Proizvodnja baštine

Ideja o povijesnim građevinama kao repozitorijima znanja prema kojima se treba odnositi s poštovanjem potječe iz renesansne Italije. Humanistički projekt je vjerovao da je što vjernijom obnovom antičke kulture moguće transformirati i samo društvo. Prepoznat pad vještine realističkog prikaza u kiparstvu i gubljenje inženjerskih znanja doživljavalo se znakom opće regresije društva te se imitacijom antičke kulture nastojalo povratiti sofisticiranije, odnosno „civiliziranije“ društvo.

U doba sazrijevanja europskih nacionalizama popularizira se i ideja o potrebi zaštite povijesne arhitekture kroz djelovanje pokreta tj. društava za zaštitu starina, koji grade legitimnost na ulozi koju povijesna dobra imaju za izgradnju slike nacije o samoj sebi. Kao što to njemački povjesničar umjetnosti Georg Gottfried Dehio 1905. definira: „Ne obnavljamo spomenik zato što ga smatramo lijepim, već zato što je dio našeg nacionalnog postojanja.“

U doba austrougarskog osvajanja Bosne i Hercegovine gradi se slika Zagreba bez vizualne memorije na ekonomsko osiromašivanje i provincijalizaciju koje su pratile osmanlijska osvajanja u 15. i 16. stoljeću

Obnovu povijesnih spomenika veže se uz projekt izgradnje nacionalnog identiteta, ali i kritizira na temelju stava prema nacionalnom projektu.

Primjerice, „francusko“, neogotičko pročelje zagrebačke katedrale, oblikovano neposredno nakon potresa 1880. godine, nije samo traganje za hipotetičkim izgledom nikad realiziranog projekta biskupa Timoteja, već je dio građevinskih aktivnosti kojima glavni grad Hrvatske ispoljava svoje metropolitanske pretenzije. Centar hrvatskog građanstva i ono samo arhitektonskom se intervencijom izmještaju iz svojih geografskih okvira u centar zapadnoeuropske kulture. Zanemarivanjem izvornog oblika pročelja, ujedno se briše prošlost i gradi nova. U doba austrougarskog osvajanja Bosne i Hercegovine gradi se slika Zagreba bez vizualne memorije na ekonomsko osiromašivanje i provincijalizaciju koje su pratile osmanlijska osvajanja u 15. i 16. stoljeću.

Također, uništavanjem spomenika posvećenima događajima iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj se 1990-ih godina prošlog stoljeća iz nacionalnog postojanja očito nastojalo ukloniti sjećanje na antifašističku borbu i žrtve fašističkog (a pogotovo ustaškog) terora.

Uz opravdanje da su povijesne građevine „kamene knjige u kojima je pohranjeno sjećanje nacije, i koje kao takve pridonose konstrukciji tog sjećanja“^[1] u Francuskoj je 1913. donesen i prvi zakonski tekst koji kodificira upravljanje povijesnom arhitekturom. Njime se vlasnicima građevina koje su kvalificirane kao povijesni spomenici zabranjuje da na zgradama poduzimaju bilo kakve radove koji bi ugrozili integritet spomenika bez prethodne suglasnosti Ministarstva kulture. Pristup se eksplicitno temelji na ideji iznimnosti takve građevine, koju se izuzima iz općih zakona koji se odnose na gradnju, a svi radovi na njoj obavljaju se po trenutno prihvaćenim pravilima konzervatorske struke.

Primjerice, u doba modernizma preferira se da su nadomješteni dijelovi građevine vidljivo različiti od očuvanih dijelova, osim u iznimnim slučajevima poput potresa ili ratnih razaranja, dok se od sredine 1960-ih sve više prihvaća ideja da nadomješteni ili nadograđeni dijelovi uporabom materijala i estetskim jezikom imitiraju karakteristike povijesnog sloja građevine, čak i ako se radi o privođenju svrsi nikad dovršenih građevina – poput nedavne obnove, nadogradnje i uređenja Mašković hana u Vrani, koji je pretvoren u heritage hotel.

Do 1960-ih godina proces zaštite povijesnih građevina, definiran u zapadnoj Europi, a potom globalno proširen kroz djelovanje organizacija Lige naroda i Ujedinjenih naroda, primjenjivao se na manji broj građevina koje se smatraju iznimno bitnima za nacionalnu kulturu, da bi se sredinom 60-ih zakonski mehanizmi zaštite proširili i na šire predjele gradova, radnička naselja, ruralnu arhitekturu i kultivirane krajolike, a već krajem 70-ih godina i na modernističku arhitekturu.

Propisivanjem upotrebe tradicionalnih materijala i tehnika njihove obrade gradnja je u pravilu značajno, a često i višestruko poskupljena, što posljedično smanjuje broj ljudi koji u njoj mogu ekonomski participirati

Trenutno 30 posto građevinskog fonda u Europskoj uniji potpada pod određeni oblik zaštite građevinskog nasljeđa.

Zaštićene građevine, dijelovi naselja, čitava naselja, ali i rijetko naseljeni krajolici izmještaju se iz liberalnijih režima upravljanja prostorom. Kritika ovakvog pomasovljenja baštine poziva se na ograničavanje prilagodljivosti grada zahtjevima suvremenog stanovništva (primjerice, čuvanjem postojeće gustoće smanjuje se i mogućnost izgradnje novih stanova). Propisivanjem upotrebe tradicionalnih materijala i tehnika njihove obrade gradnja je u pravilu značajno, a često i višestruko poskupljena, što posljedično smanjuje broj ljudi koji (čak i uz raznolike sustave subvencija) u njoj mogu ekonomski participirati.

U nekim zemljama, pa i u Hrvatskoj, pored obaveze suradnje sudionika u gradnji s nadležnim konzervatorskim službama, prilikom projektiranja i gradnje je uveden i sustav dvostrukog licenciranja sudionika u gradnji, prema kojemu se, osim licence izdane od strane ministarstva nadležnog za poslove gradnje, traži i dodatna licenca Ministarstva kulture. Sam proces isključuje veliku većinu projektanata i izvođača, čime se poskupljuje projektiranje i gradnja, te ujedno ograničava broj ljudi iz građevinske struke koji su u mogućnosti neposredno ekonomski profitirati od pobaštinjavanja prostora.

Nameće se pitanje koliko je ekonomski opravdano širiti zaštitu na sve veći broj simbola prošlosti ako to pogoduje ekonomskom raslojavanju, no rijetko se koncipira da je i sam proces uspostavljanja zaštite čin kojim se stvara simbolička vrijednost, a u svrhu ekonomske eksploatacije. Drugim riječima, simbolička vrijednost ne prethodi uvijek ideji ekonomske eksploatacije, već se zbog ostvarivanja profita iz simboličkih vrijednosti pripisuje pogodnim artefaktima.

Modernistička urbanizacija i obnova nakon Drugog svjetskog rata 60-ih je godina već drastično promijenila društvenu geografiju grada na Zapadu. Stanovništvo iz radničkih naselja u blizini centra, slabo razvijene infrastrukture i premalenih stanova za onodobnu velićinu kućanstava, iseljava ili u predgrađa individualnog stanovanja (kao u Sjevernoj Americi) ili u komfornije modernističko stanovanje na obodima grada (npr. Italija).

Novo stanovništvo centralnih dijelova grada u pravilu dolazi iz provincije ili inozemstva, slabijeg je obrazovnog i ekonomskog stanja te slabo povezano s lokalnim strukturama upravljanja gradom. Mogućnost političke participacije novopridošlog stanovništva kompromitirana je, što pojednostavljuje ekonomsku eksploataciju gradskog središta.

Simbolička vrijednost ne prethodi uvijek ideji ekonomske eksploatacije, već se zbog ostvarivanja profita iz simboličkih vrijednosti pripisuje pogodnim artefaktima

Središte grada postalo je ranjivije u trenutku kada međunarodne organizacije povezane s Ujedinjenim narodima počinju pružati legitimaciju stajalištima koja promoviraju masovniju zaštitu građevinskog nasljeđa.

Ovakvo pobaštinjavanje prostora u ekonomske svrhe nije zaobišlo ni Jugoslaviju. Uz podršku Razvojne agencije Ujedinjenih naroda i sudjelovanje stranih stručnjaka, 1960-ih se valorizirao prostor priobalja, te su onodobna istraživanja poslužila kao osnova izrade planova upravljanja prostorom južnog i sjevernog Jadranskog priobalja, a uspostavljene su i paradigme urbanističkog promišljanja prostora priobalja. Riječima Andrije Randića: „Poseban uspjeh i korist tih projekata je u stvaranju i školovanju planerskog kadra zahvaljujući prisustvu brojnih stranih eksperata iz Engleske, Francuske, Italije, Njemačke i drugih zemalja, koji su zajedno sa našim stručnjacima bili nosioci izrade planova.“^[2]

Razvijanje prostora za potrebe turizma sugerira da se priobalje treba zaštititi od nekontrolirane gradnje koja ugrožava turistički potencijal lokacije, a novost koju ova istraživanja donose u istraživanju arhitekture je da se počinje sustavno evidentirati i povjesničarima umjetnosti dotad najčešće nezanimljiva ruralna izgradnja u priobalju.

Konkretni primjer ovih politika vidljiv je u splitskom Velom Varošu, nekadašnjem zemljoradničko-ribarskom predgrađu smještenom između gradske jezgre i marjanske šume. Kao i nekadašnja radnička naselja smještena neposredno uz upravne i kulturne centre zapadnih gradova, i Veli Varoš je doživio promjenu stanovništva neposredno nakon Drugog svjetskog rata, prilikom koje je dotadašnje stanovništvo svojevoljno preselilo u nova modernistička naselja na periferiji. U nikad do kraja urbanizirano naselje doseljavaju siromašniji stanovnici iz Dalmatinske zagore te ilegalnim intervencijama uspijevaju očuvati kontinuitet življenja na lokaciji.

Zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu 1970. godine, na temelju valorizacije izrađene prethodne godine, proglašava cijeli prostor Varoša preventivno zaštićenom urbanom aglomeracijom. 1997. godine vrši se nova valorizacija prostora, ali začudo ne uspijeva ponoviti rezultate prve. I dalje se ukazuje na potrebu zaštite prostora no argumentacija odluke ukazuje na nekonzekventnosti.

Vodeći se istim načelima prilikom valorizacije, građevinski sklopovi prvog su puta proglašeni ambijentalnim vrijednostima, što im je potom negirano, te bi se moglo iščitati kao posljedica devalvacije prostora. Međutim, istovremeno su građevinske cjeline koje su u značajnom dijelu definirane kao ilegalna gradnja (poduzeta u razdoblju između dvaju valorizacija), dogradnjom proglašene ambijentalno vrijednima. Također, pojedine su građevine u različitim valorizacijama proglašene različitim povijesnim i arhitektonskim vrijednostima^[3].

Problem je, između ostalog, kako omogućiti da se potencijalna ekonomska korist od proizvodnje simboličke vrijednosti ravnomjernije rasporedi u zajednici

Iz navedenog se doima da se zaštita temelji na želji za zaštitom neupitne slikovitosti ovog naselja, unatoč nepostojanju jasne paradigme koja bi opravdala zaštitu.

Snažna potreba za simboličkim reperima u prostoru govori mnogo o duhu vremena skeptičnog prema procesu modernizacije i društvenog napretka, a kao takva, sama po sebi nije nužno negativna. Još je nedvojbenija potreba za proučavanjem i učenjem iz prošlosti. Međutim, promjena paradigme od potrebe proučavanja i registriranja prošlosti prema zahtjevu za konzervacijom omogućena je prepoznavanjem režima zaštite nasljeđa kao pogodnog mehanizma za izvlačenje ekonomske koristi iz istog, najčešće kroz povećavanje vrijednosti nekretnina ili inkorporiranje u turističku ponudu. Problem je, između ostalog, kako omogućiti da se potencijalna ekonomska korist od proizvodnje simboličke vrijednosti ravnomjernije rasporedi u zajednici.

Proces pretvaranja gradskog naselja Veli Varoš u uglavnom turističko naselje vjerojatno je nepovratan, a nehotično je definiran još u doba procvata industrijskog Splita, stavljanjem naselja pod preventivnu zaštitu bez da je istovremeno razvijen plan modernizacije stanovanja. Malene stambene jedinice (katnice tlocrtne površine često i manje od 30 kvadratnih metara), međusobno odvojene uskim i strmim ulicima, ne mogu se povezivati u komfornije jedinice.

U Varoši je relativno malim investicijama bilo moguće organizirati osnovni turistički smještaj, što je za vrijeme posljednje ekonomske krize i učinio veliki broj vlasnika donedavnih stanova i kuća. Vlasništvo nad novouspostavljenim smještajnim jedinicama dijelu je stanovništva ublažilo posljedice nestanka poslova u nekad bitnom industrijskom središtu, a dio stanovništva vezalo uz niz slabo plaćenih poslova na održavanju smještaja i u gastronomiji, dok je značajnu korist ostvario financijski sektor kroz kreditiranje ovakvih adaptacija.