Milenij TV komedije

Mogu li televizijske serije, čak i kada nemaju revolucionarne pedagoške sadržaje i eksplicitno kritičke poruke, prikazati aspekte žuljajuće stvarnosti tako da ipak usmjeravaju prema uvidima kako puno toga s našim društvima nije u redu i kako bi sve moglo biti drugačije? Autor ukazuje na društveno-relevantne kritičke proplamsaje nekolicine popularnih humorističnih serija, koje ne nude samo zrcalni prikaz napetosti i užasa kapitalističke realnosti, već upotrebom duhovitosti, ironije, često i apsurda, uspijevaju naslutiti alternativne naboje strategija za očuvanje zajednice, javnih dobara, te praksi i ponašanja mimo sveopće komercijalizacije života.

Pročelje zgrade koja se koristi za vanjske kadrove puba u humorističnoj seriji It's Always Sunny in Philadelphia, Los Angeles, SAD, 15. travnja 2012. godine (izvor: Tony Hoffarth @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Televizijske serije istovremeno su intiman i socijalizacijski popkulturni proizvod. Relativno su lako dostupne, dugo traju, prikazuju život kakvim ga zamišljaju autori odnosno nameću oglašivači i producenti, te stvaraju ili reproduciraju norme i obrasce ukusa, etike i društvenosti. Nulte, desete i sada dvadesete unijele su bitne promjene u samosvijesti televizijske produkcije, manifestirajući se kao doba interneta, još uvijek dominantne, mada nagrižene američke kulturne hegemonije, ali i prve generacije koja nužno gleda na pop-kulturu kao povijesni tijek, a ne samo aktualni trenutak.
 
Domena televizijske komedije, sitcoma, žanra koji vrlo uspješno uvlači u svoj svijet i u kojem isti likovi iz godine u godinu doživljavaju nove situacije te kroz humor simulira način na koji se ljudi u stvarnosti suočavaju s apsurdom, ali i daje prostor kritici te iste stvarnosti, u novom se tisućljeću osobito profilirala kao sofisticirani kritički umjetnički žanr.
 
Iako u ovom izboru nema „revolucionarnih“ serija s jasnom, drugačijom agendom i vizijom budućnosti, a neke su i jasno priklonjene promašenim politikama i ideologijama, njihov kritički doprinos je u prikazu realne svakodnevice, strukturirane također realnim epizodama apsurda. Životnost stvarnosti i neadekvatnost okvira u kojima se ista odvija tako su opetovano paralelno afirmirani, sugerirajući da je možda moguće urediti društvo drugačije, primjerice s naglaskom na empatiju i kreativnost koje izbijaju i u najrepresivnijim i ponižavajućim (kapitalističkim) okolnostima koje serije prikazuju.
 
Potrebno je ukratko preliminarno adresirati četiri kritike koje bi mogle biti usmjerene pozicioniranju TV komedije u ovakav analitički okvir, kao i samom konkretnom izboru serija:
 
Lijeva kritika – Višedesetljetni prijepori oko progresivnosti ili reakcionarnosti pojedinih umjetničkih formi i poetika, u kojima značajnu ulogu imaju i sukobi društveno kontingentnih blokova ukusa, možda u konačnici nisu korisni za formiranje širih materijalnih koalicija i manje su analitički plodni od osvrta na političku ekonomiju, povijest ili geopolitiku.
 
Dijelom se slažem, ali smatram da je prepoznavanje kulturnih konfiguracija s transformativnim potencijalom i dalje važan dio praktičnog i heurističkog rada ljevice. Ako su televizijske serije postale „pametnije“ u smislu da sustavno prepoznaju nepravednost i proizvoljnost materijalnih odnosa moći, kritiziraju vlastitu poziciju i istražuju alternativne modele društvenosti, važno je to prepoznati i uključiti se u razgovor kako bi se radilo na obrisima neke nove kontrakulturne hegemonije koja je bitna za bilo koji politički projekt.
 
Desna kritika – Humor je u novom mileniju uništila kabala političke korektnosti, kulturnog marksizma i lgbtq feminizma.
 
Ne slažem se. Humor koji ova perspektiva oplakuje je patrijarhalan, rasistički, heteronormativan, klasistički, fatalistički, protestantski i hijerarhijski. Riječju, dosadan.
 
Kritika reprezentacije – Problematično je što listom i dalje dominiraju bijeli hetero anglosaksonski muškarci tzv. srednje klase s globalnog Sjevera.
 
Slažem se. To je dijelom rezultat ograničenja autora liste, ali velikim dijelom i odraz geopolitičkih i materijalnih okvira kulturne proizvodnje. Nadam se da će s uzletom npr. nigerijske, turske, indijske i korejske produkcije za aktualno desetljeće biti puno jednostavnije napraviti listu s osjetno širim rasponom uvida i reprezentacije.
 
Estetska kritika – Komedije pripadaju banalnijem polu umjetnosti od drama. Početak milenija zapravo pripada televizijskim dramama, koje su autentičnije reflektirale iskustva i promišljanja u tom periodu.
 
Ne slažem se. Profesionalna valorizacija popularne kulture još uvijek pati od autoriteta drame, forme koja dobiva više legitimiteta od struke kao tzv. ozbiljniji žanr. Drama je stoga češće bila podatnija i oportunija forma za aproprijaciju individualističkim i metafizičkim, pa i opskurantističkim narativima koji brišu društvo, povijest i zabavu kao konstitutivne okvire spoznaje i iskustva života.
 
Format za listu je trajanje epizoda od 10 do 30 minuta, s idejom da se publika smije svake dvije do tri minute, što isključuje neke impozantne dramedije perioda kao što su Atlanta, BoJack Horseman, Succession i I May Destroy You. Izbor nije „konačan“, ali svaki pokušaj formiranja referentne liste unutar žanra morao bi uzeti u obzir sljedećih deset serija:


 
Jedna od prvih suvremenih telezivijskih komedija, u kojoj su postavljene tematske preokupacije cijele ere: opscena moć i komfor pobjednika kapitalizma, američki imperijalizam (konkretno, rat u Iraku), petnaest minuta slave, odnosno reality show kao implicitna normativna referenca stvarnom životu. Na razini forme, serija se služi ironičnom naracijom kako bi podcrtala glavni emocionalni motiv svakog od članova dinastije poslovnog carstva Bluth: potrebu da ih se prepozna, vidi, da ih netko gleda i prati.
   
Dok je Arrested Development pratio visoko društvo distanciranom naracijom, The Office (prvo u britanskoj, a potom i američkoj verziji) prepušta svojim akterima, predstavnicima_ama bezbrojnih radnika bullshit poslova, da sami sebi i svijetu objasne zašto rade stvari koje rade. Još jedan format preuzet iz reality showa, gdje se natjecatelji bore za naklonost publike, pokušavajući dati humaniji smisao kontekstu čiste borbe za zaradu odnosno preživljavanje, također je rezonirao s tada još novim iskustvom korištenja društvenih mreža. Serija je metaforom rada u uredu (naizgled transgeneracijski primjerenom za prikaz pokušaja dosezanja života srednje klase) anticipirala strategije samoprezentacije i samoobmane koje i danas koriste radnice i radnici ovisni o lajkovima i pratiteljima.
   
Vjerojatno najbolja američka humoristična serija svih vremena nepresušnu inspiraciju crpi iz posve iščašenog svjetonazora sitnog poduzetništva – svete krave modernog društva. Četvero suvlasnika i radnica lokalnog puba osjećaju jedino vlastiti apetit te klasni strah i anksioznost. Za razliku od Seinfelda, preteče serija sociopatije, It’s Always Sunny in Philadelphia duboko je, gotovo formulaično materijalistička u svojoj analizi. Tipovi depriviranog ponašanja u svakoj situaciji uvelike ovise o tome koliki udio u vlasništvu ugostiteljskog objekta ima pojedini lik i koju funkciju u održavanju poslovanja može ili mora preuzeti. Dakle, koliko se osjeća ugroženo i koliko misli da ima prostora za iživljavanje nad drugima. Ova formula ne samo da identificira izvor desnih ideologija, nego ih pokazuje kirurški precizno u svim specifičnim pojavnostima ili barem koliko ih se uspjelo obraditi u dosadašnjih četrnaest sezona.
   
Najkorektnija politička propaganda epohe prenamjenjuje metode iz Officea (samoobmanjujuće monologe namijenjene svijetu te samim radnicama i radnicima kako bi se mogli pogledati u ogledalo i sačuvati nešto dostojanstva) u platformu političkih aktera koji artikuliraju svoje vizije svijeta. Sukladno dominantnim shvaćanjima, sindikalni glasovi ne postoje, a libertarijanizam i srednji menadžment prikazani su i pretjerano empatično. No, suštinska poruka – postoji javno dobro i svi ovisimo jedni o drugima – vjerojatno je najbolje što je ovako eksplicitno politička mainstream serija mogla ponuditi u datim okolnostima.
   
Pop-kultura voli prikazivati svijet definiran osobnim ukusom i karakterom, lišen klase, rase i povijesti. Obrazovni sustav, karika u kapitalističkom lancu između „nevinog“ djetinjstva i sirove stvarnosti radnih odnosa, često je korišten imaginarij. Škole, veleučilišta i sveučilišta prikazuju se kao mjesta na kojima ljudi različitih profila stvaraju zajednice naizgled bez materijalne prinude. Community je preokupiran naracijom kao sredstvom kreiranja ove iluzije i naizmjence daje moć pripovijedanja te priče materijalističkom narcisu Jeffu i larpurlartističkom narcisu Abedu. U žanrovski kompetentnom i zaigranom preplitanju tih narativa daju se naslutiti metode očuvanja zajednice primjenjive i u okolnostima klasnih, rasnih, rodnih i generacijskih anksioznosti i konflikata.
   
Kao najbliži pandan Željku Malnaru u američkoj pop-kulturi, Eric Andre posvećuje svoj talk-show destrukciji, ili ogoljivanju samog formata: grozne fore, neprimjereno otkrivanje intime, prazne govorancije, konfuzna estetika, seks i nasilje. Ideja rada u popularnoj industriji tako se pankerski prokazuje kao hormonalno nedorastao i egzistencijalno prekaran košmar u kojem je ipak moguće izgraditi neki vlastiti svijet, koji liči na nešto proživljeno, pod uvjetom da se aktivno obezvrjeđuju konvencije i održava atmosfera autentičnog propitivanja samog sebe u razgovoru sa širim svijetom.
   
Nathan Fielder utjelovljuje marketinške stručnjake, vrijedne operativce suvremene kulturne i ekonomske hegemonije, pomažući poduzetnicima da optimiziraju poslovanje. Njegovi su savjeti loša komedija s obzirom da se svode na jeftine trikove koji ne bi preživjeli ikakav javni skrupul odnosno transparentnost, po čemu su slični većini poduzetničkih ideja. Njegova provedba tih savjeta spada u domenu vrhunskog kriminalnog epa, u kojem se borba za sitnu prednost u profitu ostvaruje nizom brižljivo razrađenih mehanizama prevare protiv kojih je jedina obrana vjera da nitko ne bi otišao tako daleko ili barem da bi netko reagirao i zaustavio takvo što. Njegov stil komunikacije s ljudima asocira na žanrovske konvencije prikaza „čudovišta“ u horor filmovima, a budući da je upućenost sudionika u prirodu emisije ambivalentna, čest je osjećaj gledanja snimke zločina. Njegovi emocionalni apeli prema publici, gdje u maniri dječjih crtića, motivacijskih citata i self-help klišeja pokušava konstituirati svoj unutarnji život, duboko guraju cijeli projekt u domenu treša. Ogledalo civilizacije.
   
Kao animirana serija, Rick and Morty može dočarati fantaziju moći življe i jasnije od igranih jer lakše trpi ekstravaganciju. Bogoliki status koji znanstvenici uživaju u geek kulturi utjelovljuje Rick Sanchez, lik koji je hakirao sve galaksije, vremenske linije, dimenzije i načine zabave. Rickovoj ispraznosti i dosadi u početku se pristupalo kroz kritiku njegove emocionalne inteligencije u kontekstu obiteljskog života i prijateljskih odnosa, dok kasnije sezone sve više otkrivaju srodnost Rickovog stava s kolonizatorskim praksama i sentimentima. Autorski razapeta između infantilnog libertarijanizma Justina Roilanda i komunitarijanizma kojem se priklanja Dan Harmon, Rick and Morty je platforma za sukob i ismijavanje ideja koje geek kultura spontano generira i shvaća smrtno ozbiljno.
   
Najzrelija autobiografska serija generacije prati svoj tandem autorica, talentiranih i zainteresiranih za umjetnost, društvene i humanističke znanosti, komediju i dobar život, dok navigiraju prekarnim radom, vezama, drogama i vlastitim prijateljstvom, a u zadnje dvije sezone analiziraju kaos koji su proživjele kako bi se posložile za daljnji razvoj. Kao autentični prikaz života za vrijeme i nakon identitetskog i psihodeličnog tripa, Broad City je mapa introspekcije koja zacrtava put i agendu sazrijevanja, neokaljana artificijelno dugim trajanjem i utoliko promašenim zapletima i idejama. Broad City traje koliko i ono što dokumentira, na autoricama i gledateljstvu je da osvijeste kako dalje i bolje.
   
Ono što je Rick and Morty za moć, Big Mouth je za seks. Animacija dopušta seriji da eksplicitno i prijemčivo pokazuje protkanost požude i pubertetskog formiranja identiteta sa širim društvenim dinamikama, od klimatskih promjena i društvenih mreža do vladajuće oligarhije koja komunicira sa svijetom putem komercijalnih, sponzoriranih sadržaja.





Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2021. godini.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve