Društvena temporalnost estetskih formi

O simboličkim, ideološkim i klasnim dimenzijama arhitekture odnosno razlikama između suvremenih tendencija gradnje i dizajna te brutalističkih građevina iz ere socijalne države, kao i produkcijskim te konzumacijskim modelima popularne kulture i drugih kulturno-umjetničkih praksi razgovarali smo s teoretičarem i urednikom kulturne rubrike britanskog časopisa Tribune Owenom Hatherleyjem.

Klub Rusakov u Moskvi, prije i poslije restauracije, 17. veljače 2008. (dolje lijevo, izvor, preuzeto prema Creative Commons licenci), 5. srpnja 2008. (gore lijevo, izvor, preuzeto prema Creative Commons licenci), 7. lipnja 2016. (gore desno, izvor, preuzeto prema Creative Commons licenci; i dolje desno, izvor, preuzeto prema Creative Commons licenci)

Osim utilitarne, arhitektura obuhvaća simboličku, ideološku i klasnu dimenziju. Na koji način korespondiraju navedene razine i kako se kroz suvremenu arhitekturu, u odnosu na ranije periode, zrcale klasne podjele u društvu?

Zanimljivo je govoriti o klasnoj dimenziji arhitekture zato što je ona puno profesionaliziranija od likovne, glazbene i filmske umjetnosti, kao i od većine umjetničkih formi, iako one imaju i svoje strukovne organizacije. Arhitektonska profesije često se prema laicima odnosi na isti način na koji to ponekad čini liječnička struka. Dakle, arhitektura je u određenom smislu vrlo buržoaska profesija.
 
Većina arhitekture o kojoj pišem i koju proučavam dolazi iz perioda kada ste opravdano mogli reći da je postojao barem nekakav klasni kompromis, i kada se od arhitektonske profesije tražilo da projektira zgrade koje su uglavnom pratile potrebe ondašnjeg proletarijata. Ovaj je period iznimno zanimljiv, kao i kontradikcije i ideje koje su iz njega proizašle. Često se mogu čuti kritike upućene arhitektima koji žive u kućama izgrađenima u georgijanskom stilu, a tjeraju radničku klasu da stanuje u betonskim distopijama. Ili, nešto možda bliže istini – kritike upućene arhitektima koji bi i sami rado stanovali u betonskim tornjevima, ali ih projektiraju za ljude kojima to nije nužno omiljena ideja.
 
Nema sumnje da je još od 1980-ih tome sve manje tako. Umjesto toga, pokušavalo se postići da arhitektura komunicira na populistički način. Čini mi se da je i taj trend u nekim mjestima u Ujedinjenom Kraljevstvu počeo jenjavati, iako je svojevremeno bio vrlo dominantan kao projekt stvaranja ikoničke arhitekture kojoj je namijenjena poprilično instrumentalna uloga u procesima brendiranja gradova. Takav pristup umnogome podsjeća na arhitekturu 19. stoljeća, koja je počivala na svojevrsnom simbolizmu i negaciji ideje da bi arhitektura trebala služiti konkretnoj funkciji, i umjesto toga postaje bliži ideji o arhitekturi kao nekom izvoru identiteta.
 

U članku „Design for the One Percent“ Alex Cocotas tvrdi da popularni trendovi u modernoj arhitekturi favoriziraju masivne projekte, visoko estetizirana ostvarenja, pri čemu je nejasno kakva je korist od njihovih elitnih prerogativa za najveći dio stanovništva. Gdje tražiti objašnjenje ove tendencije – možemo li ga svesti na estetske turbulencije ili su implicirani i drugi faktori?

Nisam sasvim siguran da je arhitektura danas primarno usmjerena na mega-projekte. Zapravo, čini se da se trenutno u velikoj mjeri temelji na fragmentaciji. Primjerice, danas je izgradnja ogromnog kompleksa kao što je Novi Beograd potpuno nezamisliva, i to ne samo u Beogradu, već i u ostalim europskim zemljama. Naravno, kao što su to i mnogi historičari naglasili, sam Novi Beograd još uvijek nije dovršen i nedostaje mu čitav niz stvari, iako je i kao takav ogromnih razmjera.
 
Projekt Beograd na vodi, protiv kojega se s pravom dosta prosvjeduje, minijaturan je u usporedbi s Novim Beogradom – otprilike 20 puta manji. Prema standardima europskog urbanizma 21. stoljeća, to zaista jest prenapuhani mega-projekt, koji zauzima poprilično veliko područje. Međutim, prema standardima iz 1960-ih je sitan.
 
Također, skeptičan sam oko članka čiji autor, razmatrajući pitanje ikoničke arhitekture i dizajna za 1%, na nekoj razini tvrdi da „ne možemo imati ništa lijepo“. Primjerice, dovodi u pitanje izgradnju operne kuće u Guangzhou, koja ne bi trebala biti prijeporna. Njegova se argumentacija temelji na binarnosti – ili ćemo graditi stambene zgrade kako bismo riješili stambenu krizu, ili raskošne zgrade za kulturno oplemenjivanje 1%. Time se implicira da 99% nije zainteresirano za kulturu, a opreka između korisnosti i rasipništva u ovakvim se argumentima uspostavlja na vrlo nedijalektički način.
 
Suvremena arhitektura umnogočemu proizlazi iz perioda u kojem se naglašavala ekskluzivnost. U tom smislu možemo govoriti da je arhitektura na neki način bila projektirana za 1%, što zapravo počinje slabiti kao estetika, iako ne nužno i kao politika.
 
London je u tom pogledu zanimljiv primjer. Kao i u drugim britanskim gradovima, prihvaćena je ideja o tzv. regeneraciji, što je uglavnom podrazumijevalo izgradnju zgrada iz repertoara ikoničke arhitekture. Dakle, zgrada koje projektiraju arhitekti poput Daniela Libeskinda ili oni koji ih pokušavaju kopirati, ovisno o visini budžeta (najčešće javnog) klijenta.
 
U istočnom Londonu, Salfordu, Nottinghamu ili Middlesbroughu itd., proces bi započeo izgradnjom velikog kulturnog objekta, često u nekadašnjem industrijskom području, koji bi zatim postao komponenta brendiranja grada, s tim da neki gradovi koriste takve objekte i kao svoj zaštitni znak. Njihova funkcija često je imala veze s likovnom umjetnošću, kazalištem ili glazbom – dakle, uglavnom s umjetničkim poljem.
 
To bi potom postalo neka vrsta pilot-projekta za naknadnu stambenu izgradnju, koja je nerijetko bila privatna i nalazila se u središtu kompleksnih financijskih instrumenata koji su nas doveli do duboke stambene krize koju još uvijek proživljavamo. U mnogim se slučajeva radilo o suzdržanijim, jeftinijim verzijama estetike tog kulturnog objekta, dok se na razini dizajna često pokušavala naglasiti svojevrsna ekskluzivnost. U pravilu nije bilo previše referenci na okolnu arhitekturu – dizajnom i planiranjem pokušalo se istaknuti razlike i napraviti radikalni rez s postojećim okruženjem, osobito ako se u blizini nalazila socijalna stanogradnja. U tom smislu mogli smo govoriti o elitističkoj arhitekturi za elitističku politiku.
 
No u proteklih pet godina srednjostrujaška arhitektura u britanskim gradovima postala je mnogo konzervativnija. Javne zgrade (čija je izgradnja u opadanju zbog rezova proračunskih sredstava nakon recesije) i stambeni projekti u velikoj su mjeri suzdržani, monotoni i pravocrtni, i više ne odražavaju „ekskluzivni stil života“. Naime, ove nekretnine oduvijek su se prodavale pod parolom ekskluziviteta – repertoar fraza uključivao je „luksuzne stanove“ i „prekrasne novogradnje“. Međutim, danas ovi luksuzni stanovi i prekrasne novogradnje zapravo poprilično nalikuju socijalnom stanovanju iz 1950-ih ili kućama u nizu iz 19. stoljeća, i puno se više stapaju s pozadinom.
 
Kauzalna veza između ikoničkog dizajna i ekonomske stratifikacije više ne postoji, jer se arhitekti danas očajnički trude da zgrade koje projektiraju ne izgledaju ikonički. Danas je u mejnstrimu, kao i na bijenalima, puno naglašeniji asketski, štedljivi izgled, gotovo neoklasični pristup dizajnu, što skoro pa potiskuje činjenicu da se u svakom drugom pogledu ništa nije promijenilo. Dakle, u Londonu se trenutno grade mnogo trezveniji i pretenciozniji stambeni projekti, koji su još skuplji, ekskluzivniji i nedostižniji za većinu stanovnika i stanovnica Londona od onih koji su se gradili tijekom 1990-ih i 2000-ih.
 

Spominjete razliku između estetskog i političkog u arhitekturi, no nije li estetsko uvijek i političko?

Naravno, ali nikada nisu izravno povezani. Estetske forme često raskidaju s političkim kontekstom u kojem su nastale i to nije nešto nad čime možete imati kontrolu. Primjerice, nedavno sam doznao da je u Moskvi restauriran klub Rusakov, što je vrlo zanimljivo. Radi se o poznatom simbolu konstruktivističke arhitekture i ruske avangarde, kao i ruskog avangardnog društvenog projekta – radničkom klubu koji se nalazi u proleterskom dijelu grada, blizu nekadašnjih radnih pogona.
 
Posjetio sam tu građevinu više puta tijekom godina i dugo je vremena bila zapuštena, a većina prozora prekrivena. No, njezin dizajn je toliko upečatljiv da ju je nemoguće ne prepoznati, neovisno u kakvom se stanju nalazi – primjerice, na jednom uglu neko je vrijeme bio azerbejdžanski restoran, dizajniran u stilu otomanskog kiča. Međutim, prošao sam pored kluba Rusakov prošle godine i ostao zapanjen, jer su ga u potpunosti restaurirali.
 
Stakleni prozori koji su tijekom 1930-ih prekriveni ciglama, sada su otkriveni, a na tri vanjske konzole, koje vizualno definiraju građevinu i služe kao prostori za sjedenje, okrenuti prema njezinoj sredini gdje se nalazi kazališna pozornica, vraćen je originalni slogan: „Sindikati – škola komunizma“. Klub je otvorio moskovski gradonačelnik Sergej Sobjanin iz stranke Jedinstvena Rusija, koja se otvoreno profilira kao neoliberalna i nacional-konzervativna politička formacija. Istovremeno, taj Sobjanin otvara ovu značajnu avangardnu građevinu, restauriranu sve do originalnog slogana o sindikatima kao školi komunizma.
 
Očito se nimalo ne boje da će ona uistinu poslužiti kao škola komunizma, inače je ne bi obnovili, nego uništili kao istinsku političku prijetnju. Dakle, forme se pomiču iz konteksta u kontekst, što ne znači da nemaju politički sadržaj – mogu biti ispunjene svakakvim političkim sadržajem, ali može doći i do duboke promjene na tom planu.
 

Osim što je tretiraju poput mrtvog artefakta, razlog zbog kojega političke elite ne doživljavaju restauraciju takve građevine kao ozbiljnu političku prijetnju vjerojatno je povezan i s time kako pristupaju umjetnosti. Prilikom ovogodišnjeg predstavljanja praksi umjetničkog kolektiva Chto Delat u Zagrebu, njihov član Nikolaj Olejnikov napomenuo je da su u ruskoj javnosti godinama imali poteškoća afirmirati ideju da umjetnost ima političku dimenziju i da bi trebala biti dostupna svima, jer je u dominantnim javnim narativima i među samim elitama umjetnost bila poimana kao nešto glamurozno, uzbudljivo i zapanjujuće, ali ne i politično.

Rekao bih da je važno napomenuti kako postoji razlika između određenog tipa prakse, odnosno intervencije u konkretni trenutak – kao što su to činile avangarde iz 1920-ih ili kao što to na svoj način pokušava učiniti kolektiv Chto Delat – i građevine poput kluba Rusakov, koja sada predstavlja baštinu, a ne praksu. Ona je fiksirana i danas može postati dijelom tradicije. Primjerice, na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara u Sočiju u sklopu ruskog narativa prikazana je i avangarda, dok prije desetak godina vjerojatno ne biste vidjeli ništa slično tome jer avangarda uopće nije bila dio službenog narativa.
 
Postoji zanimljiva priča koju nažalost ne mogu potkrijepiti konkretnom referencom, ali sam je čuo od osobe koja se bavi zaštitom arhitekture u Moskvi. Naime, iz te branše već posljednjih 10-15 godina pokušavaju rastumačiti moskovskim biznismenima i političarima relevantnost ovih građevina, ali ih ova elita ignorira.
 
No, ruski biznismeni i oligarsi na svojim su putovanjima izvan zemlje razgovarali s biznismenima i oligarsima iz Francuske, Britanije i SAD-a, i bili suočeni s pitanjem: „Skupljate li rusku avangardu? Zanima li vas period konstruktivizma?“ Međutim, oni nisu znali ni što to jest, jer su se tek nedavno priključili buržoaziji i nisu još stekli kulturu koju bi navodno trebali imati. Tek su se obračunali sa svojim bivšim poslovnim partnerima i nisu bili svjesni tih stvari, ali su ih postali svjesni, i pokrenuli fondacije za zaštitu avangarde.
 
Restauratorica koja mi je to ispričala kaže da će takve građevine zapravo biti konzervirane i očuvane zato što ovakvi ljudi danas pokreću fondacije koje se bave zaštitom avangarde, obasipajući ih novcem, kako bi na zabavama u Parizu, Londonu i New Yorku, kada ih upitaju „Skupljate li rusku avangardu?“, mogli odgovoriti „Da, štoviše, pokrenuo sam fondaciju za konzervaciju avangarde i nedavno smo obnovili klub Rusakov!“ Dakle, ne doživljavaju to kao prijetnju.
 
S druge strane, kolektiv kao što je Chto delat okuplja veliki broj ljudi koji s priličnom ozbiljnošću pokušavaju produžiti duh određene tradicije kroz praksu, umjesto da je kopiraju kroz proizvodnju predmeta, jer predmeti mogu vrlo lako zadobiti drugo značenje kada ih se stavi u drugačiji kontekst.
 

Brutalizam se najčešće definira kao arhitektonski stil proizišao iz moderne arhitekture u eri socijalne države od 1950-ih do 1970-ih godina, poznat po masivnoj betonskoj izgradnji, koju na ovim prostorima predstavljaju ogromni stambeni kompleksi preostali iz socijalističke prošlosti. U kontekstu aktualne ekonomske krize i krize stanovanja, kako tumačite gentrifikacijske procese i buržoasku aproprijaciju brutalističke arhitekture u Londonu i okolici?

Trenutno postoji veliki interes za brutalizam. Meni je zanimljiv jer je – čak i prije negoli krenemo govoriti o njegovim formalnim karakteristikama – dobio ime dok još nije postojao kao očigledni stilistički trop. Dakle, mnoge od građevina o kojima Reyner Banham 1955. godine govori u eseju „The New Brutalism“, objavljenom u časopisu Arhitectural Review, kao i u knjizi The New Brutalism: Ethic or Aesthetic? iz 1966. godine, danas se ne bi smatralo brutalističkom arhitekturom.
 
Primjerice, kada biste na Facebook grupi The Brutalism Appreciation Society postavile fotografiju škole Hunstanton koju su projektirali Alison i Peter Smithson, i koja se u to vrijeme smatrala prvom brutalističkom zgradom, vjerojatno bi vam odgovorili da to nije brutalizam, da tu nema betona, da je uglavnom izgrađena od čelika i stakla te poprilično simetrična i uredno posložena, a zasigurno i pod puno većim utjecajem Mies van der Rohea negoli Le Corbusiera.
 
Dakle, građevine koje Banham naziva brutalističkima u nekoliko se točaka razlikuju od srednje struje britanskog modernizma iz 1950-ih, tada iznimno bliske srednjostrujaškom modernizmu zemalja poput Švedske, koji je bio pitoreskni, topao, ugodan i prilično populistički (ali ne u neoklasičnom ili socrealističkom smislu, već je na nekoj razini bio živopisan, smirujuć i dekorativan). Treba napomenuti da je u sklopu tog pravca i u Britaniji i u Švedskoj bilo jako dobrih ostvarenja.
 
Brutalisti su se pak agresivno suprotstavili tome kao pretencioznom, dodvorničkom i patronizirajućem, i inspiraciju potražili drugdje. Tada su je pronašli kod Le Corbusiera i Miesa van der Rohea, i u činjenici da oni nisu dozvolili da se plamen ugasi – za razliku od većine pripadnika generacije 1930-ih koji su krenuli stvarati ovu poprilično dražesnu modernu arhitekturu.
 
Dakle, iznimno asketski, formalni repertoar Miesa van der Rohea (koji je podrazumijevao korištenje vrlo skupocjenih materijala, primjerice, u Chicagu i New Yorku), a osobito kasnog Le Corbusiera sa samostanom Sainte Marie de La Tourette i Zgradom zajedničkog stanovanja (Unité d’Habitation), u tom su trenutku bili inspirativni kao daleko čišći, postojaniji i beskompromisniji. Brutaliste je vrlo intrigirala svojevrsna estetska snaga i dramatika ovih građevina, međutim stil je u tom trenu zapravo nebitan – poanta je u raskidanju s ovim konkretnim tipom populizma, u prilog nečemu što će na estetskoj razini biti daleko grublje, ali da se to učini iz etičkih razloga povezanih s idejama pokreta za obnovu umjetničkog obrta (Arts and Crafts Movement) o vjernosti materijalima (truth to materials) itsl., te o nekom tipu ogoljenosti forme.
 
Također, radilo se o pristupu društvenim pitanjima koji je poprilično odudarao od načina na koji se tada njima bavio srednjostrujaški modernizam. Naslov jednog od članaka koji je artikulirao ovu razliku, objavljenog u Švedskoj, glasi „Apolon i Dioniz“. Naime, tadašnji srednjostrujaški apolonijski dizajn temelji se na rasprostranjenim blokovima kuća i zelenim površinama te na vrlo spokojnom, suzdržanom stilu, nalik onom vrtnih gradova. S druge strane, brutalizam Park Hilla u Sheffieldu ili mnogih tadašnjih projekata u Japanu, kao i Zgrade zajedničkog stanovanja, u velikoj se mjeri temeljio na uličnom životu, buki, metežu, pokušaju da se potakne određena percepcija gustoće, te svojevrsnom sociološkom ili pseudosociološkom zanimanju za radničke zajednice.
 
Dakle, rani brutalistički projekti, kao što su Park Hill ili Keeling House u Londonu, prvenstveno su bili pokušaji rekreiranja ili uspostavljanja pretpostavljenih društvenih veza radničke zajednice u posve drugačije projektiranim zgradama, umjesto njihovo izmještanje u potpuno drugačiji tip svakodnevice.
 
Priča o formalnom razvoju brutalizma gotovo je pak posve odvojena od toga, i svodi se na to da je određeni repertoar koji potječe od kasnog Le Corbusiera, Paula Rudolpha i Louisa Kahna zapravo postao zasebni stil, koji je po svoj prilici zadržao naziv brutalizam zato što dobro pristaje ovoj estetici teških betonskih elemenata, disonance i određene formalne disjunkcije. Dakle, brutalizam je zanimljiv jer nikada nije posve jasno radi li se o zasebnom stilu, o etici ili estetici.
 
Također, riječ je o arhitekturi koja je godinama bila omražena kao malo koja druga. U Britaniji su porušene neke od ponajboljih ili u najmanju ruku najneobičnijih građevina iz tog razdoblja, kao što su Tricorn centar ili parkiralište Trinity u Gatesheadu, što je djelomično i rezultat ogromnih populističkih kampanja, usmjerenih prema identificiranju i uklanjanju „najgorih zgrada u Britaniji“. Provođene su ankete, a postojala je i televizijska emisija „Demolition“, u kojoj je javnost pozvana da odabere koju bi zgradu najradije srušila.
 
Na popisu građevina u toj emisiji nalazile su se i tri zgrade koje su u svoje vrijeme bile svjetski nagrađivane, primjerice, gradski centar Cumbernauld koji je danas gotovo sasvim uništen, a tijekom 1960-ih i 1970-ih bio je jednako poznat kao i bilo koja današnja građevina Petera Zumthora te predmet bavljenja arhitektonskog tiska od Beograda do Tokija. No, danas je to tek arhitektonski prežitak na koji nabasaju kupci obližnjeg supermarketa TESCO.
 
Dakle, zanimljivo je osvrnuti se na nastanak brutalizma, ali i na naknadni kult brutalizma te što on predstavlja. Trenutno je na snazi takozvana tumblrizacija arhitektonskog diskursa, što možemo vidjeti na primjeru tumblra zgodnog naslova Fuck Yeah Brutalism i tumblra This Brutal House, pretvorenog i u knjigu This Brutal World. Na obje stranice u fokusu su crno-bijele fotografije građevina, lišene ljudske prisutnosti. Na Fuck Yeah Brutalism njeguju specifičnu, gotovo kuratorsku politiku, prema kojoj uvijek biraju fotografije iz perioda neposredno nakon izgradnje, što pokušavaju i na This Brutal House, gdje su manje skloni koristiti fotografije zgrada koje su uistinu brutalističke.
 
Međutim, na taj se način briše povijest – sve nadogradnje, promjene, dotrajalost zgrada, kao i posljedice života koji se u njima odvijao (što je osobito važno, jer su ove zgrade primarno imale stambenu namjenu). Ostaje čisti, depopulirani prizor kao iz znanstvene fantastike, fotografija koju bi po onome što možemo doznati o građevini mogao zamijeniti i njezin crtež. Takve fotografije ne govore ništa o konkretnom društvenom iskustvu i povijesti ovih zgrada.
 
Ne mislim da za to možemo okriviti tumblr, već moramo uzeti u obzir činjenicu da brutalizam, osobito zbog toga što je u Britaniji privlačan kreativnim klasama (da se poslužimo dubioznim terminom Richarda Floride), postaje tržišno prepoznatljiv, dok srednjostrujaška moderna arhitektura, odnosno arhitektura projektirana za zadovoljenje životnih potreba, naprosto nije utrživa na jednak način. Brutalizam je, kao i arhitektura Zahe Hadid ili Daniela Libeskinda, u formalnom pogledu vrlo dramatična, ikonička arhitektura – radi se o stvaranju forme koja je na prvi pogled prepoznatljiva, što Banham u 1950-ima eksplicite napominje. Naime, takvu formu nije teško plasirati na tržište kao svojevrsni zaštitni znak.
 
Postoji poduža lista brutalističkih zgrada koje su gentrificirane na ovaj ili onaj način. Neke od njih gentrificiraju se polaganim procesom dodjeljivanja prava na otkup gradskih stanova, kao u Brunswick Centru ili Trellick Toweru, koji se još uvijek uglavnom nalaze u gradskom vlasništvu, ali čiji stanovi, koji su završili na tržištu, u oba navedena slučaja postižu cijenu i do milijun funti. Dakle, postoje ljudi koji su spremni platiti milijun funti kako bi živjeli u određenom gradskom stambenom naselju koje se nalazi na pravom mjestu i kojega krasi poželjni tip dizajna. Navedena dva primjera udovoljavaju tim kriterijima jer se nalaze u Notting Hillu i u Bloomsburyju, trenutno iznimno skupim dijelovima Londona.
 
S druge strane, na djelu je puno izravnija, gotovo pa državno sponzorirana gentrifikacija specifično izgrađenih radničkih zajednica Park Hill i Keeling House, iz kojih su s vremenom izbacili stanare i prodali ih kreativnoj klasi. Balfron Tower, kojeg je projektirao Ernő Goldfinger, ekstremni je primjer ovakve prakse. Prvo je predan na upravljanje stambenoj udruzi, jer su stanari izglasali da ga žele predati na upravljanje stambenoj udruzi umjesto lokalnom gradskom vijeću. Naime, rekli su im da će taj stambeni kompleks biti renoviran ako glasaju za stambenu udrugu, što su i učinili. No, onda je stambena udruga osvijestila koliki će biti trošak restauracije jer se zgrada nalazila na popisu zaštićene baštine – što znači da nije moguće samo je pojačati podstavom od stiropora, već to morate učiniti uz puno više standarde – te su je stoga odlučili prodati na otvorenom tržištu.
 
Međutim, nakon iseljavanja dotadašnjih stanara, a prije prodaje zgrade na otvorenom tržištu, uselili su u nju umjetnike, ponudivši im niske stanarine za njihove ateljee, kako bi čim prije proizveli transformaciju koja bi negdje drugdje trajala godinama, a čiji je cilj stvoriti zanimljiv i kreativni hub u kojem će bogataši rado participirati. Transformacija kojom su nastala mjesta poput Hackneyja ili Williamsburga može trajati i deset do dvadeset godina. Poduzetnici koji ulažu u Balfron Tower nadali su se postići istu stvar u samo dvije ili tri godine.
 
Arhitektura pritom uistinu nije neutralna. Naravno da će umjetnici i umjetnice prihvatiti ponudu da si jeftino osiguraju atelje u ogromnom stanu u Balfron Toweru, jednoj od ponajboljih zgrada u Londonu – tko ih može za to kriviti? No, u središtu ovog procesa nalaze se poduzetnici jer su uočili da za to postoji tržište. Imajući to u vidu, bilo kakva arhitektonska kritika ili historiografija brutalizma mora govoriti o politici koja se nalazi u pozadini priče, jer će u protivnom biti suodgovorna za tu promjenu.
 

Uz rastakanje socijalne države, kapitalizam je u sve privatiziranijim i gentrificiranijim gradovima prognao većinu stanovnika na gradske periferije, dok njihovi primarni korisnici postaju kulturni turisti i vlasnici velikog broja nekretnina. Na koji bi se način lijevi pokret trebao uhvatiti ukoštac s idejom socijalno osviještenog urbanističkog planiranja?

Jedan od zanimljivih fenomena koje primjećujem u stambenim borbama u Londonu je to da je značajan dio njih usmjeren na spašavanje stambenih projekata iz perioda arhitektonskog planiranja, što se na radikalnoj ljevici ranije nije smatralo poželjnim. Odličan primjer toga je nedavno zauzimanje ogromnog, sustavno izgrađenog stambenog naselja Aylesbury u južnom Londonu, koje je još u vrijeme dovršavanja, ranih 1970-ih, bilo žestoko kritizirano na račun svoje veličine i materijala korištenih u izgradnji. Kritika je bila koncentrirana oko poznatih termina, kojima se danas kritizira i projekt Novog Beograda: nehumano, totalitarno, distopijsko, betonska džungla, itsl.
 
Međutim, ovo su često jedine lokacije u Londonu na kojima se može naći stambeni smještaj u gradskim stanovima, a ni to nije jednostavno – ljudi znaju provesti i po desetak godina i više na listama čekanja. Na mjestima kao što su Newham u istočnom Londonu više ni ne postoji opcija preseljenja jer su liste prepune ili se njima manipulira, odnosno naprosto ne postoji dovoljno gradskih stanova pa se ljudima namjerno nudi smještaj izvan Londona. Anarhisti i anarhistkinje zato danas zauzimaju i brane gradske stanove poput onih u Aylesburyju, premda je raison d’être anarhizma 1970-ih godina bila borba protiv države koja gradi takva stambena naselja.
 
Ovo je ohrabrujući razvoj događaja – neovisno o njihovim proklamiranim političkim pozicijama, anarhisti, trockisti i drugi pripadnici radikalne ljevice djeluju na terenu, pokušavajući spasiti socijaldemokraciju od onih koji se nazivaju socijaldemokratima, a koji su u biti poprilično zainteresirani uništiti sve što je socijaldemokracija ostvarila u poslijeratnom periodu. Posljednja crta obrane tekovina socijaldemokracije tako postaju, primjerice, anarhisti, koji su oduvijek smatrali socijaldemokraciju ekstenzijom domene kapitala u svakodnevni život, na tragu Negrijevih promišljanja o državnom planiranju (koja su mi se uvijek doimala kao uvelike pogrešno čitanje povijesti). No nije mi namjera rugati se radikalno lijevim skupinama koje brane ostatke socijaldemokracije, dapače, mislim da je odlično što se time bave.
 
Vjerojatno jedina kampanja za stambena prava koja je našla put do glavnih vijesti bila je inicijativa Focus E15, koju je pokrenula skupina mladih majki iz Newhama jer im je rečeno da će ih gradske vlasti premjestiti daleko od Londona – u Luton, Birmingham ili Stoke-on-Trent. One su potom skvotirale neke od kuća u Carpenters Estate, ogromnom, sustavno izgrađenom stambenom kompleksu, smještenom blizu mjesta održavanja Olimpijskih igara, čije su prazne stanove iskoristile televizijske kuće u svrhu prijenosa događanja. To je područje bilo predviđeno za rušenje kako bi se izgradio novi sveučilišni kampus i nešto luksuznih stanova.
 
Majke su zauzele postojeće stambene kapacitete, jer kućama zapravo nije ništa nedostajalo, štoviše, nedavno su bile čak i renovirane. Ne radi se o ikoničkoj arhitekturi – Carpenters Estate izveden je kao banalni modernistički stambeni kompleks i ni po čemu nije arhitektonski značajan. Nećete ga pronaći u časopisima kao što su Dezeen ili Wallpaper ili Mark.
 
Veze između arhitekata i lokalnih inicijativa često se uspostavljaju upravo oko ovakvih pitanja. Naročito su mi zanimljive aktivnosti skupine ljudi iz arhitektonske struke koja djeluje pod imenom Architects for Social Housing (Arhitekti za socijalno stanovanje) i pojačano se angažira oko stambenih naselja u južnom Londonu kojima prijeti rušenje, ukazujući na različite alternativne metode njihova razvoja koje ne podrazumijevaju demoliranje gradskih stanova ili izgradnju na otvorenim i zajedničkim prostorima. Često blisko surađuju s lokalnim inicijativama stanara kako bi im pomogli sačuvati njihove domove. Ovakav razvoj događaja vrlo je zanimljiv i do njega ne bi došlo prije desetak godina.
 
Ako postoji neka vrijednost u estetskoj reevaluaciji modernizma, ona se nalazi upravo u odmicanju od površne ideje o modernizmu kao nečemu što se ljudima nameće, i uviđanju da se radi o historijskom trenutku koji ima svoje značenje, te da postoje razlozi zašto su zgrade i stanovi projektirani na određen način. U tom je smislu vrlo poticajno što dolazi do komunikacije između arhitekata i lokalnih inicijativa.
 

Može li popularna kultura poslužiti kao prostor za političku edukaciju i mobilizaciju, ili je njezin doseg u najboljem slučaju ograničen na subverziju?

Popularnom kulturom i njezinim dosezima uglavnom sam se konkretnije bavio kroz kritiku glazbe. Postojao je period u kojem je glazba imala vrlo konkretnu ulogu, što se možda više neće ponoviti, iako to ne mora nužno biti problem. Cijela generacija ljudi – na čijem sam se zapećku vjerojatno i sam nalazio, odrastajući kasnih devedesetih – dijelom se obrazovala preko muzičkog tiska i bendova. Sam zvuk te glazbe bio je gotovo sekundaran, a najbolji su primjer Manic Street Preachers.
 
Obožavam objašnjavati Manic Street Preacherse Amerikancima, jer kod njih zapravo ne postoji sličan fenomen, eventualno dijelom u hip-hopu i punku. Kada bih im objašnjavao Manicse, pitali bi: „Zašto nam pričaš o tom bendu referirajući na hrpu knjiga?“ No ne ide drugačije, jer Manic Street Preachers glazbeno nisu toliko zanimljivi. James Dean Bradfield svojski se trudi i ima divan grleni tenor, međutim, uz nekoliko iznimaka, zapravo ne možete odslušati album Manicsa od početka do kraja. Samo najodaniji poklonici njihove glazbe uspijevaju preslušati cijeli album „Generation Terrorists“.
 
Međutim, cijela poanta Manicsa bila je u njihovoj estetsko-političkoj intervenciji koja se u velikoj mjeri oslanjala na citate i reference na literaturu te povijesne događaje, na odjeću koju su nosili, kao i na njihove intervjue i video spotove. Primjerice, spot za (groznu) pjesmu „Little Baby Nothing“ izveden je kao sjajna montaža komunističko-feminističke simbolike, a potom je taj mali umjetnički uradak prikazan na televiziji u udarnom terminu, vjerojatno na iznenađenje i samog autora. Dakle, Manicsi su upravo zato bili važni.
 
Izvodili bi pjesmu „Faster“ na emisiji Top of the Pops s fantomkama na glavama, obučeni u uniforme Crvene armije itsl. Sve su to bili oblici entrizma, strategije koju su preuzeli s repertoara trockističke ljevice. Naime, 1980-ih su unutar Laburističke partije postojale tajne skupine kao što je bio Militant (među članovima su bili i moji roditelji), koja je nastala kada su se određeni ljudi potiho učlanili u Laburističku partiju tijekom 1960-ih i unutar nje izgradili vlastitu organizaciju koja je u određenim mjestima postala nevjerojatno utjecajna, osobito u Liverpoolu. Naravno, s vremenom su izbačeni jer su svi bili svjesni da se zapravo radi o neslužbenoj, odvojenoj organizaciji.
 
Brojni glazbeni projekti još od ranih 1980-ih pokušavaju entrirati u mainstream, umjesto da ostanu u domeni avangarde. Posredstvom odgovarajuće glazbe bilo je moguće uvesti određene ideje s margine u dnevne sobe televizijskih gledatelja u udarnim terminima, a za mnoge od njih to je predstavljalo nekakav vid obrazovanja. Različiti su bendovi imali različite pristupe. Manic Street Preachers činili su to na vrlo eksplicitan način, gotovo u obliku dijagrama koji je objašnjavao o čemu se radi. Svaki album je u biti bio popis literature koju su u tom trenutku čitali. „Ove godine čitamo Mishimu i Foucaulta, a za idući album čitamo Majakovskog.“ Tijekom rada na posljednjem albumu čitali su Majakovskog, štoviše, naslov jedne od pjesama glasi „Majakovski“.
 
Pulp je pak donio nekakvu suptilniju, tihu subverziju, koja je u mnogo pogleda bila jednako učinkovita. Pjesma poput „Common People“, koja u biti govori o klasnom ratu, u to je vrijeme bila veliki hit, iako je službena parola naših političkih čelnika glasila: „Klasa više ne postoji, svi smo sada srednja klasa.“ No u toj su pjesmi eksplicirane sve tadašnje klasne tenzije i konflikti.
 
Mislim da taj fenomen više ne postoji, i nisam siguran je li to uopće problem. Naime, bio je povezan s konkretnim načinom na koji su masovni mediji tada funkcionirali. Emisija poput Top of the Pops koju svi gledaju istovremeno više zapravo ne postoji. Mediji su puno fragmentiraniji, i naprosto se čini da je taj pokretač inovacija uglavnom ostao bez pogonskog goriva.
 
I sâm sam vjerojatno autor jednog od bezbrojnih članaka u kojima se jadikuje nad činjenicom da ne postoje suvremene prosvjedne pjesme. Međutim, mene nisu zanimale prosvjedne pjesme neke doslovne trajektorije, kojoj bi recimo pripadale antiratne pjesme Boba Dylana, već trenuci u kojima popularna kultura komentira masovnu kulturu, kao kada je tijekom ljeta 1991. godine, obilježene neredima diljem Britanije, singl broj jedan bio „Ghost Town“ od The Specialsa. Treba jasno reći da je ta kultura, iako je bila kapitalistička i masovno proizvedena, komentirala ove političke događaje.
 
Takvo što možda se više nikada ne ponovi, što ne znači da su političke institucije ili pokreti zbog toga slabiji – možda su jači, možda je sve to zapravo samo bila smetnja. Tom Vague u svojoj knjižici o Baader-Meinhofu (Televisionaries: Red Army Faction Story) kaže nešto kao „Mi smo imali punk, oni su imali Baader-Meinhof.“ Međutim, i punk i Baader-Meinhof poprilično su politički beskorisni. Jedan je bio izravno političan, dok je drugi zadržao političnost samo na implicitnoj razini.
 
Subkulture se redovito tumači kroz glazbu koju slušaju, ili kroz vezu glazbe koju slušaju i odjeće koju nose odnosno glazbe koju slušaju i njihova svjetonazora. Ne zanima me psihoanalizirati popularnu kulturu tako da kao Žižek pokušavam doznati štogod o ideologiji iz najnovijeg lošeg holivudskog filma. Moguće je naučiti štošta o ideologiji na taj način, ali mi to nije toliko relevantno i zanimljivo jer filmovi danas nemaju senzibilitet osporavanja koji je glazba tada imala.
 
Budući da proračuni zapravo nisu bili previsoki jer količina novca potrebna za produkciju popularne glazbe zna biti vrlo niska, u glazbi je postojala izravna putanja – mogli ste doći od točke A do točke B. No, niste to mogli učiniti ako ste snimali film, i zato mi film nije toliko zanimljiv kao politička forma – bio je puno manje dostupan pripadnicima radničke klase, niže srednje klase ili ljudima koji nisu bili tradicionalni proizvođači kulture. Popularna glazba nudila im se kao stvaralačko polje u kojem su mogli raditi različite zanimljive stvari, onako kako to možda ne bi mogli s filmom.
 
Međutim, mogli biste ustvrditi sličnu stvar o televiziji i mnogi već jesu – danas ćete često čuti reminisciranje o tome kako je u televizijski program tijekom 1970-ih i 1980-ih bilo moguće ubaciti subverzivne poruke. No danas ni to više nije moguće, jer su mediji fragmentirani i potiču stvaranje kreativnih niša. U marksističkim krugovima je trenutno popularno pisati o suvremenoj seriji Žica (The Wire), koju se iz te pozicije opravdano može nazvati socrealističkim epom i usporediti s djelima Maksima Gorkog. I meni se jako svidjela, ali treba priznati da se radi o specifičnoj tržišnoj niši.
 
Gledateljice i gledatelji ranije su običavali komentirati televizijske serije poput The Singing Detective, Brass Eye ili Our Friends in the North, koje bi zadobivale široku popularnost jer ih se a) pogrešno ili s pravom doživljavalo kao poprilično subverzivne, i jer su b) zaista bile masovni fenomen – ljudi su ih pratili i razgovarali o njima kako bi koja epizoda bila emitirana. Žicu su pak svi gledali na DVD-u ili preko streaminga i kao proizvod je bila usmjerena prema intelektualcima.
 
Pokušavam reći da je trenutno na snazi paradigma koja nije ni bolja ni lošija, ali je poprilično drukčija. Streaming sadržaja preko interneta u velikoj je mjeri sličan kupnji DVD-a. Bitno je ukazati na činjenicu da se konzumacija više ne odvija u okviru specifične temporalnosti koja podrazumijeva da svi istovremeno gledaju neku seriju na televiziji jer postoje samo četiri kanala, i onda sutradan pričaju o njoj na poslu ili u školi.
 
Danas je model konzumacije drukčiji i u puno se većoj mjeri oslanja na činjenicu da možete pronaći sve što želite ako znate što to jest. Naravno, i u sklopu tog modela ima pregršt uzbudljivih stvari i puno više mogućnosti za reagiranje u domeni kulture. Međutim, ovaj specifičan narativ o popularnoj kulturi o kojem sam ponešto pisao pripada povijesti.
 

Na koji su način javna rasprava i kampanja oko referenduma o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije, koji će se održati za četiri dana, utjecali na političku situaciju diljem UK-a i kakve se prilike otvaraju za lijevu politiku Jeremyja Corbyna na čelu Laburističke stranke?

Sama činjenica da se ovaj referendum događa je mučna. Rezultat je interne rasprave unutar Konzervativne stranke, koja je u proteklih 25 godina snažno rascijepljena između proeuropskog i antieuropskog krila, odnosno krila koje je povijesno bliže kršćansko-demokratskoj tradiciji i onog koje je bliže puno desnijoj populističkoj tradiciji. Ova je podjela već uništila neke torijevske vlade, primjerice vladu Johna Mayora, koja je više-manje upropaštena u startu izbacivanjem iz Europskog mehanizma deviznih tečajeva.
 
Dakle, Torijevci žele provesti referendum kako bi mogli zatvoriti ovo pitanje unutar Konzervativne stranke i traže 60 milijuna ljudi da participira u njihovoj internoj stranačkoj debati. Bilo bi lijepo da postoji masovna kampanja suzdržavanja od glasovanja i odbijanja da se s tim ima ikakve veze, ali to se ne događa. Naravno, na apstraktnoj razini moguće je prilično uvjerljivo argumentirati protiv Europske unije i vodio sam takve rasprave s ljudima. Nedavno sam razgovarao o tome i sa svojom majkom, koja kaže: „To je klub za šefove, ne mogu glasati za ovu kapitalističku instituciju koja je toliko toga razorila, koja je toliko korumpirana, i koja čini toliko pogrešnih stvari. Glasali smo protiv Europske unije 1975., glasat ćemo protiv nje i danas.“, ali ovdje se naprosto ne radi o tome.
 
Koliko uspijevam razaznati, ovaj se referendum tiče a) interne rasprave Torijevske stranke, b) imigracije, i ničeg drugog. U raspravama o Europskoj uniji na koje u posljednje vrijeme nailazim u javnosti zapravo se 95 posto vremena i ne spominje politika EU, nego gotovo isključivo pitanje imigracija.
 
Dijelom se radi o migracijama unutar same Europske unije nakon 2004. godine, osobito iz Poljske, Slovačke i Baltičkih zemalja, ali i o strahu da će sirijske izbjeglice masovno nahrupiti, iako ih je zapravo vrlo malo pristiglo. Međutim, postoji iznimno emocionalna bojazan da su horde pred vratima, na Calaisu, što je uvelike povezano s vrlo starim engleskim nacionalističkim govnarijama, o kojima štošta govori stara izreka „the wogs begin at Calais“ („nakon Calaisa počinju obojeni“). Naime, radi se o uvjerenju da su ljudi iz ostatka Europe, ali i šire, u suštini inferiornije rase od naše. Činjenica da u Calaisu postoji kamp za izbjeglice potiče strahove da će se svi oni „ukrcati na čamce, doploviti do nas i preuzeti stvari“. Ovakve ideje treba nazvati pravim imenom – radi se o fašizmu.
 
Poprilično sam sumnjičav prema pokušajima da na ljevici vodimo apstraktne rasprave o Europskoj uniji i pravimo se da je ovo referendum o EU politikama, jer to nije slučaj. Pobjeda Brexit opcije uvelike će ohrabriti desnicu. Stvar je već prije nekoliko dana bila u zenitu – pojavili su se plakati Nigela Faragea na kojima je prikazan dugi red sirijskih izbjeglica uz riječi „breaking point“ („točka pucanja“), i koji direktno podražavaju imaginarij nacističkog propagandnog filma iz 1937. godine, a istoga je dana na ulici upucana i ubijena parlamentarna zastupnica Laburističke stranke Jo Cox, koja je vrlo javno progovarala u prilog imigrantima i važnosti pripuštanja sirijskih izbjeglica u zemlju. Mislim da postoje zemlje koje bi izlazak ili ostajanje izvan Europske unije moglo povući prema ljevici, ali Britanija je uvijek bila zemlja koju je mogućnost izlaska iz EU više vukla prema desnici.
 
Našim izlaskom iz EU smjesta bi prestale važiti određene regulative u pogledu radničkih prava i slobode kretanja britanskih radnica i radnika unutar Europske unije. Također, smatram da se često podcjenjuje količina financijskih sredstava koje Britanija prima preko strukturnih fondova Europske unije. Strukturni fondovi ponajviše su bili usmjereni prema Poljskoj, Slovačkoj i baltičkim zemljama, a donedavno i prema Grčkoj i Portugalu (što je sada, naravno, u velikoj mjeri zaustavljeno i umjesto da ga primaju, novac se iz njih izvlači). Međutim, devet od deset područja u Zapadnoj Europi (Skandinavija, Francuska, Njemačka, zemlje Beneluxa, Britanija) koja primaju najviše strukturnih fondova Europske unije nalaze se u Britaniji i u skoro svima, osim u centralnoj Škotskoj, vjerojatno će pobijediti opcija Brexit, što će dovesti do popriličnog kaosa jer će njihova ekonomija nestati.
 
Ulaganja u kakve-takve socijalne ili javne servise u južnom Walesu ili Cornwallu financirana su sredstvima Europske unije iz projekta Objective 1, a napusti li Britanija EU, tih novaca više neće biti. Riječ je o aktivnom glasu podrške podrivanju vlastite ekonomije, i savršenom dokazu da se na ovom referendumu ne odlučuje o politikama EU. Činjenica da je broj imigranata u tim dijelovima zemlje zanemariv, primjerice u Cornwallu, pokazuje da se radi o atmosferi paranoje i straha.
 
U tom je smislu Corbyn, zagovaranjem ostanka u Europskoj uniji, donio opravdanu, principijelnu odluku. Ne mislim da se radi o kompromisu za kojim je posegnuo kako bi umirio desno krilo Laburističke stranke. Njegova odluka odražava razumijevanje da se na referendumu odlučivalo o britanskom izolacionizmu i imigracijama i on je ispravno stao u obranu otvorenosti i slobode kretanja. Pretpostavljam da će se valjanost njegove odluke pokazati nakon referenduma, iako i dalje ne mogu zamisliti na što će ta situacija nalikovati u zemlji koja je već bila bizarna, a u proteklih je nekoliko godina postala još bizarnija.
 

Politička atmosfera nije bizarna samo u Britaniji, već i diljem Europe…

Slažem se, iako je u Britaniji na djelu specifični postimperijalni izolacionizam. No, slične stvari događaju se u Francuskoj, Austriji, čak i Švedskoj, te širom Istočne i Centralne Europe. Vjerojatno je to u velikoj mjeri bilo neizbježno – za ogromnu ekonomsku krizu uspješno su okrivljeni ljudi koji s njom nisu imali nikakve veze. Ne bi nas trebalo iznenaditi što je to s jedne strane dovelo do jačanja ljevice, koje ne bismo trebali podcijeniti, ali i do mnogo snažnijeg jačanja ekstremne desnice. Takve se stvari uglavnom događaju u trenucima ekonomskih kriza, primjerice kao za vrijeme 1930-ih.
 
Mislim da mnogi u Laburističkoj stranci doživljavaju trenutnu situaciju kao reprizu 1980-ih, što je velika greška – 1930-e su mnogo bliža usporedba. Međutim, ne bi trebalo umanjiti činjenicu da danas zaista imamo ljevicu, jer u Britaniji desetljećima zapravo i nije postojala. Bilo je ljevičarki i ljevičara u Laburističkoj stranci, u Škotskoj nacionalnoj stranci i u velškoj stranci Plaid Cymru, ali su uglavnom bili marginalizirani. Historijski je presedan da se na čelu Laburističke stranke nalazi ljevičar – posljednji se put u takvoj poziciji tijekom 1930-ih nalazio George Lansbury.
 
I na ljevici i na desnici postoji osjećaj da ovaj tehnokratski centrizam ne vodi nikamo. Gotovo sve socijaldemokratske stranke diljem Europe odlučile su se na transformaciju prema takvom modelu, koji je naprosto potpuno bankrotirao, što nužno znači da se otvara prostor za ljevicu. Ne znam što će ova situacija donijeti na dugi rok, ali mislim da je pozitivna promjena što već sada postoji ljevica koja će biti iskrena i otvorena po ovim pitanjima i što postoji netko poput Corbyna, koji će javno i otvoreno podupirati imigrante, a to se ne bi usudio ni jedan drugi čelnik Laburističke stranke.






Video snimka dijela intervjua prikazana je u sedmoj epizodi edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 28.10.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.







Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2014. Zašto smo prefarbali najpoznatije berlinske grafite
  • 31. prosinca 2018. Autonomija umjetnosti: slijepa pjega kulturnog samorazumijevanja Područje kulture unutar lijevo-liberalnog političkog polja danas se primarno definira kao prostor umjetničke slobode i društvenog dijaloga, dok se od kulturnih radnika_ica, intenzivno izloženih prekarizaciji unutar proizvodnog procesa, očekuje neproblematiziranje kapitalističkih antagonizama. O uključenosti umjetničke proizvodnje i valorizacije u reprodukciju kapitalizma, institucionalizaciji estetičkog elitizma i transformativnim potencijalima političkog teatra, strukturnim uvjetovanostima umjetničkog djelovanja u socijalističkim zemljama, te društvenim snagama koje mogu stvoriti preduvjete za revolucionarni kulturni rad, razgovarali smo s Goranom Pavlićem, predavačem na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.
  • 25. prosinca 2018. 1968.: kulturna evolucija ili revolucija? Radikalni sociopolitički zahtjevi tzv. generacije ‘68. na kapitalističkom su Zapadu vrlo brzo ustupili mjesto ideološkoj kooptaciji i stvaranju dominantnog mitološkog narativa koji zanemaruje, distorzira ili čak negira varijabilni globalni karakter šezdesetosmaških pokreta, primjerice studentskog pokreta u tadašnjoj Jugoslaviji. Uz pomoć relativno opširne literature autorica teksta nastoji u kratkim crtama skicirati kontrast između sistemskih i antisistemskih strujanja koja su u to vrijeme prožimala društvena zbivanja.
  • 9. kolovoza 2020. 250 stvari koje trebate znati ako se bavite arhitekturom "Prisjećamo se našeg prijatelja i autora Michaela Sorkina, kritičara arhitekture koji nas je naučio pristupati gradovima s većom dozom inteligencije i moralne jasnoće. Kao pionir kritike kapitalističke urbanizacije, tijekom svojega je života riječju i djelom oblikovao generacije koje su iz lijeve perspektive promišljale gradove i arhitekturu."
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 27. rujna 2020. Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti Filmski i ideološki pastiš Black is King, pod redateljskom palicom Beyoncé i još petero suredatelja_ica (Emmanuel Adjei, Ibra Ake, Blitz Bazawule, Jenn Nkiru i Kwasi Fordjour) izlazi nakon višemjesečnih ustanaka Crnih ljudi diljem Amerike, potaknutih umorstvom Georgea Floyda, a na pozadini godina kontinuirane strukturne rasne opresije, diskriminacije i policijskog nasilja. Međutim, iako adresira općepoznate kolonijalističke trope, film glorificira privatnu akumulaciju, zazivajući panafričko jedinstvo utemeljeno na sentimentalizaciji aristokratskih i oligarhijskih impulsa. Umjesto poticaja izgradnji transnacionalne solidarnosti između Crnih populacija u SAD-u i Africi na temelju prepoznavanja zajedničkih uvjeta izvlaštenja, Black is King je još jedan proizvod koji zakriva stvarnost klasnih odnosa.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 30. rujna 2016. Infrastrukturni deficiti kulturne participacije Kulturna se djelatnost obično promatra kroz prizmu samoaktualizacije kulturnih radnika/ca pa često gubimo iz vida strukturne probleme sektora. Riječ je, prije svega, o problemu prekarnosti rada u kulturi koji je vezan uz financiranje relativno kratkotrajnim projektima, zbog čega izostaje sustavno i strateški osmišljena politika kulturne djelatnosti. U kulturi se pojavljuju i neki opći trendovi poput reprodukcije klasnih, rodnih i etničkih nejednakosti te nejednakog pristupa kulturnim sadržajima. O ovim temama razgovarali smo s dr. sc. Jakom Primorac, sociologinjom s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu.
  • 18. travnja 2011. Klasna borba u univerzitetskom polju
  • 19. listopada 2014. Književnost je liberalizam
  • 4. prosinca 2011. Kognitivno mapiranje i kapitalizam u Žici: Baltimore kao svijet i reprezentacija
  • 31. prosinca 2020. Kumek Filmski redatelj i performer Dario Juričan imao je krajem prošle godine premijeru novog dugometražnog dokumentarnog filma Kumek, o gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Međutim, redatelj nije uspio kapitalizirati ozbiljni četverogodišnji istraživački novinarski rad i prevesti ga u ambiciozniju političku analizu, zadržavajući repetitivni narativ na razini esencijalističkog moralnog prokazivanja, površnih generalizacija uz izlete u urbani rasizam i prijezira prema narodu koji je i sam navodno sklon korupciji te biranju vlastodržaca po svojoj mjeri i kada idu protiv njegovih interesa.
  • 28. siječnja 2016. Kuća gospodina Mayera: O antisindikalnom rođenju nagrade Oscar Povijest Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, institucije koja dodjeljuje filmsku nagradu Oscar, započinje u kasnim dvadesetima - špurijusom direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a o nužnosti sprečavanja sindikalnog organiziranja koje je u filmskoj industriji do 1926. godine već zahvatilo sektor scenskih radnika: "Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Kada su filmovi bili dovršeni, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i tantijeme, ili udio u profitima?"
  • 9. ožujka 2010. Ljetna škola – Franck Lepage: Od obrazovanja naroda do pripitomljavanja preko “kulture” (Povijest utopije o emancipaciji)
  • 27. prosinca 2019. Nelagoda u nacionalnoj kulturi Dominantna interpretativna matrica unutar koje se valoriziraju djela Miroslava Krleže polazi od autokolonijalne optike koja crpi legitimaciju iz njegove problematizacije provincijalne bijede. Unatoč segmentima dramskog, proznog, esejističkog i putopisnog opusa duboko uronjenima u marksističku društvenu analitiku, Krležina se književna vrijednost mjeri upravo uspjelošću neutilitarnog i apolitičnog odmaka od marksizma kao profane prakse i nižeg registra odnošenja prema svijetu, u skladu s ideološkim zagovorom tumačenja umjetnosti kao autonomnog polja.
  • 30. rujna 2016. O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 18. listopada 2020. O nadolazećoj propasti akademske radničke klase Iako klasna mobilnost u akademskom svijetu postoji kako na papiru, tako i anegdotalno, negdje oko doktorata postaje posve nemoguće ignorirati činjenicu da sveučilišta nisu krojena po mjeri radničke klase. Podzaposlenost u branši prinuđuje istraživačice i istraživače na obavljanje nekoliko poslova kako bi preživjeli, zbog čega neizbježno trpi njihov istraživački rad. S obzirom na to da neoliberalna tržišna logika sve invazivnije transformira obrazovne ustanove, radničku klasu strukturno se primorava da prepusti akademsko polje onima koji si mogu priuštiti obitavanje u njemu.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.
  • 3. listopada 2013. Politika umjetnosti: Suvremena umjetnost i tranzicija prema postdemokraciji
  • 28. prosinca 2017. Padaj (jezična) silo i nepravdo!
    Produktivni paradoks Deklaracije
    o zajedničkom jeziku
    Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 23. travnja 2016. Prema sezoni bez kraja Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.
  • 20. prosinca 2020. Proizvodni kapaciteti filmske iluzije Proizvodnja i razvoj eksperimentalnih filmova dugo su se odvijali na marginama, često se u lokalnom i regionalnom kontekstu vezujući uz kino klubove. Eksperimentalni film otvarao je prostor perspektivama i glasovima koji su se rijetko mogli čuti u profesionalnom filmu, a njegova se političnost u dobroj mjeri artikulirala kroz okrenutost kritičkom sagledavanju same filmske forme i njezine smještenosti u proizvodnim strukturama. Međutim, iako dobar dio današnje filmske proizvodnje okupljene oko filmskih festivala i galerijsko-muzejskih prostora poseže za estetikom eksperimentalnog filma, imitirajući njegovu „prljavu sliku“, zanemaruje se sijaset proizvodnih i distribucijskih uvjeta koji su u nju upisani.
  • 24. prosinca 2019. Proizvodnja baštine Promjena od proučavanja i registriranja do konzerviranja prošlosti omogućena je do 1970-ih uspostavljanjem i globalnim širenjem mehanizama zaštite građevina važnih za nacionalnu kulturu, te njihovom primjenom i na šire predjele gradova, radnička naselja, te ruralnu i modernističku arhitekturu. Procesom uspostavljanja režima zaštite stvara se simbolička vrijednost, koja može omogućiti ekonomsku eksploataciju kroz povećavanje vrijednosti nekretnina ili inkorporiranje u turističku ponudu, što povratno dovodi do ekonomskog raslojavanja.
  • 6. ožujka 2012. Realna supsumpcija u hramu duha – klasna borba u univerzitetskom polju
  • 3. kolovoza 2011. Snimka predavanja: Umjetnost kapitala – umjetnički identitet i paradoks valorizacije
  • 14. kolovoza 2014. Slike u pokretu – opažanja o filmu i politici
  • 15. studenoga 2020. Sumrak idola na centru Iako dramski predložak Gospode Glembajevih nudi dovoljno ulaznih točaka za polemičku proizvodnju novog značenja na sceni, Branko Brezovec u svojoj najnovijoj inscenaciji Krležina kanonskog djela oslanja se na lako dostupnu kontroverznost i ne nalazi način da protegne problemska čvorišta onkraj individualne psihologizacije, zapostavljajući političko-ekonomski okvir drame.
  • 31. prosinca 2018. Suvremeni ples kao podruštvljeno znanje? Javna percepcija plesne umjetnosti još uvijek se češće vezuje uz njezino poimanje kao estetizirane vještine dostupne manjini, nego li znanja koje može biti široko distribuirano. Iako je ples na ovim prostorima odnedavno doživio institucionalizaciju u akademskom polju, dio važnih plesnih znanja i praksi, koja su se proteklih desetljeća odvijala kroz djelovanje vaninstitucionalne plesne scene i dalje ostaju izvan službenih kurikula, a kulturni i društveni centri koji su nekada omogućavali širu demokratizaciju kulture i umjetnosti više ne postoje. O plesnoj umjetnosti, odnosu institucionalnog i vaninstitucionalnog djelovanja te plesačkim uvjetima rada razgovarale smo s članicom BADco., Nikolinom Pristaš.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 20. prosinca 2018. Umjetnost kao sredstvo politizacije Građanska umjetnost svojim individualiziranim pristupom proizvodnom procesu, konceptom umjetničke autonomije i metodama rada odvojenima od baze, za razliku od progresivnih umjetničkih praksi, ne predstavlja dio kolektivnih emancipatornih društvenih borbi. O nužnosti ponovne demokratizacije i decentralizacije kulturnog polja i njegovoj politizaciji u kontekstu šireg internacionalnog lijevog pokreta, ulozi građanske umjetnosti u reprodukciji i reprezentaciji kapitala i historijskim primjerima progresivnog umjetničkog djelovanja, te posljedicama liberalizacije kulturne proizvodnje na radne i životne uvjete umjetnika, posebice umjetnica, razgovarale_i smo s Ivanom Hanaček, članicom kustoskog kolektiva [BLOK].
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 3. kolovoza 2012.
    Featured Video Play Icon
    Olimpijske igre – vladin cinični dar investitorima
    Donosimo prijevod mini-intervjua s Douglasom Murphyjem koji je SkriptaTV snimila u studenom 2011. u Zagrebu, kada je u sklopu programa Metodologije valorizacije u organizaciji Centra za dramsku umjetnost održao predavanje „Spomenik čemu?“. U intervjuu govori o visokom obrazovanju u Ujedinjenom Kraljevstvu, Olimpijskim igrama i ulaganjima javnog novca u masivne arhitektonske projekte u gradovima domaćinima. U predavanju se pobliže bavi jednom takvom investicijom - u ogromni „ArcelorMittalOrbit“ toranj, izgrađen u sklopu priprema za Olimpijske igre u Londonu.
  • 21. lipnja 2015.
    Featured Video Play Icon
    Rad u globalnoj digitalnoj ekonomiji: sazrijevanje cybertarijata
    Pogledajte snimku predavanja Ursule Huws, održanog na Akademiji likovnih umjetnosti 10. svibnja u sklopu programa Škole suvremene humanistike 8. Subversive festivala, koja se ove godine održavala pod naslovom "Socijalna dimenzija kulturne politike": "Globalna podjela rada od financijske krize 2007./2008. ušla je u novu fazu tijekom koje je više tendencija, koje su već bile prisutne u prethodnom razdoblju, doseglo kritičnu točku. Nove industrije nastaju na temelju komercijalizacije javnih usluga, umjetnosti i kulture, biologije i društvenosti. Uz ove nove oblike akumulacije kapitala pojavljuju se i novi oblici rada, organiziranih putem online platformi, što omogućava pristup globalnoj rezervnoj armiji rada ispod radara državnih regulatornih sustava i sustava zaštite zapošljavanja."
  • 12. srpnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Stambeno pitanje i kriza stanovanja
    Pogledajte snimku tribine o stambenom pitanju i krizi stanovanja, održane 18. ožujka 2016. godine u sklopu promocije šestog broja časopisa Mreže antifašistkinja Zagreba „Nepokoreni grad“. U prostorijama zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti raspravljalo se o društveno poticanoj stanogradnji, nedostatku institucija za razvoj socijalnog i javnog stanovanja te o posljedicama politika koje nam ne jamče pravo na dom, već nas guraju u cjeloživotni dug.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka
    Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
  • 27. listopada 2015.
    Featured Video Play Icon
    Značenje pojma “prekarijat”
    Pogledajte snimku predavanja Richarda Seymoura, održanog na Akademiji likovnih umjetnosti 10. svibnja u sklopu programa Škole suvremene humanistike 8. Subversive festivala, koja se ove godine održavala pod naslovom "Socijalna dimenzija kulturne politike": "Smisao koncepta prekarijat je strateški. Njime nam se nudi razumijevanje mogućih klasnih saveza i agencija kroz koje je progresivna promjena moguća. Međutim, ovako kako je trenutno artikuliran, on ne uspijeva poslužiti toj svrsi. Prekarijat je najbolje razumjeti kao interpelaciju koja naglašava i dotiče promjenjive uvjete rada i života različitih društvenih klasa i klasnih strata, a ne kao 'klasu u nastajanju'. U predavanju ću zagovarati navedeno stajalište, pokazujući pritom kako razumijevanje prekarijata reartikulirano na tom tragu može pomoći u formiranju radikalne, transformativne politike za 21. stoljeće."
  • 20. rujna 2020. Sto godina Addisonovog zakona "Prije jednog stoljeća, Addisonov zakon naložio je državi odgovornost za stambene kapacitete radničke klase – i utro put izgradnji stotina tisuća državnih jedinica socijalnog stanovanja."
  • 9. kolovoza 2020. Naša mjesta i gradove oblikuju zakoni, a ne zgrade "Rory Olcayto objašnjava zašto politika mora imati prvenstvo pred radom arhitekata i urbanih dizajnera, želimo li dovesti do promjena koje su nam potrebne u našim gradovima."
  • 26. prosinca 2017. Divlji zapad tržišta najma S razvojem financijskog kapitalizma, javne politike stambenog zbrinjavanja diljem svijeta zamijenile su urbanističke politike usmjerene prvenstveno prema profitu. Zahvaljujući organiziranom otporu građana, u pojedinim europskim gradovima danas se provode solidarne politike javnog stanovanja koje predstavljaju odličan primjer političkog djelovanja ostalim organizacijama u borbi za urbanu pravdu na području bivše Jugoslavije. S arhitekticom i aktivistkinjom Prava na grad Ivom Marčetić razgovarale smo o trenutnom stanju i potencijalima javnih stambenih politika te strategijama paralelnih društvenih struktura i drugim oblicima organiziranog otpora u europskim gradovima.
  • 5. rujna 2015. Bauk socijaldemokracije kruži Laburističkom strankom
  • 22. prosinca 2019. Bez lažnih utjeha Izborni poraz Laburista pod vodstvom Jeremyja Corbyna na prijevremenim općim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu od Konzervativne stranke Borisa Johnsona koja je osjetno zaokrenula prema ekstremnoj rasističkoj desnici, unatoč aktivnoj laburističkoj kampanji agitiranja na terenu, dugoročno je rezultat neaktivnosti Novih laburista u predjelima zemlje pogođenima kolapsom lokalne industrije, sindikata, stopa zaposlenosti i prihoda, a kratkoročno naglim zaokretom Laburističke partije prema zagovaranju drugog referenduma o Brexitu. Iako su Laburisti tražili povjerenje birača na osnovu brižljivo skicirane i budžetirane socijalno progresivne agende, tri milijuna ljudi koji su im dali glas 2017. godine, ovaj put nije izašlo na izbore.
  • 13. svibnja 2017. Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 28. prosinca 2019. Iznevjerena očekivanja u svijetu koji žudi za promjenom Intenzivna laburistička predizborna kampanja agitiranja na terenu nije bila dovoljna da osigura pobjedu, iako je nakratko proizvela snažan osjećaj solidarnosti. Međutim, kontinuitet političkog organiziranja nije moguće svesti na povremene trenutke pojačane aktivnosti – svaki je dan prilika za prakticiranje solidarnosti i izgradnju progresivnog pokreta u društvu.
  • 1. kolovoza 2016. Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve