U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
Miladin Popović, sekretar KPJ za Kosovo i Metohiju, obučava albanske partizane u Albaniji 1943. godine (izvor: Znaci.net)
„Pedeseta je godina prije nove ere i Galiju su u potpunosti okupirali Rimljani. Ali ne u potpunosti! Jedno malo selo nesavladivih Gala i dalje pruža otpor osvajačima.“
Većini je vjerojatno dobro poznat početak i fabula priče o Asterixu i Obelixu, galskim junacima pogonjenima čarobnim napitkom, koji pružaju otpor moćnom Carstvu. Kroz brojne stripove te filmske i televizijske ekranizacije njihove pustolovine stekle su kultni status kod više generacija. Nažalost, čini se da su imale prevelik utjecaj na dobar dio javnosti koja sudjeluje u regionalnim raspravama o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji i Europi, koje bi ipak trebalo razdvojiti od fikcije. Nemoguće je izbrojati koliko smo puta imali priliku čuti priču o jugoslavenskim partizanima kao otočiću slobode u homogenom moru okupirane Europe. Najbolja je ilustracija ove interpretacije dolje priložena karta, koja tobože prikazuje situaciju u Europi u svibnju 1943. godine, a često se pojavljuje i na mnogim internetskim platformama koje uglavnom daju doprinos borbi protiv revizionizma:
Već na prvi pogled u oči upada nekoliko nepreciznosti i nepravilnosti, koje se može smatrati lakšim propustima. Jadransko more ima svega tri otoka, a osim morskih obala, prilično su neprecizno iscrtane i granice država, što je najlakše uočljivo kod predimenzionirane Belgije. Točnost prikazanog oslobođenog teritorija unutar granica Jugoslavije teško je utvrditi pošto je od većih mjesta naznačena jedino lokacija Beograda, koji će 15 mjeseci kasnije biti oslobođen zajedničkim naporima Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) i Crvene Armije. Treba naglasiti kako velika količina tamnoružičasto označenog oslobođenog teritorija na prostoru Jugoslavije nije neuvjerljiva i vjerojatno uvelike odgovara stvarnosti, naročito s obzirom na činjenicu da se u svibnju 1943. godine fašistička Italija nalazila pred svojim slomom pa su partizanske jedinice u talijanskoj okupacijskoj zoni bile u ofanzivi i nerijetko oslobađale čak i veća mjesta.
Glavni problem leži u „zelenom“ prostranstvu ostatka Europe, koje direktno navodi na neosporno pogrešan zaključak da su se jugoslavenski narodi jedini u Europi uspješno borili protiv fašizma. Ovu kartu i njezine implikacije osporit ćemo kroz tri historijska primjera.
Grčka
Jugoslavenski južni susjedi – Grci, također su se travnja 1941. godine našli na udaru Sila Osovine. Država je rasparčana u njemačku, bugarsku i talijansku okupacijsku zonu. „Kolijevka demokracije“ doživjela je sudbinu sličnu onoj drugih okupiranih zemalja. Brutalna eksploatacija resursa koji su trebali opskrbiti nacistički ratni stroj izazvala je pad poljoprivredne proizvodnje što je uzrokovalo ogromnu glad. Samo na širem području Atene tijekom zime 1941. – 1942. umrlo je oko 40 tisuća ljudi[1]. Oružani otpor okupatoru započeo je svega nekoliko mjeseci nakon okupacije zemlje. U početku se radilo o nepovezanim gerilskim akcijama organiziranima od grupa sa svih strana političkog spektra. Ključni trenutak za grčki antifašistički otpor bilo je osnivanje Narodnooslobodilačke fronte (Ethnikó Apeleftherotikó Métopo, EAM). Vodeću ulogu u ovoj masovnoj organizaciji imala je Grčka komunistička partija (Kommounistikó Kómma Elládas, KKE), a iduće godine osnovana je i Grčka narodnooslobodilačka vojska (Ellinikós Laïkós Apeleftherotikós Stratós, ELAS) – vojno krilo EAM-a.
Identični marksističko-lenjinistički organizacijski princip primjenjivala je i Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) u okupiranoj Jugoslaviji s Jedinstvenim narodnooslobodilačkim frontom i NOVJ. Također, u obje su zemlje temeljne lokalne institucije partizanske uprave bili Narodnooslobodilački odbori. KKE je (kao i KPJ), poučena prijeratnim iskustvom ilegalnog rada, predvodila borbu naroda Grčke koja je upravo u proljeće 1943. dosegla svoj vrhunac. Kao što smo već spomenuli pri jugoslavenskom primjeru, talijanske okupacijske snage u ovom su se razdoblju nalazile u povlačenju pa su tako i grčki partizani stjecali kontrolu nad većim područjima. Već 12. ožujka Talijani napuštaju gradić Kardisu i prepuštaju je kontroli ELAS-a. Dva tjedna kasnije, 25. ožujka, povodom obljetnice grčke neovisnosti od Osmanlija, ELAS maršira ulicama oslobođene Grevene i njihovim borcima tom prigodom blagoslov daje lokalni biskup, a idućeg mjeseca oslobođeno je i Metsovo[2].
Partizanska napredovanja ne staju u danima koji su preostali do Mussolinijeve predaje. Talijansko izvješće iz sredine travnja navodi: „kontrola nad sjeveroistočnom, središnjom i jugozapadnom Grčkom veoma je klimava, da ne kažemo nepostojeća.“ U velikom dijelu kontinentalne Grčke tijekom svibnja 1943. godine, talijanske okupacijske snage kontrolirale su jedino svoje garnizone, dok su se već mnoga naselja, a naročito područja izvan njih, nalazila pod kontrolom partizana. Ovi teritoriji sveobuhvatno su se nazivali Slobodnom Grčkom. Prema tome, očigledno je kako Jugoslavija u svibnju 1943. nije bila jedina buktinja slobode u Europi, pa čak niti na Balkanu, što dodatno potvrđuje i idući lokalni primjer.
Albanija
Fašistička Italija okupirala je i u potpunosti anektirala Albaniju 1939. godine. Satelitska albanska država uključivala je dijelove današnje Makedonije, Crne Gore i Kosova s većinskim albanskim stanovništvom. Može se reći da se u prvoj polovici 20. stoljeća albanski narod nije nalazio u naročito prijateljskom okruženju. U periodu Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata mnoge susjedne zemlje izražavale su pretenzije na albanski teritorij i ne previše tolerancije za albanske zajednice na vlastitom teritoriju. Ovoga su bili svjesni talijanski okupatori pa su se ispočetka makar deklarativno postavljali kao zaštitnici ove ugrožene nacije.
Fašistička primjena strategije divide et impera na novookupiranim područjima bila je dio uvriježene prakse. Tamo gdje bi zatekli neriješena nacionalna pitanja i neki oblik etničke diskriminacije, fašisti su često znali određenu etničku skupinu odabrati za „saveznika“, igrajući pritom ulogu zaštitnika, sve kako bi ostvarivali svoje nezasitne imperijalističke apetite. Ovakvu praksu osim u Albaniji možemo uočiti i tijekom uspostavljanja kvislinških poredaka u Hrvatskoj ili Slovačkoj. Iako je dvostruka okupatorska igra na mjestima koja su naseljavali Albanci sa sobom donijela čak i neke institucionalne „reforme“ (na Kosovu su, primjerice, prve škole na albanskom jeziku otvorene upravo nakon okupacije), nije trebalo proći previše vremena da se među Albancima javi antifašistički otpor.
Komunistička partija Albanije (KPA) osnovana je u jesen 1941. godine. Aktivno su surađivali sa svojim jugoslavenskim drugovima, što dokazuje izvještaj delegata KPJ Svetozara Vukmanovića Tempa:
„Sa Glavnim štabom Albanije sastao sam se i njima predložio vojničku i političku saradnju na granicama, kao i pristupanje Balkanskom štabu. Oni su se sa svim mojim predlozima složili. Vojnička saradnja, predviđena na sektoru Malesija— Đakovica, već je ostvarena. Isto tako i na sektoru Ljuma— Šara. Na oba sektora naše i njihove čete su se sastale i zajednički deluju. Zajednička saradnja postignuta je i na sektoru Elbasan—Debar—Kičevo.“[3]
Očigledno je da jugoslavenski partizani nisu bili izolirani – na suradnju s Albancima upućivala ih je ista ideologija, kao i geografska povezanost. Jednom kada je započela, antifašistička borba s obje granice nije stajala, a neka daljnja izvješća upravo jugoslavenskih delegata direktno obaraju tezu o Jugoslaviji kao jedinoj dijelom oslobođenoj zemlji u Europi:
„Pošto se razvijaju događaji brzo, nadamo se da i mi u ovim brzim događajima uspijemo prilagoditi i naš kadar na brze odluke. Teškoće se nalaze u pomanjkanju u rukovodećem kadru. No i tamo se mora nešto uraditi. Glavni rad je jačanje vojske i udari po neprijatelju. Tako su naši partizanski odredi zauzeli Permet (varoš do sada, ali ne i kasarnu) i Klisuru. Znaš svakako za Leskovik. — Rabotamo pomalo.“[4]
Spomenuta mjesta, albanskih naziva Përmet, Këlcyrë i Leskoviku na jugoistoku zemlje, oslobođena su upravo u svibnju 1943. godine. Dva mjeseca ranije KPA je održala svoju prvu zemaljsku konferenciju, u selu Labinot koje su također držali pod kontrolom[5]. Budući da smo već spomenuli vojno napredovanje grčkih boraca u istom razdoblju zaključit ćemo kako na spornoj karti nije označeno nimalo zanemarivo oslobođeno područje koje se protezalo jugoistokom Albanije pa preko njezine granice i obuhvaćalo velike dijelove Grčke. Previdi ovdje ne prestaju – bacimo li pogled prema istoku, uočit ćemo kako je i prikaz ključnog fronta cijelog Drugog svjetskog rata također u raskoraku s povijesnim činjenicama.
Sovjetski Savez
Nacistička Njemačka je od početka napada na SSSR pa sve do pred kraj rata u svakome trenutku na Istočnom frontu koristila značajno više od polovice svoje ukupne vojne snage. Radilo se o više od 200 divizija (za usporedbu, u napadima na Jugoslaviju upotrijebljeno ih je desetak) i više milijuna vojnika. Sovjetski gubici bili su golemi. Broj palih boraca Crvene armije procjenjuje se na osam do deset, a broj poginulih civila na dvadesetak milijuna. Ove žrtve, uz procjenu da su njemačke oružane snage pretrpjele barem 80 posto sveukupnih gubitaka upravo u borbi protiv Sovjeta, glavni su dio razloga za Hitlerov konačni slom. No, karta nam skriva važan aspekt priče – naime, nacisti u svom pohodu na istok nisu nailazili samo na prepreke koje su sovjetski branitelji postavljali pred njih, otpor se javljao i iza njihovih leđa.
„U slučaju prisilnog povlačenja jedinica Crvene armije, sva pružna vozila moraju biti evakuirana, neprijatelju ne smije ostati niti jedna lokomotiva, niti jedan vagon, niti kilogram žita ili litra goriva. Kolektivni zemljoradnici moraju otjerati svu svoju stoku i predati svoje žito u ruke državnih vlasti za prijevoz u pozadinu. Sva vrijedna imovina, uključujući obojene metale, žito i gorivo koje se ne može povući, mora se bez odlaganja uništiti.
Na područjima koja zauzima neprijatelj nužno je formirati partizanske konjske i pješačke jedinice, organizirati sabotažne skupine za borbu protiv neprijateljskih postrojbi, posvuda poticati gerilske akcije, dizati u zrak mostove i ceste, sjeći telefonske i telegrafske linije, paliti šume, skladišta i prijevozna sredstva. U okupiranim krajevima treba stvoriti nepodnošljive uvjete za neprijatelja i sve njegove pomagače, loviti ih i uništavati na svakom koraku, remetiti sve njihove aktivnosti.“
Ovo su odlomci Staljinova govora, emitiranog desetak dana nakon invazije, u kojem je obznanio formiranje Državnog komiteta za obranu. Cilj formiranja otpora iza neprijateljskih linija prilično je očit, a ostvaren je do kasnog ljeta 1944. kada su njemačke trupe, nakon tri godine brutalne okupacije, napokon istjerane s teritorija SSSR-a. Sovjetski partizani u pozadini njemačkih armija prelazili su brojku od 100 tisuća boraca[6]. Radi se o zaista impresivnoj antifašističkoj oružanoj sili koju sporna karta (zajedno s grčkim i albanskim suborcima) potpuno ignorira.
Ne samo to, već je i linija koja prikazuje Istočni front nedovoljno istočno. Sudeći prema ovoj karti, Sovjeti su u svibnju 1943. već prešli Dnjepar i bili nadomak Rumunjske, no u stvarnosti se to nije odvilo još godinu dana. U svibnju 1943. nacisti su još uvijek bili otprilike 400 kilometara istočno i sjeveroistočno od Dnjepra, gdje su nakon poraza u Staljingradu pripremali svoju posljednju veliku ofenzivu kod Kurska. Međutim, Wehrmacht više nije imao snage za operiranje cijelom duljinom širokog fronta. Sovjetski obavještajci razotkrili su ovaj plan i o tome obavijestili Moskvu, koja je, nakon potvrde izvještaja o gomilanju njemačkih trupa, mašinerije i opreme, na širem području oko Kurska u razdoblju do protunapada koncentrirala oko dva i pol milijuna boraca Crvene Armije. Uslijedila je najveća tenkovska bitka u povijesti ratovanja, i sovjetska pobjeda koja je značila početak slamanja kičme nacifašizma. Nakon Kurska, nacisti su do svog konačnog poraza uglavnom bili u stalnom povlačenju.
* * *
Moglo bi se i dalje navoditi nepravilnosti traljavog prikaza, odnosno zataškavanja antifašističke borbe u ratom zahvaćenoj Europi, koje u svojoj srži skriva neku vrstu jugoslavenskog nacionalizma koji, nažalost, nije potpuno stran titoističkom narativu. Partizani su postojali i u Norveškoj, ali ova karta ne prikazuje većinu skandinavskih zemalja. Bilo ih je i u Italiji, a iako su tamo pravi procvat doživjeli tek nakon Mussolinijevog konačnog pada, i prije su bili prisutni u brdskim predjelima Apeninskog poluotoka.
Želimo li danas iole doprinijeti raskrinkavanju trenda sustavnog blaćenja ideala za koje su ginuli i ovdašnji partizani, moramo po strani ostaviti očigledne nacionalističke falsifikacije, prema kojima su oni bili najbolji, najbrojniji ili čak jedini partizani u okupiranoj Europi. Njihova borba nije bila zasnovana na nacionalizmu već na internacionalizmu, a internacionalizam ne trpi bajke o galskim selima. Njih treba ostaviti tamo gdje im je mjesto – u žanru dječje književnosti.
Bilješke:
[1] Polymeris Voglis, „Surviving Hunger: Life in the Cities and the Countryside during the Occupation,“ u: Surviving Hitler and Mussolini: Daily Life in Occupied Europe (Oxford: Berg, 2006), 23.
[2] Dominique Eudes, The Kapetanios: Partisans and Civil War in Greece, 1943-1949 (New York: Monthly Review Press, 2009), 42-49.
[3] Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Tom 2, Knjiga 10: Dokumenta Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1943 (Beograd: Vojnoistorijski institut Jugoslavenske armije, 1962), 156. Dostupno na: http://znaci.net/zb/4_2_10.pdf#page=147
[4] Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Tom 1, Knjiga 19: Borbe na Kosovu 1941 – 1944 (Beograd: Vojnoistorijski institut Jugoslavenske armije, 1969), 230. Dostupno na: http://znaci.net/zb/4_1_19.pdf#page=219
[5] The Institute of Marxist-Leninist Studies at the Central Committee of the Party of Labour of Albania, History of the Party of Labour of Albania (Tirana: 8 Nëntori Publishing House, 1982), 107.
[6] Edgar M. Howell, The Soviet Partisan Movement 1941-1944 (Washington: Department of the Army, 1956), 211.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.
29. prosinca 2017.Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma
Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
27. srpnja 2016.S roguljama boj smo bili
U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
9. travnja 2016.Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije
Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
26. studenoga 2015.Na krivoj strani povijesti u Lisinskom
Prije nešto manje od mjesec dana, na pitoresknom festivalu ekstremne desnice u punoj dvorani Lisinski, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu: „Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.“
9. srpnja 2019.Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma
Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
6. kolovoza 2016.Fašizam i kultura zaborava
Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
31. prosinca 2019.Odbačene trice i semantičke tričarije
NBA liga spada u vrh svjetske profesionalne košarke i godišnje obrće milijarde dolara, što sa sobom, kao i u slučaju drugih visokolukrativnih sportova, povlači mnoge negativne pojave, poput ograničavanja slobode govora njezinih igrača. Žonglirajući politički korektnim govorom i pokaznim gestama, čelnici lige kozmetički prikrivaju problem rasizma i rasne diskriminacije u američkom sportu i društvu.
19. srpnja 2019.Na braniku kluba, kvarta i antifašizma
Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
29. prosinca 2016.Tigar protiv slona
19. prosinca 2016. označio je 70. godišnjicu početka Prvog indokineskog rata. Te večeri 1946. godine eksplodirala je elektrana u Hanoiju, nakon čega je gradom zavladao mrak. Bila je to prva veća diverzija boraca Viet Minha, Revolucionarne lige za neovisnost Vijetnama, protiv francuskih kolonijalnih vlasti. Ova akcija će označiti uvod u sedmogodišnji ratni sukob (do 1. kolovoza 1954. godine) čija nam povijest pomaže rasvijetliti narav globalnih međunarodnih odnosa u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te locirati konkretne ideološke pretpostavke koje su, čak i nakon bolnog iskustva nacifašističke okupacije, motivirale francuske političare da slične modele eksploatacije nastave primjenjivati u kolonijama.
16. listopada 2016.Lekcije iz Cable Streeta
Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
27. rujna 2016.Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom
U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
7. kolovoza 2019.Spomenik nacionalističkoj pomirbi
Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
14. prosinca 2018.Duh fašizma pušten je iz boce
Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih kolaboracionista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
12. lipnja 2016.Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma
Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
28. lipnja 2016.Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije
U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
27. lipnja 2016.Promjena okvira #1O fašizmu
U prvoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte mozaični pregled događanja održanih tijekom veljače, ožujka i travnja 2016. u sklopu vaninstitucionalnog programa političke edukacije civilno-aktivističkog kulturnog sektora, prilog na temu fašizma u kojem govore Boris Buden, Luka Matić, Ivana Perica i Nikola Vukobratović te intervju s britanskom sociologinjom i političkom aktivistkinjom Hilary Wainwright, s kojom razgovaramo o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, odnosu između paralelnih ekonomija i državnih struktura te pitanju kućanskog rada. Nove epizode pratite na TV Istra svakog zadnjeg petka u mjesecu.
22. prosinca 2018.Nema revolucije bez kontrarevolucije – komparativna historija revolucija Arna Mayera
Dok revizionistički konzervativni i liberalni politički akteri koncept „dva totalitarizma“, koji izjednačava komunizam i fašizam, koriste za delegitimiranje revolucija i antifašističke borbe, progresivna ljevica izbjegava problematizirati pitanje revolucionarnog nasilja. Branimir Janković s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu kroz prikaz komparativne studije Arna Mayera o Francuskoj građanskoj i Ruskoj boljševičkoj revoluciji govori o hijerarhizaciji nasilja i nužnosti njegove historijske kontekstualizacije, te radikaliziranju i revolucionaliziranju revolucija putem kontrarevolucija i antirevolucija, međunarodnih ratova i religijskih konflikata.
6. svibnja 2018.Odjeci Oktobra
Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
14. listopada 2016.Kritika građanskog antifašizma
Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.
13. studenoga 2018.„Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske
U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
1. travnja 2018.Crna internacionala
Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
24. kolovoza 2018.Dok je kapitalizma, bit će i fašizma
Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
15. rujna 2018.Klasna borba, a ne klasna suradnja
O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe iz Trsta u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
10. lipnja 2018.Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj
Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
4. ožujka 2016.Zašto je bitno raspravljati o ustašama i partizanima?
Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
19. svibnja 2016.Ustav je posthistoricistička bajka
Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
1. lipnja 2017.Diskretni šarm revizije
Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
31. prosinca 2018.Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju
Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
15. ožujka 2016.Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana
Rafael Boban bio je jedan od najutjecajnijih i najpoznatijih članova ustaškog pokreta, a kasnije i ustaškog režima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). Iako je bio jedan od osnivača „Crne legije“, svoju vojnu slavu stekao je političkim i vojnim djelovanjem u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, zbog čega je bio nagrađen titulom viteza u NDH. Odličja, titule i prateća slava koje su mu dodijelile institucije NDH, omogućile su kasnijoj ustaškoj emigraciji da od njega stvore legendu po kojoj se tijekom 1990-ih zvala IX. bojna HOS-a, u čiju se čast u Koprivnici nedavno pokušala podići spomen-ploča. Tekst je pokušaj dubljeg shvaćanja značenja sintagmi „vitez“, „zapovjednik Koprivnice - ustaškog Sigeta“ ili „legendarni borac za hrvatsku slobodu“ te što nam biografija Rafaela viteza Bobana zapravo govori o proklamiranim i praktičnim politikama na kojima se NDH temeljila.
31. prosinca 2018.Što Trump nije
Simplificirane teze koje Trumpov izbor za predsjednika pripisuju reakcionarnoj artikulaciji antioligarhijskog sentimenta radničke klase, kao i one koje, izjednačavajući ga s povijesnim fašizmom protiv kojega se treba boriti svim raspoloživim snagama, dovode do afirmacije prokapitalističkog političkog centra utjelovljenog u Demokratskoj stranci, pogrešno tumače trenutnu konjunkturu. U polemičkom komentaru na aktualne rasprave o karakteru Trumpove vladavine, Richard Seymour predlaže produktivniji smjer analize – razmatranje aspekata budućeg fašizma kroz ideju o Trumpu kao predfašistu.
28. rujna 2014.Liberalizam, fašizam i zagonetka masovnog društva
Pogledajte snimku predavanja Ishaya Lande, održanog 20.9.2014. na FFZG-u u sklopu ovogodišnjeg programa CRS-a posvećenog teoriji kapitalističke države. Udaljavajući se od standardnog poimanja fašizma kao ”masovne politike” ili ”masovne histerije”, Landa predlaže razumijevanje međuratnog evropskog fašizma kao sveobuhvatnog pokušaja nošenja s izazovom koje je masovno društvo predstavljalo tradicionalnim pozicijama moći i višim društvenim slojevima.
