ovakve stranačke i državne ideologije? Pozivajući se na istraživanja Mladena Lazića, sociolog Alija Hodžić, koji se ne bavi eksplicite vladajućim klasama, nego elitama, tvrdi da
„Socijalizam, naime, u svome razvoju nije formirao snage koje bi bile kadre ne samo da ga sruše već i da izgrade novi poredak, dakle suprotno onome što je K. Marx govorio o tome da ni jedan viši oblik proizvodnje ne nastaje prije nego su uvjeti za njegovu egzistenciju već stvoreni u starom poretku.“
Kako to pozivanje na Marxa shvatiti obzirom na restauraciju kapitalizma, odnosno tzv. tranziciju, shvaćenu kao prijelaz u „viši oblik proizvodnje“? Vjerojatno su autori samo željeli konstatirati da „tuđmanizam“ nije srušio socijalizam. Srušili su ga, dakle, sami članovi komunističke partije, njihovi „savjetnici“ i „klijenti“, a tuđmanizam je uspio uletjeti u „povijesni vakuum“ i preuzeti vlast, ne izgradivši pritom nikakav viši oblik proizvodnje. Urušavanjem starog sistema „započela (je) utakmica za zauzimanje političkih, a zatim i svih ostalih upravljačkih položaja.“ Drugim riječima:
„Zato i proces transformacije postsocijalističkih društava uvelike zavisi od ovoga početnog momenta i svojstava grupacije koja njegovu regulaciju ima pod svojom kontrolom.“
Hrvatska postsocijalistička privredna i politička elita (a mi ćemo reći vladajuće klase, op.a.) nastala je iz vrlo konfliktne „težnje za unutrašnjom homogenošću i vanjskom autonomijom“ (E. Gellner). Paradoks njezina pojavljivanja sastojao se u tome što je mogućnost njezinog konstituiranja bila u njoj samoj suprotnom procesu globalizacije, koji se simbolički može označiti padom Berlinskog zida, misli Hodžić. Međutim, što ako neoliberalna globalizacija, to danas znamo, ne isključuje ovakve aberacije, pa onda one nisu njezina suprotnost? Morali bismo se zapitati koliko je od „tuđmanističkog“ plana ostvareno i koliko je moglo biti ostvareno?
 
To je širi političko-ekonomski kontekst u koji treba smjestiti „mit“ o 200 obitelji, tj. proces stvaranja „nacionalne buržoazije“. Stoga, ako ekonomisti kažu da „prva tranzicija“ (1991. do 1998.) ekonomski nije uspjela, je li ona ipak, za vladajuće elite, uspjela politički? Ono što je uspjelo bila je nova „politička podobnost“, koju Hodžić naziva i „selektivno usmjereni etnocentrizam“, koji je rezultirao ne samo postojanjem male „Srpske Krajine“, nego upravo stvaranjem „neovisne Hrvatske“ kao „militantnog krajiškog društva“. On podsjeća i na predsocijalističke agrarne mitove o zemlji i rodu, gdje je formula modernizacije traktor + tamburica. Prema analogiji s doktrinama „seljačkih stranaka“ u vremenu modernizacije, prihvaćanjem „novih“ proizvodnih sredstava – tu bi išao opis pretvorbene otimačine – štiti se osnovna logika porodičnog gospodarstva, sada u pravilu nakradenog. Kao što je modernizatorima sela bio potreban traktor, HDZ-u i svima koji su se okupljali oko njega, trebala su za očuvanje „novog nacionalizma“ liberalno-demokratska sredstva. U slučaju nacionalističke homogenizacije, gdje novo „mnoštvo“, može biti tek „jedno“ (Canjugina „vizija“ nekonfliktnog stališkog društva), potrebno je i jako vanjsko priznanje. Iz upotrebe višestranačkih parlamentarnih izbora tako nastaju liberalno-demokratske ustanove. No, budući da su nastale u sasvim druge svrhe, one nemaju široku podršku, koju Hodžić reducira na kulturu i vrijednosti u društvu. To bi dakle na neki način značilo da i vlast i narod, suprotno „državotvornom mitu“, drže figu u džepu, kada je u pitanju funkcioniranje „vlastite“ države, što ima ozbiljne reperkusije i na civilno društvo. Nova politička elita, sastavljena najvećim dijelom od tehnokratskog sloja one prethodne, koja se presvukla („pretvorila“), uspjela je, barem 90-ih, a danas na drugi način pokušava ponovno, proširiti svoju percepciju sloma socijalizma i krize države. Gradeći novi hrvatski identitet, vladajuće elite nisu mogle „ni prepoznati ni priznati“ sve korisne resurse stvorene u socijalizmu, a niti suvremene procese u nadmoćnoj okolini. Zato u Hrvatskoj 90-ih, a za većinu još i danas, u politički i medijski mainstream nije mogla ući rasprava o tome prisustvujemo li trijumfu, transformaciji ili kraju liberalnog kapitalizma. No, ta nesposobnost suočavanja sa stvarnošću ili „izolacionizam“ bio je vrlo selektivan: prema jednima izrazito otvoren (tzv. euro-atlantske integracije), a prema drugima izrazito zatvoren („Europa, a ne Balkan“). „Nostalgija za krajiškim društvom“, kao pasatistička farsa nekadašnje jugoslavenske singularnosti (ni Istok, ni Zapad), koja je završila tragično. Tako je početne procese kapitalističke transformacije opisao Hodžić.[16]
 

PERIODIZACIJA I PROMJENJIVI SASTAV KLASA

Nismo se udubljivali u literaturu o periodizaciji naše tranzicije, iako je lako primijetiti da sa svjetskom krizom kapitalističkog ciklusa 2008., koja je odmah zahvatila i naše krajeve (iako ju je tadašnji premijer Ivo Sanader pokušao negirati, dok nije i njega odnijela), što zbog kapitalističke transformacije univerziteta i s time povezanog drugačijeg položaja znanosti, a što zbog pojačanog pritiska kapitala na javnost, „vidljivost“ refleksije o stanju u kome se nalazi društvo, opada. Istraživanja, pa i ona radikalna, postoje, ali su strukturno sklonjena u svoje zabrane, pa sada teže utječu na društvene procese. Isto vrijedi i za medije. Ukratko, krizu ekonomskog ciklusa vladajuće su elite iskoristile za još veće otpravljanje demokracije, tako da mnogi teoretičari/ke, aktivisti/kinje i političari/ke možda s pravom govore da tek danas živimo u postdemokratskim državama. Stoga bi u povezanosti politike, ekonomije i ideologije, početak zadnje faze tranzicije, koja, pristajemo li uopće na taj izraz, još uvijek traje, mogli smjestiti već u vrijeme ulaska Hrvatske u EU (1. srpnja 2013.). Taj je čin, uz pomoć Evropske komisije i drugih međunarodnih tijela u službi kapitala, sigurno ojačao neke frakcije buržoazije, a oslabio položaj radništva, čije konstituiranje u klasu postaje gotovo nemoguće. Ekstremni primjer kako uspjesi u radničkom organiziranju mogu dovesti do „strane“ intervencije EU-institucija i u njima najjačih država, vidjeli smo na primjeru Grčke.
 
Pošto je o mrvljenju i atomiziranju radništva putem mjera štednje, prekarizacije, promjena radnog zakonodavstva na štetu radnika i uništavanja javnih dobara, ipak već puno rečeno (i ne samo na lijevoj margini), u ovome ćemo se tekstu fokusirati na istraživanje promjena u buržoaskoj klasi. To nam se čini važnim, jer živimo u vremenu u kojem je, priznao je to prije koju godinu i poznati multimilijarder Warren Buffett, klasna borba zaoštrena u klasni rat, u kojem „njegovi“ zasad dobivaju.
 
Vratimo li se u Hrvatsku, moj je prijedlog da se tranzicija periodizira više u ekonomskom, no u političkom ključu, za razliku od onoga što predlaže politolog Dražen Lalić, tvrdeći da su Hrvati i dalje politokratsko društvo.[17] Radi se o posve različitim pristupima, pa onda i vezama tih „sektora“, odnosno ekonomije i politike. Jedno je nerazlikovno politološko „uvođenje demokracije“ i „normalnog kapitalizma“, nevezano uz njegovu kritiku, a drugo dijalektičko ukazivanje upravo na te veze. S tim da imajmo u vidu kako analiza ekonomskih politika nije isto što i analiza političke ekonomije, a do Marxova nivoa njezine kritike tek se rijetki današnji suvremenici probijaju.[18] Dakle, provizorno, ovdje govorimo o trima fazama. Prva traje od 1991. do 1998. – nju smo već opisali. Druga bi bila „prijelaz u prijelazu“, od 1998. do 2008., a treća, poput loše beskonačnosti, traje od 2008. do danas, i ne nazire joj se kraj.
 
Zagovaratelji neoliberalne šok-terapije i stranih investiranja kao rješenja za sve, obrnuto od sudbine radništva, koje stalno trpi neuspjehe, nakon više od desetljeća „čekanja“, konačno su dočekali svoj trenutak. To sigurno nije put prema društvu blagostanja, ali je realizacija njihova koncepta
Jesu li se u tim fazama oblikovale različite frakcije buržoazije? Koje su to frakcije te da li – kako dolazi do promjena u dominaciji jedne nad drugom – nastaju i nestaju? Ili mogu sklapati primirja, pa i saveze, što bi bilo logično, ako se već često misli da to mogu buržoazija i proletarijat? Odgovori na ta pitanja glavni su motivi ovoga rada.
 
Pogledamo li podatke koje objavljuje Državni zavod za statistiku iz 9. svibnja 2017. godine, već iz same granske strukture poduzeća, broja zaposlenih, oblika vlasništva, alokacije poslovnih subjekata i sl., dadu se iščitati ogromne promjene, pripremane i započete u „srednjoj tranziciji“ (1998-2008), a realizirane nakon 2008. godine. Izraz „pravne osobe“ u Registru obuhvaća broj i strukturu poslovnih subjekata. Od svih prijavljenih, aktivno je njih 57,3 %, drugim riječima, skoro je polovica firmi u Hrvatskoj fiktivno (prijavljeno, ali ne posluju). Struktura poslovnih subjekata prema djelatnostima pokazuje da nam je najveća privredna grana trgovina na veliko i malo, s udjelom registriranih od 20,2 % i aktivnih 19,7 %, slijedi prerađivačka industrija s 8,2 %, zatim stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti s 10,0 % itd. Udio registriranih profitnih subjekata je 80,1 %, za razliku od 19,9 % neprofitnih. Unutar svih njih 6,7 % čini umjetnost, zabava i rekreacija (zgodna kombinacija i kamuflaža katastrofalnog financiranja kulture), 8,1 % obrazovanje, 7,5 % djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi, te 3,5 % javna uprava, obrana i obavezno socijalno osiguranje. I sad ide najbitnija promjena: po obliku vlasništva, privatno je zastupljeno sa 78,1 %, a državno samo s 0,8 % (s tendencijom daljnje privatizacije). Razliku čine ostali oblici vlasništva, a to su javno, zadružno i mješovito. Da ne bismo zamarali s previše statistike, navedimo za kraj još samo strukturu prema broju zaposlenih. Najveći udio (47,6 %) imaju firme s 1-9 zaposlenih, a čak 42,3 nema zaposlenih (dakle, riječ je o samoeksploataciji nominalnih vlasnika). Udio subjekata s 10-49 zaposlenih je 7,6 posto, s 50-249 zaposlenih samo 2,1 %, a katastrofalan postotak od 0,4 % poduzeća ima više od 250 zaposlenih. Sjetimo li se samo jednog ranijeg podatka, da je nakon „prve tranzicije“ 1998. u državnim rukama ostalo 50,9 % društvenog kapitala, vidimo koliko je temeljito u međuvremenu privatizacija provedena, uz veliku pomoć svjetske krize kapitalističkog ciklusa i procikličkih mjera EU. Možemo reći kako su zagovaratelji neoliberalne šok-terapije i stranih investiranja kao rješenja za sve, obrnuto od sudbine radništva, koje stalno trpi neuspjehe, nakon više od desetljeća „čekanja“, konačno dočekali svoj trenutak. To sigurno nije put prema društvu blagostanja, ali je realizacija njihova koncepta.
 
Ako 90-e proglasimo vremenom pokušaja stvaranja nacionalne buržoazije, možemo ustvrditi da je on djelomično propao, ali i uspio, jer su oni koji su dobivali na poklon poduzeća, dobivali i opetovane prilike da ih unište, sve dok im neko od njih nije i opstalo. U međuvremenu, pojavljivanjem drugih dviju frakcija – kompradorske domaće buržoazije koja radi za strane izvore moći i „prave“ strane buržoazije – oni su svedeni na svoju realniju mjeru, ali i dalje zapošljavaju najveći broj ljudi u svojim, danas uglavnom minijaturnim, poduzećima. Naravno, točne podatke o tome koliko koja od frakcija kapitala kontrolira i sudjeluje u kapitalskim tokovima, teško je doznati (barem mi nismo našli da se netko time u Hrvatskoj empirijski ozbiljno bavi).[19] Neovisno o tome, slobodno zaključujemo da je privatizacija u Hrvatskoj projekt u kojem i domaća buržoazija izvlači koliko može. Kao i u većini, naročito manjih zemalja članica EU, ona s jedne strane zahtijeva pomoć države (eufemistički nazvanu „stvaranjem povoljne poslovne klime“), koja se sastoji od stimulacije izvoza, poreznih olakšica, subvencija za nabavku tehnološke opreme, jeftiniju ili poklonjenu infrastrukturu, strateške državne investicije i sufinanciranje iz sredstava EU. S druge strane, domaća buržoazija oštro se protivi i pomisli da bi takve mjere država poduzimala iz oporezivanja. „Racionalizacija države“ zato se ovdje odvija kroz redistribuciju javnih sredstava iz smjera javnih usluga i socijalnih transfera prema kapitalu.[20]
 
Rast javnog duga, zbog krive ekonomske politike, vladajućima nije prepreka, već alibi da zahtijevaju veća strana ulaganja, što jača kompradorsku frakciju, tj. domaće kadrove koji rade za strance. Vjerojatno je i većina političke kaste, iz straha da ne ostane bez svojeg dijela kolača, prešla iz domaće buržoazije, kojoj je preko plijena stranačkog upravljanja javnim poduzećima i „vlastitih“ tajkuna dijelom i sama pripadala, u kompradore. Nekadašnji je premijer Ivo Sanader bio pijevac koji je prerano kukuriknuo. Ili si je samo neprihvatljivo podigao cijenu. Kompradori dovode stranu buržoaziju – pa time možda imaju najkraću perspektivu, jer ih potpuni uspjeh vlastita pothvata, u zamislivoj budućnosti čini suvišnima. No, budući da se prava kolonizacija tek zahuktava, to još nije na vidiku.
 
Zasad niti jedna od tri frakcije kapitala ne nestaje, već one traže načina da, uz neke usputne žrtve malih poduzetnika, dođu do nekog suživota. Do klasnog saveza unutar vladajućih, u kojem će biti kolača za sve, iako naravno ne u istim količinama
Pravo bi pitanje bilo ne samo koliki udio u vlasništvu „nacionalne“ privrede ima strana buržoazija, nego i koliko kapitalskih tokova, putem financijalizacije i još modernijih načina špekulacije novcem, ona već kontrolira? Treba spomenuti i trgovanje javnim dugom, kao i razgranati biznis različitih fondova (američkih, ali i evropskih). Tako nastaje vrzino kolo, u kojem tražimo spas od onih koji nam žele uzeti novac.
 
Vratimo li se političkoj kasti, vidimo da je njezina uloga – održavanja „klasnog primirja u klasnom ratu“ – nužna svim frakcijama kapitala. Zato ona sve više odgovara njima, a sve manje svojem glasačkom tijelu, koje ju je „izabralo“. Navodnici su tu zbog pitanja: koliko slobodno? Fragmentirano radništvo i kao izborna baza mora biti atomizirano i disciplinirano, npr. mjerama štednje, da živi u strahu kako bi mu moglo biti još gore, ali ne zato što ne bi bilo novca za veće plaće i socijalna davanja.
 
Pod uvjetom da je točno kako se stanje u Sloveniji i Hrvatskoj, uz nezanemarive razlike koje postoje, ipak razvija u sličnom smjeru, vrijedi i naša centralna teza, koju smo preuzeli od Branka Bembiča, da zasad niti jedna od tri frakcije kapitala ne nestaje, već one traže načina da, uz neke usputne žrtve malih poduzetnika, dođu do nekog suživota. Do klasnog saveza unutar vladajućih, u kojem će biti kolača za sve, iako naravno ne u istim količinama. A to znači i da mora dolaziti do svojevrsnog dijalektičkog preplitanja između frakcija. Uostalom, njihovo je postojanje samo strukturni moment društva u stalnom kretanju. Izgleda da to one shvaćaju puno bolje od onog dijela političke ljevice koji bježi od dijalektike u jedan redukcionistički shvaćen „historijski materijalizam“. To ne znači da buržoazija čita kvalitetnu marksističku literaturu, već da u svojoj „preventivnoj kontrarevoluciji“ uvijek ide nekoliko koraka ispred svojih kritičara i eventualnih realnih oponenata, što bi mogle biti samo radničke mase. Tako se domaća buržoazija, koja posjeduje određena sredstva za proizvodnju, mora umrežavati, i kao uglavnom nemoćna, izvršavati poslove, kako za kompradorsku, tako i za stranu buržoaziju, sve više nalikujući minijaturnoj replici potonjih. Paktovi s radništvom kao klasom, pa i s vlastitim radnicima, zato su joj sve manje potrebni. Otuda onaj psihološki osjećaj stresa i anksioznosti u zaposlenika, a valjda i vlasnika, u malim firmama, kojih je tako mnogo. Nekadašnjim socijalističkim rječnikom rečeno, tu prevladavaju „narušeni međuljudski odnosi“. Naime, vlasnici se u pravilu boje svake organiziranosti radnika puno više no što bi bili motivirani da zadrže najkvalificiranije ili čak školuju one koji bi im mogli biti od koristi. Otuda i javno i medijski neskriveni osjećaj da je ovdašnje stanovništvo u psihološkoj depresiji. A po nekim privrednim pokazateljima, među kojima je najpopularniji BDP, koji oscilira u malim postocima, valjda ne bi trebalo biti.
 
Naravno, postoje i primjeri domaćih „tajkuna“ koji nadrastaju svoju državu, postajući time stranom buržoazijom za radnike u susjednim zemljama, na koje se šire. O njima se najviše govori u politici i piše u medijima. Iako tako danas moraju poslovati i najsitniji poduzetnici (svi postaju „regionalni“, čim profunkcioniraju), veliki međunarodni igrači među hrvatskom buržoazijom prije su rijetka iznimka, nego li pravilo.
 

UMJESTO ZAKLJUČKA

(Način proizvodnje i društvena formacija)
Koju težinu ima identificiranje frakcija buržoazije, a onda i proletarijata, u drugoj terminologiji neproizvođačke i proizvođačke klase, veliko je pitanje. U svakom slučaju, ono ne bi trebalo biti samosvrhom. Analizirati društvene odnose proizvodnje plodno je samo ako smo pritom svjesni da trebamo razlikovati „način proizvodnje“ od „društvene formacije“ u kojoj se on odvija.[21] Teško je izbjeći iluziju kontinuiteta u analizi dinamike ovdašnjih društava, kojom se želimo zaštititi od vremena dubokih promjena u samoj tranziciji, jer pritom ne uvažavamo nova značenja, koje očiti diskontinuiteti unose u stare oblike. Marx ne samo da ne nudi jednoznačne definicije klasa u društvu svojega vremena, nego ne daje ni razrađenu definiciju osnovnog koncepta „načina proizvodnje“. Tako je npr. za većinu poststrukturalista svijet mjesto naseljeno postvarenim strukturama, a mi trebamo analizu kapitalističkog načina proizvodnje, koja se ipak treba više nastaviti na onu razvijenu u Marxovu Kapitalu.
 
Uplićući se u svojedobnu polemiku između Andrea Gundera Franka i Ernesta Laclaua, Hamza Alavi ne staje na ijednu stranu, već ih pokušava nadopuniti. Govoreći o definiranju „načina proizvodnje“, Laclau piše: „Kao način proizvodnje označavamo logično i uzajamno koordinirano artikuliranje: 1) određene vrste vlasništva nad sredstvima za proizvodnju; 2) određenog oblika prisvajanja ekonomskog viška; 3) određenog stupnja razvoja podjele rada; 4) određenog nivoa razvoja proizvodnih snaga.“[22] Da bi se „ekonomska“, „politička“ i „ideološka“ struktura ili podsistem shvatili u svojem preplitanju, dakle dijalektički, bitno je istovremeno odrediti čitavu društvenu strukturu. Zato su po Alaviju koncepti „društvene formacije“ i „načina proizvodnje“ potpuno različiti. Način proizvodnje je analitički koncept, koji određuje strukturu društvenih odnosa proizvodnje. Nazovimo ga ovdje naprosto „kapitalističkim“. S druge strane, koncept „društvene formacije“ je deskriptivan izraz. Možemo li „tranziciju“ iz socijalizma u kapitalizam shvatiti kao jednu takvu formaciju? Ako koncept „društvene formacije“ označava stvarnu i specifičnu društvenu cjelinu, s njezinim posebnostima, proizvodima prošlih zbivanja, strukturacijom i restrukturacijom, slučajnim i svjesnim rezultatima, zajedno s historijskim nasljeđem prošlosti i potencijalima za budućnost, onda bismo se pod pojmom „tranzicije“ ili nekim sretnijim, možda trebali više pozabaviti time?
Dok se u centrima proizvode kapitalna i potrošna dobra, u perifernom kapitalizmu na djelu je dezartikulirani oblik opće robne proizvodnje. Obim opće robne proizvodnje tu nije iznutra dovršen, već se dovršava jedino na temelju veza tih zemalja s privredama metropola i to posredstvom proizvodnje za izvoz i stvaranjem tržišta za kolonijalni uvoz
Naime, društveni i ekonomski odnosi postoje ne samo unutar društvenih formacija, već i između njih, a baš te odnose uspostavlja kolonijalni kapital.
 
Povijesni redoslijed u 20. stoljeću bio je sljedeći: najprije ste kolonija, potom proglašavate neovisnost, zatim ste izloženi neokolonijalizmu. No, razorena socijalistička Jugoslavija nije bila kolonija (mogli bismo eventualno pregovarati koliko je to bila ona stara, između dva svjetska rata). Nova hrvatska država proglasila je neovisnost. Je li ta neovisnost sada napokon postala onakva na kakvu je pikirao povijesni neokolonijalizam, a koju današnji samo ponavlja s „globalnim Jugom“? Tu ne bi trebalo biti doslovan u analogijama. Na primjer, razlika je u tome što mi odavno nismo „seljačko društvo“ niti smo to sada postali. Ipak, i nama se mogu postaviti neka „stara“ pitanja. Njih na određeni način vole i oni koji pogrešno tvrde kako smo donedavno bili predmoderni, nedemokratski, autoritarni itd., ako već ne i totalitarni, pa sada trebamo samo uvesti „normalnu demokraciju i tržišnu privredu“. A to su: postoji li u nas opća robna proizvodnja i proširena reprodukcija kapitala? Na prvo pitanje odgovor je pozitivan, barem od trenutka kada je „formalna supsumpcija rada pod kapital“ postala i „realnom“.[23] To se dogodilo u procesu pretvaranja samoupravljača u najamnog radnika, izloženog „slobodnom tržištu“ radne snage, a nakon toga i drugim zakonitostima kapitalističke proizvodnje, kada je cijeli radni proces podvrgnut logici kapitala. Možda bismo taj proces „pretvorbe“ mogli omeđiti godinama, koje sežu prije i poslije „prijeloma“: od 1988. do 1998.? To što su 90-ih radnike/ce masovno otpuštali iz propalih tvornica, ili ih slali u raniju mirovinu, još nije značilo da su i formalno izgubili sva radna prava – za njihovu je demontažu trebalo i nekoliko izmjena Zakona o radu. No, taj proces „akumulacije putem razvlaštenja“, bezakonje koje je tih godina vladalo, upareno s „novom etničkom podobnosti“ i ratom, pružaju i dio odgovora na pitanje zašto nije bilo većeg radničkog otpora. Iako je otpora bilo. Teži je odgovor na pitanje događa li se u nas proširena reprodukcija kapitala?[24] Robna proizvodnja postala je općom, no je li time i jednaka kao u društvima metropola? U metropolskim zemljama, slijedimo li izvođenje Alavija, robna proizvodnja je „integrirana“ u proces razvoja, u industriju, ako više ne i u poljoprivredu. I dok se u centrima proizvode kapitalna i potrošna dobra, u perifernom kapitalizmu na djelu je dezartikulirani oblik opće robne proizvodnje. Obim opće robne proizvodnje, tvrdi on, tu nije iznutra dovršen, već se dovršava jedino na temelju veza tih zemalja s privredama metropola i to posredstvom proizvodnje za izvoz i stvaranjem tržišta za kolonijalni uvoz. Vrijedi li to i za odnos EU metropola sa zemljama poput Hrvatske, koje su onda ipak izložene unutarevropskoj kolonizaciji?
 
Kada u analizi ostajemo na odnosima dviju klasa, neovisno o suvislo elaboriranoj općoj matrici u kojoj se oni nalaze, prijeti nam opasnost od vrlo ograničenog, empiricističkog tumačenja koncepta „društveni odnosi proizvodnje“. Ekonomsku „instancu“ možemo shvatiti jedino kao ukorijenjenu u posebne oblike vlasništva, koji stvaraju posebne oblike vlasti i ideologije. Zato je bitno istovremeno određivanje čitave dinamične društvene strukture. Pri tome ni jedna od instanci, koje smo u analitičke svrhe identificirali kao „ekonomsku“, „političku“ i „ideološku“, ne postoji prije i nezavisno od drugih. Stoga se i otpor, da bi prerastao u klasnu borbu, mora odvijati istovremeno na svim tim frontovima.





Bilješke:

[1] Iz mora knjiga, pisanih na različitim nivoima apstrakcije, a ticale su se društvene nejednakosti u Jugoslaviji, izdvojit ću nekoliko: Srđan Vrcan, Društvene nejednakosti i moderno društvo, ŠK, Zagreb, 1974; Đuro Gatarić, Socijalne razlike, August Cesarec, Zagreb, 1988; Eva Berković, Socijalne nejednakosti u Jugoslaviji, Ekonomika, Beograd, 1986.
 
[2] Vidi pokušaj Darka Suvina „O odnosima klasa u SFRJ od 1945.-72., uz hipotezu o vladajućoj klasi“; sada u knjizi Darko Suvin, Samo jednom se ljubi; Radiografija SFRJ, RLS, Beograd, 2014. Prvotno objavljeno na https://www.portalnovosti.com/aktiv-br-5-i-6-o-odnosima-klasa-u-jugoslaviji-1945-75-i-ii-iii.
 
[3] Postoji šapirografirana skripta, vjerojatno doktorat, s Filozofskog fakulteta u Zagrebu: Zoran Vidojević, Klasni koreni nejednakosti u savremenom jugoslavenskom društvu, Zagreb, 1975. U rana upozorenja da bi socijalizam u Jugoslaviji, ako već ne i država sama, mogao biti ugrožen, ne poduzme li se odlučujuće preusmjerenje političke borbe, unutar i izvan SK, spada i anti-ekonomicistička studija ekonomista Luke Markovića Klasna borba i koncepcije razvoja, Naprijed, Zagreb, 1978.
 
[4] Riječima knjižice Herberta Marcusea Kontrarevolucija i revolt, Grafos, Beograd, 1979.
 
[5] Vidi primjer publikacije koju je uredio Adolf Dragičević, dok je u diskusiji na savjetovanju zadnju riječ imao Stipe Šuvar: Zbornik Klasno i nacionalno u suvremenom socijalizmu, Biblioteka časopisa Naše teme, Zagreb, 1970.
 
[6] Namjerna terminološka zbrka koju Zapad, nakon kraja hladnog rata više nego prije, nameće našim krajevima, zakriva stvarnost poput nekog orvelijanskog Novogovora. Naime, ako je išta u povijesti 20. st. sebe legitimiralo kao tranziciju, bio je to socijalizam, kao „prijelazni period“ iz jedne društveno-ekonomske formacije (kapitalističke), u drugu, koja ju nadilazi (komunizam). No onda je guranje natrag u kapitalizam bez alternative (TINA), što nigdje nije bilo izvedivo bez velikog nasilja (rata ili „tek“ kriminala, ako i samo po logici zakonodavstva novih vlastodržaca), nazvano istovremeno, u stilu lošeg hegelijanca Francisa Fukuyame, „krajem povijesti“, ali i novom „tranzicijom“. Prijelaz iz prijelaza, u što? Liberalnu demokraciju i tržišnu privredu. Brzo se ispostavilo da je „tržišno društvo“, svim uvedenim novim i retro političkim strankama usprkos, još veći neprijatelj demokracije od onog prethodnog. U međuvremenu je o kritici koncepta „tranzitologije“ i „kraja komunizma“ napisano puno radova. Spomenuti ćemo samo dva, članak Jordana Gansa-Morsea, „Searching for Transitologists: Contemporary Theories of Post-Communist Transitions and the Myth of a Dominant Paradigm“, u časopisu Post-Soviet Affairs, br. 20, 2004., te Boris Buden, Zona prelaska; O kraju postkomunizma, Edicija REČ, Beograd, 2012. (prijevod knjige, originalno objavio njemački izdavač Suhrkamp).
 
[7] Izraz „tranzicija“ u ovome smo tekstu zadržali, iako ponekad uz ovo „tzv.“. Poznate su teškoće s tim terminom, kao i kritika tranzitologije, kao diskursa „normalizacije“, koji podrazumijeva da neka društva, ona s puno „nedostataka“, treba „pedagoški“ voditi do njihova odrastanja i sretnog kraja tog procesa. Ponovno, o tome Boris Buden, Zona prelaska; O kraju postkomunizma, Edicija REČ, Beograd, 2012. Drugačije i s pokušajem periodizacije „političke tranzicije“ (liberalizacija, demokratizacija, konsolidacija demokracije), koji nam nije puno pomogao, ali i s tezom o nezavršenoj tranziciji, vidi Dražen Lalić „Politička tranzicija u Hrvatskoj: tekući ili završen proces?“, tekst u zborniku Demokracija i postdemokracija; uredili Anđelko Milardović i Nikolina Jožanc, Pan liber: Institut za europske i globalizacijske studije, Zagreb, 2013. Naravno, postoje i teorije da je tranzicija završila.
 
[8] Vidi Karl Marx, Klasne borbe u Francuskoj od 1848. do 1850., Naprijed, Zagreb, 1973., 40 (u tekstu citirano iz Stanislaw Ossowski, Klasna struktura u društvenoj svijesti, Naprijed, Zagreb, 1981.)
 
[9] Klasnom analizom slovenskog društva najviše se bavio sociolog Branko Bembič, a što je imalo odjeka i u nas. Ovdje ćemo navesti tri njegova članka: Branko Bembič, „From victory to victory to the final retreat; changing balance of class forces in the Slovenian transition“, Tiempo devorado, ISSN 2017, vol. 4, br. 2.; dostupno i na http://revistes.uabcat/tdevorado/article/view/v4-n2_bembic; Branko Bembič, „Ekonomski boj in razredna kultura delavcev“, Ars & Humanitas: revija za umetnost in humanistiko, ISSN, 2013., godina 7, br. 1. U zagrebačkom časopisu 3k preveden je njegov članak: Branko Bembič, „Odnosi snaga u slovenskoj tranziciji i organizacije radničke klase“, 3k: kapital, klasa, kritika, godina 2, br. 2, Zagreb, 2015. Drugi autor koji je pokušao razlučiti etape i frakcije buržoazije u slovenskoj tranziciji je ekonomist Franček Drenovec, koji je svoje novinske kolumne objavio kao knjigu. Vidi Franček Drenovec, Kolaps elite; Iskanje normalnosti in naprednosti v majhni evropski državi, Založba *cf., Ljubljana, 2013.
 
[10] Kao izvor podataka, ali i dokument teorijske ograničenosti kritike toga vremena, puno toga o „prvoj neuspjeloj tranziciji“, uz konkretne primjere tko, kako i zašto je u njoj sudjelovao, vidi Darko Petričić, Kriminal u hrvatskoj pretvorbi, Abakus, Zagreb, 2000. Tako možemo saznati da je zakonodavstvo pomoću koje se ona izvršila, u razdoblju od 1991. do 1997., mijenjano dvanaest puta, kako bi Hrvatski fond za razvoj mogao biti zamijenjen Hrvatskim fondom za privatizaciju (HFP), a bitan je postao i Zakon o privatizacijskim investicijskim fondovima. Petričić je u trećem poglavlju svoje knjige, koje nosi naslov „Kako je uništeno hrvatsko gospodarstvo“, nakon što je opisao ulogu revizorskih kuća, detaljno popisao i modele protuzakonitih pretvorbi. Nove vladajuće klase preuzimale su poduzeća raznim vrstama menadžerskih kredita, zatim otvorenim „torbarenjem“, praksama da direktori postaju vlasnici, „internim dokapitalizacijama“, stečajnim postupcima, pretvaranjem fiktivnog potraživanja u dug, otkupom stare devizne štednje itd. Tako je nastala i prva generacija hrvatskih „tajkuna“, od kojih on opisuje Josipa Gucića, Ivicu Todorića, Luku Rajića, Miroslava Kutlu i Antuna Novalića. Da ta privatizacija, po vlastitim kriterijima, nije uspjela, Petričić sažima u podacima prema kojima su 1998. godine država i fondovi i dalje bili vlasnici 56,25 % cijele privrede. Proglašavanjem formalnog kraja privatizacije, te je godine započeo masovni povrat „privatiziranih“ firmi u portfelj HFP-a, pa su pokazatelji broja privatiziranih poduzeća još i puno manji: „Koristi li se HFP-ovo službeno izvješće pripremljeno za Saborske zastupnike može se vidjeti da je osnovna glavnica svih poduzeća u pretvorbi procijenjena na 80,830 milijardi kuna. Od iznosa u vlasništvu HFP-a ostalo je 28,3 milijarde. Mirovinski je fond zadržao dionice u vrijednosti 11,9 milijardi, a država obveznice vrijedne 891 milijun kuna. Zbrojena vrijednost dionica koja je ostala u državnim rukama iznosi 41,199 milijarde, što znači da je u državnim rukama ostala natpolovična većina društvenog kapitala od 50,9 %.“ Petričić svoju knjigu, koja je doživjela i drugo izdanje, završava apelom za poništenjem i revizijama pretvorbi, kako bismo ispravili pogreške i kriminalnu pretvorbu zamijenili novom, nekriminalnom privatizacijom.
 
[11] Vidi i zanimljiv, ali kvalitetom neujednačen zbornik, Društvena odgovornost kapitala, uredio Srećko Horvat, Studio Artless, Zagreb, 2007., u kojem se nalazi i moj prilog „Društvena odgovornost kapitala – invencija pretvorbenog stroja“. Iznosim tezu kako izraz „pljačkaška pretvorba“ zavodi, jer se ne radi ni o kakvoj jednokratnoj pljački, već o valovima oduzimanja, pa vraćanja državi, pa ponovnog oduzimanja imovine, ali i prava (ne samo u privredi), a sve na račun građana. To odgovara Harveyjevom pojmu „akumulacija putem razvlaštenja“, što nije jednokratan, već je permanentan proces. U jednom novijem intervjuu Observeru Harvey kaže: „Imate li pristup tuđem novcu, možete to stalno iznova činiti, a Marxov je komentar na tu pojavu bio kako buržoazija u kapitalizmu nikada nije fiksirana, već je subjektom stalne obnove.“ Davis Richardson, „Navigating Marx in the Age of Trump: An Interview with David Harvey“; dostupno na http://observer.com/2017/11/navigating-marx-in-the-age-of-trump-an-interview-with-david-harvey/
 
[12] Vojmir Franičević: „Politička i moralna ekonomija u prvom desetljeću tranzicije u Hrvatskoj“, u zborniku Kriza i ekonomska politika; Politika i ekonomija razvoja Hrvatske, uredio Dubravko Radošević, Naklada Jesenski & Turk, Zagreb, 2010.
 
[13] Za razrađenu teoriju „razvoja u nerazvijenost“, naročito onu teoretičara svjetskog sistema, te njezinu kritiku, vidi Hamza Alavi, „Struktura perifernog kapitalizma“, u Marksizam u svetu, g. XIII, br. 8-9., Beograd, 1986.
 
[14] Nedavno se novinar Večernjeg lista Davor Ivanković poduhvatio zadatka da dokaže kako je to samo još jedan od neutemeljenih mitova o Tuđmanu, i oblik specijalnog rata protiv Hrvatske, kojeg vode njezini neprijatelji. Prema njemu, mit o „200 obitelji“ u Hrvatskoj je funkcionirao kao pojednostavljeno objašnjenje za neuspjehe Koalicije ljevice u 90-ima. No on ima svoju bogatu historiju, pa autor uzima primjer Francuske, u kojoj su, prema Ivankoviću, zlobni ljevičari 1930-ih, ne bi li dokazali da su „bogataši izdajnici francuske nacije“, počeli proizvoditi tekstove o „velikoj fašističkoj zavjeri“. U međuvremenu su takvu agitaciju od njih preuzeli i sami fašisti, puneći ovaj broj izdajnika svojim omiljenim neprijateljima. U to je pak vrijeme Francuskom uistinu vladalo 100,000 obitelji, tvrdi pisac članka. Dostupno na https://www.vecernji.hr/premium/kako-je-nastao-hrvatski-mit-o-200-obitelji-1171131. Ovaj zaključak, je, usprkos svirepim namjerama autora, možda donekle i upotrebljiv prema analogiji. Važnije od broja bilo bi utvrditi kako sve ta klasa vlada, u novom kontekstu odnosa proizvodnje, koji su htjeli biti povratkom iz socijalizma u kapitalizam.
 
[15] Vidi njegov esej „Hrvatski narod i hrvatski stališi“, u knjizi Zlatko Canjuga, Vizija Hrvatske; Hrvatska pomirba, Dom i svijet, Zagreb, 1999.
 
[16] Vidi Alija Hodžić, Tragovi pored puta, IDIZ, Zagreb, 2008.; dostupno na http://idiprints.knjiznica.idi.hr/370/1/Tragovi%20pored%20puta.pdf
 
[17] Vidi i kritike koje su mu u javnim nastupima uputili mlađi teoretičari Mislav Žitko i Stipe Ćurković. Dostupno na https://youtu.be/4kJqZaZduXc?t=39m41s, te https://youtu.be/9LyQCaJIEWA?t=45m01s.
 
[18] Slovenski autor Branko Bembič, čijim radovima o klasnoj strukturi u Sloveniji najviše dugujemo u ovom pokušaju primjene na Hrvatsku, upravo zbog ostajanja na nivou političke ekonomije, klasnu strukturu vladajućih izvodi uglavnom iz zastupljenosti u vlasništvu u privredi, iz kontrole novčanih tokova, financijalizacije itd., dok mu elementi „vanekonomskog“ nasilja nad ekonomijom, što se danas najčešća trpa pod krovni pojam korupcije, ostaju u drugom planu. Inače, od njega smo preuzeli i osnovnu podjelu buržoazije na „nacionalnu“, „kompradorsku“ i onu treću – „stranu“, „susjedsku“, globalnu, za koju nemamo jedan sretan naziv. Mislim da je danas veliki problem ovdašnje javnosti što sva konkretna istraživanja staju na granicama „vlastite“ države, dok se „inozemstvo“ tretira puno apstraktnije i tek načelno kritički, iako se ističe da su svi bitni procesi „globalni“. To je vidljivo već na nivou osnovnih informacija. Na primjer, koliko smo toga dok „afera“ Agrokor traje saznali o Ivici Todoriću, a koliko o bezličnim američkim fondovima – za koje novinari hoće napisati da su strvinarski, ali nikoga u njima neće nazvati telefonom.
 
[19] Za Sloveniju Branko Bembič crpi podatke iz članka Andreje Jaklič i Matije Rojca, „Changing patterns in Slovenian inward and outward FDI after EU accession“, Studia Historica Slovenica 14 (1), siječanj, 2014. U Sloveniji su poduzeća u privatnom vlasništvu domaće buržoazije tada još uvijek zapošljavala tri četvrtine svih zaposlenih, upravljala polovicom svih sredstava, ostvarivala polovicu ukupnog izvoza i prisvajala dvije trećine profita.
 
[20] Kako to izgleda u „incidentnim“ situacijama, ove godine gledamo na primjeru Agrokora.
 
[21] To čini Hamza Alavi kada 80-ih govori o strukturi perifernog kapitalizma. Njegov problem je uvidjeti dijalektiku transformacije pretkapitalističkih društava u kapitalistička (detaljnije se osvrće na primjer Indije). No, ono što se dogodilo nakon 1989., odnosno 1991., presedan je u svjetskoj povijesti, koji ne samo Marx, nego ni marksisti 20. st. nisu predvidjeli, iako su neki ukazivali na tu opasnost još 20-ih i 80-ih. Naime, postkapitalistička društva, kako još možemo nazvati povijesne socijalizme, vrlo su uspješno (zasad) vraćena u kapitalistička. Iako ponovno govorimo o kolonizaciji periferije EU od strane njezina centra, kada su u pitanju nekadašnje socijalističke države, a naročito Jugoslavija, mi se ne susrećemo s uvođenjem modernizacije, već, u najmanju ruku, s uništenjem jedne i uvođenjem druge. Važno je napomenuti kako se Program SKJ nipošto nije svodio na modernizaciju. Iskustva neokolonijalnog globalnog Juga, gdje su zemlje nakon stjecanja nezavisnosti i dalje bile izložene pritiscima iz centara kapitalističke moći, tu nam pomažu iz nužde. Trebalo bi nam puno više teorijske imaginacije kako ne bismo samo tapkali po terenu povijesnih analogija. Vidi članak, Hamza Alavi: „Struktura perifernog kapitalizma“, Marksizam u svetu, god. XII, br. 8-9, Beograd, 1986.
 
[22] Ernesto Laclau, „Feudalizam i kapitalizam u Latinskoj Americi“, New Left Review 67, maj-jun 1971.
 
[23] Marx razlikuje „formalnu“ i „realnu“ supsumpciju rada pod kapital. Isprva si kapital prisvaja već postojeći radni proces – tehnike, tržišta, sredstva za proizvodnju i radnike, tjerajući radnike da uđu u najamni odnos. To Marx naziva „formalnom“ supsumpcijom. Ona postaje „realnom“ tek kada sami kapitalisti organiziraju cijeli radni proces, podvrgavajući ga logici kapitala.
 
[24] Proširena reprodukcija kapitala je proces širenja kapitalizma eksploatacijom rada, da bi se iz njega izvukao višak vrijednosti, a u svrhu stvaranja novog kapitala. Za Marxa je takva akumulacija središnji imperativ i motor promjena u kapitalističkoj ekonomiji.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve