Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas
U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
Sedmooktobarski pokušaj probijanja obruča najvećeg zatvora na otvorenom, onoga u Gazi, predstavljen je kao nasilje u najvećoj meri. Zapravo, odmah je označen terorizmom, te uz sponu ideološke mašinerije koja se pobrinula za nasilno opsedanje slikama i reprezentacijama, i najbrutalniju vojnu mašineriju na svijetu, bilo je „zeleno svetlo‟ za odmazdu. Nasilje koje je potom usledilo vrlo je brzo preraslo u genocid, dok se klizanje oznaka upreglo u navijačke pozicije i stavove: teroristi su Hamas; teroristi jesu Hamas, ali nisam za ubijanje dece i žena u Gazi; Izraelci se brane i imaju pravo na svoju državu; Hamas se izgleda ne brani i nema pravo ni na državu ni na postojanje; ne, to nije oslobodilački oružani otpor, to su krvožedni monstrumi; ako podržavaš Palestinu onda si antisemita itd. Naspram navijanja, retorika i kulturnih ratova, pak, odvija se brutalno nasilje. Neobuzdana, surova ali efikasna represija do totalnog istrebljenja. Ogromne brojke mrtvih, osakaćenih, zgnječenih u ruševinama objekata, bombardovanih, opečenih, raskomadanih, smrvljenih tijela… Svih rodova i starosti, palestinskih tijela…
Ima nečeg nasilnog i u izdvajanju datuma, u usredsređenju na punktualnu događajnost koja se istrgne iz istorije. Izvesno nasilje je i sâm kalendar, naše ljudsko brojanje, naše uokviravanje događajnosti, naše pamćenje i zaboravljanje, naše rezanje vremena, trganje i izdvajanje momenata, naše nepoznavanje istorijskih kontinuiteta i konteksta. Sedmooktobarski događaj ipak nije izolovan, upisan je u dugotrajnu borbu palestinskog naroda protiv okupacije i kolonizacije. Iz te optike, on je protivnasilje (la contre-violence) protiv nasilja, on je samo još jedan u nizu pokušaja oslobodilačkog organizovanog otpora.
Nasilje, uprkos filozofskim i poetiziranim predstavama o njegovoj nemislivosti, neuhvatljivosti, pa i ne-predmetnosti, nemogućnosti zahvatanja kao objekta mišljenja, ipak jeste i mora biti i dio analize. Nasilje se može misliti, ali nasilje može biti i legitimna politička taktika. Dugačka je istorija oslobodilačkih pokreta i politika koje nasilje razmatraju kao jednu od taktika na putu ka slobodi. Stoga, umjesto otrcanih filozofskih pitanja o nasilju kao nečemu nedopustivom, umjesto prepuštanja ophrvanosti užasom koje nasilje generiše, umjesto pukog moralnog zauzimanja stava o svakom nasilnom događaju u našoj blizini ili daljini, umjesto jalovog pacifizma koji uvijek ide na ruku održanju odnosa potčinjavanja, porobljavanja i eksploatisanja ljudi, u stogodišnjici od rođenja Franca Fanona [Frantz Fanon] podsećamo na njegovu sveobuhvatnu i nijansiranu teoriju nasilja. Kao i na političke upotrebe nasilja u antikolonijalnim pokretima za slobodu.
Ko se boji Fanona još?
Kako raste pokret solidarnosti sa palestinskim otporom i borbama, tako (ponovo) raste i popularnost Fanona. Ili, možda bolje rečeno, Franc Fanon nije više pospremljen u mejnstrim kanon i akademiju − gde je završio kroz strategije prekrajanja, pacifikovanja, prilagođavanja i apsorbovanja u ono što je svarljivo za postkolonijalnu teoriju – nego se pojavljuje kao bauk. U tekstu Ko se boji Fanona?, koji je ujedno i prikaz zanimljive Šacove [Adam Shatz] biografije, Klug [Sam Klug] piše kako zastrašivanje Fanonom među američkim konzervativcima i liberalima zapravo postoji i puno duže. „Desetljećima se u raspravama o Izraelu i Palestini, crnom aktivizmu u Sjedinjenim Američkim Državama, pa čak i politici visokog obrazovanja, Fanon priziva kao bauk.‟1Sam Klug, Who’s Afraid of Frantz Fanon?, Boston Review, mart 2024. Dostupno na: https://www.bostonreview.net/articles/whos-afraid-of-frantz-fanon/ Bauk fanonizma se, tako, posebno pojačao u vrijeme kada organizovane propalestinske borbe nastoje razumijeti šta je nasilje u teorijskom i političkom smislu, dok liberali i konzervativci najčešće iz moralističkih pristupa to demoniziraju. Čini se da Fanon, sa svojim promišljanjima nasilja u kolonijalnom kontekstu, još uvijek ima nešto da nam kaže, a možda i da predloži.
Fanonovo promišljanje je, prije svega, ozbiljna teorija nasilja. Kao i sa drugim temama koje je propitivao, on ne daje pojednostavljene odgovore ni formule, ne razbuktava navijački odnos prema dilemama oko nasilja; štaviše, njegova analiza nasilja je ponajmanje moralistička. Ona je strukturna, i duboko politička. Nasilje se obuhvata i iz psihološkog aspekta, ali prevashodno u dimenzijama koje upućuju na to da je ono sistemsko, političko i istorijsko. U tom smislu, potpuno je promašeno pripisivati Fanonu veličanje nasilja per se, a još uz to i tobožnje zagovaranje nestanka cijelog jednog naroda, kako se to nastoji interpretirati iz cionističkih vizura. Karikaturalne osude Fanona tvrde i da njegovo delo potpiruje antisemitizam i terorizam, a selektivno čitanje i trganje komadića teksta ga prikazuje kao propagatora skamenjenog i brutalnog manihejstva, te mrzitelja Evropljana.
Čitanje Fanona kao zagovarača nasilja, kao pukog retoričara ili zauzimača stava, nije prisutno samo u (nama savremenom) političkom kontekstu, ono se pojavljivalo i u teoriji. Primjerice, Hana Arent [Hannah Arendt] Fanona čita kao jednog od glorifikatora nasilja ‒ iako bližeg realnosti od Sartra [Jean-Paul Sartre] (koji u predgovoru za Fanonovu knjigu veliča nasilje), ili nekih grupa tadašnjih studentskih pokreta, Nove levice ili pripadnika pokreta Crna moć. Arent Fanonove izjave o nasilju ističe kao „najgora retorička preterivanja‟ i „neodgovorne grandiozne izjave‟.2Hana Arent, O nasilju, Alexandria Press i Nova srpska politička misao, Beograd, 2002, str. 30. Njegovo delo određuje kao metafiziku nasilja, iako sam Fanon nije pisao o nasilju opširnije prije poslednje knjige. Također, čini se da filozofskom pristupu nasilju kao nekakvom apstraktno-univerzalnom principu naginje i Ašil Mbembe [Achille Mbembe]. On pak tumači fanonovski koncept nasilja (kao i rata) kroz platonovski pojam farmakon, sredstva koje istovremeno deluje kao lek i otrov, pri čemu se nasilje misli kao energija, stvaralačka i destruktivna, kao oslobađanje kobnih strasti i najpotisnutijih želja, u vezi sa voljom za moć.3„Nasilje deluje kao instrument vraćanja u život‟. Ašil Mbembe, Politike neprijateljstva, FMK, 2019, str. 115. Mbembe naglašava filozofsko-psihološku dimenziju regeneracije i preporođujućih momenata dekolonizacije, pa govori i o Fanonovoj apoteci, o nasilju koje nije samo uništavanje već i lečenje. O tenziji između Fanona kao lekara i Fanona kao revolucionarnog militanta, „između njegove posvećenosti lečenju i veri u nasilje‟ govori Šac, koji u tome vidi snagu Fanonovog pisanja. Adam Shatz, The Rebel’s Clinic. The Revolutionary Lives of Frantz Fanon. Bloomsbury Publishing (UK) & Farrar, Straus and Giroux (USA), 2024, str. 9. Pa iako je Fanon raspisivao pasaže i o psihološkim dimenzijama nasilja, njegova teorija tu ne zastaje i, pre svega, nije idealistička. Politička je i istorijska, a strukturna analiza se razvija iz marksizma, odnosno iz istorijsko-materijalističke optike. Upravo je ovde psihološka dimenzija neodvojiva od analize društvenih struktura.
I dok su mnogi napadali Fanonov narativ kao veličanje nasilja samog po sebi, a drugima je pak Fanon služio kao pojednostavljena odbrana nasilja, Piter Hudis [Peter Hudis] ističe kako nijedno od ovih stajališta nije tačno. Valja imati u vidu i kontekst afričkih antikolonijalnih pokreta tokom 1950-ih i početkom 1960-ih, te posebice političku situaciju 1961. godine, kada Fanon piše knjigu Prezreni na svetu. Valjalo bi imati u vidu i individualni kontekst: Fanon poslednju knjigu piše onda kada je u odmakloj fazi leukemije, znajući da mu je ostalo vrlo malo vremena, i poslednje snage usredsređuje na završavanje knjige. Njegov stil je i poetičan, i neke su rečenice namerno zaoštrene, u zanosu, u tonu entuzijazma zbog horizonta koji je otvorila borba. Mestimično, Fanon piše i provokativno, kao odgovor na jalove političke taktike ili prenemaganja, ali i kao odgovor na neokolonijalističke tendencije koje su se učvršćivale nakon borbi protiv kolonijalizma. Svedočio je i pojavi afričkih lidera koji su umesto revolucionarne borbe pristali na neprincipijelne kompromise sa kolonijalnim silama, na ortačenje s nekadašnjim osvajačima. U brojnim situacijama je masovna borba sprečena i preduhitrena, brojne su bile izdaje, pa i ubistva, poput onoga Patrisa Lumumbe.4Frantz Fanon, Smrt Lumumbe: Jesmo li mogli drugačije?, Slobodni Filozofski, oktobar 2025. Dostupno na: https://slobodnifilozofski.com/2025/10/smrt-lumumbe-jesmo-li-mogli-drugacije.html Stoga je Fanonovo isticanje revolucionarne politike nasilja imalo i strateški karakter, kao tekstualna strategija i kao strategija uzdizanja borbenog duha.
„Fanon zaključuje da bi naglašavanje pozitivnih obeležja nasilja moglo podstaći mase da ne prihvataju trule kompromise odozgo, već da umesto toga veruju u vlastite inicijative. „Mirno prilagođavanje“ bilo je poslednje što je potrebno u suočavanju s mahinacijama neokolonijalizma i izdajom nacionalne buržoazije (…) Ideja da Fanon fetišizira ili veliča nasilje per se ima smisla samo ako apstrahujemo od specifičnog političkog problema s kojim se suočava ‒ kako osigurati da revolucije ne ostanu ograničene neokolonijalizmom i nacionalnom buržoazijom.“5 Peter Hudis, Frantz Fanon: Philosopher of the Barricades. Pluto Press, 2015, str. 118, 119.
Distorzirane recepcije Fanona kroz kačenje na njegove izreke, kao i izvitoperavanja i zgražavanja nad nekim njegovim rečenicama, malo šta nam mogu reći o njegovoj misli, pa i o teoriji nasilja. Fanon je zavodljiv, jer su njegovi tekstovi prelijepo napisani i lirični: zavodljivo je istrgnuti komadiće pasusa i citate. Međutim, Fanon nam ne daje samo opise i metafore, on razvija objašnjenja. Njegove analize imaju dijalektički tok i zato je posebno važno uvideti celinu argumentacije. Fanonove pozicije nisu kantovske, ne mogu se obuhvatiti u okoštalim antinomijama, i teško da ih se može razumijeti izvan perspektiva iz kojih Fanon razvija svoju misao: marksizam, radikalna psihijatrija i psihoanaliza. Analiza nasilja u Fanonovom delu, dakle, uprkos metaforičnom pisanju, ipak jeste teorijska, ali ona ima i svoju političku i istorijsku dimenziju. Demontirajući kolonijalizam i imperijalizam, ne samo kao istorijsko razdoblje, već i kao strukturu kapitalizma, Fanon pokazuje kako se u srži radi o nasilnom poretku. Mogli bismo reći: kapitalizam je sam po sebi nasilje. Dakle, i kolonijalizam i imperijalizam i dalje opstaju, sve dok je kapitalizma.
Nasilje pod kožom: atmosfera nasilja i spontanost
Kolonijalizam je nasilna pojava. Osvajanje teritorija i nasilno potčinjavanje autohtonog stanovništva, pljačka njihove zemlje, otimanje sredstava za proizvodnju i nametanje kontrole nad reprodukcijom, najsuroviji oblici mučenja, silovanja, izgladnjivanja i ubijanja, psihička tortura, ekonomsko izrabljivanje, najbrutalniji oblici korišćenja radne snage, iscrpljivanje resursa i prirode, ideološko nasilje u ime kojeg se kolonijalizam provodi i održava, jer tobože nešto i nekoga popravlja, imperijalističko nasilje koje koloniju uglavljuje u podelu sveta i odnose zavisnosti, nametanje kolonijalnog jezika i kulture, unižavanje mnoštva jezika i kultura – sve su to značajke kolonijalizma. Kolonizirani, oni koji su u kolonijalnoj situaciji potčinjeni, trpe nasilje u svim formama: orodnjeno nasilje, rasijalizirano nasilje, eksploatatorsku prinudu, nasilje na temelju psihofizičkih sposobnosti, izgleda i starosne dobi, etnizirano nasilje i potčinjavanja na temelju plemenskih razlika, nasilje policije i vojske, nasilje zakona, sudova i države, nasilje škola i administracije, nasilje nad jezikom, kulturom i religijom…
Nasilje je, dakle, ono što čini kolonijalizam u svakoj njegovoj pori. Daleko prije oslobodilačke borbe događa se nasilje kolonizatora i nasilje same strukture kolonijalizma. Kolonizirane, pak, niko ništa nije pitao, nasilno ih se pokorava i nasilje trpe.
Prvi momenat nasilja koji se pojavljuje kao odgovor nasilno koloniziranih, događa se spontano, nesvesno, telesno. Nasilje se u koloniziranom skuplja pod kožom, i ono negde i nekako mora izbiti. Koža ukazuje na društvenu konstrukciju rase, ali i psihopatološke učinke koji nastaju kao posledica procesa rasijaliziranja i rasizma. Fanonova prva knjiga Crna koža, bele maske, objavljena 1952, udubljuje se u rasijalnu opresiju kroz psihu crnog čoveka koji, između ostalog, ne prepoznaje i ne priznaje sam sebe jer je naučio da nosi masku, da se vidi pod kožom i u koži koja mu je „prikačena‟. Crni ljudi su zaključani u crnačkost, fiksirani pogledom drugog – koji ih ne priznaje. Nastanjuju zonu nebića (zone de non-être). Nasilje koje rasizirani (i kolonizirani) trpi sačinjava splet razarajuće boli, strahova, opsesija, kompeksa inferiornosti, zaposednutosti, fantazija, zavisti, izbegavanja, poricanja i spontanog kanalisanja napetosti. Iako je za Fanona psihologija od samog početka uvezana s društveno-ekonomskim, ipak se njegova prva knjiga usredsređuje na psihijatrijske i psihoanalitičke fenomene, koji nastaju kroz otuđenje psihe prožete rasističkim povredama. Za njega je psihijatrija praksa slobode, praksa koja otvara put razotuđenja (la désaliénation) koje je i psiho-društveno i političko. Kada govori o nasilju rasizma u prvoj knjizi, on i tu pokazuje kako je razotuđenje rasno i kolonijalno opresiranih poduhvat koji je individualni i društveni, klinički i politički, ali ipak se uže bavi psihičkim fenomenima.
