1968.: revolucija o kojoj je prerano suditi

Transformirano, depolitizirano i često instrumentalizirano nasljeđe revolucija iz 1968., čiji su se akteri_ice prije pedeset godina pobunili protiv birokratiziranog poslijeratnog kapitalizma, sve jasnije svjedoči vlastitom povijesnom i političkom porazu. Prihvatiti da mikrodozirajuće političke i kulturne prakse predstavljaju tek izvitopereni odjek nekadašnjih progresivnih ambicija nužan je prvi korak kako bi „izmještena, autentična revolucija iz 1968. – borba protiv podređivanja ljudskog života opsjenama uspjeha i produktivnosti – među novom generacijom ponovo dobila na relevantnosti“, tvrdi Ilya Budraitskis u komentaru povodom obilježavanja njezine pedesetogodišnjice.

Izložba „Mai 1968“ fotografa Gillesa Carona u pariškoj gradskoj vijećnici (izvor: Gongashan prema Creative Commons licenci)

Događaji iz 1968. ogoljeni su od svojeg značenja i danas su više simbol kapitulacije nego li revolucije. Prihvatiti navedeno prvi je korak prema tome da njezino nasljeđe ponovo učinimo relevantnim.

 

Pedeseta godišnjica događajâ iz 1968. nije izazvala bujicu emocija. Naravno, ne mislim na kulturne i akademske komemoracije. Depolitizirani duh 1968. i dalje inspirira umjetničke izložbe i akademske konferencije, koje su pak posve bespomoćne kada je u pitanju politika. Za razliku od drugih velikih revolucija iz prošlosti, bauk 1968. nije oživljen u borbama naših suvremenika, i ne samo da nitko ne polaže pravo na njezino nasljeđe, nego je ono i izvorom srama. Elite na Zapadu 1968. doživljavaju više kao mjesto konsenzusa nego li razlog za zabrinutost, jer takvi događaji posjeduju jedinstveni potencijal da, unatoč našim naivnim pretpostavkama, afirmiraju staru konzervativnu ideju prema kojoj revolucije samo osnažuju ono čemu se suprotstavljaju.

Umjesto da stane na kraj kapitalizmu, 1968. mu je usadila novi elan, inventivnost, i energiju individualne pobune. Uspješno savladavši žargon prosvjeda omladine koji su se odigrali prije pedeset godina, današnja protržišna ideologija pokreće divljačke napade na predvidljivost i svakodnevicu, kako bi kreativno kolonizirala budućnost. U knjizi The New Spirit of Capitalism (Novi duh kapitalizma), francuski sociolozi Luc Boltanski i Eve Chiapello nemilosrdno argumentiraju na koji je način radikalna kritika sistema iskorištena u svrhe njegove revitalizacije. Pobuna protiv poslijeratnog birokratiziranog kapitalizma iz 1960-ih ustupila je mjesto trijumfu neoliberalnog „projektivnog grada“, ukorijenjenog u tržišnoj deregulaciji i privatizaciji javne sfere. Duh prosvjeda transformiran je u novi „duh“, čije su metode bile još bezdušnije.

Proteklih desetljeća opetovano svjedočimo fantazmagorijskoj konverziji vrijednosti 1968. u njihove sušte suprotnosti. „Osobno oslobođenje“ sada podrazumijeva neobuzdanu želju za individualnim uspjehom, dok se kreativna transfiguracija života reducirala na puku „kreativnost“, najtraženiju robu u gradu. Sama je ideja revolucije izdubljena, lišena ikakve smislene društvene promjene te svedena na promociju onih snaga koje se pomoću spin-doktora nastoje predstaviti dezorijentiranim glasačima kao nešto „novo“ (prisjetimo se nedavnih izbornih „revolucija“ Obame i Macrona). Biznismen je nekoć bio mračna figura koja stoji na putu mladosti i imaginaciji. Sada mu je dodijeljena uloga pobunjenika našeg doba, sanjara i utopista, što je oprimjereno u osobama kao što su Mark Zuckerberg i Pavel Durov.

Za Novu ljevicu iz daleke 1968. oslobođenje svijesti nije značilo ništa više doli emancipaciju života od otuđenog društva koje ga je porobilo. Dovođenjem u pitanje svemoćnih „okolnosti“ koje određuju egzistenciju, pojedinac prestaje biti njima sapet. Praktični revolucionari ne bi trebali samo odlučno djelovati, nego bi se prvenstveno trebali osloboditi iluzija te, kako bi se reklo, promatrati svijet iznova, ne bi li prestali biti suučesnici u njegovoj reprodukciji. Zapadna Nova Ljevica ponudila je širok raspon praksi za oslobađanje uma, od sudjelovanja u gerilskim akcijama, do nealijeniranog „psihogeografskog“ istraživanja urbanih prostora, od kolektivnog samoobrazovanja koje je odbacivalo sveučilišne hijerarhije, do eksperimentiranja s LSD-om.

Čak i u posljednjem primjeru, najneotpornijem na kritiku, možemo jasno trasirati transformaciju mehanizma za opiranje stvarnosti u mehanizam za pomirenje s istom. Govorim o mikrodoziranju, svakodnevnoj reguliranoj konzumaciji narkotika koja je trenutno raširena među kreativnim žiteljima Silicijske doline. Mikrodoziranje ne predstavlja samo laganu varijaciju izvornog cilja konzumacije narkotika, već je fundamentalno izmijenila njihov smisao. Blage doze LSD-a neće promijeniti vaš stav prema svijetu, ali će vam pomoći da povećate svoju individualnu kompetitivnost u svijetu kakav trenutno postoji.

Konzumacija marihuane nekoć se smatrala protusistemskim činom i bila je čvrsto povezana sa šezdesetima i hipijevskim pokretom, a pomaci prema njezinoj legalizaciji u SAD-u na površini se doimaju kao još jedna odlučna pobjeda oslobođenih umova nad ondašnjim prevalentno represivnim, puritanskim i konzervativnim mentalnim sklopom. Međutim, paradoksalno, legalizacija marihuane danas zapravo podrazumijeva zazivanje tradicionalnih američkih slobodnotržišnih vrijednosti i individualne odgovornosti potrošača. Ovako zakrabuljena, u neznatnoj je diskrepanciji s argumentima kojima se zagovara neograničena prodaja oružja i cigareta.

Štoviše, mikrodoziranje može poslužiti kao metafora onoga što se dogodilo većini emancipatornih ideja iz 1960-ih. Borba manjina za priznavanje, koja je neraskidivo bila vezana uz zahtjev za sveukupnim društvenim i političkim napretkom, rezultirala je, u svojoj mikrodoziranoj varijanti, formalnom i licemjernom konsolidacijom takozvane političke korektnosti. Umjesto uništenja granica koje sistem generira među većinama i manjinama, politička korektnost naprosto ih fortificira, dok primjena politički korektnog, neopresivnog jezika postaje privilegija manjine obrazovanih i prosvijetljenih. Nisu svi primljeni u svijet oslobođenih umova. Revolucija je naizgled provedena na sveučilištima i u kulturnoj domeni, dok je u potpunosti zaobišla niže klase.

Upravo su kulturne distinkcije, pojačane mikrodoziranim duhom 1968., omogućile današnjim desnim populistima u Europi da u ime običnih ljudi napadaju multikulturalizam i političku korektnost, a na račun činjenice da te ideje danas predstavljaju tek apologiju statusa quo, uzrokujući time rastuće nezadovoljstvo odozdo.

Unatoč činjenici da 1968. nije ostavila gotovo nikakav trag u današnjoj Rusiji, njezinu je normalizirajuću ulogu poprilično uspješno preuzeo nostalgični kult koji prevladava u ruskoj kulturi već nekoliko desetljeća, nastao kao posljedica Hruščovljevog zatopljenja. Moderni mit o Zatopljenju paradoksalno kombinira antisovjetske (modernizam, osobna sloboda, kozmopolitizam, antistaljinizam, i trijumf individualnosti) i sovjetske (Gagarinov let u svemir, status Rusije kao supersile) elemente. Izgleda da aktualni ruski režim funkcionira kao medij ove sinteze, omogućavajući takozvanoj patriotskoj većini i obrazovanim klasama mirni suživot.

Ovaj pomirbeni mit o Zatopljenju hrani i najdraži san liberalne inteligencije o reformiranju društva biološkim, prirodnim, a ne političkim putem. Tranzicija iz užasa staljinizma u kraljevstvo mladosti i slobode, kako se sovjetske šezdesete reprezentira u brojnim suvremenim filmovima i izložbama, doima se prirodnom, kao izmjena generacija ili godišnjih doba.

Danas, dok obilježavamo pedesetu godišnjicu 1968., mogli bismo pomisliti da duh koji je njome prevladavao nije zalagao za ništa doli kapitulaciju, licemjerno se predstavljajući kao pobjeda. Međutim, ovakvo pesimistično stanje stvari ne može poslužiti kao osnova za konačni sud. Nasljeđe 1968. – od Pariza do Varšave, od Praga do Islamabada, od Rima do Mexico Cityja – isprepleteno je s revolucijama o čijim je rezultatima još prerano suditi. Međutim, kako bi izmještena, autentična revolucija iz 1968. – borba protiv podređivanja ljudskog života opsjenama uspjeha i produktivnosti – među novom generacijom ponovo dobila na relevantnosti, moramo prihvatiti tragediju njezina povijesnog poraza. U konačnici, riješiti se iluzija nije gubitak, već dobitak.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 25. prosinca 2018. 1968.: kulturna evolucija ili revolucija? Radikalni sociopolitički zahtjevi tzv. generacije ‘68. na kapitalističkom su Zapadu vrlo brzo ustupili mjesto ideološkoj kooptaciji i stvaranju dominantnog mitološkog narativa koji zanemaruje, distorzira ili čak negira varijabilni globalni karakter šezdesetosmaških pokreta, primjerice studentskog pokreta u tadašnjoj Jugoslaviji. Uz pomoć relativno opširne literature autorica teksta nastoji u kratkim crtama skicirati kontrast između sistemskih i antisistemskih strujanja koja su u to vrijeme prožimala društvena zbivanja.
  • 31. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Chris Harman: The Fire Last Time: 1968 and After
    Chris Harman je na četrdesetu godišnjicu događajâ iz 1968. objavio knjigu „The Fire Last Time: 1968 and After,“ u kojoj s obzirom na kontekst kontradiktornog poslijeratnog ekonomskog procvata historizira tijek prosvjednih aktivnosti prije, za vrijeme i nakon 1968. u više zemalja. Kod Harmana je naglasak na statusu i borbama radničke klase, dok se studentski bunt uvelike tumači kao derivat širih društvenih neuralgija. Donosimo prijevod kratke recenzije Harmanove knjige, a prenosimo i snimku izlaganja koje je Harman održao u svibnju iste godine.
  • 4. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Nekoliko generacija za obnovu ljevice
    U protekloj godini dana američku i britansku političku scenu obilježili su usponi radikalno lijevih kandidata u strankama lijevog centra. Pročitajte i pogledajte intervju snimljen tijekom prošlogodišnjeg 8. Subversive festivala, u kojem politički analitičari Richard Seymour i Bhaskar Sunkara govore o stanju na radikalnoj ljevici prije navedenih proboja na centru, i problematiziraju potrebne okvire za ponovnu izgradnju snažnog lijevog pokreta, adresirajući otpornost dominantnog narativa, metode mobilizacije društvenih pokreta, pitanja političke estetike, identitetske modalitete klasnih pozicija, entrizam, strategije koordinacije parlamentarnog i izvanparlamentarnog djelovanja te odnos između teorije i prakse.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 22. veljače 2015. Izgubljena kontrakultura
  • 31. prosinca 2017. Kozmopolitizam bez internacionalizma Eksploatacijski temelji ekonomskog liberalizma, maskirani u ideologiju slobode i garnirani odozdo nametnutim demokratskim vrijednostima neosporno ukazuju na ograničene emancipatorne dosege liberalnog projekta, kojeg zadnje desetljeće prate sve dublje klasne i društvene razlike. U historijskom trenutku u kojem je politički centar u rasulu, a populistička desnica još uvijek nema dovoljno jaku infrastrukturu, lijevi projekt ne smije propustiti momentum. Pročitajte intervju s Bhaskarom Sunkarom, glavnim urednikom i izdavačem socijalističkog magazina Jacobin.
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 31. prosinca 2017. Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.
  • 9. svibnja 2018.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam 19. stoljeća kao ideološko utemeljenje poretka nejednakosti u 21. stoljeću
    Pogledajte snimku i pročitajte tekst izlaganja historičarke i sociologinje Mire Bogdanović s prošlogodišnjeg 10. Subversive festivala. Mapirajući liberalna srastanja dugogodišnjih aktera (post)jugoslavenske političke sfere i civilnog društva, Bogdanović identificira liniju elitističkog ljudsko-pravaško-privatno-vlasničkog fetišizma koja svojim antikolektivizmom ostaje slijepa za društvenu solidarnost, koja nudi tek nekritičku pohvalu političkih ustroja liberalnog zapadnog svijeta i pretpostavlja ih volji obespravljene većine, odnosno – u interpretaciji izvornog liberalizma kojoj se priklanja – diktatu rulje.
  • 15. kolovoza 2009. Ljetna škola – Pierre Bourdieu, Loic Wacquant: Nova planetarna vulgata
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 27. rujna 2016. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 11. studenoga 2011. Dugi marš neoliberalne revolucije
  • 23. siječnja 2011. Europska integracija kao sredstvo neoliberalne hegemonije
  • 21. kolovoza 2016. Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 15. travnja 2016. John Locke protiv slobode Tekstovi Johna Lockea obično se smatraju utemeljujućim dokumentima liberalizma, no ako se uzmu u obzir Lockeov životni put i povijesni značaj, dolazimo do radikalno drukčijeg razumijevanja njegove političke filozofije. Locke je bio veliki ulagač u engleskoj trgovini robljem te je promovirao iskorištavanje ropstva (u određenim uvjetima), kao i eksproprijaciju zemlje starosjedilačkih populacija, što može djelovati kao nepomirljiva kontradikcija naspram njegove proklamirane filozofske pozicije (ili pozicije koja mu se naknadno pripisuje).
  • 14. svibnja 2015. Kako govore subalterni? "Postoje neki aspekti naše ljudske prirode koji nisu kulturalno konstruirani: kultura ih oblikuje, ali ona ih ne stvara. Moje je stajalište da unatoč tome što postoje ogromne kulturalne razlike među ljudima na Istoku i na Zapadu, postoji i temeljni skup briga koje ljudi dijele, neovisno o tome jesu li rođeni u Egiptu, ili u Indiji, ili u Manchesteru, ili u New Yorku. Nije ih mnogo, no možemo navesti barem dvije ili tri: briga za vlastitu fizičku dobrobit; po svoj prilici i zabrinutost za određen stupanj autonomije i samoodređenja; briga za one prakse koje se izravno tiču vašeg blagostanja. Toga nema previše, no začudili biste se koliko vas daleko može odvesti u objašnjavanju iznimno važnih povijesnih transformacija."
  • 8. veljače 2015. Kamo dalje, ljevico?
  • 25. ožujka 2012. Koja je alternativa?
  • 16. srpnja 2017. Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.
  • 22. srpnja 2014. Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 9. veljače 2011. Planet slumova (I)
  • 31. prosinca 2016. Posledice trodecenijskog sudara društva i ekonomije Od globalne neoliberalne ofanzive 1980-ih do nedavnih mjera štednje, brojni su uzroci zašto je pojam liberalizma na ljevici počeo funkcionirati gotovo isključivo kao denuncijacijska etiketa. Time se negiraju veze između liberalizma i socijalizma, bilo da je riječ o prisutnosti pozitivnih liberalnih tekovina u socijalističkim projektima, bilo da je riječ o njihovim historijskim sporovima. Da bismo vratili cjelinu liberalizma u odgovarajuću perspektivu, sa Stefanom Aleksićem, beogradskim antropologom, razgovarali smo o klasičnom liberalizmu, ordoliberalizmu i neoliberalizmu te smo otvorili temu problematičnosti liberalizma iz feminističke perspektive te socijalističkih alternativa današnjice.
  • 8. studenoga 2011. Privatizacija svijeta

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve