Kumek

"Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."

Gradonačelnik Milan Bandić predvodi kolonu 5. Zagrebačke biciklijade, 19. rujna 2015. godine, kadar iz filma Kumek (izvor)
Za razliku od drugih rodova umjetnosti, među svjetske prvoborce umjetnosti performansa, kao jednog od najmlađih, kanonski priznatih umjetničkih rodova, ubrajaju se i razni hrvatski umjetnici i umjetnice, od kojih su neki, poput Tomislava Gotovca ili Sanje Iveković, već odavno konsekrirani u svjetskih antologijama tog žanra. U uzlaznoj putanji je i međunarodna vidljivost Siniše Labrovića, koji kontinuiranim i promišljenim profiliranjem svoje poetike već dvije decenije zauzima najviše medijskog prostora. Međutim, u novije se vrijeme na scenu probio novi protagonist koji ubire lovorike kulturno senzibilnije publike – Dario Juričan.
 
U teoriji performansa spore se dvije temeljne struje. Prva, nazovimo je puritanska, tvrdi da je performans isključivo jednostruka gesta koja se odvija u mediju tijela izvođača. Svako dokumentiranje ili repriziranje narušava tu autentičnu ontologiju i od performansa čini nešto drugo: multimedijsku izvedbu, a u konačnici i spektakl – medijski događaj za široku konzumaciju, onoga protiv čega su se pioniri performansa inicijalno pobunili. Druga, dominantnija struja, naglašava kako bez dokumentacije, najčešće u video formatu, ali i kritičkoj refleksiji, povijest performansa ne bi bila moguća, niti bi taj žanr ikad zaživio u razmjerima u kojima danas postoji, kao institucionalno legitimiran oblik umjetničkog stvaralaštva.
 
Obje se struje, međutim, slažu da ishodišta performansa sežu u period historijske avangarde, do dadaizma i nadrealizma. Ondašnji su „provokatori“ svojim intervencijama izazivali dominantni građanski ukus, ali snatrili i o puno radikalnijim posljedicama, ponajprije o nadilaženju opresivnog okvira umjetničke autonomije i zalaženju u polje politike. Kako tvrdi rusko-njemački estetičar Boris Groys, avangarda je u čistoći svog zahtjeva zaživjela jedino u staljinizmu, angažmanom umjetnika na političkim funkcijama.[1]
 
Iz tako naznačenih smjernica vrijedi osmotriti slučaj Darija Juričana, bez premca najprovokativnijeg hrvatskog performera u zadnjih nekoliko godina. Iako profesijom i umjetničkom profilacijom filmski redatelj, njegovo djelovanje obuhvaća stvaranje u različitim medijima – tradicionalni oblici performansa, multimedija, instalacije, video, film, a sve s jasnim ciljem vrlo neumjetničke prirode: svrgavanje zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Juričanov „projekt Bandić“ poprilično je dosljedan zbir akcija koje smjeraju destabilizaciji i konačnom micanju tiranina s gradskog trona. U tu je svrhu Juričan čak i legalno promijenio ime – u Milan Bandić – kako bi gestom subverzivne afirmacije potencirao apsurdnost Bandićeve vladavine i, može se pretpostaviti, dodatno iritirao originalnog nosioca tog imena. Gesta pritom nije posebno originalna jer su trojica ljubljanskih umjetnika – Emil Hrvatin, Davide Grassi i Žiga Kariž – 2007. godine legalno promijenili svoja imena u Janez Janša. Njihova je akcija zaživjela izuzetno dobro u umjetničkom svijetu, no politički je ostala jalova. Kod Juričana, pak, politički motiv dominira nad umjetničkim i sukladno gornjem određenju može se reći da je taj njegov čin „avangardniji“.
 
Posljednja u nizu većih akcija u „projektu Bandić“ je i film Kumek, čija je premijera krajem studenog dočekana kao kulturni događaj par excellence, dijelom sigurno i zato što je jedno javno zagrebačko kino oportunistički odustalo od projekcije, iskreno se pravdajući strahom od odmazde gradskih institucija.
 
Od umjetnika u čijem službenom životopisu stoji i diploma s London Film Academyja[2], a čiji filmski portfolio krase već dva uspješna dokumentarca, za očekivati je da će politički udar u tom mediju biti najartikuliraniji. Na samom početku autor, ujedno i protagonist, kratkom osobnom crticom o početku rada na filmu, koji koincidira s rođenjem djeteta, daje do znanja da se radi o osobnoj priči. Kroz film će još par puta iskoristiti prisnu komunikaciju s kćerkicom koja dramaturški funkcionira kao prolog u sljedeću epizodu.
 
Međutim, iako motiviran osobnim animozitetom, film ne predstavlja osobnu ispovijest. Riječ je o (pseudo)političkom pamfletu koji se u realizaciji ne može odlučiti želi li biti subverzivno vrckava, trolerska intervencija, još jedna u nizu sličnih akcija kojom Juričan udara na zagrebačkog despota, ili projekt ozbiljne političke dekonstrukcije jednog koruptivnog administrativnog aparata. U svakom slučaju, krajnji ishod podbacuje na oba plana.
 
U prvim minutama filma autor napominje kako je gradonačelnik odbio tri poziva na intervju pa je redatelj bio „prisiljen“ organizirati audiciju kako bi odabrao najboljeg kandidata koji će u filmu glumiti Bandića. Iako naoko zabavna i dramaturški potentna, ideja se ubrzo pretvara u nedosljednu alatku trbuhozborstva Juričanovih ideja. Sredovječni muškarci s audicije samo u par navrata „glume“ Bandića, a u svim ostalim iskazima govore ono čime nas redatelj bombardira u paralelnom tijeku, a to je spektakularna objava da je Bandićev gotovo dvadesetogodišnji mandat prožet korupcionaškim aferama, koje mahom prolaze bez sudskih sankcija.
 
Juričanov stav o tome neka je vrsta kulturpesimističnog antropološkog fatalizma. Kako kaže nekoliko „glumaca“ s audicije: svi bismo si malo uzeli da smo na poziciji, takvi smo mi. Problem, dakle, prvenstveno leži u kvarnom narodu. Što i ne čudi jer je riječ o istom narodu kojega u kvazi-duhovitom uvodu u Bandićeve političke početke autor obilježava kao najvještijeg lopova u disciplini „krađe radnog vremena“. U takvoj konstelaciji, s lijenim i glupavo korumpiranim narodom, ne može se ni očekivati drugo nego da nam takvi vladaju. Juričanu se mjestimice omaknu i iskazi nepatvorenog urbanog rasizma, što nažalost nije tolika iznimka metropolitanskog građanskog aktivizma. U izvještaju o prometnoj nesreći u kojoj je Bandić sudjelovao te potom policiji dao iskaz da je popio par gemišta, Juričan iznosi ničim potkrijepljeni sud da se Bandić napio hercegovačkim crnim vinom, dok se jelo sir iz mješine.
 
Nije potrebna posebna etnološka ekspertiza da znamo na što su to aluzije, a još manje socijalno-psihološka da znamo kakav to afekt stvara kod „pravih“ Zagrepčana. U polje petparačke etnologije Juričan nanovo zalazi nešto kasnije, kada prosuđuje da je Bandića stiglo najgore „hercegovačko prokletstvo“: imati milijune, a ne moći ih pokazati. Da je bio nešto marljiviji, mogao je naš autor pogledati i pokoji od par hiljada filmova koji se bave istim prokletstvom, kojeg nekim čudom ima i izvan Hercegovine, pače u samim srcima urbanosti poput londonskog Cityja ili njujorškog Wall Streeta.
 
Čitav 80-minutni film faktički ne nastoji dati ni jednu drugu vizuru, što u nekom trenutku počinje biti i neinformativno te zamorno. Afere koje iznosi javnosti su poznate, njihovo puko nabrajanje uz dronovske preglede lokacija s kojima se mešetarilo ni filmski ni novinarski ne donose ništa novo. Negdje na zadnjoj petini filma Juričan otvara novu temu – prikaz svoje kampanje pred izbore za predsjednika Republike koju je vodio pod geslom „Korupcija svima“, sad već pod legalno izmijenjenim imenom – Milan Bandić. Sam se čin preimenovanja u filmu ne ističe niti propituje, dok je naglasak opet na beskonačnom ponavljanju iste teze kako naš narod voli korupciju.
 
Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara. U filmu nema, primjerice, ni spomena uglednog profesora i arhitekta Nenada Fabijanića, suradnog člana HAZU-a, koji svoje narcisoidne vizije realizira viškom gradskih milijuna (poput svježe dovršenog i preplaćenog Spomenika domovini), ali je zato poprilično vremena u krupnom planu posvećeno starijoj gospođi koja u suzama moli da se Bandića oslobodi kaznenog progona.
 
Konačna dijagnoza i poruka je jasna: tajna Bandićeva uspjeha leži u nepopravljivoj moralnoj kvarnosti i intelektualnoj zatucanosti puka koji onda bira sebi slične. O premreženim interesima i distribuciji moći najuglednijih institucija naše srednjoeuropske kasabice – od kazalištâ, preko akademija i bolnica, do spomenute HAZU i zagrebačkog sveučilišta – u Juričanovoj optici mjesta nema.
 
Unatoč subverzivnom potencijalu kojim njegove politički motivirane akcije obiluju, Juričan u realizaciji ne doseže dalje od jeftinog, esencijalističkog moralnog prokazivanja. Politička refleksija koja bi uključivala analizu uvjeta reprodukcije perifernog kapitalizma, a koje su Bandić, kao i svi drugi lokalni šerifi u Hrvata, samo simptom, ovdje ne postoji ni u tragovima. Doduše, u tome je Juričan u savršenom dosluhu s finijim sentimentima građanske liberalštine, pa tako tv-kritičar Rašeta, razgaljen uratkom, proročki ustvrđuje: „To je sociološka vivisekcija našeg društva u kojemu Bandić nije kriminalni izuzetak, već najsavršeniji primjerak lokalnog homo politicusa.“ Mentalitetski fetiši i elementarna neobaviještenost o političkoj realnosti van granica naše provincije ostaju tako „analitički“ stubovi te osebujne političke misli.
 
Takav rezon, u konačnici, zatvara horizont svakoj refleksiji koja bi se, ponad propovjedničkog naricanja, odvažila na artikulaciju istinske, progresivne alternative. Nesrazmjer taktički mudro priskrbljene javne pažnje i banalnosti političke poruke još više bode u oči u autoru matičnom mediju filma. Kumek tako ostaje promašena prilika, nesretno protraćen maestralni novinarski rad, upakiran u celofan redateljske parapolitičke fiksacije.






Bilješke:

[1] Dinamične 1930-e vrlo su brzo zakrenule tendenciju i mnogi rodočelnici avangardnih strujanja stradali su u režimskim čistkama.

[2] Unatoč „prestižnom” imenu, ne radi se ni o kakvoj akademiji već o etabliranom tečaju filmskog stvaralaštva, ili kako sami kažu „butik filmskoj školi“ (https://www.londonfilmacademy.com/about-us)





Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2020. godini.

Vezani članci

  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? "Strukturnim određenjem klasa se više objašnjava, istorijsko-sociologističkim određenjem klasa se više opisuje. Prema strukturnom određenju klasni položaj konstituira se bez obzira jesu li klasni akteri*ke uopće svjesni koji i kakav je to položaj, dok istorijsko-sociologističko određenje upućuje na to da može da postoji svijest o klasi ili neko iskustvo klase. Strukturnim određenjem objašnjavaju se logika i anatomija funkcioniranja sistema proizvodnje, stoga je riječ o „trajnijoj“ klasnoj konfiguraciji kojom se objašnjava specifičnost kapitalističkog sistema proizvodnje, dok istorijski pristup klasi opisuje kontingentna i promenjiva klasna grupisanja koja se odvijaju u kapitalizmu zajedno sa drugim odnosima dominacije, podčinjavanja i discipliniranja."
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ka pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 27. prosinca 2020. Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“ "Uvođenje demokracije u raspravu o biopolitici, kako to čini Sotiris, svakako je potez u pravom smjeru, osobito u svjetlu činjenice da je Foucault prethodno formulirao neka biopolitička pitanja bez detaljne razrade filozofije biopolitike. To otvara mogućnost daljnjeg istraživanja u tom smjeru, ali istovremeno nas vraća na uvjetno rečeno stara pitanja epistemologije i političke teorije. Mnogi primjeri intelektualnog debakla u doba pandemije COVID-19 ukazuju da nedomišljenost temeljnih pretpostavki u kombinaciji s nedostatkom specifičnih znanja jamči intelektualnu regresiju. Teorijska i politička budućnost demokratske biopolitike u značajnoj mjeri ovisi o izbjegavanju uočenih zamki."
  • 20. prosinca 2020. Filipini: paralelne strukture u džunglama Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?
  • 20. prosinca 2020. „Budimo odgovorni_e“ Drugi val epidemije COVID-19 vladajuća garnitura u Sloveniji dočekala je uz prepune, neadekvatno opremljene bolnice i domove za starije, te istrage povezane uz indicije o korupciji pri nabavama maski i respiratora. Sve navedeno svjedoči o antisocijalnim politikama vlade i posljedica je višedesetljetne privatizacije zdravstvenog sustava, a nastavlja se kroz nove modele koncesija i privatizacija elemenata javne sfere. Autorica teksta, ujedno radnica visokoobrazovne ustanove, upozorava na licemjerni pristup ministarstva zdravstva, koje devet mjeseci nakon početka pandemije upućuje prosvjetnim radnicima i radnicama notu u kojoj se kroz opća mjesta objašnjava kako stati na kraj tobožnjoj neodgovornosti mladeži kao glavnom faktoru transmisije virusa.
  • 20. prosinca 2020. Proizvodni kapaciteti filmske iluzije "Eksperimentalni filmovi nastajali su na marginama, često bez financiranja, ali su nudili drugačiju perspektivu i zastupali različite glasove koje često nemamo priliku čuti ili vidjeti u profesionalnom filmu, bavljenje kojim ipak zahtijeva određene materijalne preduvjete. Današnja proizvodnja, okupljena oko filmskih festivala često te slike pokušava imitirati – odnosno naslanja se na estetiku eksperimentalnih filmova, smatrajući da se na taj način ponovno proizvodi i umjetnička kritička pozicija, ne uzimajući u obzir kako nije dovoljno reproducirati samo sliku već treba promišljati i na koji bi se način proizvodnja i distribucija slike mogla drugačije organizirati."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve