Proizvodnja baštine

Promjena od proučavanja i registriranja do konzerviranja prošlosti omogućena je do 1970-ih uspostavljanjem i globalnim širenjem mehanizama zaštite građevina važnih za nacionalnu kulturu, te njihovom primjenom i na šire predjele gradova, radnička naselja, te ruralnu i modernističku arhitekturu. Procesom uspostavljanja režima zaštite stvara se simbolička vrijednost, koja može omogućiti ekonomsku eksploataciju kroz povećavanje vrijednosti nekretnina ili inkorporiranje u turističku ponudu, što povratno dovodi do ekonomskog raslojavanja.

Heritage hotel Mašković han, Vrana, 14. siječnja 2019. (izvor: Marija Cvetković @ commons.wikimedia.org prema Creative Commons licenci).
Ideja o povijesnim građevinama kao repozitorijima znanja prema kojima se treba odnositi s poštovanjem potječe iz renesansne Italije. Humanistički projekt je vjerovao da je što vjernijom obnovom antičke kulture moguće transformirati i samo društvo. Prepoznat pad vještine realističkog prikaza u kiparstvu i gubljenje inženjerskih znanja doživljavalo se znakom opće regresije društva te se imitacijom antičke kulture nastojalo povratiti sofisticiranije, odnosno „civiliziranije“ društvo.
 
U doba sazrijevanja europskih nacionalizama popularizira se i ideja o potrebi zaštite povijesne arhitekture kroz djelovanje pokreta tj. društava za zaštitu starina, koji grade legitimnost na ulozi koju povijesna dobra imaju za izgradnju slike nacije o samoj sebi. Kao što to njemački povjesničar umjetnosti Georg Gottfried Dehio 1905. definira: „Ne obnavljamo spomenik zato što ga smatramo lijepim, već zato što je dio našeg nacionalnog postojanja.“
U doba austrougarskog osvajanja Bosne i Hercegovine gradi se slika Zagreba bez vizualne memorije na ekonomsko osiromašivanje i provincijalizaciju koje su pratile osmanlijska osvajanja u 15. i 16. stoljeću
Obnovu povijesnih spomenika veže se uz projekt izgradnje nacionalnog identiteta, ali i kritizira na temelju stava prema nacionalnom projektu.
 
Primjerice, „francusko“, neogotičko pročelje zagrebačke katedrale, oblikovano neposredno nakon potresa 1880. godine, nije samo traganje za hipotetičkim izgledom nikad realiziranog projekta biskupa Timoteja, već je dio građevinskih aktivnosti kojima glavni grad Hrvatske ispoljava svoje metropolitanske pretenzije. Centar hrvatskog građanstva i ono samo arhitektonskom se intervencijom izmještaju iz svojih geografskih okvira u centar zapadnoeuropske kulture. Zanemarivanjem izvornog oblika pročelja, ujedno se briše prošlost i gradi nova. U doba austrougarskog osvajanja Bosne i Hercegovine gradi se slika Zagreba bez vizualne memorije na ekonomsko osiromašivanje i provincijalizaciju koje su pratile osmanlijska osvajanja u 15. i 16. stoljeću.
 
Također, uništavanjem spomenika posvećenima događajima iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj se 1990-ih godina prošlog stoljeća iz nacionalnog postojanja očito nastojalo ukloniti sjećanje na antifašističku borbu i žrtve fašističkog (a pogotovo ustaškog) terora.
 
Uz opravdanje da su povijesne građevine „kamene knjige u kojima je pohranjeno sjećanje nacije, i koje kao takve pridonose konstrukciji tog sjećanja“[1] u Francuskoj je 1913. donesen i prvi zakonski tekst koji kodificira upravljanje povijesnom arhitekturom. Njime se vlasnicima građevina koje su kvalificirane kao povijesni spomenici zabranjuje da na zgradama poduzimaju bilo kakve radove koji bi ugrozili integritet spomenika bez prethodne suglasnosti Ministarstva kulture. Pristup se eksplicitno temelji na ideji iznimnosti takve građevine, koju se izuzima iz općih zakona koji se odnose na gradnju, a svi radovi na njoj obavljaju se po trenutno prihvaćenim pravilima konzervatorske struke.
 
Primjerice, u doba modernizma preferira se da su nadomješteni dijelovi građevine vidljivo različiti od očuvanih dijelova, osim u iznimnim slučajevima poput potresa ili ratnih razaranja, dok se od sredine 1960-ih sve više prihvaća ideja da nadomješteni ili nadograđeni dijelovi uporabom materijala i estetskim jezikom imitiraju karakteristike povijesnog sloja građevine, čak i ako se radi o privođenju svrsi nikad dovršenih građevina – poput nedavne obnove, nadogradnje i uređenja Mašković hana u Vrani, koji je pretvoren u heritage hotel.
 
Do 1960-ih godina proces zaštite povijesnih građevina, definiran u zapadnoj Europi, a potom globalno proširen kroz djelovanje organizacija Lige naroda i Ujedinjenih naroda, primjenjivao se na manji broj građevina koje se smatraju iznimno bitnima za nacionalnu kulturu, da bi se sredinom 60-ih zakonski mehanizmi zaštite proširili i na šire predjele gradova, radnička naselja, ruralnu arhitekturu i kultivirane krajolike, a već krajem 70-ih godina i na modernističku arhitekturu.
Propisivanjem upotrebe tradicionalnih materijala i tehnika njihove obrade gradnja je u pravilu značajno, a često i višestruko poskupljena, što posljedično smanjuje broj ljudi koji u njoj mogu ekonomski participirati
Trenutno 30 posto građevinskog fonda u Europskoj uniji potpada pod određeni oblik zaštite građevinskog nasljeđa.
 
Zaštićene građevine, dijelovi naselja, čitava naselja, ali i rijetko naseljeni krajolici izmještaju se iz liberalnijih režima upravljanja prostorom. Kritika ovakvog pomasovljenja baštine poziva se na ograničavanje prilagodljivosti grada zahtjevima suvremenog stanovništva (primjerice, čuvanjem postojeće gustoće smanjuje se i mogućnost izgradnje novih stanova). Propisivanjem upotrebe tradicionalnih materijala i tehnika njihove obrade gradnja je u pravilu značajno, a često i višestruko poskupljena, što posljedično smanjuje broj ljudi koji (čak i uz raznolike sustave subvencija) u njoj mogu ekonomski participirati.
 
U nekim zemljama, pa i u Hrvatskoj, pored obaveze suradnje sudionika u gradnji s nadležnim konzervatorskim službama, prilikom projektiranja i gradnje je uveden i sustav dvostrukog licenciranja sudionika u gradnji, prema kojemu se, osim licence izdane od strane ministarstva nadležnog za poslove gradnje, traži i dodatna licenca Ministarstva kulture. Sam proces isključuje veliku većinu projektanata i izvođača, čime se poskupljuje projektiranje i gradnja, te ujedno ograničava broj ljudi iz građevinske struke koji su u mogućnosti neposredno ekonomski profitirati od pobaštinjavanja prostora.
 
Nameće se pitanje koliko je ekonomski opravdano širiti zaštitu na sve veći broj simbola prošlosti ako to pogoduje ekonomskom raslojavanju, no rijetko se koncipira da je i sam proces uspostavljanja zaštite čin kojim se stvara simbolička vrijednost, a u svrhu ekonomske eksploatacije. Drugim riječima, simbolička vrijednost ne prethodi uvijek ideji ekonomske eksploatacije, već se zbog ostvarivanja profita iz simboličkih vrijednosti pripisuje pogodnim artefaktima.
 
Modernistička urbanizacija i obnova nakon Drugog svjetskog rata 60-ih je godina već drastično promijenila društvenu geografiju grada na Zapadu. Stanovništvo iz radničkih naselja u blizini centra, slabo razvijene infrastrukture i premalenih stanova za onodobnu velićinu kućanstava, iseljava ili u predgrađa individualnog stanovanja (kao u Sjevernoj Americi) ili u komfornije modernističko stanovanje na obodima grada (npr. Italija).
 
Novo stanovništvo centralnih dijelova grada u pravilu dolazi iz provincije ili inozemstva, slabijeg je obrazovnog i ekonomskog stanja te slabo povezano s lokalnim strukturama upravljanja gradom. Mogućnost političke participacije novopridošlog stanovništva kompromitirana je, što pojednostavljuje ekonomsku eksploataciju gradskog središta.
Simbolička vrijednost ne prethodi uvijek ideji ekonomske eksploatacije, već se zbog ostvarivanja profita iz simboličkih vrijednosti pripisuje pogodnim artefaktima
Središte grada postalo je ranjivije u trenutku kada međunarodne organizacije povezane s Ujedinjenim narodima počinju pružati legitimaciju stajalištima koja promoviraju masovniju zaštitu građevinskog nasljeđa.
 
Ovakvo pobaštinjavanje prostora u ekonomske svrhe nije zaobišlo ni Jugoslaviju. Uz podršku Razvojne agencije Ujedinjenih naroda i sudjelovanje stranih stručnjaka, 1960-ih se valorizirao prostor priobalja, te su onodobna istraživanja poslužila kao osnova izrade planova upravljanja prostorom južnog i sjevernog Jadranskog priobalja, a uspostavljene su i paradigme urbanističkog promišljanja prostora priobalja. Riječima Andrije Randića: „Poseban uspjeh i korist tih projekata je u stvaranju i školovanju planerskog kadra zahvaljujući prisustvu brojnih stranih eksperata iz Engleske, Francuske, Italije, Njemačke i drugih zemalja, koji su zajedno sa našim stručnjacima bili nosioci izrade planova.“[2]
 
Razvijanje prostora za potrebe turizma sugerira da se priobalje treba zaštititi od nekontrolirane gradnje koja ugrožava turistički potencijal lokacije, a novost koju ova istraživanja donose u istraživanju arhitekture je da se počinje sustavno evidentirati i povjesničarima umjetnosti dotad najčešće nezanimljiva ruralna izgradnja u priobalju.
 
Konkretni primjer ovih politika vidljiv je u splitskom Velom Varošu, nekadašnjem zemljoradničko-ribarskom predgrađu smještenom između gradske jezgre i marjanske šume. Kao i nekadašnja radnička naselja smještena neposredno uz upravne i kulturne centre zapadnih gradova, i Veli Varoš je doživio promjenu stanovništva neposredno nakon Drugog svjetskog rata, prilikom koje je dotadašnje stanovništvo svojevoljno preselilo u nova modernistička naselja na periferiji. U nikad do kraja urbanizirano naselje doseljavaju siromašniji stanovnici iz Dalmatinske zagore te ilegalnim intervencijama uspijevaju očuvati kontinuitet življenja na lokaciji.
 
Zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu 1970. godine, na temelju valorizacije izrađene prethodne godine, proglašava cijeli prostor Varoša preventivno zaštićenom urbanom aglomeracijom. 1997. godine vrši se nova valorizacija prostora, ali začudo ne uspijeva ponoviti rezultate prve. I dalje se ukazuje na potrebu zaštite prostora no argumentacija odluke ukazuje na nekonzekventnosti.
 
Vodeći se istim načelima prilikom valorizacije, građevinski sklopovi prvog su puta proglašeni ambijentalnim vrijednostima, što im je potom negirano, te bi se moglo iščitati kao posljedica devalvacije prostora. Međutim, istovremeno su građevinske cjeline koje su u značajnom dijelu definirane kao ilegalna gradnja (poduzeta u razdoblju između dvaju valorizacija), dogradnjom proglašene ambijentalno vrijednima. Također, pojedine su građevine u različitim valorizacijama proglašene različitim povijesnim i arhitektonskim vrijednostima[3].
Problem je, između ostalog, kako omogućiti da se potencijalna ekonomska korist od proizvodnje simboličke vrijednosti ravnomjernije rasporedi u zajednici
Iz navedenog se doima da se zaštita temelji na želji za zaštitom neupitne slikovitosti ovog naselja, unatoč nepostojanju jasne paradigme koja bi opravdala zaštitu.
 
Snažna potreba za simboličkim reperima u prostoru govori mnogo o duhu vremena skeptičnog prema procesu modernizacije i društvenog napretka, a kao takva, sama po sebi nije nužno negativna. Još je nedvojbenija potreba za proučavanjem i učenjem iz prošlosti. Međutim, promjena paradigme od potrebe proučavanja i registriranja prošlosti prema zahtjevu za konzervacijom omogućena je prepoznavanjem režima zaštite nasljeđa kao pogodnog mehanizma za izvlačenje ekonomske koristi iz istog, najčešće kroz povećavanje vrijednosti nekretnina ili inkorporiranje u turističku ponudu. Problem je, između ostalog, kako omogućiti da se potencijalna ekonomska korist od proizvodnje simboličke vrijednosti ravnomjernije rasporedi u zajednici.
 
Proces pretvaranja gradskog naselja Veli Varoš u uglavnom turističko naselje vjerojatno je nepovratan, a nehotično je definiran još u doba procvata industrijskog Splita, stavljanjem naselja pod preventivnu zaštitu bez da je istovremeno razvijen plan modernizacije stanovanja. Malene stambene jedinice (katnice tlocrtne površine često i manje od 30 kvadratnih metara), međusobno odvojene uskim i strmim ulicima, ne mogu se povezivati u komfornije jedinice.
 
U Varoši je relativno malim investicijama bilo moguće organizirati osnovni turistički smještaj, što je za vrijeme posljednje ekonomske krize i učinio veliki broj vlasnika donedavnih stanova i kuća. Vlasništvo nad novouspostavljenim smještajnim jedinicama dijelu je stanovništva ublažilo posljedice nestanka poslova u nekad bitnom industrijskom središtu, a dio stanovništva vezalo uz niz slabo plaćenih poslova na održavanju smještaja i u gastronomiji, dok je značajnu korist ostvario financijski sektor kroz kreditiranje ovakvih adaptacija.






Bilješke:

[1] Cornu, Marie,“Safeguarding Heritage: From Legal Rights over Objects to Legal Rights for Individuals and Communities?”, u: Constantin Sandis (ur.), Cultural Heritage Ethics (2016), 197-203.

[2] Randić, Andrija, „Retrospektiva prostornog planiranja u Primorju“ (8.5.2015) Dostupno na: http://pogledaj.to/arhitektura/retrospektiva-prostornog-planiranja-u-primorju/

[3] Bojić, Nikola, „Prema kritičkom mapiranju: slojevi graditeljskih intervencija u povijesnom tkivu splitske četvrti Veli Varoš od 1945. godine do danas“, u: Ars Adriatica 7/2017., 329-350.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 23. travnja 2016. Prema sezoni bez kraja Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.
  • 2. rujna 2014. Socijalizam kao brend – pakiranje iskustva života u nekadašnjem sustavu u turističku ponudu Istočne Europe
  • 28. prosinca 2014. Zašto smo prefarbali najpoznatije berlinske grafite
  • 15. listopada 2016. Urbane sinegdohe Projekt Europske prijestolnice kulture za jedan od svojih ciljeva ima revitalizaciju postindustrijskih urbanih krajobraza. Na taj način, pod lozinkom „urbane regeneracije“, proizvode se sveobuhvatne ekonomske i socijalne posljedice. S jedne strane, potvrđuje se ireverzibilnost procesa deindustrijalizacije prelaskom na djelatnosti tzv. „ekonomije znanja“ ili „informacijske ekonomije“, dok se s druge uspostavlja klasna barijera pristupu visokokomodificiranim središnjim gradskim prostorima te održava prekarizacija radne snage u „dinamičnoj“ kulturnoj i drugim uslužnim djelatnostima.
  • 31. prosinca 2017. Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.
  • 20. travnja 2010. Ljetna škola – Jason Hackworth: Kritika neoliberalnog grada
  • 19. travnja 2016. Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 12. srpnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Stambeno pitanje i kriza stanovanja
    Pogledajte snimku tribine o stambenom pitanju i krizi stanovanja, održane 18. ožujka 2016. godine u sklopu promocije šestog broja časopisa Mreže antifašistkinja Zagreba „Nepokoreni grad“. U prostorijama zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti raspravljalo se o društveno poticanoj stanogradnji, nedostatku institucija za razvoj socijalnog i javnog stanovanja te o posljedicama politika koje nam ne jamče pravo na dom, već nas guraju u cjeloživotni dug.
  • 24. siječnja 2010. David Harvey: Pravo na grad
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 11. travnja 2011. Budućnost zajedničkih dobara
  • 16. listopada 2011. Gradovi i građani
  • 4. prosinca 2011. Kognitivno mapiranje i kapitalizam u Žici: Baltimore kao svijet i reprezentacija
  • 29. lipnja 2010. Ljetna škola – David Harvey: Neoliberalizam i grad
  • 24. prosinca 2011. Žica i posljedice pogrešnih stambenih politika
  • 24. rujna 2017.
    Featured Video Play Icon
    Čovjek u prostoru
    Donosimo snimku i izvještaj s panela, održanog prvog dana simpozija Hrvatskog filozofskog društva „Čovjek u prostoru“, na kojem su o emancipatornoj dimenziji samoprodukcije i aktiviteta samosvijesti, depolitizaciji i komercijalizaciji urbanog prostora, zajedničkim i javnim dobrima kao temelju demokratskog društva, strateškim i taktičkim dimenzijama borbe za prostor te razlikama u poimanju urbanih prostora kod različitih aktera, izlagali Slobodan Sadžakov, Luka Matić, Hrvoje Jurić, Enis Zebić i Iskra Krstić, uz moderaturu Marije Selak. Prostor, koji je bio zadani fokus ovog simpozija, nadaje se kao kategorija u kojoj se prelamaju socioekonomski okviri naše stvarnosti te mogućnosti njihova nadilaženja na liniji dokidanja fokusa na privatno koje potire javno i zajedničko, kao one prostore koji naznačuju potencijal uspostavljanja jednakih materijalnih mogućnosti za većinu stanovništva.
  • 5. lipnja 2012. Euro 2012: Kruha, a ne igara
  • 27. prosinca 2011. Obrana javnog prostora u Splitu – Get Getanima
  • 28. kolovoza 2015. Protiv solidarnog turizma u Grčkoj U osvrtu na pojačani interes za turističkim posjetima Grčkoj koji uz refren imperativa solidarnosti promiču marketinški čarobnjaci i naglašavaju mediji, autor ukazuje na jednu od klasičnih neoliberalnih podvala – ideološku zabludu poznatu kao „ekonomija kapanja“, pojašnjavajući također na što pristajemo te u čemu sudjelujemo kada kao turisti odlazimo na odmor: „Turizam podrazumijeva potrošnju: terena, okoliša, usluga, odnosa i emocija, što srednjoročno i dugoročno gledano isključivo proizvodi loše učinke za pojedinu zemlju. (…) Mnoštvo turističkih potrošača nije ništa više doli roj nesvjesnih arhitekata i dizajnera, dok su ‘atrakcije’, neovisno o tome radi li se o urbanim ili prirodnim okolišima ili čak subjektivnostima – njihov tematski park s izvođačima, kojega konstantno oblikuju tokovi kapitala kako bi se uvećala vrijednost koju može generirati.“
  • 3. svibnja 2014. Sustavno gašenje industrijske proizvodnje
  • 3. rujna 2016. Politika stanovanja Iz drugarskog magazina Liceulice, uličnih novina koje funkcioniraju kao socijalno poduzeće i trenutno vode kampanju prikupljanja sredstava za nastavak rada, prenosimo tekst Iskre Krstić o politikama stanovanja: „Kao što je Surviver simulacija ‘prirodnog okruženja’, tako je i ‘borba za život’ u neoliberalnoj civilizaciji ipak samo imitacija džungle. S predstavljanjem aktuelnog društvenog sistema kao prirodnog, pitanje stanovanja se depolitizuje, a potencijali preispitivanja aktuelnog stanja pasiviziraju.“
  • 30. lipnja 2019. Stariti dostojanstveno Brutalistički centar kulture, londonski Barbican, nedavno je u jednoj od svojih slabije eksponiranih prostorija ugostio malu izložbu posvećenu iskustvu starenja i starosti u kapitalizmu. Segmenti multimedijalnog postava, baziranog na intervjuima s dvije tisuće osoba starijih od sedamdeset godina, na različitim su razinama progovorili o načinu na koji klasni položaj utječe na dužinu života i kvalitetu starenja u društvima koja počivaju na sistemskim nejednakostima.
  • 26. prosinca 2017. Divlji zapad tržišta najma S razvojem financijskog kapitalizma, javne politike stambenog zbrinjavanja diljem svijeta zamijenile su urbanističke politike usmjerene prvenstveno prema profitu. Zahvaljujući organiziranom otporu građana, u pojedinim europskim gradovima danas se provode solidarne politike javnog stanovanja koje predstavljaju odličan primjer političkog djelovanja ostalim organizacijama u borbi za urbanu pravdu na području bivše Jugoslavije. S arhitekticom i aktivistkinjom Prava na grad Ivom Marčetić razgovarale smo o trenutnom stanju i potencijalima javnih stambenih politika te strategijama paralelnih društvenih struktura i drugim oblicima organiziranog otpora u europskim gradovima.
  • 13. prosinca 2014. Kako se jedan boemski kraj Rima bori da očuva svoju dušu
  • 9. srpnja 2010. Koliko je u raju terena za golf?
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 3. kolovoza 2012.
    Featured Video Play Icon
    Olimpijske igre – vladin cinični dar investitorima
    Donosimo prijevod mini-intervjua s Douglasom Murphyjem koji je SkriptaTV snimila u studenom 2011. u Zagrebu, kada je u sklopu programa Metodologije valorizacije u organizaciji Centra za dramsku umjetnost održao predavanje „Spomenik čemu?“. U intervjuu govori o visokom obrazovanju u Ujedinjenom Kraljevstvu, Olimpijskim igrama i ulaganjima javnog novca u masivne arhitektonske projekte u gradovima domaćinima. U predavanju se pobliže bavi jednom takvom investicijom - u ogromni „ArcelorMittalOrbit“ toranj, izgrađen u sklopu priprema za Olimpijske igre u Londonu.
  • 1. kolovoza 2016. Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 29. prosinca 2016. Pet sekvenci iz povijesti socijaldemokracije Parlamentarna koalicija njemačkih socijaldemokrata (SPD) s konzervativnim CDU/CSU-om i plebiscitarna podrška britanskih Laburista Jeremyju Corbynu, svaka na svoj način, govore o idejno-političkoj potrošenosti „trećeputaške“ Blair-Schröderove inačice socijaldemokracije. S druge strane, uspon partija poput SYRIZA-e ili Podemosa nagovještavaju potrebu osmišljavanja novih lijevih parlamentarnih politika i strategija, dočim njihovi promjenjivi rezultati i ideološka vrludanja impliciraju da nove lijeve pozicije još nisu usidrene u političkom polju. O lekcijama iz historije socijaldemokracije koje bi mogle biti korisne za takvo sidrenje razgovarali smo s historičarem Stefanom Treskanicom.
  • 17. listopada 2017.
    Featured Video Play Icon
    Dobar grad za sve – Laura Roth (Barcelona en Comú)
    Ovogodišnji zimski seminar Zelene akademije pod naslovom „Dobar grad za sve“ bavio se municipalnim politikama koje potiču demokratizaciju i održivi razvoj te predstavio neke od primjera dobrih praksi diljem Europe. Tom je prigodom Laura Roth, koordinatorica Odbora za participaciju građanske platforme Barcelona en Comú, izložila motivaciju i ciljeve platforme, kao i bitne okosnice iskustava takvog političkog djelovanja – mijenjanje političkog diskursa, primjenu participativne demokracije u gradskom vijeću Barcelone te principe i metode feminizacije politike i municipalizma kao potencijala za progresivne političke promjene. Pročitajte izvještaj s predavanja i pogledajte integralnu snimku!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve