Milenij TV komedije

Televizijske serije istovremeno su intiman i socijalizacijski popkulturni proizvod. Relativno su lako dostupne, dugo traju, prikazuju život kakvim ga zamišljaju autori odnosno nameću oglašivači i producenti, te stvaraju ili reproduciraju norme i obrasce ukusa, etike i društvenosti. Nulte, desete i sada dvadesete unijele su bitne promjene u samosvijesti televizijske produkcije, manifestirajući se kao doba interneta, još uvijek dominantne, mada nagrižene američke kulturne hegemonije, ali i prve generacije koja nužno gleda na pop-kulturu kao povijesni tijek, a ne samo aktualni trenutak.

Domena televizijske komedije, sitcoma, žanra koji vrlo uspješno uvlači u svoj svijet i u kojem isti likovi iz godine u godinu doživljavaju nove situacije te kroz humor simulira način na koji se ljudi u stvarnosti suočavaju s apsurdom, ali i daje prostor kritici te iste stvarnosti, u novom se tisućljeću osobito profilirala kao sofisticirani kritički umjetnički žanr.

Iako u ovom izboru nema „revolucionarnih“ serija s jasnom, drugačijom agendom i vizijom budućnosti, a neke su i jasno priklonjene promašenim politikama i ideologijama, njihov kritički doprinos je u prikazu realne svakodnevice, strukturirane također realnim epizodama apsurda. Životnost stvarnosti i neadekvatnost okvira u kojima se ista odvija tako su opetovano paralelno afirmirani, sugerirajući da je možda moguće urediti društvo drugačije, primjerice s naglaskom na empatiju i kreativnost koje izbijaju i u najrepresivnijim i ponižavajućim (kapitalističkim) okolnostima koje serije prikazuju.

Potrebno je ukratko preliminarno adresirati četiri kritike koje bi mogle biti usmjerene pozicioniranju TV komedije u ovakav analitički okvir, kao i samom konkretnom izboru serija:

Dijelom se slažem, ali smatram da je prepoznavanje kulturnih konfiguracija s transformativnim potencijalom i dalje važan dio praktičnog i heurističkog rada ljevice. Ako su televizijske serije postale „pametnije“ u smislu da sustavno prepoznaju nepravednost i proizvoljnost materijalnih odnosa moći, kritiziraju vlastitu poziciju i istražuju alternativne modele društvenosti, važno je to prepoznati i uključiti se u razgovor kako bi se radilo na obrisima neke nove kontrakulturne hegemonije koja je bitna za bilo koji politički projekt.

Desna kritika – Humor je u novom mileniju uništila kabala političke korektnosti, kulturnog marksizma i lgbtq feminizma.

Ne slažem se. Humor koji ova perspektiva oplakuje je patrijarhalan, rasistički, heteronormativan, klasistički, fatalistički, protestantski i hijerarhijski. Riječju, dosadan.

Slažem se. To je dijelom rezultat ograničenja autora liste, ali velikim dijelom i odraz geopolitičkih i materijalnih okvira kulturne proizvodnje. Nadam se da će s uzletom npr. nigerijske, turske, indijske i korejske produkcije za aktualno desetljeće biti puno jednostavnije napraviti listu s osjetno širim rasponom uvida i reprezentacije.

Ne slažem se. Profesionalna valorizacija popularne kulture još uvijek pati od autoriteta drame, forme koja dobiva više legitimiteta od struke kao tzv. ozbiljniji žanr. Drama je stoga češće bila podatnija i oportunija forma za aproprijaciju individualističkim i metafizičkim, pa i opskurantističkim narativima koji brišu društvo, povijest i zabavu kao konstitutivne okvire spoznaje i iskustva života.

Format za listu je trajanje epizoda od 10 do 30 minuta, s idejom da se publika smije svake dvije do tri minute, što isključuje neke impozantne dramedije perioda kao što su Atlanta, BoJack Horseman, Succession i I May Destroy You. Izbor nije „konačan“, ali svaki pokušaj formiranja referentne liste unutar žanra morao bi uzeti u obzir sljedećih deset serija:

Jedna od prvih suvremenih telezivijskih komedija, u kojoj su postavljene tematske preokupacije cijele ere: opscena moć i komfor pobjednika kapitalizma, američki imperijalizam (konkretno, rat u Iraku), petnaest minuta slave, odnosno reality show kao implicitna normativna referenca stvarnom životu. Na razini forme, serija se služi ironičnom naracijom kako bi podcrtala glavni emocionalni motiv svakog od članova dinastije poslovnog carstva Bluth: potrebu da ih se prepozna, vidi, da ih netko gleda i prati.

Dok je Arrested Development pratio visoko društvo distanciranom naracijom, The Office (prvo u britanskoj, a potom i američkoj verziji) prepušta svojim akterima, predstavnicima_ama bezbrojnih radnika bullshit poslova, da sami sebi i svijetu objasne zašto rade stvari koje rade. Još jedan format preuzet iz reality showa, gdje se natjecatelji bore za naklonost publike, pokušavajući dati humaniji smisao kontekstu čiste borbe za zaradu odnosno preživljavanje, također je rezonirao s tada još novim iskustvom korištenja društvenih mreža. Serija je metaforom rada u uredu (naizgled transgeneracijski primjerenom za prikaz pokušaja dosezanja života srednje klase) anticipirala strategije samoprezentacije i samoobmane koje i danas koriste radnice i radnici ovisni o lajkovima i pratiteljima.

Vjerojatno najbolja američka humoristična serija svih vremena nepresušnu inspiraciju crpi iz posve iščašenog svjetonazora sitnog poduzetništva – svete krave modernog društva. Četvero suvlasnika i radnica lokalnog puba osjećaju jedino vlastiti apetit te klasni strah i anksioznost. Za razliku od Seinfelda, preteče serija sociopatije, It’s Always Sunny in Philadelphia duboko je, gotovo formulaično materijalistička u svojoj analizi. Tipovi depriviranog ponašanja u svakoj situaciji uvelike ovise o tome koliki udio u vlasništvu ugostiteljskog objekta ima pojedini lik i koju funkciju u održavanju poslovanja može ili mora preuzeti. Dakle, koliko se osjeća ugroženo i koliko misli da ima prostora za iživljavanje nad drugima. Ova formula ne samo da identificira izvor desnih ideologija, nego ih pokazuje kirurški precizno u svim specifičnim pojavnostima ili barem koliko ih se uspjelo obraditi u dosadašnjih četrnaest sezona.

Najkorektnija politička propaganda epohe prenamjenjuje metode iz Officea (samoobmanjujuće monologe namijenjene svijetu te samim radnicama i radnicima kako bi se mogli pogledati u ogledalo i sačuvati nešto dostojanstva) u platformu političkih aktera koji artikuliraju svoje vizije svijeta. Sukladno dominantnim shvaćanjima, sindikalni glasovi ne postoje, a libertarijanizam i srednji menadžment prikazani su i pretjerano empatično. No, suštinska poruka – postoji javno dobro i svi ovisimo jedni o drugima – vjerojatno je najbolje što je ovako eksplicitno politička mainstream serija mogla ponuditi u datim okolnostima.

Pop-kultura voli prikazivati svijet definiran osobnim ukusom i karakterom, lišen klase, rase i povijesti. Obrazovni sustav, karika u kapitalističkom lancu između „nevinog“ djetinjstva i sirove stvarnosti radnih odnosa, često je korišten imaginarij. Škole, veleučilišta i sveučilišta prikazuju se kao mjesta na kojima ljudi različitih profila stvaraju zajednice naizgled bez materijalne prinude. Community je preokupiran naracijom kao sredstvom kreiranja ove iluzije i naizmjence daje moć pripovijedanja te priče materijalističkom narcisu Jeffu i larpurlartističkom narcisu Abedu. U žanrovski kompetentnom i zaigranom preplitanju tih narativa daju se naslutiti metode očuvanja zajednice primjenjive i u okolnostima klasnih, rasnih, rodnih i generacijskih anksioznosti i konflikata.

Kao najbliži pandan Željku Malnaru u američkoj pop-kulturi, Eric Andre posvećuje svoj talk-show destrukciji, ili ogoljivanju samog formata: grozne fore, neprimjereno otkrivanje intime, prazne govorancije, konfuzna estetika, seks i nasilje. Ideja rada u popularnoj industriji tako se pankerski prokazuje kao hormonalno nedorastao i egzistencijalno prekaran košmar u kojem je ipak moguće izgraditi neki vlastiti svijet, koji liči na nešto proživljeno, pod uvjetom da se aktivno obezvrjeđuju konvencije i održava atmosfera autentičnog propitivanja samog sebe u razgovoru sa širim svijetom.

Nathan Fielder utjelovljuje marketinške stručnjake, vrijedne operativce suvremene kulturne i ekonomske hegemonije, pomažući poduzetnicima da optimiziraju poslovanje. Njegovi su savjeti loša komedija s obzirom da se svode na jeftine trikove koji ne bi preživjeli ikakav javni skrupul odnosno transparentnost, po čemu su slični većini poduzetničkih ideja. Njegova provedba tih savjeta spada u domenu vrhunskog kriminalnog epa, u kojem se borba za sitnu prednost u profitu ostvaruje nizom brižljivo razrađenih mehanizama prevare protiv kojih je jedina obrana vjera da nitko ne bi otišao tako daleko ili barem da bi netko reagirao i zaustavio takvo što. Njegov stil komunikacije s ljudima asocira na žanrovske konvencije prikaza „čudovišta“ u horor filmovima, a budući da je upućenost sudionika u prirodu emisije ambivalentna, čest je osjećaj gledanja snimke zločina. Njegovi emocionalni apeli prema publici, gdje u maniri dječjih crtića, motivacijskih citata i self-help klišeja pokušava konstituirati svoj unutarnji život, duboko guraju cijeli projekt u domenu treša. Ogledalo civilizacije.

Kao animirana serija, Rick and Morty može dočarati fantaziju moći življe i jasnije od igranih jer lakše trpi ekstravaganciju. Bogoliki status koji znanstvenici uživaju u geek kulturi utjelovljuje Rick Sanchez, lik koji je hakirao sve galaksije, vremenske linije, dimenzije i načine zabave. Rickovoj ispraznosti i dosadi u početku se pristupalo kroz kritiku njegove emocionalne inteligencije u kontekstu obiteljskog života i prijateljskih odnosa, dok kasnije sezone sve više otkrivaju srodnost Rickovog stava s kolonizatorskim praksama i sentimentima. Autorski razapeta između infantilnog libertarijanizma Justina Roilanda i komunitarijanizma kojem se priklanja Dan Harmon, Rick and Morty je platforma za sukob i ismijavanje ideja koje geek kultura spontano generira i shvaća smrtno ozbiljno.

Najzrelija autobiografska serija generacije prati svoj tandem autorica, talentiranih i zainteresiranih za umjetnost, društvene i humanističke znanosti, komediju i dobar život, dok navigiraju prekarnim radom, vezama, drogama i vlastitim prijateljstvom, a u zadnje dvije sezone analiziraju kaos koji su proživjele kako bi se posložile za daljnji razvoj. Kao autentični prikaz života za vrijeme i nakon identitetskog i psihodeličnog tripa, Broad City je mapa introspekcije koja zacrtava put i agendu sazrijevanja, neokaljana artificijelno dugim trajanjem i utoliko promašenim zapletima i idejama. Broad City traje koliko i ono što dokumentira, na autoricama i gledateljstvu je da osvijeste kako dalje i bolje.

Ono što je Rick and Morty za moć, Big Mouth je za seks. Animacija dopušta seriji da eksplicitno i prijemčivo pokazuje protkanost požude i pubertetskog formiranja identiteta sa širim društvenim dinamikama, od klimatskih promjena i društvenih mreža do vladajuće oligarhije koja komunicira sa svijetom putem komercijalnih, sponzoriranih sadržaja.