1968.: revolucija o kojoj je prerano suditi

Događaji iz 1968. ogoljeni su od svojeg značenja i danas su više simbol kapitulacije nego li revolucije. Prihvatiti navedeno prvi je korak prema tome da njezino nasljeđe ponovo učinimo relevantnim.

 

Pedeseta godišnjica događajâ iz 1968. nije izazvala bujicu emocija. Naravno, ne mislim na kulturne i akademske komemoracije. Depolitizirani duh 1968. i dalje inspirira umjetničke izložbe i akademske konferencije, koje su pak posve bespomoćne kada je u pitanju politika. Za razliku od drugih velikih revolucija iz prošlosti, bauk 1968. nije oživljen u borbama naših suvremenika, i ne samo da nitko ne polaže pravo na njezino nasljeđe, nego je ono i izvorom srama. Elite na Zapadu 1968. doživljavaju više kao mjesto konsenzusa nego li razlog za zabrinutost, jer takvi događaji posjeduju jedinstveni potencijal da, unatoč našim naivnim pretpostavkama, afirmiraju staru konzervativnu ideju prema kojoj revolucije samo osnažuju ono čemu se suprotstavljaju.

Umjesto da stane na kraj kapitalizmu, 1968. mu je usadila novi elan, inventivnost, i energiju individualne pobune. Uspješno savladavši žargon prosvjeda omladine koji su se odigrali prije pedeset godina, današnja protržišna ideologija pokreće divljačke napade na predvidljivost i svakodnevicu, kako bi kreativno kolonizirala budućnost. U knjizi The New Spirit of Capitalism (Novi duh kapitalizma), francuski sociolozi Luc Boltanski i Eve Chiapello nemilosrdno argumentiraju na koji je način radikalna kritika sistema iskorištena u svrhe njegove revitalizacije. Pobuna protiv poslijeratnog birokratiziranog kapitalizma iz 1960-ih ustupila je mjesto trijumfu neoliberalnog „projektivnog grada“, ukorijenjenog u tržišnoj deregulaciji i privatizaciji javne sfere. Duh prosvjeda transformiran je u novi „duh“, čije su metode bile još bezdušnije.

Proteklih desetljeća opetovano svjedočimo fantazmagorijskoj konverziji vrijednosti 1968. u njihove sušte suprotnosti. „Osobno oslobođenje“ sada podrazumijeva neobuzdanu želju za individualnim uspjehom, dok se kreativna transfiguracija života reducirala na puku „kreativnost“, najtraženiju robu u gradu. Sama je ideja revolucije izdubljena, lišena ikakve smislene društvene promjene te svedena na promociju onih snaga koje se pomoću spin-doktora nastoje predstaviti dezorijentiranim glasačima kao nešto „novo“ (prisjetimo se nedavnih izbornih „revolucija“ Obame i Macrona). Biznismen je nekoć bio mračna figura koja stoji na putu mladosti i imaginaciji. Sada mu je dodijeljena uloga pobunjenika našeg doba, sanjara i utopista, što je oprimjereno u osobama kao što su Mark Zuckerberg i Pavel Durov.

Za Novu ljevicu iz daleke 1968. oslobođenje svijesti nije značilo ništa više doli emancipaciju života od otuđenog društva koje ga je porobilo. Dovođenjem u pitanje svemoćnih „okolnosti“ koje određuju egzistenciju, pojedinac prestaje biti njima sapet. Praktični revolucionari ne bi trebali samo odlučno djelovati, nego bi se prvenstveno trebali osloboditi iluzija te, kako bi se reklo, promatrati svijet iznova, ne bi li prestali biti suučesnici u njegovoj reprodukciji. Zapadna Nova Ljevica ponudila je širok raspon praksi za oslobađanje uma, od sudjelovanja u gerilskim akcijama, do nealijeniranog „psihogeografskog“ istraživanja urbanih prostora, od kolektivnog samoobrazovanja koje je odbacivalo sveučilišne hijerarhije, do eksperimentiranja s LSD-om.

Čak i u posljednjem primjeru, najneotpornijem na kritiku, možemo jasno trasirati transformaciju mehanizma za opiranje stvarnosti u mehanizam za pomirenje s istom. Govorim o mikrodoziranju, svakodnevnoj reguliranoj konzumaciji narkotika koja je trenutno raširena među kreativnim žiteljima Silicijske doline. Mikrodoziranje ne predstavlja samo laganu varijaciju izvornog cilja konzumacije narkotika, već je fundamentalno izmijenila njihov smisao. Blage doze LSD-a neće promijeniti vaš stav prema svijetu, ali će vam pomoći da povećate svoju individualnu kompetitivnost u svijetu kakav trenutno postoji.

Konzumacija marihuane nekoć se smatrala protusistemskim činom i bila je čvrsto povezana sa šezdesetima i hipijevskim pokretom, a pomaci prema njezinoj legalizaciji u SAD-u na površini se doimaju kao još jedna odlučna pobjeda oslobođenih umova nad ondašnjim prevalentno represivnim, puritanskim i konzervativnim mentalnim sklopom. Međutim, paradoksalno, legalizacija marihuane danas zapravo podrazumijeva zazivanje tradicionalnih američkih slobodnotržišnih vrijednosti i individualne odgovornosti potrošača. Ovako zakrabuljena, u neznatnoj je diskrepanciji s argumentima kojima se zagovara neograničena prodaja oružja i cigareta.

Štoviše, mikrodoziranje može poslužiti kao metafora onoga što se dogodilo većini emancipatornih ideja iz 1960-ih. Borba manjina za priznavanje, koja je neraskidivo bila vezana uz zahtjev za sveukupnim društvenim i političkim napretkom, rezultirala je, u svojoj mikrodoziranoj varijanti, formalnom i licemjernom konsolidacijom takozvane političke korektnosti. Umjesto uništenja granica koje sistem generira među većinama i manjinama, politička korektnost naprosto ih fortificira, dok primjena politički korektnog, neopresivnog jezika postaje privilegija manjine obrazovanih i prosvijetljenih. Nisu svi primljeni u svijet oslobođenih umova. Revolucija je naizgled provedena na sveučilištima i u kulturnoj domeni, dok je u potpunosti zaobišla niže klase.

Upravo su kulturne distinkcije, pojačane mikrodoziranim duhom 1968., omogućile današnjim desnim populistima u Europi da u ime običnih ljudi napadaju multikulturalizam i političku korektnost, a na račun činjenice da te ideje danas predstavljaju tek apologiju statusa quo, uzrokujući time rastuće nezadovoljstvo odozdo.

Unatoč činjenici da 1968. nije ostavila gotovo nikakav trag u današnjoj Rusiji, njezinu je normalizirajuću ulogu poprilično uspješno preuzeo nostalgični kult koji prevladava u ruskoj kulturi već nekoliko desetljeća, nastao kao posljedica Hruščovljevog zatopljenja. Moderni mit o Zatopljenju paradoksalno kombinira antisovjetske (modernizam, osobna sloboda, kozmopolitizam, antistaljinizam, i trijumf individualnosti) i sovjetske (Gagarinov let u svemir, status Rusije kao supersile) elemente. Izgleda da aktualni ruski režim funkcionira kao medij ove sinteze, omogućavajući takozvanoj patriotskoj većini i obrazovanim klasama mirni suživot.

Ovaj pomirbeni mit o Zatopljenju hrani i najdraži san liberalne inteligencije o reformiranju društva biološkim, prirodnim, a ne političkim putem. Tranzicija iz užasa staljinizma u kraljevstvo mladosti i slobode, kako se sovjetske šezdesete reprezentira u brojnim suvremenim filmovima i izložbama, doima se prirodnom, kao izmjena generacija ili godišnjih doba.

Danas, dok obilježavamo pedesetu godišnjicu 1968., mogli bismo pomisliti da duh koji je njome prevladavao nije zalagao za ništa doli kapitulaciju, licemjerno se predstavljajući kao pobjeda. Međutim, ovakvo pesimistično stanje stvari ne može poslužiti kao osnova za konačni sud. Nasljeđe 1968. – od Pariza do Varšave, od Praga do Islamabada, od Rima do Mexico Cityja – isprepleteno je s revolucijama o čijim je rezultatima još prerano suditi. Međutim, kako bi izmještena, autentična revolucija iz 1968. – borba protiv podređivanja ljudskog života opsjenama uspjeha i produktivnosti – među novom generacijom ponovo dobila na relevantnosti, moramo prihvatiti tragediju njezina povijesnog poraza. U konačnici, riješiti se iluzija nije gubitak, već dobitak.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.