Jugoslavija nije Galsko selo

U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.

Miladin Popović, sekretar KPJ za Kosovo i Metohiju, obučava albanske partizane u Albaniji 1943. godine (izvor: Znaci.net)
„Pedeseta je godina prije nove ere i Galiju su u potpunosti okupirali Rimljani. Ali ne u potpunosti! Jedno malo selo nesavladivih Gala i dalje pruža otpor osvajačima.“
Većini je vjerojatno dobro poznat početak i fabula priče o Asterixu i Obelixu, galskim junacima pogonjenima čarobnim napitkom, koji pružaju otpor moćnom Carstvu. Kroz brojne stripove te filmske i televizijske ekranizacije njihove pustolovine stekle su kultni status kod više generacija. Nažalost, čini se da su imale prevelik utjecaj na dobar dio javnosti koja sudjeluje u regionalnim raspravama o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji i Europi, koje bi ipak trebalo razdvojiti od fikcije. Nemoguće je izbrojati koliko smo puta imali priliku čuti priču o jugoslavenskim partizanima kao otočiću slobode u homogenom moru okupirane Europe. Najbolja je ilustracija ove interpretacije dolje priložena karta, koja tobože prikazuje situaciju u Europi u svibnju 1943. godine, a često se pojavljuje i na mnogim internetskim platformama koje uglavnom daju doprinos borbi protiv revizionizma:
 

(izvor)

Već na prvi pogled u oči upada nekoliko nepreciznosti i nepravilnosti, koje se može smatrati lakšim propustima. Jadransko more ima svega tri otoka, a osim morskih obala, prilično su neprecizno iscrtane i granice država, što je najlakše uočljivo kod predimenzionirane Belgije. Točnost prikazanog oslobođenog teritorija unutar granica Jugoslavije teško je utvrditi pošto je od većih mjesta naznačena jedino lokacija Beograda, koji će 15 mjeseci kasnije biti oslobođen zajedničkim naporima Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) i Crvene Armije. Treba naglasiti kako velika količina tamnoružičasto označenog oslobođenog teritorija na prostoru Jugoslavije nije neuvjerljiva i vjerojatno uvelike odgovara stvarnosti, naročito s obzirom na činjenicu da se u svibnju 1943. godine fašistička Italija nalazila pred svojim slomom pa su partizanske jedinice u talijanskoj okupacijskoj zoni bile u ofanzivi i nerijetko oslobađale čak i veća mjesta.
 
Glavni problem leži u „zelenom“ prostranstvu ostatka Europe, koje direktno navodi na neosporno pogrešan zaključak da su se jugoslavenski narodi jedini u Europi uspješno borili protiv fašizma. Ovu kartu i njezine implikacije osporit ćemo kroz tri historijska primjera.
 

Grčka

Jugoslavenski južni susjedi – Grci, također su se travnja 1941. godine našli na udaru Sila Osovine. Država je rasparčana u njemačku, bugarsku i talijansku okupacijsku zonu. „Kolijevka demokracije“ doživjela je sudbinu sličnu onoj drugih okupiranih zemalja. Brutalna eksploatacija resursa koji su trebali opskrbiti nacistički ratni stroj izazvala je pad poljoprivredne proizvodnje što je uzrokovalo ogromnu glad. Samo na širem području Atene tijekom zime 1941. – 1942. umrlo je oko 40 tisuća ljudi[1]. Oružani otpor okupatoru započeo je svega nekoliko mjeseci nakon okupacije zemlje. U početku se radilo o nepovezanim gerilskim akcijama organiziranima od grupa sa svih strana političkog spektra. Ključni trenutak za grčki antifašistički otpor bilo je osnivanje Narodnooslobodilačke fronte (Ethnikó Apeleftherotikó Métopo, EAM). Vodeću ulogu u ovoj masovnoj organizaciji imala je Grčka komunistička partija (Kommounistikó Kómma Elládas, KKE), a iduće godine osnovana je i Grčka narodnooslobodilačka vojska (Ellinikós Laïkós Apeleftherotikós Stratós, ELAS) – vojno krilo EAM-a.
 
Identični marksističko-lenjinistički organizacijski princip primjenjivala je i Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) u okupiranoj Jugoslaviji s Jedinstvenim narodnooslobodilačkim frontom i NOVJ. Također, u obje su zemlje temeljne lokalne institucije partizanske uprave bili Narodnooslobodilački odbori. KKE je (kao i KPJ), poučena prijeratnim iskustvom ilegalnog rada, predvodila borbu naroda Grčke koja je upravo u proljeće 1943. dosegla svoj vrhunac. Kao što smo već spomenuli pri jugoslavenskom primjeru, talijanske okupacijske snage u ovom su se razdoblju nalazile u povlačenju pa su tako i grčki partizani stjecali kontrolu nad većim područjima. Već 12. ožujka Talijani napuštaju gradić Kardisu i prepuštaju je kontroli ELAS-a. Dva tjedna kasnije, 25. ožujka, povodom obljetnice grčke neovisnosti od Osmanlija, ELAS maršira ulicama oslobođene Grevene i njihovim borcima tom prigodom blagoslov daje lokalni biskup, a idućeg mjeseca oslobođeno je i Metsovo[2].
 
Partizanska napredovanja ne staju u danima koji su preostali do Mussolinijeve predaje. Talijansko izvješće iz sredine travnja navodi: „kontrola nad sjeveroistočnom, središnjom i jugozapadnom Grčkom veoma je klimava, da ne kažemo nepostojeća.“ U velikom dijelu kontinentalne Grčke tijekom svibnja 1943. godine, talijanske okupacijske snage kontrolirale su jedino svoje garnizone, dok su se već mnoga naselja, a naročito područja izvan njih, nalazila pod kontrolom partizana. Ovi teritoriji sveobuhvatno su se nazivali Slobodnom Grčkom. Prema tome, očigledno je kako Jugoslavija u svibnju 1943. nije bila jedina buktinja slobode u Europi, pa čak niti na Balkanu, što dodatno potvrđuje i idući lokalni primjer.
 

Albanija

Fašistička Italija okupirala je i u potpunosti anektirala Albaniju 1939. godine. Satelitska albanska država uključivala je dijelove današnje Makedonije, Crne Gore i Kosova s većinskim albanskim stanovništvom. Može se reći da se u prvoj polovici 20. stoljeća albanski narod nije nalazio u naročito prijateljskom okruženju. U periodu Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata mnoge susjedne zemlje izražavale su pretenzije na albanski teritorij i ne previše tolerancije za albanske zajednice na vlastitom teritoriju. Ovoga su bili svjesni talijanski okupatori pa su se ispočetka makar deklarativno postavljali kao zaštitnici ove ugrožene nacije.
 
Fašistička primjena strategije divide et impera na novookupiranim područjima bila je dio uvriježene prakse. Tamo gdje bi zatekli neriješena nacionalna pitanja i neki oblik etničke diskriminacije, fašisti su često znali određenu etničku skupinu odabrati za „saveznika“, igrajući pritom ulogu zaštitnika, sve kako bi ostvarivali svoje nezasitne imperijalističke apetite. Ovakvu praksu osim u Albaniji možemo uočiti i tijekom uspostavljanja kvislinških poredaka u Hrvatskoj ili Slovačkoj. Iako je dvostruka okupatorska igra na mjestima koja su naseljavali Albanci sa sobom donijela čak i neke institucionalne „reforme“ (na Kosovu su, primjerice, prve škole na albanskom jeziku otvorene upravo nakon okupacije), nije trebalo proći previše vremena da se među Albancima javi antifašistički otpor.
 
Komunistička partija Albanije (KPA) osnovana je u jesen 1941. godine. Aktivno su surađivali sa svojim jugoslavenskim drugovima, što dokazuje izvještaj delegata KPJ Svetozara Vukmanovića Tempa:
„Sa Glavnim štabom Albanije sastao sam se i njima predložio vojničku i političku saradnju na granicama, kao i pristupanje Balkanskom štabu. Oni su se sa svim mojim predlozima složili. Vojnička saradnja, predviđena na sektoru Malesija— Đakovica, već je ostvarena. Isto tako i na sektoru Ljuma— Šara. Na oba sektora naše i njihove čete su se sastale i zajednički deluju. Zajednička saradnja postignuta je i na sektoru Elbasan—Debar—Kičevo.“[3]
Očigledno je da jugoslavenski partizani nisu bili izolirani – na suradnju s Albancima upućivala ih je ista ideologija, kao i geografska povezanost. Jednom kada je započela, antifašistička borba s obje granice nije stajala, a neka daljnja izvješća upravo jugoslavenskih delegata direktno obaraju tezu o Jugoslaviji kao jedinoj dijelom oslobođenoj zemlji u Europi:
„Pošto se razvijaju događaji brzo, nadamo se da i mi u ovim brzim događajima uspijemo prilagoditi i naš kadar na brze odluke. Teškoće se nalaze u pomanjkanju u rukovodećem kadru. No i tamo se mora nešto uraditi. Glavni rad je jačanje vojske i udari po neprijatelju. Tako su naši partizanski odredi zauzeli Permet (varoš do sada, ali ne i kasarnu) i Klisuru. Znaš svakako za Leskovik. — Rabotamo pomalo.“[4]
Spomenuta mjesta, albanskih naziva Përmet, Këlcyrë i Leskoviku na jugoistoku zemlje, oslobođena su upravo u svibnju 1943. godine. Dva mjeseca ranije KPA je održala svoju prvu zemaljsku konferenciju, u selu Labinot koje su također držali pod kontrolom[5]. Budući da smo već spomenuli vojno napredovanje grčkih boraca u istom razdoblju zaključit ćemo kako na spornoj karti nije označeno nimalo zanemarivo oslobođeno područje koje se protezalo jugoistokom Albanije pa preko njezine granice i obuhvaćalo velike dijelove Grčke. Previdi ovdje ne prestaju – bacimo li pogled prema istoku, uočit ćemo kako je i prikaz ključnog fronta cijelog Drugog svjetskog rata također u raskoraku s povijesnim činjenicama.
 

Sovjetski Savez

Nacistička Njemačka je od početka napada na SSSR pa sve do pred kraj rata u svakome trenutku na Istočnom frontu koristila značajno više od polovice svoje ukupne vojne snage. Radilo se o više od 200 divizija (za usporedbu, u napadima na Jugoslaviju upotrijebljeno ih je desetak) i više milijuna vojnika. Sovjetski gubici bili su golemi. Broj palih boraca Crvene armije procjenjuje se na osam do deset, a broj poginulih civila na dvadesetak milijuna. Ove žrtve, uz procjenu da su njemačke oružane snage pretrpjele barem 80 posto sveukupnih gubitaka upravo u borbi protiv Sovjeta, glavni su dio razloga za Hitlerov konačni slom. No, karta nam skriva važan aspekt priče – naime, nacisti u svom pohodu na istok nisu nailazili samo na prepreke koje su sovjetski branitelji postavljali pred njih, otpor se javljao i iza njihovih leđa.
„U slučaju prisilnog povlačenja jedinica Crvene armije, sva pružna vozila moraju biti evakuirana, neprijatelju ne smije ostati niti jedna lokomotiva, niti jedan vagon, niti kilogram žita ili litra goriva. Kolektivni zemljoradnici moraju otjerati svu svoju stoku i predati svoje žito u ruke državnih vlasti za prijevoz u pozadinu. Sva vrijedna imovina, uključujući obojene metale, žito i gorivo koje se ne može povući, mora se bez odlaganja uništiti.

Na područjima koja zauzima neprijatelj nužno je formirati partizanske konjske i pješačke jedinice, organizirati sabotažne skupine za borbu protiv neprijateljskih postrojbi, posvuda poticati gerilske akcije, dizati u zrak mostove i ceste, sjeći telefonske i telegrafske linije, paliti šume, skladišta i prijevozna sredstva. U okupiranim krajevima treba stvoriti nepodnošljive uvjete za neprijatelja i sve njegove pomagače, loviti ih i uništavati na svakom koraku, remetiti sve njihove aktivnosti.“
Ovo su odlomci Staljinova govora, emitiranog desetak dana nakon invazije, u kojem je obznanio formiranje Državnog komiteta za obranu. Cilj formiranja otpora iza neprijateljskih linija prilično je očit, a ostvaren je do kasnog ljeta 1944. kada su njemačke trupe, nakon tri godine brutalne okupacije, napokon istjerane s teritorija SSSR-a. Sovjetski partizani u pozadini njemačkih armija prelazili su brojku od 100 tisuća boraca[6]. Radi se o zaista impresivnoj antifašističkoj oružanoj sili koju sporna karta (zajedno s grčkim i albanskim suborcima) potpuno ignorira.
 
