Iza eksplozije u Bejrutu stoji bezakonje svijeta međunarodne špedicije

Oko 18 sati u utorak, iz naizgled malog požara u skladištu blizu silosa žita u bejrutskoj luci počele su frcati crvene iskre, što je izazvalo ogromnu eksploziju, oblak u obliku gljive ispunjen vodom i krhotinama, i stup narančasto-crvenog i crnog dima koji je sukljao iz skladišta.

Udarni val sravnio je obližnja skladišta i stambene blokove, izbacivši vrata iz ležajeva i razmrskavši prozore nekoliko kilometara dalje. Dok pišem ove retke, 154 ljudi, prema izvješćima, izgubilo je život, 5000 ljudi je ozlijeđeno, a 300 000 ljudi ostalo je bez krova nad glavom. Za desecima ljudi još uvijek se traga.

Iako su pozornost i gnjev usredotočeni na nesposobnost i disfunkcionalnost libanonske vlade i državnih tijela, korijeni katastrofe puno su dublji i širi – leže u mreži pomorskog kapitala i pravnih makinacija osmišljenih u svrhu zaštite poslovanja pod svaku cijenu.

Ostavimo li po strani uzrok inicijalnog požara, sekundarna eksplozija koja je uništila luku i veliki dio grada posljedica je 2750 tona amonijevog nitrata koje su bile pohranjene u lučkom skladištu. Amonijev nitrat, kemikaliju koja se koristi u agrikulturi i građevini, povezuje se s bombaškim napadom u Bishopsgateu, financijskoj četvrti Londona iz 1993., kao i onim u Oklahoma Cityju iz 1995. godine. Amonijev nitrat bio je i uzrok golemih masivnih eksplozija u Galvestonu u Teksasu iz 1947. godine, kao i u tianjinskoj luci u Kini 2015. godine, uz goleme ljudske žrtve u oba slučaja. Kako se tako zapaljiva tvar našla u skladištu, toliko blizu stambenih četvrti Bejruta?

U rujnu 2013. godine, teretni brod MV Rhosus – u vlasništvu jednog Rusa, registriran na kompaniju u Bugarskoj, koji plovi pod moldavskom zastavom – isplovio je iz Batumija u Gruziji prema Mozambiku. Nosio je teret amonijevog nitrata kojega je kupila Fábrica de Explosivos de Moçambique, firma koja proizvodi komercijalne eksplozive. Brodom je upravljala posada od osmero Ukrajinaca i dva Rusa, koja se ukrcala na brod ne znajući da ga je prethodna posada napustila u znak prosvjeda zbog neisplaćenih nadnica.

Kada je vlasnik Rhosusa prisilio posadu da dodatno zaustavi brod u Bejrutu kako bi se ukrcalo još tereta, libanonski službenici zaplijenili su brod zbog kršenja standarda Međunarodne pomorske organizacije (International Maritime Organization, IMO) neplaćanjem naknadi, među kojima su i lučke pristojbe. Brodove je moguće „zadržati“ ako nemaju potrebnu papirologiju, ako ih se smatra nesigurnima ili ugrozom po okoliš, ili kao osiguranje isplate nepodmirenih dugovanja, među ostalim razlozima.

Vlasnik broda Igor Grechushkin registrirao je svoje plovilo u Moldaviji, gdje je registar brodova opušteniji od većine drugih mjesta po pitanju primjenjivanja radnih, zdravstvenih, sigurnosnih i okolišnih regulacija. Otvorene registre poput ovih smatra se „pogodnim zastavama“, u kojima brod plovi pod zastavom zemlje iz koje ne dolazi njegov vlasnik.

Pogodne zastave prvi puta su osmislili američki odvjetnici u satelitskim državama poput Paname, Liberije i Hondurasa. Veliki dio profita nekih od najvećih otvorenih registara odlazi izvan tih država privatnim kompanijama u SAD-u. Prema američkom esejistu Johnu McPheeju, „pogodnost“ ovih „pogodnih zastava“ sastoji se u tome da je moguće „izbjeći plaćanje poreza, u značajnom mjeri ignorirati troškove osiguranja, te isplaćivati trgovačkim pomorcima privučenima iz bilo kojeg dijela svijeta nadnice koje su atraktivne vlasnicima brodova.“

Kada je Grechushkin shvatio koliko bi ga zapljena Rhosusa mogla koštati, započeo je postupak bankrota i efektivno napustio brod i njegovu posadu. Mozambički primatelji pošiljke amonijevog nitrata također su se odrekli tereta.

Vlasnici napuštaju brodove zabrinjavajućom učestalošću, nerijetko kako bi izbjegli plaćanje nadnica koje duguju posadi. Štoviše, to se događa toliko često da Svjetska organizacija rada (International Labour Organization, ILO) vodi bazu podataka o napuštenim moreplovcima. Ponekad se teret napuštenog broda prodaje na dražbi kako bi se namirili vjerovnici, neplaćene nadnice posade, ili troškovi čišćenja i škartiranja.

U Libanonu nije došlo do preprodaje tereta, a vlasti su onemogućile četvorici pomoraca da siđu s broda bez zamjenske posade. Kapetan i preostali članovi posade ostavljeni su na brodu koji je i dalje nosio svoj eksplozivni teret, gotovo godinu dana, bez nadnica i pristupa elektroničkoj komunikaciji, dok su se zalihe hrane i goriva pomalo smanjivale.

Posada Rhosusa u suštini je postala talac pregovora između libanonskih lučkih vlasti – koje nisu htjele preuzeti odgovornost za opasni teret koji se nalazio na brodu – i vlasnika broda. U kolovozu 2014. godine, libanonski sud naložio je puštanje pomoraca, a teret od 2750 tona amonijevog nitrata naknadno je premješten s plovila u skladište u bejrutskoj luci.

Iako je većina Libanonaca i Libanonki opravdano zgranuta nekompetentnošću libanonskih vlasti, krivnju treba svaliti i na smrtonosno poslovanje međunarodnog pomorskog kapitala.

Nisu sve zemlje na svijetu potpisnice međunarodnih pomorskih ugovora kojima se reguliraju radni uvjeti i opasni teret. Čak i da jesu, mnoge države ne raspolažu potrebnim resursima da podnesu odštetne zahtjeve protiv beskrupuloznih brodarskih kompanija. Nadalje, međunarodni sporovi između vlada i stranih investitora rijetko se presuđuju u korist vlada.

Pogodne zastave, u osnovi alat offshoringa kojemu je namjera zaštititi kapital, omogućuju nesigurnim brodovima da plove s posadama koje su izložene pljačkama njihovih beskrupuloznih zapošljavatelja. Čak i najbogatije brodarske kompanije na svijetu, koje imaju sjedišta u Europi i Istočnoj Aziji, vješaju na svoje brodove zastave otvorenih registara kako bi uštedjele na nadnicama, porezima i osiguranju.

Uklanjanje ovih odredbi o offshoringu, ukidanje pogodnih zastava, i revizija mehanizama arbitraže koji toliko često postavljaju pomorce i manje moćne države u nepovoljnu poziciju, tek su prvi koraci prema adresiranju malverzacija koje su proizvele tragediju koja se dogodila u utorak. Prašina se sliježe nad Bejrutom, ali čeka nas još mnogo posla za obaviti.