U Prezrenima na svijetu, Fanon nasilje također povezuje sa kožom i pokazuje kako se ono manifestuje i na individualnom nivou. Međutim, psihička dimenzija nasilja je ovde produbljenije smeštena u društveno-politički okvir. Ovde se razlaže nasilje kolonijalizma, kao i protivnasilje koloniziranih, u svim njihovim momentima. Pa tako se nasilje kolonijalizma manifestuje i kao gusta mreža inhibicija, potiskivanja, zakočenosti, prozvodnje ludila. Fanon i ovde usmerava pažnju na sve one „vrste minijaturizovanih ludila‟, kako ih naziva Mbembe, iz kojih izrastaju neuroze, psihoze, delirijumi i mehanizmi projekcije. Kolonijalizam „generiše sve vrste patologija i stvara povoljno tlo za izbijanje mentalnih bolesti‟6Ašil Mbembe, Politike neprijateljstva, Fakultet za medije i komunikacije, 2019, str. 114., a manifestacije nasilja na individualnom nivou idu kroz kožu, nasilje je pod kožom, iskače iz kože. Epidermalizacija nasilja slika je načina kanalisanja intenzivnog i neizdrživog nasilja. „U kolonijalnom svijetu afektivnost koloniziranog zadržava se na samoj površini kože poput žive rane otporne protiv nagrizanja.‟7 Frantz Fanon, Prezreni na svijetu, Stvarnost, Zagreb, 1973, str. 15. Pod kožom, unutra, u nesvesnom, u snovima, u mišićima… nasilje se nakuplja kao ukrućena afektivnost. Taloži se i potom haotično izbija. Nasilje bubri kroz čulnost koloniziranog, kroz emocionalne i psihičke strukture, kroz tjelesne reflekse i grčeve, kroz nesvesno i libidinalno, u obliku nadraženosti i agresivnosti. Nasilje vibrira u mišićima, napinje se pod kožom, kipi u košmarne slike, propucava kroz spazmodične snove.
Početna logika kojom Fanon opisuje strukturu kolonijalizma je manihejska. Reč je o jasno omeđenom svetu, o svetu strogih granica, o svetu aparthejdskog reljefa, o raspodeli na deo koji pripada kolonu i deo u koji je gurnut kolonizirani. Odnos između njih je odnos brutalnog nasilja, ali u početnoj binarnoj logici kolonizirani je onaj koji nasilje trpi. Kako kolonizirani živi u nepomičnosti, jer ne deluje i ne stvara istoriju, tako svoju težnju za akcijom ispoljava u snovima.
„Prvo što domorodac nauči jest da ostane na svojem mjestu i da ne prijeđe granicu. Zato i jesu snovi domorodaca snovi mišića, snovi akcije, agresivni snovi. Sanjam da skačem, plivam, trčim, penjem se. Sanjam da pucam od smijeha, prelazim rijeku u jednom skoku, za mnom jure kola koja me nikad neće stići.‟8Isto, str. 12.
Potkožno nataložene tenzije izlivaju se kroz tjelesne šeme, projektuju se u simboličke slike i rituale, ozlijeđuju kroz nekontrolisane fizičke nasrtaje. Nasilje ima svoje manifestacije i u zastrašujućim mitovima, magiji, zaposednutosti, orgijama i plesu, ali i kroz bratoubilaštvo. Ekstatički ples, trans, halucinatorni pokreti, verski i slični zanosi9O zanosu kao oružju nemoćnih Fanon govori i u knjizi Crna koža, bele maske. „L’enthousiasme est par excellence l’arme des impuissants.‟ (Peau noire masques blanc, Éditions du Seuil, 1952, str. 7) su kanali muskulatornog ispoljavanja nakupljenih napetosti, dok je mitologija toliko fatalistička, prepuna vampira, zombija i ostalih čudovišta da čini kolonijalizam manje strašnim. Nagomilana požuda se rastvara kroz motoriku. Kolonijalizam dijeli porobljene ljude, jer dobro je poznata (i efikasna) taktika podijeli pa vladaj! Napregnutost se potom ispoljava u agresijama između plemena i klanovskim napadima. Nasilje koje kolonizirani trpi probija kroz kožu i urezuje se u kožu braće i sestara, jer ne zna kako da se usmeri tamo odakle je došlo.
Epidermalni oblici izbijanja nasilja koloniziranih, prema Fanonu, čine atmosferu nasilja, a ne nasilje na delu. Tu još nema aktivnosti, već samo reaktivnosti. Ovo kanalisanje u izvjesnom smislu olakšava tjelesnu prenapregnutost, oslobađa nakupljeno nasilje u tijelu i detoksikuje pojedinca, ali ne menja situaciju u koju je kolonizirani nateran, ne menja sistem koji je uzrok nasilja. Da bi ono postalo delotvorno, da bi bilo praksa − i to oslobodilačka praksa − mora se organizirati.
Početna propitivanja o nasilju u Prezrenima na svijetu Fanon dovršava konstatacijom kako nasilje na individualnom nivou detoksikuje, predstavlja neku vrstu protivotrova, pa i prosvetljenja, jer oslobađa koloniziranog kompleksa inferiornosti. Adam Šac ističe kako je engleski prevod francuske sintagme la violence désintoxique kao cleansing force (sila pročišćenja) obmanjujući, jer sugeriše gotovo iskupljujuće uklanjanje nečeg nečistog. Dok, prema Šacu, Fanonov više klinički izbor riječi ukazuje na „prevladavanje stanja pijanstva, tuposti izazvane kolonijalnim podjarmljivanjem‟.10 Adam Shatz, The Rebel’s Clinic. The Revolutionary Lives of Frantz Fanon, str. 155. Odnosno, reč je o tome da se kolonizirani kroz spontano ispoljavanje nasilja tek trgne, probudi iz pasivnosti.
Piter Hudis ističe kako uloga nasilja u oslobađanju od kompleksa inferiornosti može imati samo kratkoročne učinke. Nasilje u dugoročnijem smislu dehumanizira i onoga koji ga čini. Međutim, Fanon i sam ukazuje na ograničenja ove individualne razine, jer u poslednjim poglavljima knjige ukazuje i na štetne psihičke učinke na počinioce nasilja11Lazar Petković, Psihički učinci kolonizacije ili zašto psihijatri beže iz Izraela?, Mašina, avgust 2025. Dostupno na: https://www.masina.rs/psihicki-ucinci-kolonizacije-ili-zasto-psihijatri-beze-iz-izraela/ – svejedno da li navodi slučajeve boraca FLN-a ili francuske oficire, vojnike, mučitelje… „Nasilje je samo početni i nipošto najvažniji aspekt njegove rasprave o tome kako prevladati zarobljavanje revolucije od strane nacionalne buržoazije.‟12Peter Hudis, Frantz Fanon: Philosopher of the Barricades, str. 120, 121 Da bi se to obuhvatilo, nije dovoljno zadržati se samo na početnom poglavlju Prezrenih na svetu, kao što, prema Hudisu, mnogi kritičari i pristalice Fanona čine.
U opisu početnih momenata ispoljavanja nasilja koloniziranih Fanon uočava da ovde postoji i kolektivna razina, iako je i ona spontana. Neorganizirano nasilje se na kolektivnoj ravni događa u izbijanju oružanih ustanaka protiv kolonijalne sile, koji više imaju izgled odmazde i provale besa. Nakon svakog pokolja autohtonog stanovništva pojavljuje se mogućnost spontanog oružanog ustanka, silovitog kontranapada i osvete. Ova dimenzija nasilja je ono što zaista oživljava porobljeni narod, jer pokazuje da je moguće suprostaviti se neprijatelju. Međutim, spontano izbijanje nasilja je u ovom momentu i dalje uokvireno manihejskim simplicizmom, već tako postavljenim okvirom crno-bijelog svijeta. Stoga je neprijatelj koji se napada u spontanom protivnasilju bijeli neprijatelj, odnosno kolonizator_ka. Fanon će nadalje pokazati ograničenja te simplifikacije. Na individualnom i kolektivnom nivou, spontano nasilje samo u veoma suženom smislu nešto olakšava, ali još uvijek ne oslobađa u političkom smislu. Da bi kolonizirani došli do produbljenijeg uvida u sistem, potrebno je da nasilje postane organizirano, odnosno da se narod politizira.
Politizacija: organizovano (protiv)nasilje koloniziranih
Dekolonizacija je, također, nasilna pojava. Videli smo, spontano nasilje ima određene učinke u smislu otpuštanja nakupljenih tenzija i agresija. Ali, spontano izbijanje nasilja zapravo razjedinjuje, gura potlačene u bratoubilaštvo, međusobna trvenja i mrvljenja na osnovu etničkih, plemenskih, klanovskih i drugih podela. Munjeviti izlivi, svejedno da li individualni ili kolektivni, bez svrhe i cilja su, iako imaju kratkoročni učinak otpuštanja tenzija, kao i oživljujući učinak buđenja iz zamrlosti u koju potčinjene stavlja kolonijalna situacija. I spontano nasilje je svojevrsni zanos. Ali to ne može trajati dugo. Neprijateljska ofanziva je još brutalnija, gubici su ogromni. Doktrina o spontanosti urušava se pred realizmom:
„…ta je voluntaristička silovitost koja na brzinu želi razračunati s kolonijalizmom, upravo zato što je doktrina naglih odluka, osuđena da samu sebe negira. Najsvakodnevniji i najpraktičniji realizam smjenjuje dojučerašnja oduševljenja i iluzije o vječnosti.‟13 Frantz Fanon, Prezreni na svijetu, str. 73
Pokret iziskuje racionalnosti i zrelost, elastičnost i strategiju gerilskog ratovanja. Onda kada se revolucionari_ke organizuju, onda se narod (ili nacija, u Fanonovom neetničkom smislu) ujedinjuje. Politizacija nasilja, dakle, ima svoju ulogu u ujedinjenju, te postaje nasilje na delu, delatnost u smislu prakse. Nasilje više nije spontano i kontingentno izbijanje sukoba, osveta, iskaljivanja mržnje, nasilje dobija jasniji cilj i postaje apsolutna praksa. „Prema tome, borac je čovjek koji radi. (…) Raditi, znači raditi o glavi kolona.‟14Isto, str. 35 Ako je kolonizirani prisiljen na nepomičnost i neaktivnost, ako je neku vrstu akcije, makar na motoričkom i muskulatornom nivou, zadobio kroz spontano ispoljavanje, onda je tek kroz organizovano nasilje počeo istinski da deluje, da se bori, da bude biće prakse. Sve to se događa u procesu oslobađanja od kolonijalnog nasilja, odnosno u procesu dekolonizacije.
Dekolonizacija jeste nasilje. Ona je, kako Fanon precizno kaže, program apsolutnog nereda, upravo jer se radi o transformaciji postojećeg sistema. Dekolonizacija je istovremeno i stvaranje novog čovjeka. Kroz dekolonizaciju, srušiće se postojeće hijerarhije, prestaće dehumanizacija podjarmljenih i izgradiće se uvjeti za slobodu. Fanon upotrebljava i hrišćansku izreku „poslednji će biti prvi‟15Isto, str. 2 da bi opisao radikalni društveni prevrat. Ovde se ne radi o reformama, o mirnim rešenjima za zelenim stolom, koja će doneti samo privid oslobođenja a podebljati mnoštvo opresiranja i eksploatiranja, ovde se radi o promjeni iz korena. I zato što je cjelokupni sistem natopljen nasiljem i sam je − u strukturnom smislu − nasilje, zato su potlačeni spremni da koriste sva sredstva da bi ga preobrazili.
Kolonizovani koji se odluče da pokrenu i ostvare program dekolonizacije, dakle program rušenja postojećeg reda i poretka, spremni su na nasilje u svakom trenutku. Kako je kolonijalna situacija podeljeni svijet, rascepljeni svijet u kojem kolonizatori eksploatišu, podređuju, opresiraju, ubijaju, muče, tlače i discipliniraju podjarmljene, kolonizovanom je od rođenja jasno „da se taj suženi svet, svet posut zabranama, može dovesti u pitanje samo pomoću nasilja‟.16Isto, str. 11. Nasilje je jedno od mnoštva taktika kojima se osvaja sloboda, a u krajoliku koji jeste nasilan – nužna taktika. Nasilje koje se suprotstavlja nasilju zapravo je protivnasilje ili kontranasilje.
Fanon otvara prostor za problematiziranje političkih oblika organizovanja: kada su vrijeme i okolnosti, odnosno prilike sazrele za borbu i kako nasilje menja smer? Kada je vrijeme za ‘pravu dekolonizaciju’ i organizirani (nacionalni) pokret? Kada i kako dolazi do promjene iz neorganiziranog nasilja u organizirano nasilje? Ko su akteri revolucionarne borbe te „kakva treba biti avangarda tog pokreta?‟17Isto, str. 17. Koji su novi putevi nasilja koloniziranog i kako se usmeravaju? Nasilje koje se nadima pod kožom i koje se ispoljavalo afektivno sada iznalazi nove puteve, racionalizira se, usmerava se, odnosno oslobodilački pokret i zajednička borba usmeravaju nasilje. Ono postaje organizirano.
Dakako, ne prihvataju svi taktiku revolucionarnog nasilja. Fanon prepoznaje pacifikatorsku ulogu političkih stranaka, intelektualaca i poslovne elite: to su instance koje nastoje da kooptiraju bunt dok je još uvijek u afektivnom stanju. Na neprihvatanju ili prihvatanju taktike nasilja se prelama suštinska razlika između onih koji stvari primiruju i ostavljaju sve po starom i onih koji se zalažu za revoluciju. Razlika između formacija elita od militantne avangardne oslobodilačke borbe jeste upravo u stajalištu po pitanju nasilja. Za elite, pacifizam i legalizam su ključna stvar. Radi se o otupljivanju oštrica borbe, a ne o odlučnoj i organiziranoj borbi, koja će koristiti sve taktike koje mogu dovesti do svrgavanja kolonijalnog sistema. I dok elite ponekad i posežu za riječima koje deluju oštro, sve u konačnici ostaje na riječima. Njihov fokus su filozofsko-političke rasprave i reforme, a ne radikalna praksa.
„Nacionalističke stranke ne zastupaju nužnost upotrebe sile, jer njihov cilj i nije radikalno rušenje sistema. Miroljubive, pobornice zakonitosti, zapravo pobornice novoga… reda, te političke formacije postavljaju na sirov način pitanje kolonijalističkoj buržoaziji, pitanje koje je za njih od bitnog značenja: «Dajte nam više vlasti». Pred specifičnim pitanjem nasilja, stav je elite dvosmislen: ona je oštra na riječima, a reformistička na djelu. Kad nacionalistički politički kadrovi nešto izjave, onda bez ustručavanja pokazuju da zapravo tako ne misle.‟18Isto, str. 17.
U radikalnom klasnom pejzažu u Alžiru, o kojem piše Fanon, pored seljaštva i lumpenproletarijata, postoje i politički borci koji dolaze iz gradova. Oni se zbog svojih radikalnijih pozicija vrlo brzo sukobljavaju sa reformističkim vođama u svojim partijama. Prognani, kao ilegalci, odlaze u sela. Tamo se spajaju sa drugim radikalnim elementom borbe – seljacima. U ovom spoju, pak, nasilje se preoblikuje i postaje organizirana taktika, od puke mržnje pretvara se u program. Već tada je jasno da prvobitni entuzijazam i bijes opadaju, te da su kontraofanziva neprijatelja (nadmoćnijeg u oružju) i represija sve brutalniji. Odatle dolazi potreba da se spontano nasilje usmeri i organizira, a to se događa u klasnom spoju partijskih militanata i seljaštva. Kasnije, kada se organizirana borba premešta u gradove, ovom savezu se priključuje i lumpenproletarijat.
U susretu seljaštva i političkih boraca se pokazuje da nije samo nasilje taktika borbe. Ovo treba posebno istaći: politizacija masa se događa ne samo kroz nasilje, već i kroz političku edukaciju. Fanon neprestano govori o osvešćivanju, o analizi i objašnjavanju, o radu saznavanja i razumijevanja koje se događa kroz uzajamno učenje, a ne hijerarhijski. „To objašnjavanje, to neprestano osvješćivanje, to postepeno spoznavanje povijesti društva moguće je samo u okviru organizacije, i to takve koja obuhvaća čitav narod.‟19Isto, str. 79. Kao što revolucionarni politički lideri uče od seljaka, tako seljaci uče od njih. Oni se međusobno osvešćuju, znanje se stvara kao kolektivna praksa i nastaje u revolucionarnoj borbi.20I sam Fanon je držao predavanja doslovno na barikadama, stoga naslov Hudisove knjige − Franc Fanon: Filozof barikada − nije samo metaforičan. „Boumédienne je ipak pozvao Fanona da održi niz predavanja njegovim trupama u Ghardimaou, odmah na strani tuniske granice s Alžirom. Sadržaj Fanonovih predavanja ostaje nepoznat, ali verovatno je da su se sastojala od materijala koji je pripremao za knjigu Prezreni na svetu‟. Peter Hudis, Frantz Fanon: Philosopher of the Barricades, str. 112. Tek element osvešćivanja omogućava politizaciju, jer tako nastaje klasna svijest.
„Tada će narod spoznati da nacionalna nezavisnost razotkriva mnogobrojne realitete koji su ponekad međusobno divergentni, pa čak i antagonistični, objašnjenje koje ima odlučnu važnost u tom određenom trenutku borbe, jer narodu pomaže da se oslobodi uopćenog i neodređenog nacionalizma, da stekne socijalnu i ekonomsku svijest. Narod koji je u početku borbe preuzeo od kolona primitivni maniheizam: bijeli i crni, Arapi i Rumi, sada već, na temelju iskustva, uviđa da ima i takvih crnaca koji su veći bijelci od bijelaca i da nacionalna zastava, odnosno mogućnost da se izbori nacionalna nezavisnost ne mora automatski značiti da se neki slojevi naroda odreknu svojih privilegija i svojih interesa.‟21Frantz Fanon, Prezreni na svijetu, str. 80.
Dakle, od manihejske simplifikacije, dolazi se do uvida da su stvari složenije, da slijepa brutalnost ne vodi ničemu, da nasilje mora biti organizirano, da uzajamno osvešćivanje između naroda i političkih boraca dovodi do političke zrelosti, do jasnih ideoloških pozicija, do jasnijeg uvida da neprijatelji nisu samo koloni ili samo bijeli ljudi, već su to i kapitalisti, pa čak i oni koji su crni ili Arapi. Dolazi se do uvida da je nasilje zapravo sistemsko, te da i protivnasilje mora biti sistemsko.
Bezbroj nijansi nasilja kapitalizma
U marksističkim pristupima, nasilje zauzima važno mjesto u analizi kapitalizma. Zapravo, kapitalizam se ne može sveobuhvatno razumijeti bez promišljanja dimenzija nasilja. I dok je ta analiza vrlo razgranata, ona se ponajmanje odnosi na moralne i moralističke zapitanosti, još manje na filozofske ideje o nasilju, metafiziku zla itsl. Radi se o teorijsko-analitičkim pristupima koji nasilje smeštaju ne samo u istorijski okvir, već i u logičku strukturu kapitalističkog sistema proizvodnje. Drugim rečima, nasilje, sila, brutalnost, krvavo zakonodavstvo, proterivanje i eksproprijacija, nisu nešto što se dogodilo samo na počecima kapitalizma, već: ne postoji nijedan istorijski oblik kapitalizma bez kontinuiranih praksi nasilja i prinuda.
Različiti su oblici moći u kapitalizmu, a nasilje kao snop praksi usmjerenih na konkretne osobe ili grupe, samo je jedna dimenzija moći – moć direktne represije koja ugrožava telesni integritet osoba. Uobičajeno se razlikuje od još dva osnovna oblika moći: ideološki i ekonomski. Dok se nasilje misli i u pojmovima prisile, dominacije i represije, ideološka moć se donekle preklapa s pojmovima pristajanje, hegemonija i diskurs. Ekonomska moć, ili ono što je Marks nazvao nemom prinudom (mute compulsion), nije neposredno vidljiv/čujni oblik moći, štaviše apstraktan je i impersonalan. Čak obmanjujući, jer je na takav način ugrađen u ekonomske procese da ne deluje kao da dolazi izvana, nego kao da eksploatirani sami biraju prakse na koje ih prinuđuje ekonomska moć. Oni koji su odvojeni od sredstava za proizvodnju i uskraćen im je pristup uvjetima društvene reprodukcije bez posredovanja tržištem – odnosno proleteri_ke − prinuđeni su da prodaju vlastitu radnu snagu onima koji su vlasnici sredstava za proizvodnju i kontroliraju uvjete društvene reprodukcije. Proleteri_ke su na to prinuđeni jer drugačije ne bi mogli da se društveno reprodukuju niti da prežive, ali to ne izgleda kao spoljašnja prinuda, već kao nešto što je njima samima u interesu. Zato je to zapetljano. Deluje kao da je rad u koji se ugovorno ulazi slobodan22 Marksova metafora vogelfrei Proletariat ukazuje na suštinsku dimenziju neslobode. Vogelfrei pored konotacije „slobodan kao ptica‟ ima i značenje statusa onoga koji je kažnjen time što je stavljen van protekcije zakona. Ambivalencija dvostruke slobode ranika_ca ogleda se u tome da oni slobodno raspolažu vlastitom radnom snagom kao robom, ali pošto nemaju ništa drugo što im je potrebno za društvenu reprodukciju, odnosno slobodni su u smislu lišenosti svih stvari koje su im potrebne da bi se radna snaga realizovala, radi se o strukturnoj neslobodi., i on to formalno jeste, ali sve je tako strukturno posloženo da bi se oni koji ne sklapaju radni ugovor najverovatnije strmoglavili u još veće siromaštvo i bolest, te veći rizik od smrti. Oni se moraju zaposliti da bi preživeli, ali to što ih najčešće niko ne prisiljava na zapošljavanje držeći im pištolj uperen u glavu stvara privid slobodnog sklapanja posla, dok su dve strane ugovornog odnosa tobože jednake.
U sferi razmjene to izgleda kao da se između kapitala i rada razmenjuje nešto ekvivalentno. Ako se analiza tu zaustavi, te ako se prihvate liberalne pretpostavke o slobodnoj tržišnoj razmjeni, o računici ponude i potražnje, o individualnim preferencijama i interesima koji – svejedno da li spontano, uz nevidljivu ruku tržišta, ili putem državne intervencije – tobože konvergiraju u harmoničnu cjelinu itsl, onda se zaprečuje „mogućnost analitičkog dopiranja do dimenzije neslobode skrivene iza formalne slobode ugovornih odnosa‟.23 Stipe Ćurković, Uvod, u: „3K: kapital, klasa, kritika‟ br. 8, Centar za radničke studije, Zagreb, 2022/2023, str. 11. Robni oblik nadničnog rada mistifikuje eksploataciju. Ugovorna forma jeste nešto u šta radnica ulazi ‘dobrovoljno’ u formalnom smislu, ali je zapravo strukturno prinuđena na to. U krajoliku koji je sve samo ne slobodan, i u kojem proleteri_ke ne mogu birati drugačije, oni su prinuđeni na nadnični oblik rada te primorani da idu na posao koji ih eksploatira, otuđuje i drži u klasnoj potčinjenosti. U strukturnom smislu, zapravo se ne radi o slobodi. Radi se o prinudi i o bezbroj nijansi nasilja kojima se ljudi potčinjavaju, discipliniraju i eksploatiraju.
Prinuda je, u pogledu ekonomske moći, u samoj strukturi. Nesloboda je u samoj strukturi. Stoga se i taj aspekt moći u najširem smislu može misliti kao neki oblik nasilja, uobičajeno nazvan strukturnim nasiljem. Nasilje u užem smislu, kao direktno nasilje, moglo bi se odrediti kao nasilje u kapitalizmu, dok je ekonomska moć ono što čini nasilje kapitalizma. Ekonomska prinuda je perverzni oblik nasilja, jer deluje kao nešto nenasilno, barem u sferi cirkulacije gde se čini da se robe razmenjuju kao ekvivalenti. Međutim, kada se uđe dublje, u sferu proizvodnje, opadaju velovi mistifikacije i postaju jasni klasni odnosi i sukobi.
„Antagonizam koji robni oblik najamnog rada samo prikriva, nužno vodi u nasilje. Marx uvijek u vidu ima obje strane: nenasilnost cirkulacije i nasilnost sukoba u proizvodnji. Iz toga proizlaze sjaj i ambivalentnost kapitalizma kao sistema civilizirane okrutnosti. Kapitalizam nikad nije samo ‘strukturno nasilje’ ili ‘kapitalizam kao nasilje’. Marx pokazuje zašto uvijek mora postojati i ‘nasilje u kapitalizmu’.‟24Christian Frings, Ropstvo i najamni rad kod Marxa: o diskusiji o nasilju i ‘neslobodnom radu’ u kapitalizmu, u: „3K: kapital, klasa, kritika‟ br. 8, Centar za radničke studije, Zagreb, 2022/2023, str. 47.
Ekonomska moć, moć nasilja i prisile (policije, vojske, imigracionih i carinskih službe, države) te ideološka dimenzija moći u kapitalizmu su čvrsto isprepleteni. Iako su preduslovi za kapitalističku konstelaciju nastali pre svega vanekonomskom prinudom, odnosno nasiljem, kako će i sâm Marks isticati u poglavlju o prvobitnoj akumulaciji, ovo analitičko razdvajanje služi tome da se prepozna da se karakter kapitalističkih odnosa odlikuje i ekonomskom prinudom. To dakako ne znači da su vanekonomski aspekti nasilja i prinuda sasvim iščezli, već da oni u kapitalizmu ne moraju dominirati. Sâm početak kapitalizma obeležen je i rigidnim zakonodavstvom koje je podupiralo proces izvlaštenja stanovništva: kriminalizacijom nezaposlenosti, nerada i skitničenja. Jednom uspostavljen proizvodni mehanizam nastavio je da prinuđuje i prisiljava na konformiranje datim uslovima, i kroz ekonomske načine prinude i kroz ideološka kristaliziranja. Ekonomski pritisci kompeticije prisiljavali su učesnike u proizvodnji na trku u redukciji troškova proizvodnje, kao i u uvećanju i intenziviranju produktivnosti, što je produbilo klasne razlike.
Međutim, stvari nisu uvijek tako ‘umivene’ u kapitalizmu, i ne radi se samo o asptrakciji prinude kapital odnosa, itekako se radi i o zlim kapitalistima i drugim tlačiteljima. Golo nasilje i sila nisu nešto što izbija samo u slučaju ratova ili u policijskim manevrima, već se ono događa i u fabrikama, u kvartovima i susjedstvima, u dužničkim iznuđivanjima, u rasističkim surovostima, u rodnim brutaliziranjima itd. Nasilje je u svakoj pori kapitalizma, i onda kada ekonomska prinuda nije dovoljna da održava sve po redu i zakonu, na raspolaganju je uvijek direktno nasilje. Vivek Čiber [Vivek Chibber], primjerice, tvrdi kako je pored impersonalne prinude ekonomskih odnosa za kapitalizam uobičajena i interpersonalna dominacija, odnosno direktna vlast kapitalista nad radnicima_cama unutar i van fabrika. Istorija kapitalizma pokazuje da se upravitelji ne oslanjaju samo na ekonomsku (nijemu) prinudu, nego teže proširiti svoju kontrolu nad radnicima gdje god je to moguće, pribegavajući i ličnim oblicima vlasti, koristeći se nasiljem i terorizovanjem radnika, oslanjajući se na državnu potporu, policiju, mafiju, paravojsku i vojsku, koristeći se dužničkim ucjenama, te mobilizujući tradicionalne kulturne uloge i identitetske podele.
Prema Čiberu, to nikako nije tipično samo za kolonizirane zemlje, već i za imperijalne zemlje centra. Bezbrojne nijanse nasilja i personalnih dominacija nisu isključene iz buržoaskog sveta moći i liberalnih političkih miljea, iako ideologija radi svoj dio posla u brisanju slike nasilja iz ‘demokratskog’ sveta. To opet ne znači da marksistička teorija apstraktne i impersonalne vladavine kapitala pada u vodu: dok su u feudalizmu seljaci bili podređeni personalnoj vladavini gospodara, u kapitalizmu su radnici pre svega podređeni impersonalnim, bezličnim ekonomskim odnosima. Međutim, represija, ratovi i personalniji brutalni odnosi podređivanja i dalje su nužni dio teksture kapitalizma. Interpersonalna dominacija nije iščezla, nije postala suvišna.
„U kapitalizmu poslodavac ne mora prisiljavati radnika da ponudi svoje radne usluge. Za to su se pobrinule ekonomske okolnosti u kojima se radnik nalazi. Međutim, kad se radnik pojavi na radnome mjestu, poslodavac mora primijeniti određenu razinu vlasti ili moći kako bi iz njega izvukao neophodan radni učinak. Potreba za primjenom interpersonalne dominacije i dalje postoji, ali se njezin lokus pomaknuo unutar radnog procesa, dok se u feudalizmu nalazio izvan njega. (…) Poslodavci moraju institucionalizirati direktnu vlast u tvorničkom pogonu ili uredu, kao intrinzičnu komponentu organizacije rada, koju može izravno nametnuti sam vlasnik, ili je parcelizirati kroz različite slojeve srednjeg upravljačkog kadra.‟ 25Vivek Chibber, Postkolonijalna teorija i sablast kapitala, Drugo More−Jasenski i Turk, Rijeka−Zagreb, str. 176, 178.
Kapitalisti dakle, prema Čiberu, imaju snažan motiv da provode i direktnu vlast u fabrikama ili u kancelarijama, odnosno interpersonalnu prisilu nad radnicima, i to i u kapitalističkim centrima i u ekonomijama kolonijalnog tipa. Prema Soren Mau [Søren Mau] i nekim drugim marksistima_kinjama, pak, kapitalisti i vladajuće klase možda ipak imaju snažniji motiv da provode dominaciju – kad god je to moguće – manje vidljivim oblikom moći, odnosno da diretnom nasilju pribegavaju kao poslednjoj opciji, koju ipak nastoje izbeći. „Nasilje je izuzetno učinkovito, ali je oslanjanje na nasilje kao oblika moći ujedno riskantno, zbog njegove glasne i vidljive prirode. Upravo su nijemost i nevidljivost ono što ekonomsku moć čini atraktivnom u sadašnjem poretku stvari i ona pruža plodno tlo za ideološku reprezentaciju tržišne ekonomije kao neutralne (…)‟.26Søren Mau, Nijema prinuda: prema marksističkoj teoriji apstraktne i impersonalne vladavine kapitala, u: „3K: kapital, klasa, kritika‟ br. 8, Centar za radničke studije, Zagreb, 2022/2023, str. 99, 100.
Mnoštvo formi nasilja se u kapitalizmu provodi najsvakodnevnijim mehanizmima, i nisu svi oblici upadljivi. Ekonomska sfera nasilja je normalizirana, a mnoštvo formi nasilja se često i ne opaža kao nasilje jer se provodi uz pristanak onih nad kojima se vrši sistemsko nasilje. I ideologija je, u širem smislu, izvesno nasilje: radi se o prinudi oblikovanja kako mislimo i percipiramo, uz konstruisani pristanak.
Sva tri oblika moći – nasilje, ideologija i ekonomska moć – podjednako su nužni u kapitalizmu, iako nemaju svi istu snagu i značaj u različitim geoistorijskim kontekstima. Ono što je za Fanonovu teoretizaciju ovde važno, jeste to da ja on ne samo jasno uočavao prevagu moći nasilja u kolonijalizmu, već isto tako i prevagu ekonomske moći u neokolonijalizmu. Rečju: Fanon itekako ima šta da kaže i o strukturnom nasilju kapitalizma.
Sistemsko nasilje i neokolonijalizam
Nasilje je motor manihejskog svijeta kolonijalizma. Nasilje je i organizacioni princip razbijanja tog svijeta. Međutim, za Fanona, ono ima ključnu ulogu i u probijanju obruča neokolonijalnih struktura koje nastoji da osigura nacionalna buržoazija. Utoliko, kontranasilje ima ulogu i u probijanju kapitalizma.
Da bi se izbegla pojednostavljenja Fanona, koja se zadržavaju na njegovom početnom opisu manihejske logike kolonijalizma, te skretanja u ‘trećesvetaški mesijanizam’ koji imperijalističku podelu zgrušava u kategorije Prvi/Treći svet, Zapad/Istok, globalni Sjever/globalni Jug, kao da ne postoje klasni odnosi i u zemljama centra, valja iznova podsećati kako se Fanon ne zadržava na skamenjenim kategorijama, već dijalektički analizira procese. Također, Fanon nije nacionalista u etničko-nacionalističkom smislu, pa ni ‘desni antiimperijalist’ koji sukobe između nacija posmatra kroz moralizirajuću optiku, već je internacionalist koji koncept nacionalne svijesti misli politički, te kao prelazni oblik u društvenu i ekonomsku svijest.
Realnost je, dakako, mnogo složenija od onoga kako to ispostavlja binarno manihejstvo, a Fanonova kritika manihejske logike je posebice bitna za razvijanje klasne svijesti, preobražaj sponatnog nasilja u organizirano nasilje i uviđanje da se dekolonizacija odista mora događati kao totalni preobražaj.
Fanonova analiza početne teksture kolonijalizma, dakle, polazi od toga da se radi o strukturi u kojoj dominira moć nasilja − što se razlikuje od kapitalističke strukture metropola gde dominiraju ekonomska moć zajedno sa ideologijom, iako je (direktno) nasilje uvijek u pozadini i po potrebi (vladajućih klasa) spremno za upotrebu. U kolonizovanim zemljama, koje još nisu kapitalističke, na delu je gola sila, golo nasilje. Tu su pandur i vojnik oni koji ‘razgovaraju’ s potčinjenim, kasarne i policijske stanice upadljivo rezbare granice ovog podeljenog svijeta. Fanon pokazuje kako se to razlikuje od guste mreže prinuda koja deluje ‘sofisticiranije’ u kapitalističkim društvima: obrazovanje (i versko i sekularno), etika i moral (prenose se i vaspitanjem), estetske forme poštovanja, priznanje, stvaranje uzora, različita nagrađivanja za dobro ponašanje i lojalnost.27U zemljama kapitalizma, gde dominira ekonomska moć, između eksploatatora i eksploatiranih se umeću i ideološke forme, „uzorno poštenje radnika odlikovanih nakon pedeset godina predanog i lojalnog rada, ljubav potkrepljena skladom i mudrošću, sve te estetske forme poštovanja postojećeg poretka stvaraju oko eksploatisanog atmosferu potčinjenosti i inhibicije koja znatno olakšava zadatak snagama poretka‟. Franc Fanon, Prezreni na svetu¸ FMK, Beograd, 2017, str. 11 Između kolonista i kolonizovanih je direktno nasilje, govor nasilja i brutalne sile, dok je između kapitalista i eksploatisanih mnoštvo posrednika: moralni propovednici, savetnici, „zbunjivači‟, svi oni koji dezorijentišu… Između je, dakle, ideologija.
U antikolonijalnoj borbi, međutim, nije dovoljno samo svrgnuti kolonizatora. Jer ako umesto evropskih kolonizatora dolaze kapitalisti − a svejedno je da li su bijeli, crni, arapski, alžirski ili su kapitalistkinje – onda se ne događa dekolonizacija, nego se uspostavlja neokolonijalizam. Formira se sistem nasilja drugim sredstvima: ekonomskim. „Postoji, dakle, objektivno saučesništvo kapitalizma sa snagama nasilja koje niču na kolonijalnoj teritoriji (…) Artiljerijska paljba i politika spaljene zemlje ustupili su mesto ekonomskom podjarmljivanju‟.28Isto, str. 33, 34.
Kroz reformističke prakse, u pukom smenjivanju kolonijalizma neokolonijalizmom, ulogu imaju i oni kolonizovani intelektualci koji su izgubili iz vida radikalnu borbu i koji vode pozadinske ratove isključivo u polju kulture (danas bismo rekli: kulturne ratove). Oni su individualisti i za njih primat imaju detalji a ne konačni obračun s kolonijalizmom. Njihovo ‘delovanje’ ima formu snalaženja (‘snaći se’), dok pobunjeni narod zauzima opšte pozicije, traži zemlju, hleb i dostojanstvo. Postoje, dakako, i oni intelektualci koji su ‘organski’, koji vode borbu zajedno sa seljacima, lumpenproletarijatom i radikaliziranim političkim borcima.
U tom spoju, kroz međusobno osvešćivanje – pored prihvatanja nasilja kao revolucionarne taktike – narod uči kako ne sme pristajati ni na kakve ustupke. Uči se i iz istorijskih primera kako su „mnoge zemlje te varke koncesijama, to nastojanje da se pod svaku cijenu primijeni načelo koncesije, platile podjarmljivanjem i potčinjavanjem gospodaru, doduše ne tako vidljivim, ali zato još potpunijim.‟29Frantz Fanon, Prezreni na svijetu, str. 78. [istakla – M. S.] Narod, dakle, kroz osvešćivanje počinje da prepoznaje i manje vidljive oblike moći. Rečju: narod se klasno osvešćuje.
U tom momentu cilj borbe više nije samo svrgnuti kolonizatore, već i kapitalizam. Manihejski svet, u kojem je sve bilo jednostavno i binarno, u kojem su jasno postojale dobra i zla strana, sada se urušava, i pojavljuje se svest o eksploataciji.
„Borac koji se primitivnim oružjem suprotstavlja kolonijalističkoj ratnoj mašineriji postaje svjestan da razarajući kolonijalno ugnjetavanje istodobno pomaže izgradnju jednoga drugog aparata za eksploataciju. To je otkriće neugodno, žalosno i mučno. A sve se činilo tako jednostavno; s jedne strane bili su zli, s druge dobri. Umjesto nekadašnje idilične i nestvarne jasnoće, nastupio je sumrak koji uznemiruje svijest. Narod otkriva da se nepravedna pojava eksploatacije može javiti i u crnom i u arapskom obliku. (…) Na mukotrpnu putu prema racionalnom spoznavanju narod će se morati osloboditi i simplicizma koji je bio karakterističan za njegovo doživljavanje gospodara.‟30 Isto, 80.
Neokolonijalizam ne dozvoljava program apsolutnog nereda, odnosno totalno restrukturiranje alžirskog, afričkih i drugih porobljenih društava. Stoga Fanon ističe kako je važno da alžirski borci odbijaju ‘fazna’ rešenja, pa i miroljubiva rešenja, jer je jedino revolucionarna strategija mogla prevladati kolonijalizam. U svojoj poslednjoj knjizi, on zagovara preskakanje buržoaske faze i odbacivanje kapitalističkog puta, jer je u tom kontekstu ‘parlamentarna faza’ nedostatna. Zabrinjavale su ga neokolonijalne veze te je tvrdio da nasilni prekid odnosa imperijalne sile sa kolonijom ujedno znači i manje mogućnosti za razvijanje drugačijih odnosa zavisnosti.
Lažna alternativa: nasilje ili nenasilje
Demokratski pokret za oslobođenje Madagaskara MDRM (Mouvement Democratique de la Renovation Malgache). Pokret Mau Mau u Keniji.31 Videti: Caroline Elkins, Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji, Slobodni Filozofski, 2018. Dostupno na: https://slobodnifilozofski.com/2018/11/imperijalna-bilanca-neispricana-prica-o-britanskom-gulagu-u-keniji.html Narodni pokret za oslobođenje Angole MPLA (Movimento Popular de Libertação de Angola). Revolucionarna liga za nezavisnost Vijetnama Viet Minh i pobeda kod Dien Bien Phua.32 Videti: Bartul Čović, Tigar protiv slona, Slobodni Filozofski, 2016- Dostupno na: https://slobodnifilozofski.com/2016/12/tigar-protiv-slona.html Mozambički front za oslobođenje FRELIMO (Frente de Libertação de Moçambique). Žene koje biraju da uzmu oružje u ruke i borkinje su u brojnim antikolonijalnim pokretima i gerilskim grupama diljem svijeta.33O iskustvima borkinja iz Šri Lanke, Eritreje, Pakistana i Kolombije, videti: Nimmi Gowrinathan, Radicalizing Her. Why Women Choose Violence. Beacon Press, 2021. Ovo su samo neki od pokreta koji su upotrebljavali različite revolucionarne taktike, između ostalog i taktike (protiv)nasilja. Neke od ovih antikolonijalnih grupa pominje i Fanon, nekim istorijskim primerima se često vraća. Učenje iz istorije dio je osvešćivanja brobenih masa. Kada militanti_kinje znaju da nisu sami u borbi, da postoji kontinuitet u koji su utkani, njihova borbenost dobija jasniji smisao.
Fanon nije zagovarao upotrebu nasilja bilo kada i bilo gde, niti je taktika nasilja nekakav apsolutni princip. Valja imati u vidu da nisu svi pokreti koji su zagovarali nasilje bili progresivni niti revolucionarni, a mnoge militantne struje su se ideološki izvitoperavale.34Primjerice, i Fanon je podržavao militantno krilo angolskog pokreta za nezavisnost Unije naroda Angole (União dos Povos de Angola, UPA) kojim je rukovodio Holden Roberto. Ipak, na koncu se ova gerilska grupa − koja nije prezala od upotrebe nasilja − pretvorila u saveznika CIA. Koncept revolucionarnog nasilja ipak jeste doprineo tome da je Fanonova poslednja knjiga, još od 1960-ih i posebno nakon prvih prevoda na engleski jezik, čitana kao svojevrsni priručnik za trećesvetašku revoluciju.35Peter Hudis, Frantz Fanon in the Present Movement, The Internationalist Marxist-Humanist, 10. septembar 2025. Dostupno na: https://imhojournal.org/articles/frantz-fanon-in-the-present-movement/ Međutim, Fanon u svojim analizama nasilja ne tvrdi da je ono jedina taktika oslobođenja, niti da je to slučaj u svakom istorijskom kontekstu. Nasilje je zapravo samo jedna u snopu borbenih taktika. Oslobođenje je moguće i uz nasilje,36Frantz Fanon, Prezreni na svijetu, str. 2. „ako se zaigra svim sredstvima, uključujući, naravno, i nasilje‟, ali ono ne isključuje i druge taktike i strategije.
Stoga bi u pogledu nasilja, Fanona valjalo pre svrstati u zagovarača diverziteta taktika (diversity of tactics), kako to uokviruje Piter Gelderlus [Peter Gelderloos]. U svojoj lucidnoj knjizi Kako nenasilje štiti državu (How Nonviolence Protects the State37Peter Gelderloos, How Nonviolence Protects the State, active distribution, 2018.) on pokazuje da se nikada u istorijama borbe nije radilo o tome da se odabere samo jedna opcija, niti je ikada samo jedna taktika bila dovoljna da nešto promeni. Zato on umesto lažne alternative za-ili-protiv-nasilja govori o diverzitetu taktika, ali i pokazuje kako opšta demonizacija taktika nasilja, sanitarizovanje istorije borbi te brisanje militantnih figura i grupa iz zvaničnih istorija još više učvršćuju nasilje sistema. Njegova rasprava sa pozicijama pacifizma argumentuje kako je isključivo zagovaranje taktike nenasilja neučinkovito, rasističko, patrijarhalno, podupire državu, kako je nenasilje inferiornije spram drugih taktika i strategija, te da je nenasilje obmanjujuće.
Mitologiziranje nenasilja je sveprisutno i jer državi ide u prilog da se ističu slavne figure pacifizma koje su tobože doprinele nekim supstancijalnim promenama, dok istorija pokazuje nešto sasvim drugo. Neki od glavnih primera za pacifiste_kinje, poput pokreta za nezavisnost Indije, pokreta za građanska prava (civil rights) ili pokreta protiv rata u Vijetnamu, zapravo pokazuju da je taktika nenasilja bila veoma neučinkovita. Borbi su više doprinele taktike koje su uključivale direktnu akciju, sabotaže, blokade, uništavanje imovine, samoodbrana od vojske i policije, mnoštvo taktika nasilja. Pacifistički istorijski narativi su doprineli tome da se ističe Gandi kao figura otpora, što država i sistem propuštaju jer time grade bolji imidž, dok se iz mejnstrim istorija, primjerice, briše Bhagat Sing. Antiratni mirni protesti nisu promenili mišljenje američkih rukovodioca i ratnih komandanata, ali su u borbi protiv imperijalističkog rata učinkoviti bili gerilski rat Vijetnamaca_ki, ubijanja američkih oficira od strane njihovih vojnika, dezerterstva američkih vojnika itsl.
Kao primer antiratnih protesta koji su isključivo nenasilni možemo navesti i jedan od najmasovnijih protesta u istoriji – protiv rata u Iraku. Milioni ljudi su bili na ulicama diljem svijeta, ali to ni za jotu nije sprečilo invaziju na Irak. Podsetimo se i nedavnih protesta protiv genocida u Gazi, također jednih od najmasovnijih, i najčešće onih koji su koristili isključivo taktiku nenasilja… Nenasilni građanski otpori su performansi aktivizma, koji ljudima daju iluziju nekakve kontrole i autonomije, ali zapravo održavaju status quo. Pacifizam je tako jedan od načina da se monopol nad sredstvima za proizvodnju, uvjetima za reprodukciju, te oružjem i tehnologijama za kontrolu ostavlja u rukama elita.
Nasilje i nenasilje, dakle, nisu nikakve apsolutne taktike koje važe uvek i svuda. To su političke i istorijske kategorije, iako i proizvod struktura. Fanon nije poricao da se nezavisnost negde drugde može postići i nenasilnim taktikama (što je bio slučaj u Gani), ali je razumeo da je to u Alžiru nemoguće i zato je podržavao oružani ustanak FNL-a. Štaviše, u istorijskom kontekstu Alžirske revolucije, taktika nenasilja se pokazuje kao promašena, jer je nenasilje kolonijalna tvorevina koja služi interesima buržoaziji – i onoj iz kolonije i onoj iz metropole.
„U trenutku odlučujućeg razračunavanja, kolonijalistička buržoazija, koja je do tada ostajala nema, stupa na scenu. Ona uvodi onaj novi pojam koji je, pravo rečeno, tvorevina kolonijalne situacije: nenasilje. U svojoj sirovoj formi to nenasilje naznačava kolonizovanim intelektualnim i ekonomskim elitama da kolonijalistička buržoazija ima iste interese kao i one i da stoga, postizanje sporazuma radi zajedničkog spasenja postaje neophodno, hitno. Nenasilje je pokušaj da se kolonijalni problem reši za zelenim stolom, pre svakog nepovratnog gesta, svakog prolivanja krvi, svakog čina zbog kojeg bi se moglo požaliti.‟38Franc Fanon, Prezreni na svetu, str. 30.
Fanonova preterivanja i oštrina zauzimanja pozicije pro-nasilje, vezana je i uz njegovu kritiku francuske ljevice (u najširem smislu), koja nije jasno osuđivala kolonijalizam, niti se jasno opredeljivala povodom antikolonijalnog ustanka. U međunarodnom kontekstu je itekako postojala pseudosolidarnost, i ranije ali i za vrijeme Alžirske revolucije. Stoga su Fanonova meta oštre kritike bili francuski intelektualci i „demokrate‟, ali adresat kritike je prije svega bila Komunistička partija Francuske (PCF) − jer su Fanonu bili bitniji stavovi organizacije nego pojedinaca − koja zvanično nije podupirala alžirsku borbu. U Francuskoj se ćutalo i o pokolju u Setifu, koji se dogodio 8. maja 1945. i na koji Fanon često referira, a kada su francuske kolonijalne vlasti masakrirale preko 30 000 neevropskih Alžiraca_ki koji su tog dana protestvovali. 39Inače su podaci o ubijenima u kolonijalnom kontekstu nedostatni, posebice vezano za Alžir. Fanon u tekstu Zašto upotrebljavamo nasilje tvrdi da je tog dana ubijeno 45 000 Alžiraca_ki. Videti: Frantz Fanon, Why we use violence?, u: „Alienation and Freedom‟ (ed. Jean Khalfa and Robert J.C. Young), Bloomsbury Academic, 2018., str. 657.
Ćutanje u Francuskoj je također interpretirano kao oblik podrške i podupiranje kolonijalizma. U vrijeme Alžirske revolucije, pak, francuska nesolidarnost sa pokretom se najčešće lomila na osudi nasilja, čak i zgražavanja nad militantnim revolucionarnim taktikama, a bez jasnog osuđivanja kolonijalnog sistema kao brutalnog sistema nasilja. Slično i danas, dok se u koloniziranoj Palestini odvija genocid, a „demokrate‟ se zaprepašćuju taktikom Hamasa…
Analitički i politički mnogo je trezvenije propitati one teorije o nasilju koje zbilja imaju nešto suvislo da nam kažu. Iako Fanon katkad poseže za retoričkim, pa i liričkim zanosom, valja imati u vidu cjelinu njegova rada, kao njegov oprez prema opredeljivanju za nasilje kao uvijek najbolju ili jedinue taktiku. Budući da uz revolucionarno nasilje Fanon nerazdvojno veže političku edukaciju i političko organiziranje odozdo, ponovno čitanje Fanona i dalje ostaje jedna od najdemokratičnijih lekcija o oslobođenju.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.