Ne samo to, već je i linija koja prikazuje Istočni front nedovoljno istočno. Sudeći prema ovoj karti, Sovjeti su u svibnju 1943. već prešli Dnjepar i bili nadomak Rumunjske, no u stvarnosti se to nije odvilo još godinu dana. U svibnju 1943. nacisti su još uvijek bili otprilike 400 kilometara istočno i sjeveroistočno od Dnjepra, gdje su nakon poraza u Staljingradu pripremali svoju posljednju veliku ofenzivu kod Kurska. Međutim, Wehrmacht više nije imao snage za operiranje cijelom duljinom širokog fronta. Sovjetski obavještajci razotkrili su ovaj plan i o tome obavijestili Moskvu, koja je, nakon potvrde izvještaja o gomilanju njemačkih trupa, mašinerije i opreme, na širem području oko Kurska u razdoblju do protunapada koncentrirala oko dva i pol milijuna boraca Crvene Armije. Uslijedila je najveća tenkovska bitka u povijesti ratovanja, i sovjetska pobjeda koja je značila početak slamanja kičme nacifašizma. Nakon Kurska, nacisti su do svog konačnog poraza uglavnom bili u stalnom povlačenju.
 

* * *

Moglo bi se i dalje navoditi nepravilnosti traljavog prikaza, odnosno zataškavanja antifašističke borbe u ratom zahvaćenoj Europi, koje u svojoj srži skriva neku vrstu jugoslavenskog nacionalizma koji, nažalost, nije potpuno stran titoističkom narativu. Partizani su postojali i u Norveškoj, ali ova karta ne prikazuje većinu skandinavskih zemalja. Bilo ih je i u Italiji, a iako su tamo pravi procvat doživjeli tek nakon Mussolinijevog konačnog pada, i prije su bili prisutni u brdskim predjelima Apeninskog poluotoka.
 
Želimo li danas iole doprinijeti raskrinkavanju trenda sustavnog blaćenja ideala za koje su ginuli i ovdašnji partizani, moramo po strani ostaviti očigledne nacionalističke falsifikacije, prema kojima su oni bili najbolji, najbrojniji ili čak jedini partizani u okupiranoj Europi. Njihova borba nije bila zasnovana na nacionalizmu već na internacionalizmu, a internacionalizam ne trpi bajke o galskim selima. Njih treba ostaviti tamo gdje im je mjesto – u žanru dječje književnosti.






Bilješke:

[1] Polymeris Voglis, „Surviving Hunger: Life in the Cities and the Countryside during the Occupation,“ u: Surviving Hitler and Mussolini: Daily Life in Occupied Europe (Oxford: Berg, 2006), 23.

[2] Dominique Eudes, The Kapetanios: Partisans and Civil War in Greece, 1943-1949 (New York: Monthly Review Press, 2009), 42-49.

[3] Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Tom 2, Knjiga 10: Dokumenta Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije 1943 (Beograd: Vojnoistorijski institut Jugoslavenske armije, 1962), 156. Dostupno na: http://znaci.net/zb/4_2_10.pdf#page=147

[4] Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Tom 1, Knjiga 19: Borbe na Kosovu 1941 – 1944 (Beograd: Vojnoistorijski institut Jugoslavenske armije, 1969), 230. Dostupno na: http://znaci.net/zb/4_1_19.pdf#page=219

[5] The Institute of Marxist-Leninist Studies at the Central Committee of the Party of Labour of Albania, History of the Party of Labour of Albania (Tirana: 8 Nëntori Publishing House, 1982), 107.

[6] Edgar M. Howell, The Soviet Partisan Movement 1941-1944 (Washington: Department of the Army, 1956), 211.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam "U situaciji degradiranja osnovnih materijalnih preduvjeta za uspostavu održivog i pravednog postkapitalističkog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos s prirodom i neljudskim životinjama, te u skladu s time i količinu, ali i sadržaj potrošnje. Istovremeno treba imati u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih – radničkih, ekoloških, antiimperijalističkih, feminističkih, queer, antirasnih, antispecističkih – borbi otvorio politički prostor za osmišljavanje komunističke alternative kao jedinog pravog i održivog rješenja trenutne ekološke krize."
  • 31. prosinca 2019. Europska ekstremna desnica između neoliberalne i protekcionističke struje "Europska ekstremna desnica zapravo nije razjedinjena, ali u ekonomskom smislu postoji čista neoliberalna struja i protekcionistička struja s potisnutom neoliberalnom tendencijom, kakav je, primjerice, francuski Nacionalni front. Osnovna diferencijacija između nacionalizma ekstremne desnice i drugih konzervativnih desničara, odnosno drugih sektora koji se služe nacionalističkom argumentacijom, jest identitarni esencijalizam ekstremnog nacionalizma, koji u određenom smislu postaje cilj koji je nadređen ekonomiji."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve