1968.: revolucija o kojoj je prerano suditi

"Pedeseta godišnjica događaja iz 1968. nije izazvala bujicu emocija. Naravno, referiram na kulturne, a ne akademske komemoracije. Depolitizirani duh 1968. i dalje inspirira umjetničke izložbe, akademske konferencije, koje pak zaotkrivaju svoju posvemašnju bespomoćnost kada je u pitanju politika. Za razliku od drugih velikih revolucija iz prošlosti, bauk 1968. nije oživljen u borbama naših suvremenika, a ne samo da nitko ne polaže pravo na njezino nasljeđe, već je ono u određenom smislu i posramljujuće."

Izložba "Mai 1968" fotografa Gillesa Carona u pariškoj gradskoj vijećnici (izvor: Gongashan prema Creative Commons licenci)

Pedeseta godišnjica događaja iz 1968. nije izazvala bujicu emocija. Naravno, referiram na kulturne, a ne akademske komemoracije. Depolitizirani duh 1968. i dalje inspirira umjetničke izložbe, akademske konferencije, koje pak zaotkrivaju svoju posvemašnju bespomoćnost kada je u pitanju politika. Za razliku od drugih velikih revolucija iz prošlosti, bauk 1968. nije oživljen u borbama naših suvremenika, a ne samo da nitko ne polaže pravo na njezino nasljeđe, već je ono u određenom smislu i posramljujuće. Elite na Zapadu promatraju 1968. više kao točku konsenzusa nego razlog za zabrinutost, jer su ti događaji posjedovali jedinstvenu sposobnost da, unatoč našim naivnim pretpostavkama, afirmiraju stare konzervativne istine prema kojima revolucije samo osnažuju ono čemu se suprotstavljaju.

Umjesto da stane na kraj kapitalizmu, 1968. mu je usadila novi elan, inventivnost, i energiju individualne pobune. Uspješno savladavši žargon prosvjeda omladine koji su se odigrali prije pedeset godina, današnja protržišna ideologija pokreće divljačke napade na predvidljivost i svakodnevicu, kako bi kreativno kolonizirala budućnost. U knjizi The New Spirit of Capitalism, francuski sociolozi Luc Boltanski i Eve Chiapello nemilosrdno argumentiraju na koji je način radikalna kritika sistema iskorištena u svrhe njegove revitalizacije. Pobuna protiv poslijeratnog birokratiziranog kapitalizma iz 1960-ih ustupila je mjesto trijumfu neoliberalnog „projektivnog grada“, ukorijenjenog u tržišnoj deregulaciji i privatizaciji javne sfere. Duh prosvjeda transformiran je u novi „duh“, čije su metode bile još bezdušnije.

Tijekom proteklih desetljeća, neprestano svjedočimo fantazmagorijskoj konverziji vrijednosti 1968. u njihove sušte suprotnosti. „Osobno oslobođenje“ sada podrazumijeva neobuzdanu želju za individualnim uspjehom, dok se kreativna trasfiguracija života reducirala na puku „kreativnost“, najtraženiju robu u gradu. Sama ideja revolucije izdubljena je, lišena ikakve smislene društvene promjene i svedena na promociju onih snaga koje se pomoću spin-doktora nastoje predstaviti dezorijentiranim glasačima kao nešto „novo“ (prisjetimo se nedavnih izbornih „revolucija“ Obame i Macrona). Biznismen je nekoć bio mračna figura koja stoji na putu mladosti i imaginaciji. Sada mu je dodijeljena uloga pobunjenika našeg doba, sanjara i utopista, što je oprimjereno u osobama kao što su Mark Zuckerberg i Pavel Durov.

Nova ljevica iz daleke 1968. smatrala je oslobađanje svijesti kao ništa više doli emancipaciju života od otuđenog društva koje ga je porobilo. Dovođenjem u pitanje svemoćnih „okolnosti“ koje određuju svačije postojanje, pojedinac prestaje biti njima sapet. Praktični revolucionari ne bi trebali samo djelovati odlučno, već bi se prije svega trebali osloboditi iluzija te, kako bi se reklo, promatrati svijet iznova, ne bi li prestali biti suučesnici u njegovoj reprodukciji. Zapadna Nova Ljevica ponudila je širok raspon praksi za oslobađanje uma, od sudjelovanja u gerilskim akcijama, do ne-alijenirane „psihogeografskog“ istraživanja urbanih prostora, od kolektivnog samoobrazovanja koje je odbacivalo sveučilišne hijerarhije, do eksperimentiranja s LSD-om.

Čak i u zadnjem primjeru, najranjivijem na kritiku, možemo jasno trasirati transformaciju tehnike za opiranje stvarnosti u tehniku za pomirenje s istom. Govorim o mikrodoziranju, odnosno dnevnoj reguliranoj konzumaciji narkotika koja je trenutno raširena među kreativnim žiteljima Silicijske doline. Mikrodoziranje nije samo varijanta lake kategorije na izvorni cilj konzumacije narkotika, već je fundamentalno izmijenila njihov značaj. Blage doze LSD-a neće promijeniti vaš stav prema svijetu, nego će vam pomoći da povećate svoju individualnu kompetitivnost u svijetu kakav trenutno postoji.

Konzumacija marihuane nekoć se smatrala izazovom sistemu i bila je čvrsto povezana sa šezdesetima i hipijevskim pokretom, a napori prema legalizaciji iste u SAD-u na površini se doimaju kao još jedna odlučna pobjeda za oslobađanje uma nad ondašnjim prevalentnim represivnim puritanskim i konzervativnim mentalnim sklopom. Međutim, paradoksalno, legalizacije marihuane danas zapravo podrazumijeva zazivanje tradicionalnih američkih slobodnotržišnih vrijednosti te individualne odgovornosti potrošača. U ovom ruhu, malo se razlikuje od argumenata u prilog neograničenoj prodaji oružja i cigareta.

Štoviše, mikrodoziranje može poslužiti kao metafora onoga što se dogodilo emancipatornim idejama iz 1960-ih. Borba manjina za uvažavanje, koja je bila neraskidivo povezana sa zahtjevom za sveukupnim društvenim i političkim napretkom, dovela je, u svojoj mikrodozirnaoj varijanti, do formalne i licemjerne konsolidacije takozvane političke korektnosti. Umjesto uništenja granica među većinama i manjimama koje generira sistem, politička korektnost naprosto ih fortificira, učinivši baratanje politički korektnim, neopresivnim jezikom privilegijom manjine obrazovanih i prosvijetljenih ljudi. Nisu svi primljeni u svijet oslobođenih umova. Revolucija se naizgled ostvarila na sveučilištima i u kulturnoj domeni, dok je u potpunosti zabišle niže klase.

Upravo su kulturne distinkcije, pojačane mikrodoziranim duhom 1968., omogućile današnjim desnim populistima u Europi da napadaju multikulturalizam i političku korektnost u ime običnih ljudi, a na račun toga što te ideje danas ne predstavljaju ništa doli opravdanje statusa quo, te stoga uzrokuju rastuće nezadovoljstvo.

Unatoč činjenici da 1968. nije ostavila gotovo nikakav trag u današnjoj Rusiji, njezina normalizirajuća uloga bila je poprilično uspješno odigrana od strane nostalgičnog kulta generiranog Hruščovljevim zatopljenjem, što je prevalentno u ruskoj kulturi već nekoliko desetljeća. Moderni mit o zatopljenu paradoksalno kombinira antisovjetske (modernizam, osobna sloboda, kozmopolitizam, antistaljinizam, i trijumf individualnosti) i sovjetske (Gagarinov let u svemir, status Rusije kao supersile) elemente. Aktualni ruski režim naoko funkcionira kao medij ove sinteze, omogućavajući takozvanoj patriotskoj većini i obrazovanim klasama da žive u ugodnom suživotu.

Mit o pomirenju generiran ovim zatopljenjem potiče i omiljeni san liberalne inteligencije o reformiranju društva biološki, prirodno, a ne političkim sredstvima. Tranzicija iz užasa staljinizma u kraljevstvo mladosti i slobode, kako se sovjetske šezdesete prikazuju u brojnim suvremenim filmovima i izložbama, doima se prirodnom, kao izmjena generacija ili godišnjih doba.

Danas, tijekom pedesete godišnjice 1968., mogli bismo zamisliti da je njezin prevladavajući duh predstavljao ništa doli kapitulaciju, licemjerno samopredstavljenu kao pobjedu. Međutim, ovakvo pesimistično stanje stvari ne može poslužiti kao temelj za konačni sud. Naslijeđe 1968. – od Pariza do Varšave, od Praga do Islamabada, od Rima do Mexico Cityja – isprepleteno je s revolucijama o čijim je rezultatima još prerano suditi. Međutim, kako bi izmještena, autentična revolucija iz 1968. – borba protiv podređivanja ljudskog života opsjenama uspjeha i produktivnosti – ponovo zadobila na relevantnosti među novom generacijom, moramo prihvatiti tragediju njezina povijesnog poraza. U konačnici, riješiti se iluzija nije gubitak, već dobitak.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji, statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva ovisni o materijalnoj podlozi na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje - kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi „Ne treba previše da se oslanjamo na prošlost kao izvor borbe, već na trenutnu snagu i trenutne pozicije onih koji mogu da promene svet, a to je i dalje radnička klasa, koja se transformisala i ima neke nove elemente, ali koja suštinski još uvek živi od svoga rada, kao i stotinama godina u kapitalizmu. Trenutak kad shvati svoju snagu i moć da svrgne političke elite, trenutak je kome treba da se nadamo i na kom treba da radimo. Da li je u tom kontekstu sećanje na jugoslavenske samoupravne prakse instruktivno? Mislim da je, ali u relativno limitiranom smislu. Ukoliko pokazuje da neoliberalizam nije večan, utoliko je korisno kao pozitivna lekcija. Ukoliko koči stremljenja za idejom samoemancipacije radničke klase, utoliko je negativna lekcija.“

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve