Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije

U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.

Hrvatski sabor, crkva Sv. Marka, Hrvatska vlada, Markov trg u Zagrebu, 19. kolovoza 2012. (izvor: Jorge Láscar @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Uoči predstojećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj najmanje je važno hoće li Vladu formirati HDZ, SDP ili će stranački duopol – stabilno obilježje hrvatskog parlamentarizma od izbora 2000. godine – postati monopol sklapanjem velike koalicije. Puno je važnije pitanje kako će se rezultati ovih izbora reflektirati na okvire u kojima će se u nadolazećem razdoblju voditi politička diskusija.
 

Regeneracija velikih stranaka i stabilni politički centar

Nakon što je u kratkom mandatu prvom polovinom 2016. godine vlada HDZ-a i MOST-a, predvođena uvoznim premijerom Tihomirom Oreškovićem opasno uzdrmala državotvorni konsenzus[1] „hrvatske pomirbe“ i omogućila da ekstremna desnica preuzme ulogu legitimnog učesnika u političkim diskusijama, pobjedom HDZ-a predvođenog centrističkim[2] kadrom Andrejem Plenkovićem započeo je period obilježen regeneracijom dviju najvećih parlamentarnih stranaka. U HDZ-u se to ogledalo u pacifizaciji desnog krila i desne vanstranačke opozicije – koja je dovedena u Sabor na izbornim listama HDZ-a za izbore 2016. godine pa onda skrajnuta. Da bi pacifizirao desnicu, Plenković nije prezao ni od koalicije s bivšim SDP-ovcima prebjeglima u druge parlamentarne klubove kao ni s dotadašnjim SDP-ovim partnerima iz HNS-a, a ni od podbačaja na evroparlamentarnim i predsjedničkim izborima.
 
SDP je, pak, izabrao novog predsjednika u bezličnom karijernom stranačkom funkcioneru Davoru Bernardiću, koji je nenadano kapitalizirao na HDZ-ovom evroparlamentarnom podbačaju te se u više navrata, koalirajući sa starom gardom SDP-ovih kadrova – kao što su primorsko-goranski župan Zlatko Komadina i ministar socijalne skrbi iz razdoblja Račanove Vlade Davorko Vidović – odupro unutarstranačkoj opoziciji. Prema kandidacijskim listama za ove izbore, vidimo da je Bernardić, po Plenkovićevu receptu, spreman žrtvovati izborni uspjeh samo da bi potencijalne izazivače na unutarstranačkim izborima zadržao što je moguće dalje od saborskih mandata. Indikativno je da se radi o ljudima koji su mahom ljevije pozicionirani od aktualnog stranačkog vodstva, dok je dio njih i u javnosti popularniji od Bernardića.[3]
 
Širi kontekst obnove političke stabilnosti u zemlji, osim unutarnjom konsolidacijom dviju najvećih stranaka i njihovom konvergencijom prema centru, osigurava izbor Zorana Milanovića na dužnost Predsjednika Republike početkom godine. Nakon mandatâ Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović – oboje na svoj način potkapacitiranih za obnašanje predsjedničke dužnosti i sklonih korištenju najviše državne dužnosti za osobne obračune i samopromociju – Milanović je došao kao predsjednik stabilnosti državotvornog konsenzusa. Tu sliku ne narušava ni njegovo recentno prepucavanje s Predsjednikom Vlade oko datuma obilježavanja Dana državnosti.[4] Istu ulogu ispunjavaju i Ustavni te Vrhovni sud, koji se u posljednje vrijeme jasno određuju oko spornih „ideoloških“ pitanja, ustrajući na liniji zaštite državotvornog konsenzusa zapisanog u Ustavu.
 

Uspon ekstremne desnice i opasnost po aktualni poredak

Najozbiljniji elektoralni i općenito politički izazov održanju državotvornog konsenzusa dolazi s politički i civilnodruštveno organizirane ekstremne desnice. Od referenduma za ultrakonzervativno definiranje braka kao životne zajednice isključivo muškarca i žene, ova struja dobiva na društvenom utjecaju koji pokušava pretočiti i u utjecaj u političkim institucijama. Kako izgleda potonji vidjeli smo ponajbolje na primjeru djelovanja Zlatka Hasanbegovića kao ministra kulture u Vladi HDZ-a i MOST-a u prvoj polovini 2016. godine.
 
Njihove daljnje namjere pokazale su se kroz referendumsku inicijativu „Narod odlučuje“, čiji je cilj bio postići promjene Ustava koje bi strankama oduzele prerogativ slaganja redoslijeda na izbornim listama, a zastupnicima nacionalnih manjina pravo glasa o dva najvažnija pitanja iz djelokruga Sabora – povjerenju Vladi i izglasavanju proračuna. Znajući odakle je inicijativa došla, mogla bi se uspostaviti teza da se radilo o pokušaju pomicanja HDZ-a udesno izmjenom izbornog zakonodavstva.[5]
 
Kada referendumska inicijativa nije prošla, ekstremna desnica okrenula se novom projektu i kao predsjedničkog kandidata iznjedrila Miroslava Škoru. U retrospektivi, možemo reći da su njegove funkcije na tim izborima bile dvije. Prvo, da izazove Plenkovićev HDZ i njegovu službenu kandidatkinju Kolindu Grabar-Kitarović s desna i pokaže da postoji desno biračko tijelo spremno oponirati HDZ-u pa čak i pod cijenu njegova izbornog poraza. Drugo, da u političkoj diskusiji normalizira stavove koji s desna osporavaju državotvorni konsenzus.
 
S potonjim Škoro nastavlja i u kampanji za ove parlamentarne izbore, gdje ga ankete trenutno pozicioniraju kao treću opciju po snazi.[6] Upečatljiv motiv njegovog ideološkog napada izjava je da se žene koje ostanu trudne uslijed silovanja trebaju savjetovati što učiniti sa svojim obiteljima. Korak dalje od njega otišao je izvjesni zaposlenik FFZG-a koji se kandidira na listi MOST-a, a koji se nedvosmisleno izjasnio za zabranu pobačaja, suprotno odluci Ustavnog suda koji je jasnom argumentacijom obrazložio da pobačaj u Hrvatskoj ne smije biti zabranjen.[7] Ekstremni oblik mizoginije bio je iskaz kandidatkinje tzv. Desne lige, koja je dovela u pitanje čak i žensko pravo glasa.
 
Važno je primijetiti da mizoginija koju u kampanji ispoljavaju opcije desno od HDZ-a nije sama sebi svrhom, odnosno da njihove ambicije promjene društvenog uređenja ne staju na oduzimanju ženi prava na slobodno odlučivanje o svojemu tijelu. Krajnji cilj ovih opcija – koje se pomodno samoidentificiraju kao „suverenističke“ – leži u rehabilitaciji koncepcije autoritarne države koja proizvoljno ograničava ljudska, ekonomska i socijalna prava, sukladno svojim interesima i interesima svojih financijera.
 

Ljevica kao brana pred autoritarizmom

U opisanom kontekstu, gdje dvije najveće stranke konvergiraju prema centru, a ekstremna desnica se razmahuje, važno je da predizborne ankete ukazuju da je lijevo-zelena koalicija (nastala proširenjem kluba Lijevog bloka iz zagrebačke Skupštine i usmjeravanjem na nacionalnu razinu) u nekoliko izbornih jedinica blizu izbornog praga. U situaciji kada je državotvorni konsenzus ugrožen napadima zdesna bez značajnijeg otpora iz političkog centra, važno je da izranja ozbiljna i artikulirana lijeva politička snaga. U tome leži i njezin paradoks jer se ne pojavljuje kao revolucionarna snaga, nego kao dobro izbalansirana parlamentarna opcija koja će funkcionirati kao protuteža ekstremnoj desnici i time otvarati mogućnosti za izgradnju novog, socijalno i ekološki održivog društvenog ugovora.
 
Prisutnost lijevo-zelene koalicije – i to obiju njezinih komponenti – u sljedećem sazivu Sabora bit će važna iz dvaju razloga. Prizemniji, recimo to tako, je izravno oponiranje ekstremnoj desnici u parlamentarnim raspravama, za što u centrističkim opcijama nema niti volje niti kapaciteta. Savršeni je primjer toga bio tour de force Katarine Peović u debati uoči predsjedničkih izbora, kada se suprotstavila Škorinoj relativizaciji ratnih zločina i rehabilitaciji ratnih zločinaca. Ta vrsta principijelnog stava i njegovog iskazivanja iz principijelnih razloga, a ne iz razloga političkog oportunizma, nešto je što potpuno izlazi iz okvira uvriježenih parlamentarnih političkih praksi u Hrvatskoj.
 
Drugi razlog su nadolazeće krize i katastrofe – usko povezane s globalnim zagrijavanjem[8] – na koje će trebati ponuditi adekvatne političke odgovore. U tom kontekstu, od neopisive je važnosti imati u parlamentu političku snagu koja razumije koje su socijalne posljedice klimatskih promjena te je kadra artikulirati politički odgovor zasnovan na znanstvenim spoznajama i političkom promišljanju. U suprotnom smo, kao u slučaju korona-krize, osuđeni na politički oportunizam – odgovore na krizu koji u tom trenutku najbolje odgovaraju sitnim i kratkoročnim interesima stranke na vlasti.
 
Tijekom posljednje tri godine, ova se koalicija dokazala u zagrebačkoj Skupštini kao relevantna politička snaga, s voljom, znanjem i iskustvom potrebnim da na visokoj razini izvršava svoje dužnosti. Povrh toga je, nepokolebljivim zastupanjem stavova u javnom interesu, dokazala i da je krasi integritet – najrjeđa osobina političkih opcija u nas.
 

Zauzimanje pozicija uoči izgradnje novog društvenog konsenzusa

U trenutku kada je jasno da novi val koronavirusne bolesti neće dovesti do još jednog lockdowna zato što bi on bio ekonomski neodrživ, s recesijom koja vreba iza ugla i izvjesnim daljnjim ekološkim i ekonomskim krizama povezanima s globalnim zagrijavanjem, glasački odabir ne treba vršiti iz dnevno-političkih razloga. U ovom su trenutku puno važnija strateška pitanja, budući da će se u tom horizontu donositi političke odluke u nadolazećem vremenu. Naprosto, postojeći društveni konsenzus pokazao se neadekvatnim za odgovore na krizna pitanja. Utoliko će biti potrebno da parlamentarni akteri u budućem sazivu Sabora proizvedu novi konsenzus, ili će riskirati ozbiljnu društvenu krizu koja će dovesti do daljnjeg pada životnog standarda.
 
Činjenica da se biračima nude HDZ i SDP potpuno ispražnjeni od političke supstance potiče artikulaciju alternativnih politika. Zdesna je izvjesno da će barem jedna ekstremistička opcija dobiti svoj parlamentarni klub, što bi moglo odvesti naše društvo u još jedno razdoblje autoritarne vladavine desnice. Jedina brana tome je lista lijevo-zelene koalicije.
 
U slučaju potencijalnog formiranja koalicijske Vlade HDZ-a i ekstremno desnog Domovinskog pokreta ili formiranja velike koalicije, lijevo-zelena koalicija svojom će kritikom slabiti legitimitet i pregovaračku moć ekstremne desnice. U slučaju da SDP bude formirao manjinsku Vladu, prema najavama može očekivati „slovenski model“, odnosno programsku podršku lijevo-zelene koalicije, a zauzvrat će morati ponuditi socijalno progresivne politike. Utoliko na ulazak ove koalicije u Sabor – paradoksalno – nitko osim ekstremne desnice ne bi trebao imati prigovora. Ponajmanje birači na najvećem dijelu političkog spektra, kojima bi ova koalicija mogla vratiti nadu da je drugačija politika od ove kojoj svjedočimo – moguća.






Bilješke:

[1] Sintagmom državotvorni konsenzus označavam matricu po kojoj je formirano političko polje Hrvatske nakon razdruživanja iz Jugoslavije. Taj konsenzus ima dvije temeljne postavke: povijesnu pomirbu sukobljenih struja hrvatskog naroda, tj. ustaša i partizana; te supstituciju klasnog sadržaja politike nacionalnim. Efektivno, državotvorni konsenzus onemogućuje suštinsku političku raspravu baziranu na suprotstavljanju materijalnih interesa društvenih klasa i/ili njihovih frakcija, već svo političko zbivanje podvodi pod egidu pretpostavljeno nad-klasnih nacionalnih interesa. Na ovom konsenzusu sazdan je naš društveni ugovor, kodificiran Ustavom. Detaljnije o tome vidi tekst „Stranački duopol i državotvorni konsenzus“ napisan uoči parlamentarnih izbora 2016. godine.

[2] Od osnutka do danas, HDZ, kao najveću stranku u Hrvatskoj, karakterizira unutarnji pluralizam i dijalektika dvaju stranačkih polova – centrističko-tehnokratskog i desnog. I dok je potonji pod vodstvom Tomislava Karamarka držao vlast do pada u aferi „Konzultantica“, prvi se u međuizbornoj pauzi 2016. godine na velika vrata vratio na čelo HDZ-a, gdje je i proveo najveći dio ovog stoljeća.

[3] Među imenima koja se nalaze na uglavnom neprolaznim mjestima ili su odbili biti na tim mjestima pa i nisu na listama, najpoznatiji su SDP-ov ustavni stručnjak Peđa Grbin i bivši ministar Ranko Ostojić. Pored njih dvojice, zanemareni su kadrovi koji su vrlo popularni na lokalu – među kojima se ističu žene – gradonačelnica Supetra Ivana Marković, gradonačelnica Siska Kristina Ikić Baniček, predsjednica SDP-ove omladine, Vukovarka Biljana Gaća, zatim dalmatinski gradonačelnici i načelnici poput Miše Krstičevića i Ivana Klarina. Na listama nema ni SDP-ove profesionalke i osnivačice sindikata stranačkih zaposlenika Karoline Leaković.

[4] Ukratko, Plenković je inicirao povratak obilježavanja Dana državnosti na 30. V. – kako se obilježavao i devedesetih – dok Milanović zagovara 25. VI., kako se obilježavao posljednjih dvadesetak godina u spomen na ustavnu odluku Sabora o započimanju procesa razdruživanja iz SFRJ. To će reći da jedan favorizira datum kad je HDZ došao na vlast, a drugi datum na koji je donesena odluka koja je suspendirana ni 15 dana kasnije Brijunskom deklaracijom. Ni jedan ni drugi nisu zainteresirani niti spominju jedina dva datuma koji bi se legitimno mogli naći u diskusiji oko Dana državnosti – 15. I. kao datum međunarodnog priznanja i 8. X. kao datum razdruživanja iz SFRJ. Zato se može reći da ovaj – možda čak i fingirani – sukob bez ikakve supstance jasno pokazuje da je stabilnost poretka neupitna.

[5] Logika bi bila sljedeća: HDZ bi izgubio računicu za suradnju s klubom zastupnika nacionalnih manjina koji su u trenucima kriza Plenkovićeve Vlade bili ključni za zadržavanje vlasti, dok bi koaliciju s liberalnim i socijaldemokratskim parlamentarnim opcijama sprečavala odgovornost prema biračkom tijelu koje svojim preferencijalnim glasovima određuje redoslijed kandidata na listama, čime stranačkom vodstvu onemogućuje kadroviranje u parlamentarnom klubu.

[6] Na isti način djeluje i MOST, koji je od napuštanja Plenkovićeve Vlade na putanji od centra – kako je izabran na izborima krajem 2015. godine – prema klerikalnoj desnici. Na tom putu, MOST je izgubio svojeg stratega Ivicu Relkovića i dio umjerenijeg članstva koje ga je slijedilo u novi projekt Stranke s imenom i prezimenom, oko koje se okupilo više centrističkih opcija. Njezini su izgledi na ovim izborima minorni, a politička relevantnost još manja pa je nije potrebno pobliže analizirati ovom prilikom.

[7] Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-60/1991 i dr. od 21. veljače 2017. (NN 25/2017), napose njegovim točkama 44.1, 45, 46 i 50 konstitucionalizirano je stajalište da je pravo žene da odluči hoće li trudnoću iznijeti do kraja ili će je prekinuti, zaštićena odredbama člana 35 Ustava Republike Hrvatske koje se odnose na pravo na privatnost.

[8] I korona-kriza koja se u ovoj predizbornoj kampanji vratila na velika vrata povezana je barem posredno s posljedicama globalnog zagrijavanja. Samo ukratko: globalno zagrijavanje dovodi do uništavanja staništa, kako ljudskih tako i životinjskih, što ljude i životinje dovodi u kontakt i povećava rizik od zoonoza. Vidi Carbon Briefov Q&A: Could climate change and biodiversity loss raise the risk of pandemics?





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 12. kolovoza 2016. Stranački duopol i državotvorni konsenzus Pored agresivnog provođenja neoliberalnog ekonomskog programa, kratki mandat Vlade HDZ-ove Domoljubne koalicije i MOST-a svojim je polarizirajućim djelovanjem na simboličkoj reartikulaciji društvenog polja, rekadroviranju institucija građanskog društva te pomjeranju kulturne paradigme politički destabilizirao državotvorni konsenzus o tzv. nacionalnoj pomirbi, uspostavljen još 1990-ih. Obje velike stranke ulaze u predizbornu kampanju konvergirajući prema centru i ponovnoj stabilizaciji političkog polja, što nakon izbora 11. rujna obećava manje društvenih tenzija te umiveniji nastavak napada na radnička prava i javni sektor.
  • 14. ožujka 2016. Nad Osijekom zora sviće,
    dobro doš’o Čarlse prinče
    Dva i pol desetljeća postsocijalizma dovela su nas do toga da je normalno da u istoj rečenici i prostoriji koegzistiraju „Njegovo kraljevsko visočanstvo princ Charles Philip Arthur George, princ od Walesa, vojvoda od Cornwalla, vojvoda od Rothesayja, grof od Carricka, grof od Chestera, barun od Renfrewa, gospodar Otočja, princ i veliki upravitelj Škotske“ te „mir, nenasilje i ljudska prava.“ O izostanku medijske reprezentacije disenzusa prilikom najava posjete princa Charlesa Osijeku.
  • 4. ožujka 2016. Zašto je bitno raspravljati
    o ustašama i partizanima?
    Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
  • 12. siječnja 2017. Onkraj doktrinarnih rasprava o ljevici Nedavno osnovanoj stranci Nova ljevica upućene su kritike da se ne radi o lijevoj, nego još jednoj liberalnoj stranci. Takvom dojmu svakako pridonosi činjenica da su se među osnivačima stranke našli prvaci i prvakinje liberalnog, ljudskopravaškog, civilnog društva i proponenti politike koja se uvriježeno naziva „građanski antifašizam“. Predsjednik Nove ljevice, Dragan Markovina, u tekstu za Novi plamen adresirao je kritike u pokušaju afirmacije svoje stranke kao ljevičarske, otvorivši prostor za polemiku na koju je odgovorio Mate Kapović iz Radničke fronte. Donosimo komentar na raspravu, s naglaskom na njezine neartikulirane i problematične pretpostavke.
  • 9. travnja 2016. Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 1. lipnja 2017. Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 2. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Elitistički pasijans Latinke Perović
    Dosadašnja recepcija nove knjige beogradske historičarke Latinke Perović, objavljene prošle godine pod naslovom Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek) u pravilu se svodila na pohvale autorici. Prvi glas neslaganja stigao je prošlog mjeseca, kada je sociologinja Mira Bogdanović u srbijanskom Le Monde diplomatiqueu objavila članak „Elitistički pasijans Latinke Perović“, u kojemu je prikazala dimenzije Perovićinog povijesnog revizionizma te njezino stvaralaštvo stavila u kontekst antikomunističke histerije prisutne posljednjih četvrt stoljeća. Donosimo snimku razgovora koji je povodom tog članka i nadolazeće knjige Mire Bogdanović o Latinki Perović održan 25. studenog u Zagrebu, navedeni članak iz srbijanskog LMD-a te kratki osvrt Luke Matića.
  • 20. kolovoza 2016. Tko to ne zna napisati ćirilično „i“? Medijski komentari o šovinističkim grafitima na zidu osječkog Aninog groblja aludiraju na vandalizam u kojega su upisane velikosrpske težnje. Međutim, koliko demonstrirana „ćirilična nepismenost“, i činjenica da su Srbi u Osijeku marginalna i politički potpuno neorganizirana grupa podržava takvu implikaciju, otvarajući umjesto toga prostor za interpretaciju prema kojoj svjedočimo provokatorskoj akciji s ciljem usmjeravanja predizborne kampanje na zaoštravanje odnosā većinskog naroda i nacionalnih manjina?
  • 31. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Tko profitira na vodi u Hrvatskoj?
    U Novinarskom domu, u ponedjeljak 5. prosinca, održana je tribina pod naslovom „Tko profitira na vodi u Hrvatskoj?“. Povod za tribinu, kao i za konferenciju o vodama koja je održana ranije toga dana, objavljivanje je istraživanja udruge Zelena akcija na temu „Analiza javne politike sustava koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i prodaje na tržištu“. Na tribini, koju su organizirale udruge Zelena akcija i Pravo na grad, govorili su autor istraživanja Tomislav Tomašević (Institut za političku ekologiju), ekologinja Lidija Runko Luttenberger (FFRI) i redatelj Dario Juričan. Donosimo cjelovitu snimku i kratki izvještaj.
  • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 4. travnja 2017. Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.
  • 14. srpnja 2016. Izvještaj: School for Politics and Critique 2016 Od 24. do 27. VI. na Ohridu je održana treća po redu School for Politics and Critique, u organizaciji skopskog Institute of Social Sciences and Humanities. Škola je, zamišljena kao regionalni marksistički edukacijsko-diskusijski forum na teorijske i političke teme, okupila preko tridesetero učesnika, uglavnom iz regije. Kao predavači, na njoj su sudjelovali Silvia Federici, Campbell Jones, Gal Kirn i Santiago Zabala.
  • 28. prosinca 2019. Ljevica i logika „manjeg zla“ Iz lijeve pozicije, odabir „manjeg zla“, kao realpolitički prerogativ, perpetuira postojeće političke i društveno-ekonomske odnose, osigurava izostanak problematizacije pozicije vladajuće klase, i stvara navodno realistično, a zapravo apatično, deziluzionirano biračko tijelo. Prvi krug hrvatskih predsjedničkih izbora te prolazak dvoje prosistemskih kandidata Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović, birače u drugome krugu zadržava upravo unutar takvog horizonta, lišenog imaginarija koji zagovara korjenite društvene promjene.
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže Na prvom sastanku novouspostavljene Globalne ekosocijalističke mreže (GEN), kojoj je cilj facilitirati razmjenu informacija, ideja, analiza i rasprava iz ekosocijalističkih perspektiva, utvrđeni su temeljni principi na osnovu kojih skupina prima nove članice i članove, a prihvaćena je i izjava o pandemiji Covida-19 kao simptomu metaboličkog rascjepa koji je kapitalizam otvorio između ljudskog društva i prirode, te problemu kojem valja pristupiti onkraj granica kapitalističke normalnosti.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva Odbacujući dualizam između Prirode i Čovječanstva, Jason W. Moore, historičar okoliša, historijski geograf i docent na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta Binghamton te koordinator World Ecology Research Network, preispituje koncept antropocena, prema kojemu je za ekološku krizu kriva ljudska vrsta u cjelini. Nadomještajući ga pojmom kapitalocena, Moore naglašava presudni utjecaj kapitalizma, koji je historijski isprepleten s mrežom života, teži neodrživom ekonomskom rastu te parazitira na besplatnom i jeftinom radu ljudi i ostatka prirode.
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 29. prosinca 2017. Facelift fašizma Rušenjem realsocijalističkih društvenih uređenja krajem 20. stoljeća narodima istočne Europe obećani su prosperitet i neusporedivo bolja budućnost. Gotovo tri desetljeća kasnije „Europski san“ samo što se nije posve rasplinuo, no posljedice masovnog društvenog preodgoja, odnosno tzv. dekomunizacije, pružile su ideološku osnovu za ponovno političko oživljavanje ekstremne desnice. Možemo samo pretpostaviti koliko će novom fašizmu trebati da od prekrajanja povijesnih udžbenika i rehabilitiranja notornih zločinaca napokon skine i posljednji sloj maske za pomlađivanje.
  • 27. rujna 2016. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 29. prosinca 2017. Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka
    Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih kolaboracionista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 17. lipnja 2010. Svi antikomunisti su tigrovi od papira

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve