Radne žene traže svoj glas

Prema TV-seriji Mrs. America, koja se krajem rujna natjecala za nagradu Emmy u čak pet kategorija, Phyllis Schlafly i konzervativni ženski pokret koji je predvodila organiziranim su djelovanjem blokirale ratifikaciju Amandmana o jednakim pravima (Equal Rights Amendment, ERA) tijekom 1970-ih. Usko uokvirena kao sukob titana – Schlafly s jedne strane, a feminističke ikone poput Glorije Steinem, Belle Abzug i Shirley Chisholm s druge – ova serija u produkciji Hulua ignorira ulogu koju su odigrale osiguravajuća industrija i druge velike korporacije kojima bi ratifikacija Amandmana bila uzrokovala gubitke. Serija izostavlja još jednu jednako važnu priču – priču o milijunima zaposlenih žena koje su se samoorganizirale na radnim mjestima.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća imali ste osjećaj da žene svih zanimanja stvaraju svoje organizacije. Ove grupe pokrenule su prijelomne sudske tužbe, iskoristivši uredbe agencija poput Komisije za jednakost pri zapošljavanju (Equal Employment Opportunity Commission, EEOC) i Ureda za poštivanje saveznih ugovora (Office of Federal Contract Compliance, OFCCP). Tajnice, medicinske sestre, stjuardese i druge sudjelovale su u bitci, ali ona se nije odvijala na feminističko-antifeminističkoj liniji i rijetko kad su se fokusirale na Amandman o jednakim pravima. Razvile su vlastiti jezik rodne ravnopravnosti, koji je bio prirodniji ženama koje bi regrutirale, od kojih su se mnoge distancirale od Pokreta za oslobođenje žena.

Doseg novog pokreta bio je zapanjujuć: tu je bila organizacija 9do5 (9to5) za administrativne radnice, Stjuardese za ženska prava (Stewardesses for Women’s Rights), organizacija žena u rudarstvu pod imenom Projekt zapošljavanja u ugljenokopima (Coal Employment Project, CEP), Žene u bankarstvu (Women in Banking), Nadnice za kućanski rad (Wages for Housework) i organizacija za seksualne radnice – COYOTE, akronim za Call Off Your Old Tired Ethics (Opozovite svoju izlizanu etiku). Tri tisuće sindikalistkinja sastalo se u Chicagu 1974. godine i stvorilo Koaliciju sindikalistkinja (Coalition of Labor Union Women, CLUW). U javnom sektoru i bolnicama, u kojima dominiraju žene, ubrzalo se sindikalno organiziranje. Radne žene pronalazile su svoj glas i koristile svoju kolektivnu moć.

Dok je većina pažnje javnosti bila usmjerena na srednjostrujaški ženski pokret, borba za ravnopravnost odvijala se u neočekivanim društvenim zakutcima. Primjerice, u ugljenokopima. Betty Jean Hall bila je mlada odvjetnica kada joj se obratila ekološka skupina za zabranu površinskog rudarenja i zatražila od nje da istraži krše li rudarske kompanije Izvršnu odredbu 11246, koja propisuje afirmativnu akciju federalnih izvođača radova. Itekako su je kršili: Hall je otkrila kako su muškarci činili 99,8 posto radnika u ugljenokopima, a u cjelokupnoj branši 97,8 posto svih zaposlenih, uključujući i tajnike i administrativne djelatnike.

Hall je započela Projekt zapošljavanja u ugljenokopima 1977. godine, a sljedeće je godine OFCCP-u podnijela pritužbu protiv 153 rudarske kompanije, koje su predstavljale više od polovice ove industrije. OFCCP je odlučio istražiti slučaj te je prva velika nagodba postignuta kasnije te iste godine, s Consolidated Coal Company. Uslijed javne pozornosti pojavile su se žene koje su bile odbijene pri pokušaju zapošljavanja u rudarskoj industriji, a CEP ih je organizirao u lokalne podružnice, od Wyominga do Zapadne Virginije, kako bi se zalagale za više radnih mjesta i međusobno se podupirale.

Već su unutar rudarskog sektora skupine bile raznolike. Kao što se Hall nedavno prisjetila, „Dame rudarke iz Utaha (The Lady Miners of Utah) organizirale su akciju prikupljanja sredstava prodajući objed sudionicima natjecanja u spašavanju iz rudnika. Rudarke Pennsylvanije (The Women Miners of Pennsylvania) ni mrtve same sebe ne bi nazvale ‘damama rudarkama’. Njihova ideja humanitarne akcije bila je kartaška zabava u stražnjoj prostoriji neke krčme. U Alabami su rudarke uglavnom bile Crne žene koje su stasale uz Pokret za ljudska prava. U Zapadnoj Virginiji i istočnom Kentuckyju radilo se o ženama iz brdskih područja, dok je pripadnica manjinskih zajednica bilo vrlo malo.“

Postigle su mnogo toga za kratko vrijeme. Do 1981. godine, priča mi Hall, među radništvom u rudnicima bilo je gotovo 10 posto žena. Rosalyn Pelles, dugogodišnja borkinja za radnička i ljudska prava, 1970-ih je bila organizatorica u tvornici tekstila u Sjevernoj Karolini. Radila je kao namotavačica konca, posao koji su uglavnom obavljale nebijele žene. „One s kojima sam radila nisu razmišljale o Amandmanu,“ nastavlja ona. „Nisu ni znale za njega. To nije bila tema na Konferenciji južnjačkog kršćanskog vodstva (Southern Christian Leadership Conference, SCLC). O tome se nije pričalo u crkvi, na roditeljskim sastancima, u Jetu ili Ebonyju. Kao Crna žena i samohrana majka sa slabo plaćenim poslom, morala sam se za mnogo toga izboriti prije nego što sam se mogla baviti Amandmanom. Mobilizirale_i smo se oko pitanja uvjeta na radnom mjestu.“

Fokusiranje na to pitanje imalo je odjeka. Kao što je Pelles objasnila, „Iako je rasizam postojao izvan tvorničkih vrata, u tvornici su ljudi bili donekle ujedinjeni. Nisu odlazili u kućne posjete, ali bili su otvoreni prema nadilaženju razlika kada bi izgradili odnos. Možete prijeći preko pogrdnih imena ako se fokusirate na ono što vas povezuje. Izvojevale smo pobjede po pitanju zaštite na radu – izborile smo smanjivanje visokih temperatura i količine pamučne prašine u tvornici, preuzele smo kontrolu nad ubrzavanjem proizvodnje, izborile smo se za pravo da napustimo proizvodnu traku ako se razbolimo – i fleksibilniji dopust. Tamo sam zaista naučila kako biti organizatorica.“

Bila sam dio pokreta kao osnivačica 9do5, organizacije administrativnih službenica koja je inspirirala popularni film iz 1980. godine i himnu Dolly Parton istoga naziva. Zaposlila sam se kao službenica 1970. godine, kao i svaka treća radna žena u to vrijeme. Nisam namjeravala biti organizatorica, ali posvuda oko mene potiho su kiptjele radnice iz ureda. Marilynin šef nije se mogao sjetiti njezinog imena. Charlottin šef, koji je bio nekoliko desetljeća mlađi od nje, nazivao ju je svojom „curom“. Fran nije promaknuta jer ju je pretekla nova osoba na poslu, muškarac. Sheryl je bila ponosna što radi u uredu u kojem se očekivalo da se lijepo odijeva, da bi na koncu otkrila da bi više novca zaradila u tvornici.

Kada sam zajedno s drugim aktivistkinjama sazvala sastanak, žene poput Marilyn, Charlotte, Fran i Sheryl odazvale su se u velikom broju. Pokret 9do5 glasno je odjeknuo Bostonom 1973. godine, započevši mitingom održanim u središnjici Kršćanske udruge mladih žena (Young Women’s Christian Association, YWCA) na kojem se okupilo 150 žena. Do kraja desetljeća dvadeset organizacija djelovalo je diljem zemlje unutar mreže organizacija 9do5, zajedno sa sestrinskim sindikatom naziva Okrug 925 (District 925) Međunarodnog sindikata uslužnih djelatnika (Service Employees International Union, SEIU).

Novi dokumentarni film Oskarom nagrađivanih filmaša Julie Reichert i Stevena Bognara udahnuo je život tom zanemarenom dijelu povijesti. Kroz niz intervjua sa sudionicima pokreta i uz korištenje arhivskih snimki, 9do5: Priča o jednom pokretu (9to5: The Story of a Movement) razlaže karakteristike naše organizacijske metode – grassroots, transformativna na osobnoj razini, organski feministička, ali ne i doktrinarna, temeljena na izgradnji moći žena kao radnica. Kako se prisjeća Mary Jung, organizatorica iz ogranka u Clevelandu, „Žene u [našoj organizaciji] smatrale su se mejnstrimom. Nisu se smatrale feministkinjama, ali zapravo su vjerovale u iste stvari kao i feministkinje.“

Renia Clay, članica ogranka u Atlanti, opisuje kako su ona i druge žene izgradile rasno raznoliku organizaciju baziranu na članstvu. „Mislim da je to zaslužna Verna Barksdale [organizatorica u 9do5]. Kada bi vas zvala na sastanak, tražila je da nešto donesete – čips, kekse – jer biste se tako obvezali doći. Uvijek bi uparila Crnu i bijelu osobu, ili mladu osobu i nekog starijeg, a to je pomoglo da se razviju odnosi unutar organizacije. Nitko ne vjeruje da mu želite pomoći ako s tom osobom ne razgovarate, ne zovete ju na ručak, ako se djeca te osobe ne igraju s vašom djecom.“

Povjesničarka Lane Windham u filmu sumira društveni utjecaj pokreta: „Žene koje su bile dijelom 9do5 izgradile su vlastitu vrstu feminizma. Bio je to feminizam na radnom mjestu. I bio je moćan. Postojao je čitav pokret radnih žena koji je planuo poput požara.“

Ove žene i njihove organizacije kumovale su velikim promjenama. Čitav niz pravnih pobjeda ženama je otvorio vrata ključnih ekonomskih sektora, primjerice značajna nagodba Komisije za jednakost pri zapošljavanju s kompanijom AT&T, najvećim nacionalnim poslodavcem, u vrijednosti od 45 milijuna američkih dolara; nagodba s devet proizvođača čelika vrijedna 31 milijun dolara; te s General Electrics, od gotovo 30 milijuna dolara. Zagovornice su svoje ciljeve postizale putem direktne organizacije na pojedinačnim radnim mjestima. Prema Windham: „Žene su [1970-ih godina] pokretale novi val pokušaja sindikalnog organiziranja.“ I promijenile su sliku žene kao radnice za sve nadolazeće generacije.

Naziv Schlaflyjne organizacije STOP ERA sadržavao je akronim za Stop Taking Our Privileges (Prekinite ukidati naše privilegije). Organizacija jest zaustavila ERA i postavila okvire antifeminističkog protuudara koji je potpirio djelovanje sve brojnijeg konzervativnog pokreta. No, taj je pokret zaobišao rastući broj pobunjenih radnih žena, koje svoje živote nisu poimale kao privilegirane te su se umjesto toga organizirale kako bi izgradile moć na radnom mjestu.

9do5: Priča o jednom pokretu prikazuje kako su se žene diljem klasa i rasa ujedinile kako bi pokrenule promjene na radnom mjestu. Odjek njihove borbe čuje se i danas, u novom valu organiziranog djelovanja prosvjetnih radnica, radnica koje skrbe o djeci, radnica u kućanstvu i u djelatnostima pripremanja i usluživanja hrane. Dok proživljavamo još jedno nestalno doba, ove radne žene izvor su nade i snage za progresivne promjene.