Eva Marija Jurešić 12. rujna 2023.

Dan nezavisnosti

Učestalost retoričkih tropa o neovisnosti (nezavisnosti) pojedinaca_ki sasvim je u skladu s (neo)liberalnom ideologijom individualizma, prikrivajući temeljnu ovisnost (zavisnost) ljudi od društvenih odnosa koji su u kapitalističkim društvima posredovani tržištem. I dok se neke figure ovisnosti – poput ovisnosti od opijata, od institucija, ovisnosti žena od muškaraca, ovisnosti od obitelji, od ljubavnih partnera, pa i ovisnosti od samih sebe – posebice propagiraju kao nepoželjne, ova retorika pogoduje demontiranju institucija, servisa i formi skrbi o kojima ljudi u znatnoj mjeri ovise kako bi preživjeli, kao i otvaranju novih tržišnih niša kao dodatnih izvora profitabilnosti u industrijama zabave, skrbi i liječenja psihe. Ideali neovisnosti i autonomije, dakako, nisu sami po sebi loši (centralni su u svakom emancipatornom političkom projektu), no trik kojim nam se podmeće brisanje kolektivnih spona prikriva složenije društvene dinamike i suštinsku međuovisnost živih bića na planeti.

„Autonomija koju su vam dali je iluzija“ („Autonomy Handed To You Is An Illusion“), Natasha Wheat, pop-up art svjetlosna prozorska instalacija u neonu, Block 37, Chicago, SAD, 30. listopada 2011. godine (izvor: yooperann @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Prije koju godinu, još kao zastupnik stranke Hrast, Hrvoje Zekanović u Saboru je upitao zbog čega mi, za razliku od svih drugih europskih država, ne slavimo Dan nezavisnosti, već Dan neovisnosti. U javnosti se povela polemika, koja je zaključena istupom lektorice Lane Hudeček i lektora Kristiana Lewisa:
„[I]menice ovisnost i zavisnost djelomični su sinonimi (…) [s]toga su dobro uspostavljena imena i Dan neovisnosti (hrvatski spomendan) i Dan nezavisnosti (prijevod naslova filma Independence Day). Pridjevi neovisan i nezavisan odnosno ovisan i zavisan nisu zamjenjivi u nekim stručnim nazivima, npr. nezavisni odvjetnik, zavisna varijabla, zavisna surečenica, ovisno društvo.“
Baš kao u slučaju Nezavisne Države Hrvatske (je li Zekanović imao nju na umu svojim protestiranjem, kako aludiraju u članku koji se bavi ovom pričom?), „neovisnost“ ili „nezavisnost“ često služe kao (perfidni) lingvistički paravan dubokoj ovisnosti. Naime, u društvima suvremenog kapitalizma koncept ovisnosti predstavlja se isključivo kao ovisnost o drugim članovima zajednice, državnoj skrbi ili opijatima. Egzistencijalna ovisnost o sudjelovanju u tržišnoj borbi, pak, ne samo da se ne prikazuje kao ovisnost, već se promovira ideologemima o tobožnjoj neovisnosti i autonomiji pojedinaca.
 
Nacionalizam u porastu također izvlači svoje apele iz težnje nacionalnoj neovisnosti. Zatvaranje u nacionalne živote je, kako kaže Fabienne Brugère, iluzija suvereniteta:
„[S]vedočimo jednoj akumulaciji ranjivosti koja nas izlaže na svet[s]kom nivou: kako živeti bez lekova, opreme i jednostavnih stvari, kao što su odeća i obuća proizvedeni u Kini? Šta činiti sa zemljama koje nisu proizvele vakcine bez pomoći naučno i industrijski dobro opremljenih zemalja? Naši životi su postali ne-suvereni“.
Uronjenost u kapitalistički sustav eksploatacije uvjetuje i ograničava životne izbore kako onih koji su eksploatirani tako i onih koji eksploatiraju (naravno, na diferencirane načine), te podrazumijeva niz drugih ovisnosti: o izmjeni dominantnih lobija, monetarnim politikama banaka, špekulacijama financijskog tržišta, imperijalističkim aspiracijama velesila… Iako smo se, kako pišu udžbenici povijesti, građanskim revolucijama oslobodili strahovlade monarha i Crkve, kraj povijesti utjelovljen u autonomnom pojedincu daleko je od ostvarenog.
 
Neovisnost u teoriji označava slobodu od ograničenja koja nameću drugi ljudi i društvene institucije, ali u praksi i manjak njihove potpore. Proklamirajući na ideološkoj razini oslobođenje od diktature drugih, kapitalizam nam je ispod nogu izvukao sigurnosnu mrežu ispletenu od društvenog tkiva, dobacujući nam truli konop tržišta kao jedinu šansu za preživljavanje. Pritom je paradoks u tome da kapitalizam stvara oblike ovisnosti koje potom demonizira i prikazuje kao pogrešne osobne izbore nekompetentnih pojedinaca i pojedinki. Taj ćemo proces analizirati na nekoliko primjera.
 
No prije toga ‒ nekoliko riječi o promjeni paradigme koja je neovisnost učinila neprijepornim idealom u svim područjima ljudskoga djelovanja.
 
U predindustrijskim zajednicama kolektivizam je bio utkan kao metavrijednost koja je prožimala mnoge aspekte življenja. Temeljne moralne vrijednosti propisivale su solidarnost i brigu za slabije. U knjizi The Art of Solidarity in the Middle Ages, Gervase Rosser piše o etici srednjovjekovnih zajednica kao što su cehovi i bratovštine, koja se razlikovala od kantovske i utilitarne etike kasnije zapadne filozofije i njihovih pretpostavki da moralni čin obavlja autonomni, racionalni i nepristrani akter. Takve moderne etičke tradicije razumiju moralni kapacitet osobe kao individualnu značajku, razvijenu neovisno o drugim osobama ili okolnostima. Članovi srednjovjekovnih cehova su, pak, bili ohrabrivani da moralno sazrijevaju kroz brigu kojom su nastupali jedni prema drugima, ali i prema autsajderima. Riječju, o etici su – slično kao što će to kasnije učiniti feministička teorija – mislili relacijski:
„Briga, odnosno dobrotvorstvo ovih cehova nije bila neka obestrašćeno udijeljena benevolentnost samodostatnih aktera. Radilo se, naprotiv, o uzajamnom odnosu, kultiviranom tijekom duljeg perioda, u okviru kojega su se članovi bratovština otvorili prema promjeni, čak i kada su dovodili promjenu u živote drugih.“
Prosjaci su, na primjer, u ovom periodu predstavljali društvenu skupinu čije postojanje u javnom prostoru nije bilo pravno sankcionirano, dok je udijeliti milostinju smatrano plemenitim činom – a ne podržavanjem neradništva. Iako biti prosjakom, osobom koja nema prihoda osim pomoći pojedinaca ili šire zajednice, ni tada kao ni danas nije bila poželjna životna pozicija, stav društva prema prosjacima znatno se razlikovao od današnjeg.
 
Prelaskom u novi vijek, veliki dio svijeta zaokreće prema produktivističkoj paradigmi, te se zaoštrava odnos prema svima koji se nisu u nju uklopili – kao što su prosjaci i lutalice. U Engleskoj u 16., a u drugim europskim zemljama u 19. stoljeću – na snagu stupaju zakonske zabrane prosjačenja i lutanja (nomadskog života). Prozvani neradnicima koji ovise o javnoj milosti, prosjaci postaju omraženi paraziti, podložni učestalom legitimiranju i zatvorskim kaznama. Dok su neke države, poput Finske i Francuske, u 20. stoljeću ukinule svoje zakone o siromašnim ljudima, uvedene još tijekom renesanse, u mnogim zemljama oni su i danas na snazi. Primjera suvremenog kriminaliziranja siromaštva je mnogo, a jedan u našoj blizini je zabrana kopanja po smeću, odnosno neovlaštenog skupljanja otpada u određenim hrvatskim gradovima.
 
Promjena u percepciji i tretmanu onih najsiromašnijih, ljudi u trajnoj nemogućnosti zaposlenja (često bez socijalnog dohotka), koji su primorani živjeti od milosrđa ili solidarnosti drugih ljudi pokazala se simptomatičnom za individualizam, novi građanski ideal čiji je ključni aspekt neovisnost člana zajednice – odgovorne samodostatne, disciplinirane i produktivne individue – o drugima.
 
Empirijski osporavana[1], ali u neoliberalnom svijetu još uvijek inspirativna studija Maxa Webera Protestantska etika i duh kapitalizma govori o izranjanju kapitalističkih radnih i ekonomskih načela iz protestantske reforme kršćanstva (u zemljama gdje je ona najprije zaživjela). Ono što je kod protestantskog morala bilo revolucionarno jest njegov individualizam. Neovisno o Crkvi kao organizaciji i neovisno o bilo kakvoj zajednici, čovjek pred Bogom stoji potpuno sam. Konzekvenca ove premise je, kaže Weber „osjećanje nečuvene unutarnje usamljenosti pojedinog individuuma“.
 
Prosvjetiteljstvo i liberalizam doveli su do tektonskih promjena u shvaćanju položaja čovjeka u društvu i svijetu. Cilj vladajućih bio je progon neprofitabilnih (!) oblika ovisnosti koji prije svega ograničavaju koliko čovjek radi, kao i koliko troši. Na tome se radilo sve prodornijim sankcioniranjem i discipliniranjem svakodnevnog života. Međutim, umjesto da je iz ovoga proizašao čovjek koji je istinski samodostatan, na mjestima starih ovisnosti stvorene su nove koje će osigurati kapitalizmu prijeko potrebno širenje tržišta u nove sfere ljudskog života.
 
Iako osobna autonomija u kapitalizmu nije postignuta (već je, naprotiv, sustavno poništavana), ona je nezamjenjivo retoričko oruđe diskvalifikacije svake, a osobito socijalističke alternative liberalno-kapitalističkom političko-ekonomskom uređenju. Jedan od pionira ekonomskog liberalizma i žestoki kritičar socijalizma, Alexis de Tocqueville, tvrdio je još u prvoj polovici 19. stoljeća da su demokracija i socijalizam u međusobnoj opreci. Demokracija, piše de Tocqueville u svom najutjecajnijem djelu O demokraciji u Americi, širi sferu individualne nezavisnosti, priznajući punu vrijednost pojedinca, a socijalizam je sužava, stvarajući od čovjeka „činovnika, oruđe i broj“.
 
U takozvanoj sferi individualne nezavisnosti, radnik je pak nemoćan pred interesima kapitala. Osim što se samostalno ne može zauzeti za svoja prava, atomizirani pojedinac često je prinuđen da ono što je prije dobivao u obitelji i široj zajednici ‒ ljubav, pažnju, potvrdu vrijednosti, praktična znanja, primarnu zdravstvenu skrb, financijsku pomoć, osiguranje od nesreće ‒ sada u raznovrsnim aranžmanima kupuje. Privatni sektor spremno nudi oslonac i smjer životima kaotiziranima deetatizacijom, smanjivanjem socijalnih izdataka, fleksibilizacijom i simboličkom snagom ideje postizanja neovisnosti.
 
Razmislimo što to sačinjava zamišljenu sferu individualne nezavisnosti života u neoliberalnom društvu, odnosno, od čega i od koga bismo sve trebali biti nezavisni:
 

Od opijata

Rječnik sociologije[2] definira ovisnost (addiction) kao „predanost ili robovanje nekoj tvari, obično drogi, koja se smatra zdravstveno ili društveno štetnom“. Ova definicija, usmjerena na „tvar“, a ne na osobu ili strukturu[3], razlikuje se od srodnog, ali u engleskom jeziku drugačijeg izraza dependence. U hrvatskom jeziku riječ ovisnost obuhvaća oba pojma.
 
Prevladavajući konsenzus o onome što se (primjerice u rječničkoj definiciji) smatra „društveno štetnim“ ne proizlazi iz zbroja negativnih posljedica koje određena praksa ima na pojedine članove društva, jer bi u tom slučaju bilo besmisleno govoriti o nečijoj ovisnosti kao štetnoj po društvo, već iz onih vrijednosti koje – vodeći se vlastitim interesima – proizvode dominantne društvene skupine. Te se vrijednosti potom nameću formalnim (državni represivni aparat) i neformalnim (pritisak zajednice) mehanizmima društvene kontrole, odnosno stigmatizacijom pojedinaca i kriminalizacijom društvenih problema. Kada je riječ o suzbijanju ovisnosti o opijatima, jedan od interesa više klase jest izvlačenje maksimalnog viška vrijednosti iz radništva.
 
U publikaciji UNODC-a (United Nations Office on Drugs and Crime) iz 1998. godine, naslovljenoj Economic and Social Consequences of Drug Abuse and Illicit Trafficking (Ekonomske i socijalne posljedice zlouporabe narkotika i protuzakonite trgovine ljudima), kao jedna od ključnih negativnih posljedica ovisnosti o drogama navodi se kako:
„Onaj dio radništva koji zloupotrebljava narkotike nameće nezanemarive dodatne troškove poslovnom sektoru, i time mu smanjuje konkurentnost. Neovisno o trenutnom nivou razvoja, bilo koje društvo teško će napredovati ako je primorano osloniti se na radnu snagu koja je u većoj mjeri oslabljena zlouporabom narkotika.“
Osim smanjene produktivnosti radnika na opijatima, govori se i o većoj učestalosti nezgoda na radu koje ih pogađaju – naravno, kroz perspektivu troškova osiguranja koje takve nezgode stvaraju vlasnicima tvrtki.
 
Uz društvenu stigmatizaciju koja prati svako ponašanje definirano kao devijantno, korisnicima opijata uglavnom prijete i zatvorske kazne. Između 50 i 60 posto zatvorenika u američkim zatvorima osuđeno je zbog posjedovanja i trgovanja drogama. Većinom se radi o Crnom stanovništvu niskog socioekonomskog statusa. Farmaceutska industrija koja legalno trguje opijatima pritom ostaje netaknuta moralizacijom kojom se opravdava masovno hapšenje siromašnih. Isto vrijedi i za pobjednike kapitalizma koji koriste kokain za boostanje poslovnog performansa i produktivnosti. Suzbijanje ovisnosti u praksi državnih politika nije ništa doli nasilje nad ovisnicima koje osigurava daljnju dominaciju nad radničkom klasom. Pored toga, ovisnost o drogama nerijetko se smatra prihvatljivom, poželjnom štoviše, sve dok je instrumentalna za kapital, primjerice kroz intenzivniju eksploataciju radne snage.
 
Povijesno su se psihoaktivne tvari koristile u religijskim obredima, u medicinske svrhe, ali i masovno, među općom populacijom, kao društveno prihvatljiv oblik rekreacije. Raznovrsno ljekovito korištenje opijata zasigurno spada u onu zalihu narodnih znanja koja se s vremenom sve više sankcioniraju i potiskuju.
„Nelegitimna izvannastavna kultura (…) kao što su kulinarsko umijeće ili umijeće liječenja biljem, zanatske vještine ili nezamjenjiva znanja onoga koji [op. prev.: ne utjelovljuje, već samo] obavlja određenu funkciju, valorizira se striktno s obzirom na njezinu tehničku učinkovitost, bez uzimanja u obzir ikakve dodane društvene vrijednosti koju nosi, i izložena je pravnim sankcijama (kao u slučaju ilegalnog bavljenja medicinom) kada napusti svijet privatnosti kako bi se omjerila s ovlaštenim kompetencijama.“[4]
O ovisnosti kao zdravstvenom problemu počinje se govoriti tek u vrijeme konsolidacije kapitalizma: industrijske revolucije i intenziviranja međunarodne trgovine. Riječ addiction u druge se europske jezike prevodi tek samim krajem 19. stoljeća, dok široku uporabu doživljava u 20. stoljeću.
 
Uz opijate, najnegativnije konotacije povezane su s kockanjem. Iako državni strah od kockanja nije dovoljan da bi se kladionicama i sličnim tvorevinama zabranilo reklamiranje[5], o kockanju se u javnom prostoru uglavnom govori kao pošasti. Ponovno se valja pitati na koji je način ono društveno štetnije od nekih manifestacija sklonosti riziku kojima se u pravilu aplaudira. Koliko smo puta čuli „Muškarci su uspješniji poduzetnici jer su skloniji riziku“? Na tragu kritike izdvajanja kockanja kao osobito nemoralnog, Dostojevskijev protagonist u romanu Kockar spekulira: „A zašto bi kockanje bilo gore od bilo kojeg drugog načina stjecanja novca, na primjer od trgovine? Istina je, doduše, da od stotine dobije samo jedan.“.
 
Uska veza između radnih navika i morala jedan je od temeljnih izuma reformacije i ranog kapitalizma. Najpoznatiji komentator nasilnih klasifikacijskih mehanizama toga doba, Michel Foucault, u svojoj Povijesti ludila utvrđuje kako je moralno-patološki pogled na ovisnost o opijatima bio samo jedan element šireg devetnaestostoljetnog trenda vezivanja medicine i morala.
 
Za našu temu indikativan je i korijen riječi addiction, koji seže još ranije u povijest. U doba rimskog prava, kao i u srednjem vijeku, addictio je bio latinski naziv za kaznu propisanu dužniku koji nije u mogućnosti otplatiti svoj dug te je predan gospodaru kako bi mu u podređenom robovlasničkom odnosu (kao addictus) otplatio dug besplatnim radom.
 
Trenutno je u svijetu oko 21 milijun ljudi prisiljeno na rad pod direktnim odnosom dužničkog ropstva, u što ne ubrajamo sve one koji su u indirektnom robovanju zbog doživotnog opterećenja kreditima. Unatoč tome, država ne shvaća svoju ulogu u donošenju strategija i akcijskih planova protiv dužničkog ropstva ni blizu ozbiljno, za razliku od vrlo rigoroznog pristupa suzbijanju ovisnosti o drogama. Pritom se u širokom luku izbjegavaju redistributivne socijalne politike, koje bi zaista unapređivale životni standard i demotivirale ljude od korištenja opijata.
 
UN-ov World Drug Report iz 2019. dokumentira svjetski porast u broju korisnika narkotika od 30 posto u odnosu na 2009. godinu. Globalno grananje kapitalizma, omogućeno sve intenzivnijom ekstrakcijom prirodnih dobara i rada te korporealnosti ljudskih i ne-ljudskih živih bića, doprinosi rastućem osjećaju iscrpljenosti, alijeniranosti i potrebi za predahom i eskapizmom, između ostalog i u obliku konzumacije opijata. Odgovarajući na potražnju, sistem tržišta ilegalno omogućava sve većem broju korisnika pristup različitim sintetičkim drogama, dok ih država markira kao ovisne, te medikalizira, marginalizira i kažnjava.
 

Od institucija

Druga učestala upotreba pojma (ne)ovisnosti u suvremenom društvu je ona u sintagmama nezavisni umjetnik, nezavisni intelektualac ili ‒ kao u lektorskom iskazu iz uvoda ‒ nezavisni odvjetnik. U popularnim imaginarijima, uza sve tri načelno je asocirano samostalnije djelovanje, za razliku od rada unutar većih državnih ili javnih ustanova te privatnih pogona, kao i veća relativna autonomija spram institucionalnog okvira koji regulira (maločas spomenute) ovlaštene kompetencije u svakom od pojedinih područja (pravni sustav, akademska i znanstveno-istraživačka zajednica, polje kulture i umjetnosti).
 
U filozofiji politike uvriježena su barem dva različita poimanja slobode. Negativna sloboda, poznata i kao sloboda od, odnosi se na odsutnost tuđih interferencija u naše odluke. U formalnom smislu, slobodni smo raditi što nam je po volji. Pozitivna sloboda podrazumijeva konkretna sredstva pomoću kojih možemo raditi što nam je po volji, a naziva se i slobodom za.
 
Nakon što se figura umjetnika konstituirala u liku slobodnog autora, u 19. stoljeću javlja se zahtjev za potpunom autonomijom umjetnosti kao samosvrhovite djelatnosti – l’art pour l’art. Oslobodivši se načelno od programâ različitih interesnih skupina, takoreći njihovim negiranjem, umjetnost je tobože trebala izgubiti sva ograničenja. Međutim, „nezavisni“ umjetnik 19. stoljeća, baš kao ni nezavisni umjetnik današnjice, ne raspolaže nužno i pozitivnim oblikom slobode.
 
Deklarativna nezavisnost suvremenog umjetnika ili umjetnice u suštini sugerira izuzetost umjetnosti iz svijeta ekonomskih motiva i potreba. Umjetnički se rad mistificira te se autonomija umjetnosti često prigodno tretira kao neovisnost umjetnika_ce o hrani, drugim egzistencijalnim uvjetima, kao i sredstvima za rad. Kako bez svega toga ipak ne može, u nedostatku sustavne potpore umjetnik postaje financijski ovisan o zakonitostima tržišta umjetnina.
 
Romanopisac i esejist Oliver Goldsmith još sredinom 18. stoljeća uočava kako pisac – iako oslobođen tutorstva mecena – pronalazi novi oslonac u javnom mišljenju i naklonosti čitalačke publike. Nova „ovisnost o nakladniku pisca ponekad pretvara u najamnog radnika“.
 
Najamni rad izvan nadređenog institucionalnog okvira bio bi nešto podnošljiviji kada bi postojali komplementarni mu društveno-politički mehanizmi podrške i osiguranja. Međutim, to je danas rijetko kada slučaj. Temeljna je korist institucija u tome što nude stabilne i pouzdane okvire koji omogućuju pojedincu slobodno raspolaganje dostupnim resursima. Učinci demoliranja institucionalnih okvira javno osiguranih sredstava (nerijetko i pod parolom oslobođenja pojedinca) nisu emancipatorni – naprotiv. Razlika je u tome što su mehanizmi tržišne kontrole pounutreni i nevidljivi, često neosviješteni.
 
„Unemployed Pets“ („Nezaposleni ljubimci“), Darren Cullen, 31. srpnja, 2013. godine (izvor: Spelling Mistakes Cost Lives Dot Com, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Realni prekaritet kako nezavisnih umjetnika, tako i većine samostalnih radnika, ne čini izvaninstitucionalno djelovanje manje društveno poželjnim oblikom rada. Dapače, pokretanje „vlastitog biznisa“ (ili od milja, „nečeg svojeg“), preporuka je koja se danas izvikuje na svakom uglu. Državni poticaji za obrte i poduzeća promoviraju se kao obećana zemlja, iako će ih tek nekolicina opstati – i to ne zato što nisu imali najinovativniju ideju te najbolje razrađen poslovni plan.
 
Prijezir prema tzv. prosječnosti i mediokritetstvu koji se povezuju uz monotone uredske i druge, niže radničke poslove, uz imperativ izvrsnosti i ostvarenja snova, donose određenu sramotu u obavljanju posla za nekog drugog. Svatko bi trebao težiti tome da probudi svoj poduzetnički duh i postane „sam sebi šef“. Disparitet između takvih ambicija i realnih mogućnosti većine radnika i radnica (koji ćemo opaziti i u narednim primjerima) jedna je od brojnih točaka destabilizacije prosječnog čovjeka, koji – iako nije nezavisan – vjeruje da bi to mogao i trebao postati.
 
U teoriji, rad sitnog poduzetnika (što uključuje i umjetnike_ce) otvara prostor slobode za stvaranje radnih uvjeta po vlastitoj mjeri i duboku povezanost s proizvodima rada. U praksi, često se radi bez prestanka, u onim uvjetima koje si pojedinac može priuštiti. Prihodi su nestalni, slobodno i radno vrijeme je isprepleteno, a rizik privatiziran. Premda se takvi problemi i dalje u najvećoj mjeri odnose na samozapošljavanje, činjenica je da su sve prisutniji i u većim privatnim, pa i državnim firmama, zahvaljujući općoj deregulaciji i fleksibilizaciji rada.
 
Uvjerenost samostalnih radnika i radnica u vlastitu autonomiju, nadalje, inhibira radničku solidarizaciju i organizaciju. Gorući suvremeni primjer su tzv. mikro-radnici, mahom iz Trećeg svijeta, koji u ponižavajućim radnim uvjetima proizvode ono što se popularno naziva umjetnom inteligencijom, svatko na svom laptopu, izolirani jedni od drugih, dok im stranice na kojima se takav rad obavlja, kao što je Clickworker, serviraju izjave tipa „Ljudi su sretniji što su više financijski neovisni“ ili „Trebamo vas. Ne možemo ovo postići bez vas“. Ova nevidljiva radna snaga u pozadini projekta umjetne inteligencije navodi na osporavanje koncepta da je ekonomija, nakon što se proglasila nezavisnom od države, valjda morala postati nezavisnom i od radnika – čime nas se istovremeno straši i pokušava impresionirati.
 
Škotski fotograf John Thomson, dokumentirajući ulični život londonske radničke klase u drugoj polovici 19. stoljeća, zapazio je neizvjesnost života „nezavisnih“ čistača cipela. Za razliku od čistača koji pripadaju nekoj od organizacija za laštenje, radnicima koji si ne mogu priuštiti članarinu (uglavnom djeci) nije bilo dozvoljeno zauzeti mjesto na ulici.
„Odloži li kutiju s priborom na pločnik, policajac će je šutnuti na ulicu[.] (…) [N]ezavisni čistač cipela vječno mora biti u pokretu, noseći svoju kutiju na ramenima, i spuštajući je tek kada je siguran da ima mušteriju.“
Opis fotografije zvuči alegorično. Nezavisni radnici svoj teret nose sami, spuštajući ga na trenutak samo kada se ukaže prilika za zaradu.
 
Fotografija „Nezavisni čistač cipela“ („The Independent Shoe-Black“), John Thomson, Street Life in London (1877) (izvor: National Galleries Scotland, preuzeto prema Creative Commons licenci).
Samostalno nošenje tereta nužno je da odgoji odgovorno i produktivno građanstvo ‒ tako nekako glasi osnovni argument boraca protiv ovisnosti o institucijama socijalne države (welfare dependency). Prema njima, politike države blagostanja usmjerene na one s niskim prihodima oslabljuju potrebu za radom i stvaraju tzv. kulturu zavisnosti (culture of dependency).
 
Ovisnost o programima socijalne pomoći smatra se jednim od gorih, ako ne i najgorih poroka unutar neoliberalnog političkog sustava. Javno zdravstveno osiguranje dostupno krajnjim korisnicima bez naplate, kao i direktne uplate socijalne pomoći potiču lijenost, kojoj se valja suprotstaviti rezanjem javnih financija, prepuštanjem inflaciji nagrizanje javnih servisa te osmišljavanjem novih načina da se socijalni programi učine što nedostupnijima (primjerice, putem workfare programa).
 
Ovakva argumentacija zapravo je plod klasične ekonomske teorije, prema kojoj će državna pomoć dovesti jedino do toga da ljudi odluče kako si mogu priuštiti manje rada. Taj fenomen nazivaju efektom prihoda (income effect). Isto tako, u strahu od gubitka prava na socijalnu pomoć ako im se povisi zarada, navodno mogu biti demotivirani za dodatni rad, ostajući na taj način doživotno zavisni o javnom novcu.
 
Već se dugi niz godina provode istraživanja[6] koja pokazuju da stabilna državna podrška ne demotivira, nego podiže mogućnosti za kvalitetan život, pa i za zapošljavanje onima koji_e su najniže u društvenoj hijerarhiji.
 
Empirijskim dokazima usprkos, nastavlja se besramno zazivati nezavisnost, kao simbolički nabijeno opravdanje za uvođenje politika koje faktički ukidaju socijalnu državu. Trumpove reforme ekonomske mobilnosti smanjenjem su proračuna namijenjenog za socijalne servise i pooštravanjem radnih obaveza u sklopu workfare programâ tobože trebale pomoći milijunima Amerikanaca da povrate svoju neovisnost.
 
Malo je efektivnih načina da se privatizacija javnih usluga i ukidanje javne pomoći siromašnima predstavi kao pomoć. Upravo u tome leži neprocjenjiva vrijednost pojma neovisnosti u neoliberalnoj politici. Manipulacija njegovim značenjem omogućava izvođenje moralno-logičkih pirueta koje bi u protivnom bile znatno zahtjevnije.
 
Pritom se financijska neovisnost rijetko kada propituje u svojoj srži. Kako je točno onaj koji životari od nadnice ili plaće (ili još teže preživljava od socijalne pomoći) financijski nezavisan? Ili onaj koji radi samostalno, umjesto u velikoj firmi? Iako prvi ne prima državnu pomoć, a drugi stabilnu plaću, oboje ovise o nebrojenim drugim mikro- i makro- faktorima koji određuju, između ostalog, i visinu te učestalost njihovih prihoda, kao i njihovu realnu vrijednost.
 

Od muškaraca

Emancipirana žena (emancipated woman) odnosno jaka i neovisna žena (strong independent woman) inačice su iste ideje, čije je zazivanje u svakodnevnom govoru toliko rašireno da je teško govoriti ozbiljno o njima kao postignućima feminističke borbe, čak i ako se zadržimo na simplificiranoj, krivo usmjerenoj i (za ostvarivanje ženske emancipacije) u konačnici nedostatnoj borbi za rodnu ravnopravnost. Iako je posprdni prizvuk koji prati pojam ženskog osamostaljenja i neovisnosti o muškarcima u većini slučajeva odraz tradicionalističkih patrijarhalnih kulturnih i misaonih obrazaca u kojima je ženama namijenjena podređena uloga, različite feminističke struje i tendencije (marksističko-feminističke, crno-feminističke, kvir feminističke i dr.) ispostavljaju lucidnu kritiku liberalno-feminističkog mita[7] u kojem žene – nakon što su pravno izjednačene s muškarcima ‒ same neustrašivo kroče putem uspjeha.
 
Globalno širenje kapitalizma uslijed prve industrijske revolucije, u drugoj polovici 18. stoljeća, dovelo je i do naglog zapošljavanja sve većeg broja žena u industriji. Tržište rada ostalo je orodnjeno, to jest, vrednovalo je rad muškaraca više nego rad žena – iako su žene radile jednako naporne poslove kao muškarci, bile su za njih manje plaćene. Usto su kućanske obaveze (kao i ostali socijalno-reproduktivni rad, od brige i skrbi do emocionalnog rada) još u većoj mjeri postale njihov, sada dodatni teret. Ni žena ni muškarac više nisu ovisili o srodničkim vezama i široj zajednici, od koje je malo što i ostalo, te su njihova materijalna egzistencija (pa i društveni odnosi) dominantno postali ovisni o tržišnim mehanizmima usmjerenima ka maksimizaciji profita.
 
Na Zapadu danas sve manje žena radi u tvornicama (jer su iste preseljene na globalni Jug, i u njima rade mahom nebijele žene), a sve ih je više u uslužnom sektoru (niži činovnički poslovi, rad u ugostiteljstvu i trgovini, poslovi privatizirane skrbi i njege, čišćenja, itd.). No, dvostruki teret (pot)plaćenog rada i socijalne reprodukcije i dalje je za veliku većinu neizbježan. Kako bi žene prihvatile realno naporniji životni ritam koji im je priskrbila akumulacija kapitala, financijska (a time navodno i svaka druga) neovisnost mora se kontinuirano isticati kao glavna premija – dokaz da je ženama danas bolje no ikada.
 
Problem je u tome što se, čak i na naprednom Zapadu, tek oko polovine žena zaista osjeća financijski nezavisno. Liberalni portal boss bitch žanra pod nazivom The Female Lead zabrinuto prenosi rezultate ankete Opinium Researcha koju je naručila konzultantska firma za ulaganja Fidelity International, i prema kojoj se krajem 2022. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu samo 45 posto žena osjećalo financijski neovisno. Neke od preostalih 55 posto tvrde kako su ovisne o partnerovom prihodu, dok neke naprosto grcaju u dugovima.
 
Članak dalje prenosi kako je velik dio sudionica ankete istaknuo visoke životne troškove kao najveću prepreku novčanom osamostaljenju. U članku se, očekivano, ne ulazi u razloge i posljedice visokih životnih troškova, već se poentira mišljenjem izvjesne Alice Haine, osobne financijske analitičarke, koja kaže „Nažalost, mnoge se žene, čak i u današnjem modernom svijetu, ili nisu suočile sa svojom financijskom situacijom, ili ne osjećaju dovoljno samopouzdanja da bi je držale pod kontrolom.“. Drugim riječima, prema njezinu mišljenju, žene se samo moraju osjećati nezavisno da bi to i postale.
 
Na suprotnoj strani prokapitalističkim mitovima o snažnoj i neovisnoj poduzetnici, stoje stvarni koraci na putu prema ostvarivanju ženske emancipacije od financijske ovisnosti o partneru i drugih oblika orodnjene opresije te eksproprijacije i eksploatacije rada u kapitalizmu, koji se moraju razmatrati i poduzimati na sistemskoj razini.
 
Zemlje realnog socijalizma poput Kube i bivše Jugoslavije do određene su mjere bile rasteretile žene njihove duple smjene, prioritizirajući funkcioniranje javnih institucija odgovornih za socijalnu reprodukciju. Čak 99,5 posto kubanske djece obuhvaćeno je vrtićima ili drugim oblicima institucija obrazovanja u ranom djetinjstvu, koji svojom kvalitetom i holističkim pristupom djetetovu razvoju prednjače u čitavom svijetu. U članku „Emerging from underdevelopment: Women and work in Cuba“ iz 1978. godine, Carollee Bengelsdorf i Alice Hageman pišu:
„Dovoljno je provesti neko vrijeme s bilo kojom dvadesetogodišnjom Kubankom i postat će vam jasno da je ona posve neopterećena onim konfliktnim zonama koje mi same u potpunosti nikada nećemo prevladati (primjerice, anksioznošću ekonomske zavisnosti o muškarcu).

Također, nema sumnje da opresija nije stvar prošlosti; očigledno je to u gotovo svakom aspektu života Kubanke.“
Unatoč tome što se kubanski Obiteljski zakon (Codigo de la Familia), donesen 1975. godine, u kojem je stavljen naglasak na ravnomjerniju raspodjelu kućanskog rada među partnerima, smatra jednim od najprogresivnijih u tom dijelu svijeta, te unatoč realnim pomacima postrevolucionarne države u emancipaciji žena, kubanski socijalizam, kao ni jugoslavenski, nije razriješio patrijarhalne obrasce jer je njegova paradigma počivala na produktivizmu, koji se suštinski oslanja na patrijarhalne vrijednosti.
 
Makar djelomična socijalizacija kućanskog rada ipak je osnažila veliki broj žena, za razliku od neoliberalnog kapitalizma, koji pokušava kao osnažujući ženski izbor uokviriti fleksibilizirani i potplaćeni rad.
 
Iako je ideologija izbora i dalje dominantna, pojavljuju se kuriozne reakcije spram narativa o jakoj i neovisnoj ženi, koji – sve je jasnije – nema veze s dobrobiti žena. Jedan od takvih fenomena je #tradwife. Koristeći otuđenost i gubitak potpore u zajednici, desnica nudi osjećaj pripadanja i svrhovitosti u obliku povratka „tradicionalnim“, nerijetko šovinističkim vrijednostima. Tradwives ili tradicionalne žene na društvenim se mrežama hvale svjesnim odbijanjem ideala nezavisnosti i probitačnosti, priklanjajući se mirnom životu domaćice.
 
Premda tradwives reagiraju na neoliberalni narativ o punoj emancipaciji na tržištu rada, oslobođenje nije na njihovoj agendi. Iako izvan uloge privređivačice, tradwife submisivno njeguje muža kako bi na poslu mogao biti efikasnije eksploatiran, rađa i odgaja nove generacije radnika, a uz to revno obavlja i svoju potrošačku dužnost, kao što su to činile njezine heroine u SAD-u 50-ih godina.
 
Usprkos rastućoj popularnosti reakcionarnih pokreta kao što je #tradwife, iskrivljena ideja samostalnosti i nezavisnosti, na kojoj inzistira liberalni sociokulturni milje, ne da se izgurati s pozicije ultimativne svrhe ženskog postojanja. Pritom diskrepancija između stvarne pozicije većine žena i fabricirane želje za ostvarivanjem potpune nezavisnosti postaje sve upadljivija, a toga su vrlo dobro svjesni oglašivači. Uz ljepotu, šarm i eleganciju žene na reklami, danas one zrače i neovisnošću – još jednom od karakteristika čija se poželjnost ne propituje.
 
Međutim, kako bi preživjele, ali i kupile proizvod koji će im naizgled priuštiti osjećaj snage i autonomije (najčešće hidratantnu kremu), žene rade poslove na kojima ne mogu autonomno ni sjesti. Fleksibilizacija rada i deteriorirajući status radništva olakšali su šefovima (i šeficama!) provođenje radne discipline i nadzora koji čine svaki govor o neovisnosti radnica smiješnim, o čemu govori i iskustvo radnice u jednoj zagrebačkoj suvenirnici:
„Šef je branio da sjedimo i rekao da, ako hoćemo, možemo sjesti iza u WC. I šta onda, da se zatvorim iza i kao neki jadnik sjedim na poklopljenoj WC školjci? (…) Onda je pak imao pravila da ne smijemo imati prekrižene ruke i oslanjati se na nogu, nego onako sklopljene iza leđa i uspravan stav, jer govor tijela puno znači. Pa i stolac i plaća puno znače!“
 

Od obitelji

Promjene u životu žena od sredine 18. do sredine 19. stoljeća, tijekom prijelaza s feudalnog na kapitalistički sistem, usko su povezane s promjenama kojima je podvrgnuta obitelj. Kapitalizam je izvukao proizvodnju iz domaćinstva, uspostavivši tako naizgled odvojene sfere rada i privatnog života. Međutim, privatnim životom otad zapravo i dalje dominira socijalno-reproduktivni rad, kojim se namiruje potreba za odmorom i regeneracijom psihofizičkih kapaciteta, odnosno priprema za idući radni dan, kao i odgajanje budućih radnika_ca te zbrinjavanje bivših (generacijska reprodukcija).
 
Naime, kako je Industrijska revolucija cvjetala, očekivana životna dob radnika je padala. Uočivši negativan utjecaj porasta smrtnosti radnika na produktivnost tvornica, kapitalistička je klasa odlučila zaštititi ponudu radne snage. Nije bilo govora o tome da se tako nešto učini financiranjem javnog zdravstva, ustanova za skrb o djeci, kolektivnih kuhinja ili aranžmana zajedničkog stanovanja – svi takvi prijedlozi označeni su kao preskupe investicije. Umjesto toga, obitelj je odozgo pretvorena u instituciju koja je prinuđena zadovoljiti sve spomenute potrebe radnika_ca.
 
Doneseni su zakoni[8] koji su ograničavali radno vrijeme žena i djece te minimalnu dob djece-radnika. Muškarci su dobili „obiteljsku plaću“ te su postali pravno odgovorni za uzdržavanje žena i djece. Rastava braka je zabranjena, kao i homoseksualnost. Nepostojanje javnih servisa, pa ni socijalnih usluga, činilo je obitelj nezamjenjivom jedinicom brige o djeci, starijima, bolesnima, nezaposlenima ili općenito svojim ranjivijim članovima, kojima je potrebna podrška obiteljske zajednice. Tako je u velikoj mjeri i danas, kada smo suočeni sa srozavanjem, deregulacijom, privatizacijama (ili javno-privatnim partnerstvima), te ukidanjem javnih servisa. Kako piše Sophie Lewis u Abolish the Family:
„Maskirajući se kao izbor, kreacija i želja pojedinaca, obitelj je metoda jeftinog aranžiranja reprodukcije radne snage nacije i osiguravanja otplati rata kredita.“[9]
Pa ipak, stariji ili bolesni članovi obitelji, kao i osobe kojima je potrebna pojačana briga i njega, te oni_e kojima je život uvelike određen svakodnevnim radom na brizi o starijem ili bolesnom članu obitelji, od suvremenog društva u pravilu mogu očekivati sažalne poglede i pokoju riječ ohrabrenja, čak i divljenja, ali rijetko kada i tretman pružen onima koji privređuju i žive samostalno.
 
U umjetnom svijetu slika koje ideološki sugeriraju prioritete življenja, svaka veza s obitelji mimo folklornog sjedenja za božićnim stolom prikazana je kao izlišna. Kao odrasla i ostvarena jedinka priznati smo tek kada počnemo stvarati vlastita pravila i živjeti po njima, te kada ne ovisimo ni o čijoj pomoći ili dobroj volji. Jednako je važno da nitko drugi ne ovisi o našoj pomoći jer, navodno, pružajući tu pomoć ne živimo život punim plućima.
 
Stoga je osamostaljenje, odnosno odlazak iz obiteljskog gnijezda, neprikosnovena obaveza svake mlade osobe – i to što ranije, to bolje. Mlada radno sposobna osoba nema što raditi dijeleći životne resurse s drugim ljudima, a još manje ne doprinoseći svojim radom oplođivanju kapitala, poput nekakve aberacije ili parazita.
 
U jednom od priloga Dnevnika Nove TV iz kolovoza ove godine mlada djevojka na zagrebačkom glavnom trgu kaže: „Mislim da su naši roditelji puno popustljiviji, puni ljubavi, nekako topliji nego u drugim državama“. Prilog je pun sličnih, autorasističkih izjava koje odgovornost mladih Hrvata_ica za kasno napuštanje obiteljskih domova svaljuju na etnički determinirani manjak odlučnosti roditelja i komoditet djece.
 
Jedan od statističkih podataka ovlaš spomenutih u prilogu jest i da je razlog za produženi boravak kod roditelja „najčešće financijski“. Međutim, odmah nakon toga, fokus se usmjerava na druge teme, bez ijednog dodatnog komentara „financijskih razloga“. Ako ovaj manevar djeluje poznato, to je zato što je jednak onome u članku o nezavisnosti žena ‒ nakon što se identificira materijalni korijen manjka nezavisnosti, bez osvrtanja se prelazi na centralna pitanja, koja se tiču karaktera.
 
Raskorak između društveno nametnutog cilja osamostaljenja mladih i njihovih stvarnih mogućnosti da to postignu očekivano se koristi i u promotivnim materijalima banaka. Raiffeisen banka do nedavno je u reklamnoj kampanji za gotovinske i stambene kredite, na transparentima i u reklamnim spotovima punima nabrijanih mladih ljudi, poručivala „Proglasi svoj dan neovisnosti!“ Puni tekst na web stranici banke glasio je:
„Ako se pitaš kako proglasiti svoju neovisnost, podsjetit ćemo te da smo to svi nekada davno već radili, spontano. Kao mali, često smo uzvikivali ‘ovo je moje’ ili smo se svim snagama trudili napraviti nešto ‘sami’.

‘Ja!’, ‘Moje!’, ‘Mogu sam!’ bile su glavne rečenice prvih nekoliko godina.

A onda se desilo ono što se opet svima događa. Previše opuštanja u zoni ugodnih mirisa mamine kuhinje. Ili u osjećaju lagode besplatnog korištenja tatinog automobila. Prepoznaješ li to i kod sebe? Ma u redu je, razumijemo to. Ali sada možda želiš raširiti svoja krila i osjetiti što znači sloboda života po vlastitim pravilima. (…)

Proglasiti neovisnost znači uživati u avanturi života vlastitim snagama. Osjetiti zadovoljstvo zbog svih uspjeha koje samostalno postižeš, dok se tvoji ponosni roditelji drže po strani.“
„Previše opuštanja“ kao glavni krivac – kako za produženi boravak kod roditelja tako i za druge vrste neuspjeha – može se pobijediti podizanjem kredita[10]. Robovanje bankama (sjetimo se addictusa) ne ulazi u kategoriju ovisnosti koje se uobičajeno posramljuje, dok se korištenje zajedničkog stana i automobila svakako pod nju pokušava podvesti.
 

Od ljubavnih partnera

Dovoljno je, primjerice, baciti pogled na nekoliko TikTok videa[11] koji nude ljubavne savjete da bi postalo jasno na koji se način svaka, pa i najmanja naznaka ovisnosti o ljubavnom partneru počinje kategorizirati kao toksični red flag. Emotivna ovisnost također je stjerana u skup obrazaca ponašanja pogibeljnih za dostojanstvo pojedinca_ke.
 
Kada se danas govori o međuovisnosti romantičnih partnera, često nije riječ o uistinu disfunkcionalnim oblicima svjesne manipulacije i emocionalne nestabilnosti ili potkapacitiranosti, već o načinu razmišljanja koji bi u društvu manje usmjerenom na samodostatnost i probitačnu individualnost bio sasvim prihvatljiv. Psihologinja Margarita Tartakovsky u članku na popularnom psihološkom portalu PsychCentral ističe pozitivne strane partnerske međuovisnosti, uz zaključak da je ovisnost u današnjem društvu postala sinonim za slabost, bespomoćnost, nesposobnost i inferiornost.
 
U nastavku članka navodi se kako zdrav oblik ovisnosti o voljenoj osobi (ili osobama) ispunjava urođenu potrebu za emotivnom podrškom i da, boreći se protiv te potrebe, štetimo ponajviše sebi. Ne samo psihički već i fizički. Kontinuirana emotivna podrška blagotvorno utječe na krvni tlak, imunosni sustav, zdravlje srca i mozga, te ublažava bol.
 
Iako se, tomu usprkos, nameće težnja za emotivnom samodostatnošću, još je kontradiktornija sve bolnija nemogućnost da podršku za kojom neminovno vapimo pronađemo bez da je platimo. Produktivistička racionalizacija privatnog života i sve veće otuđenje čovjeka od društvene okoline otvaraju tržišnu nišu raznim psihoterapijama, life coachevima, self-help priručnicima, sve sofisticiranijim uređajima za masturbaciju i, dakako, farmaceutskoj industriji s rastućom ponudom za svaku zamislivu psihičku i psihosomatsku boljku.
 
Baš kao i u slučaju obitelji – o kojoj smo primorani ovisiti, a istovremeno bismo zbog toga trebali osjećati grižnju savjesti neostvarene individue ‒ mit o savršenoj monogamnoj ljubavi, koja se u konačnici materijalizira u bračnoj zajednici, centralan je liberalnom prepuštanju čovjeka samome sebi.
 
U tom tonu, ulomak iz romana Roberta Perišića Područje bez signala (Sandorf, 2014) govori o instrumentalizaciji mita o vječnoj ljubavi, kojega se nudi kao nadomjestak nepostojećem odnosno sve slabijem i potkapacitiranijem institucionalnom sustavu skrbi i potpore:
„[S]amo me nemojte šopati s lažnim, perfidnim mitovima o ljubavi, koju uništavate jer tovarite na nju taj teret, da zakrpa sva sranja i da bude oslonac, potporni stup i za kredite za stan, za spašavanje utopljenika i za ko-te-jebe kad oboliš i ostariš“
Dok se množe Ted talkovi i videi o tome koliko je porazno ovisiti o ikome, a osobito o ljubavnom partneru (ovaj ima pet milijuna pregleda), vlade nacionalnih država nastavljaju aktivno proizvoditi tu ovisnost na financijskoj razini, što onemogućuje i pomisao na drugačije postavljanje odnosa u emotivnom smislu. U sustavu socijalne skrbi Ujedinjenog Kraljevstva, na primjer, onemogućena je isplata socijalne pomoći nezaposlenim osobama koje žive s partnerom_icom zaposlenim_om na više od 24 sata tjedno. Pretpostavlja se da oba_oje partnera mogu živjeti od prihoda koji zarađuje jedan_no od njih dvoje, i tako ih se postavlja u međusobni odnos direktne financijske zavisnosti, čije je napuštanje direktna ugroza vlastite egzistencije.
 
Emotivna ovisnost o partneru_ci, čini nas inferiornima – kako u samopercepciji, tako i u očima drugih. Međutim, kako je obitelj učinjena primarnom jedinicom za odgoj, brigu, sigurnost i rekreaciju, ne bi li se uštedjelo na resursima za javne investicije te osigurao životni vijek radništva, tako se i mitom o onoj_om pravoj_om, koja_i će ispuniti sve naše intimne, ali i mnoge druge, između ostalog i materijalne, socijalno-reproduktivne potrebe, potpiruje elan i motivacija društva, koje bi bez tog svjetovno-religioznog cilja potencijalno skliznulo u egzistencijalni očaj.
 

Od sebe samih

Prateći logiku prema kojoj je sve što nas u životu sputava u postizanju maksimalnog individualnog uspjeha toksično, postepeno dolazimo i do suvišnih dijelova nas samih.
 
Zajednica kojoj pripadamo, s kojom se solidariziramo i zbog čije dobrobiti pristajemo i na određene kompromise demontirana je racionalnim, pragmatičnim pristupom subjektu. Isto se događa i sa subjektom samim. Zanimljivo je kako se elementi našeg unutarnjeg svijeta često personificiraju, i implicitno poistovjećuju s ljudima u našim društvima koje se proglašava instrumentalno neiskoristivima. Upravo to čini popularni life coach Nenad Ljubić kada na svojoj web stranici, u članku naslovljenom „Postani neovisan o svojim sjećanjima“ piše: „Sjećanja imaju samo jedan zadatak: da te uvjere kako si nemoćan i jadan“. Neki elementi naše osobnosti i osobne povijesti, baš kao i naše okoline, kako isti tvrdi, služe nam kao stepenice ka samoostvarenju, a neki nas povlače unatrag, kao aktivna, maliciozna bića sa zadatkom.
 
Sociolog Anthony Giddens smješta ovaj tip rada na sebi u paradigmu refleksivne projekcije osobnosti. U modernom društvu, naracija samoidentiteta koja je ranije formirana u zajednici sada se konstantno reorganizira – samostalno i uz pomoć apstraktnih sustava. Identiteti pojedinaca više se ne temelje na vanjskim čimbenicima, već se kontinuirano izgrađuju i prerađuju razmišljanjem o vlastitim biografijama i svjesnim radom na njima.
 
Utilitarna percepcija sama sebe kao projekta omogućuje doživljaj vlastitih dijelova kao, prvo, izdvojivih, i drugo, odbacivih. Odnosno, dozvoljava da povjerujemo kako je moguće postići ultimativnu neovisnost: neovisnost o sebi samome. Giddens primjećuje kako se psihoanaliza temelji na procesu prilikom kojega se pojedinac „vraća u svoju prošlost, kako bi sebi omogućio veću autonomiju u budućnosti“. Ne radi se o autonomiji od nečega što je tom pojedincu izvanjsko, već od okoštalih prošlih iskustava koja ga u današnjici opterećuju.
 
U čemu nas točno mogu opstruirati nepoželjni elementi nas samih? Današnja potraga za srećom polazi isključivo od individuuma kao norme. Dok je samoostvarenje nekada ovisilo o ispunjavanju vlastite uloge unutar neke društvene cjeline (self-achievement), suvremeni pojedinac (ako si financijski i vremenski može priuštiti rad na sebi) teži punom razvoju osobnosti (self-fulfillment), koji se ne događa samo neovisno o drugima, već se često predstavlja kao da je ostvaren drugima usprkos. Neki recentni autori markiraju ovakvo poimanje individualnosti kao postmoderni hedonizam.
 
Kratkom pretragom frekventnosti pojmova u Google pretraživanjima dolazimo do podatka da je učestalost postavljanja pitanja „how to be more independent“ („kako biti što neovisniji“) naglo porasla za vrijeme epidemije koronavirusa. U trenutku u kojem je sve što nam je na svijetu blisko, poznato i drago dovedeno u pitanje, mi smo se zapitali kako da postanemo što nezavisniji od svega onoga što je neizvjesno (znajući da nam, kako su u tom trenutku stvari stajale, druge utjehe nema).
 
Karakteristično je za neoliberalni kapitalizam da se slično stanje neizvjesnosti u većoj ili manjoj mjeri proizvodi čitavo vrijeme. Sve veći broj ljudi živi od danas do sutra. Nositi se s tom nesigurnošću uz podršku obitelji ili privrženost partneru smatra se u najboljem slučaju nepoželjnim, oslanjanje na stabilnu plaću je pak nerealno jer nije uvijek moguće, dok je posezanje za džointom prije spavanja i dalje uglavnom ilegalno, ili se smatra devijantnim ponašanjem. Preporučuju se oni proizvodi, aktivnosti i životni stilovi koji se prodaju kao neovisnost – u raznim oblicima i cjenovnim razredima. Svatko si može priuštiti barem malo neovisnosti na popustu.
 

* * *

Težnja za neovisnošću nije sama po sebi problematična. Osobna autonomija svih pojedinaca kao pravo izbora neograničeno nasilnom prinudom plemenit je društveni cilj, posebno ako je isprepleten s jednako važnim društvenim vrijednostima drugarstva i solidarnosti. Ono što je problematično jest društvena situacija u kojoj se manipulira idealom neovisnosti na onim poljima na kojima se pojedinca time može učiniti ranjivim, kako bi se na ovaj ili onaj način na njemu dodatno zaradilo.
 
Takva je neovisnost lažna. Pored živih bića i stvari koje nas neposredno okružuju, svakodnevno se oslanjamo na svijet koji su drugi stvarali, te koji i dalje stvaraju. Socijalna i ekonomska infrastruktura, znanje i tehnologije koje koristimo, zemlja i putevi koji njome vode… čitava mreža preduvjeta za život kakav poznajemo naslijeđena je ili oteta od prošlih i sadašnjih generacija radnika_ca. Samoostvareni pojedinac ne postoji, jer nitko ne kreće od nule.
 
Spone koje nas vezuju s ostatkom društva često nisu eksplicitne i linearne. Fetišizam robe čini da kupovinu novih traperica ne doživljavamo kao radnju koja ovisi o ogromnom broju ljudi uključenih u lanac proizvodnje i distribucije. Svi na različite načine ovisimo o kapitalističkom sistemu, kao što i on ovisi o nama. To što sebe držimo nezavisnim pojedincima omogućava nam moralnu apstinenciju naspram procesa koji su također dio sistema, primjerice, nehumanih uvjeta rada kojima su podvrgnuti migrantski taksisti Bolta.
 
Pitanje nije – jesmo li ovisni – nego o čemu smo ovisni i jesmo li toga svjesni. Kolektivistički elementi društva koji su nam ranije olakšavali snalaženje u životu, poput različitih institucija ili ljudi s kojima dijelimo životni prostor, svedeni su retoričkom kategorijom ovisnosti pod zajednički nazivnik. Danas je samorazumljivo da ona ima isključivo negativne konotacije. No, kao što smo vidjeli u navedenim primjerima, ne nedostaje (novih) oblika ovisnosti koje zaobilaze konotacije vezane uz tu retoričku kategoriju.
 
Trebamo stoga budnim okom motriti kriju li se iza propagiranja neovisnosti interesi koji nemaju veze s općom, pa ni našom dobrobiti i samoostvarenjem. Valja nam reimaginirati značenje ovisnosti te stati na kraj diskurzivnom i političkom zatiranju međuovisnosti utkane u egzistenciju svih članova društva. Međuovisnost bismo trebali koristiti kao uporište u izgradnji nekih novih i drugačijih zajednica, unutar kojih će težnja prema ostvarivanju autonomije pojedinaca biti kolektivni projekt.






Bilješke:

[1] Višekratno je pokazano da je veza između protestantizma i industrijskog razvoja (kao uvriježena interpretacija Weberovog rada) utemeljena na anegdotalnim dokazima i generalno netočna, te da su za rani industrijski razvoj neke regije učinci apsolutizma i merkantilizma bili puno značajniji od prisutnosti protestantske religije (V. Delacroix, Jacques i François Nielsen, „The Beloved Myth: Protestantism and the Rise of Industrial Capitalism in Nineteenth-Century Europe“, u: Social Forces (2001), 80(2):509-53.).

[2] Stephen Hill, Bryan Turner, Nicholas Abercrombie, Rječnik sociologije (Zagreb: Jesenski i Turk, 2008)

[3] Za potrebe argumentacije ovog teksta koristimo riječ ovisnost (addiction), iako se umjesto sintagme ovisnik o drogama (drug addict) sve više koristi sintagma osoba s poremećajem ovisnosti o psihoaktivnim tvarima (person with psychoactive substance addiction disorder), čime se fokus odmiče od stigmatizirajuće desubjektivacije i etiketiranja, te umjesto na osobu, stavlja na poremećaj.

[4] V. Pierre Bourdieu, prev. Richard Nice, Distinction: A Social Critique of the Judgement of Taste (Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press, 1984), 25.

[5] Nije nebitan ni podatak da se u mnogim državama, primjerice u Ujedinjenom Kraljevstvu, pa i u Hrvatskoj, određenim postotkom nezanemarivih poreznih prihoda i naknada od kockanja financiraju i neke socijalne te kulturne potrebe. Na primjer, projekt poticanja novinarske izvrsnosti i kvalitetnog novinarstva putem dodjeljivanja bespovratnih financijskih sredstava na javnom pozivu za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama, koji provodi Agencija za elektroničke medije (ista institucija administrira i Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, iz kojega je financiran i tekst koji upravo čitate).

[6] Primjerice, kao ono koje je 2018. provela Svjetska banka u suradnji s Odsjekom za globalno zdravlje sveučilišta George Washington. Vrijedan je doprinos raspravi i temat Veronike Bauer, koja u razgovoru s Wandom Vrasti pretresa potencijale i zamke bezuvjetnog temeljnog dohotka.

[7] Ovdje je to kritički izložila Maja Solar.

[8] Među kojima je i Tvornički zakon (Factory Act) iz 1819. godine, koji je zabranio rad djece mlađe od 9 godina i ograničio radno vrijeme na 12 sati.

[9] V. Sophie Lewis, Abolish the Family: A Manifesto for Care and Liberation (London; New York: Verso Books, 2022).

[10] A podizanje kredita iziskuje samo nekoliko sitnih preduvjeta: zdravu osobu, s poslom na neodređeno i ozbiljnim prosjekom plaće. Maksimalni iznos kredita određuje se i po kriteriju članstva u bračnoj zajednici – važnom za idući dio teksta.

[11] Ovaj video s YouTube kanala According to Alina (posebno u drugom dijelu) analizira neke od TikTok trendova unutar kojih se plasiraju individualistički uokvirene dejting preporuke.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu.






Tagovi:
, , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

Vezani članci

  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima U dječjim animiranim filmovima, a osobito u individualističkim reprezentacijama dispozicija i postignuća likova, zanemaruju se prikazi socioekonomske stratifikacije i klasnih podjela, a djeca i njihovi kapaciteti za razumijevanje sadržaja (pa i korijena nejednakosti) uporno podcjenjuju. Prema još uvijek prevladavajućoj viktorijanskoj optici, djeca su nevina i krhka bića koja treba štititi od svijeta, dok djeca u realnom svijetu vrlo brzo uviđaju pravila i implikacije klasnih pozicija, a rano dožive i vršnjačko nasilje upravo na tim osnovama. Klasa je, za razliku od orodnjenog, rasiziranog i seksualnog identiteta, u animiranim filmovima prikazana sporedno, uglavnom kroz nekoliko okvira: dobroćudni (narativi u kojima se siromaštvo i klasna nejednakost ili ne prikazuju ili se radnička klasa prikazuje kao da nikada nije prijetnja višoj, već s njom dijeli interese), zloćudni (klasna mobilnost je određena moralnim zaslugama protagonista), konsenzualni (bogati se prikazuju kao obični ljudi s kojima je moguće suosjećati), okvir divljenja (bogati su divni jer nesebično pomažu svijetu) i oponašanja (svi bi trebali imitirati stil i oznake bogatstva). Izbjegavajući nagovore na programatsko usmjerenje animiranog filma u buđenje klasne svijesti djece, autorica ističe značaj fiktivnog u senzibiliziranju za drugačije klasne pozicije, kao i revolucionarni potencijal dječje mašte.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije         Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 3. siječnja 2016. Život nakon ucjene nadnicom Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? U osvrtu na nedavnu polemiku na književnoj sceni o klasi i autanju, autorica ukazuje na važnost daljnjeg razmatranja kompleksne uloge klasnog položaja u životnim odlukama. Strukturno određenje klase govori o tupoj, nepersonalnoj ekonomskoj prinudi ugrađenoj u kapitalističko društvo, ali ne objašnjava jednoznačno karakter pojedinke_ca. Iako povezana s identitetom, klasa se ne može mehanički derivirati iz identiteta, kao ni obratno.
  • 17. siječnja 2016. Fotografija je preuzeta s Flickr računa Jamesa Cohena po Attribution 2.0 Generic licenci Bezuvjetni temeljni dohodak – radikalni potencijal reformističkog zahtjeva U prvom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku s političkom znanstvenicom Wandom Vrasti, autorica i njezina sugovornica analiziraju i problematiziraju različite aspekte BTD-a kao konkretne politike, ali i misaonog okvira, odnosno utopističkog projekta: "Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban."
  • 31. siječnja 2016. Od diktata izvrsnosti prema politici predanosti U zaključnom, četvrtom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku, sugovornice preispituju potencijal BTD-a u kontekstu problematizacije kulture izvrsnosti, statusa individualnog genija i kolaborativnog rada u doba prekarnosti, ali i pitanja valorizacije te pozicioniranja bezinteresnih aktivnosti kao društveno korisnog rada za koji je potrebno strukturirano "oslobođeno" vrijeme, kao i adekvatna nadnica koja će ga omogućiti: "Vrijedi razmotriti kako bismo se odnosili prema sebi i drugima kada bismo bili pod manjim pritiskom da održavamo iluziju vlastita beskonačnog potencijala, kada bismo u većoj mjeri prepoznavali dug prema drugima i kolaborativnu prirodu gotovo svake vrste rada."
  • 25. siječnja 2016. Prema ekonomiji brige za druge U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 31. siječnja 2016. Skiciranje progresivnog zahtjeva za temeljnim dohotkom U trećem dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice razmatraju kakvu bi ulogu BTD mogao imati u projektu društvene transformacije temeljene na tehnološkom razvoju, s kojim bi ga popratnim politikama valjalo upariti, te kako profitni imperativi kapitalističkog sustava proizvodnje postavljaju granice potencijalima emancipatornog programa automatizacije - čemu bi trebalo doskočiti tako da inovacije koje se uvode u proizvodnju proizlaze iz programa redistribucije: „Uvođenje autobusnog prijevoza bez vozača ne smije rezultirati izbacivanjem milijuna transportnih radnika na ulice, odnosno time da ih se naprosto proglasi radnim viškom. Automatizacija mora biti uparena s redistribucijom prihoda, resursa i proizvodnih kapaciteta.“
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 26. kolovoza 2013. Ljudi nisu čestice, kapitalizam nije gravitacija
  • 4. prosinca 2011. Kognitivno mapiranje i kapitalizam u Žici: Baltimore kao svijet i reprezentacija
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: kako proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada), tako i reproduktivnog (kroz marginalizirana kućanstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 28. lipnja 2020.
    Featured Video Play Icon         Onkraj logike paralelnih pokreta: treći feministički val kao klasna formacija     Oslanjajući se na kritiku „logike paralelnih pokreta“ Lise Vogel, Cinzia Arruzza nadopunjuje teoriju socijalne reprodukcije klasnom analizom. Međutim, pojam klase kod Marxa je ambivalentan, a u marksističkoj tradiciji najčešće gravitira između objektivističkih i političkih interpretacija. Nastojeći da uobliči dinamičniji koncept klase, Arruzza se posebice nadovezuje na distinkciju Meiksins Wood, koja razumije klasu kao rezultat neurednog i složenog historijskog procesa klasne formacije, odnosno samokonstitucije, koji iziskuje i iskustvo borbe, a baziran je i na klasnoj situaciji, odnosno pozicioniranosti pojedinki i pojedinaca unutar društvenih hijerarhija sukladno objektivnim kriterijima. Ovakvo tumačenje omogućava da se uvidi kako i novi val feminističkih borbi – u čijem je središtu štrajk kao pokretačka snaga procesa feminističke antikapitalističke subjektivacije – ima klasni karakter. Donosimo snimku i tekstualni pregled predavanja.
  • 24. rujna 2016. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
  • 27. prosinca 2019. Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.
  • 29. listopada 2022. Ljudi svakodnevno proizvode teoriju "Jedan od načina na koje pokreti mogu raditi prema integraciji s pojačanim naglaskom na međugeneracijskoj dimenziji, jest da respektiraju povijest borbe i uvide proizašle iz nje, čineći si pritom uslugu što neće morati otkrivati toplu vodu svaki put kada nastupi ogroman rast političke svijesti i borbenosti. Imamo mnogo toga za naučiti jedni od drugih u konkretnoj praksi borbe i solidarnosti."
  • 21. prosinca 2019. Onkraj tradicije liberalnog feminizma Konferencija “Gender Struggle in Eastern Europe. Legacy of the Socialist Past and Contemporary Issues”, održana u Litvi sredinom listopada, otvorila je prostor da se kroz rodnu i klasnu analizu društvenih i ekonomskih prilika u zemljama Istočne Europe te detektiranje aktera koji ugrožavaju društvene slobode i ekonomsku egalitarnost nastavi rad na izgradnji zajedničkih strategija borbe protiv nacionalističkih tendencija i neoliberalnih politika.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 30. lipnja 2019. Stariti dostojanstveno Brutalistički centar kulture, londonski Barbican, nedavno je u jednoj od svojih slabije eksponiranih prostorija ugostio malu izložbu posvećenu iskustvu starenja i starosti u kapitalizmu. Segmenti multimedijalnog postava, baziranog na intervjuima s dvije tisuće osoba starijih od sedamdeset godina, na različitim su razinama progovorili o načinu na koji klasni položaj utječe na dužinu života i kvalitetu starenja u društvima koja počivaju na sistemskim nejednakostima.
  • 12. svibnja 2014. Svi smo mi prekarni – o konceptu prekarijata i njegovim pogrešnim uporabama
  • 31. prosinca 2018. Zamke radikalnog feminizma Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključujućeg radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
  • 4. svibnja 2019.
    Featured Video Play Icon         Što je teorija socijalne reprodukcije?     Ususret dvama predavanjima Tithi Bhattacharyje na ovogodišnjem 12. Subversive festivalu, donosimo prijevod kratkog intervjua u kojem pojašnjava što je teorija socijalne reprodukcije i tko proizvodi radnu snagu u kapitalizmu, upućujući nas na nužnost nadilaženja istraživačkog fokusa na obitelj te uključivanja šireg antisistemskog otpora kako u teorijsko tako u praktično feminističko djelovanje.
  • 4. svibnja 2022.
    Featured Video Play Icon         Ekonomske teorije: politički ciljevi u znanstvenom ruhu     Ekonomija kao disciplina od svojih se začetaka pa sve do suvremenih udžbenika prikazuje u svjetlu objektivne znanosti koja pretendira na objašnjenje širokih društvenih fenomena te usmjeravanje temeljnih političkih odluka. Neoklasičnom srednjostrujaškom ekonomijom danas dominiraju kompleksni matematički modeli koji stvaraju dojam da se radi o rigoroznoj i razvijenoj disciplini, bližoj prirodnim nego društvenim znanostima. Međutim, time se prešućuje čitav povijesni, politički i ideološki kontekst nastanka i razvoja ekonomskih ideja, u kojem ratovi, ekonomske sile, investitori i politički interesi igraju odlučujuću ulogu. Ako se makroekonomske kategorije kontekstualiziraju, a ne pretpostavljaju kao ahistorijski znanstveni alat, pokazuje se da su one uvijek politički i ideološki su-određene. Marxov projekt kritike političke ekonomije, između ostalog, nastoji pokazati neodrživost njihove neutralnosti, objektivnosti i apolitičnosti. Pogledajte snimku predavanja Tonija Pruga o politizaciji ekonomskog znanja, održanog u sklopu prošlogodišnjeg Antikapitalističkog seminara (plejlista).
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon         Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu     Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."
  • 18. studenoga 2022. Nekoliko crtica o psihoanalizi i politici Briga o mentalnom zdravlju danas je pretežno usidrena u privatni sektor i samim time najvećem broju ljudi nedostupna, dok su različite znanosti o psihičkom prije svega okrenute ka individualnom. Psihoanaliza je, međutim, od samog svog nastanka, usmjerila znanje psihičkog u okvire društvenog: Freudove koncepcije subjekta, nesvjesnog, seksualnosti, dinamike želje itsl. raskidaju s metodološkim individualizmom psihologije i psihijatrije. Ipak, hoće li se govoriti o konzervativnijim ili progresivnijim politikama psihoanalize zavisi od njezine primjene i organizacije. Brazilski psihoanalitičar i filozof Gabriel Tupinamba upozorava na probleme koji nastaju upotrebom psihoanalitičkih pojmova izvan domena klinike. Na tom tragu, u tekstu se govori o politici/politizaciji psihoanalize, a ne o psihologiziranju/psihoanaliziranju politike.
  • 29. kolovoza 2022. Komercijalizacija obrazovanja i kriza mentalnog zdravlja "Loše mentalno zdravlje duboko je ukorijenjen problem u društvu, s različitim izvorima. Uopće nije čudno da se psihičko zdravlje, posebice mladih, pogoršava. Budućnost je sumorna za mnoge mlade ljude. Studenti mogu očekivati da će diplomirati na sveučilištu s dugovima od nekoliko desetaka tisuća funti, samo da bi potom bili ugurani u prekarne poslove s niskim plaćama koji jedva pokrivaju sve više stanarine i troškove života."
  • 15. ožujka 2016. Kako nas je kapitalizam učinio bolesnima "Konstantna neizvjesnost i besperspektivnost ljude su natjerale na shizofren život ispunjen strahom, nepovjerenjem i gorčinom prema institucijama i državnom aparatu koji su omogućili nesmetanu cirkulaciju kapitala, eksploatirajući rad ekonomski potlačenih klasa. U takvom, ekonomski izrazito nepovoljnom, tehnokratskom i antidemokratskom ozračju, teško je ostati motiviran i sposoban za rad, teško je ostati zdrav. Gubitak posla potkopava čovjekov osjećaj vrijednosti, otuđuje ga od zajednice te čini manje aktivnim, što rezultira deflacijom njegovih psihičkih i fizičkih kapaciteta. Čovjek kroz rad zadovoljava svoje temeljne potrebe, koje nisu nužno vezane uz njihov materijalni aspekt, nego i uz potrebu za samoaktualizacijom, za izražavanjem kreativnosti te samopoštovanjem."
  • 15. ožujka 2016. Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće Trgovanje srećom pojedinca u ekonomiji koja instrumentalizira njegova nezadovoljstva i razočaranja kroz konzumerističku supstituciju, dok se u svrhu njegova optimalnog sudjelovanja u proizvodnim procesima potiče stvaranje pozitivne radne okoline, ono je što se nudi umjesto redistribucije odnosa moći i učenja demokratskom dijalogu, kao jedinom putu prema individualnom zdravlju i zdravom društvu.
  • 15. ožujka 2016. Biti zdrav i biti zaposlen,
    i biti zaposlen a biti zdrav         "Akumulacija kapitala ujedno je značila akumulaciju mizerije i produljenje agonije napornog i potplaćenog rada. U psihosocijalnom kontekstu, pomak u strukturi radnih odnosa doveo je do mentalne degradacije čovjeka, što ujedno znači i promjenu percepcije rada, koji se sve češće doživljava kao robijanje sa svrhom namirenja osnovnih egzistencijalnih potreba. Životni vijek čovjeka pretvoren je u radni vijek, a slobodno vrijeme u potpunosti je podređeno ostvarenju primarnih potreba."
  • 11. listopada 2020. COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu "COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon         U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma     "U predavanju ću se baviti nekima od tema koje sam obrađivala u knjizi In the Name of Women’s Rights. The Rise of Femonationalism (Duke, 2017). U tom djelu istražujem nerijetku praksu da anti-islamističke i ksenofobne inicijative iskorištavaju feminističke ideje, kao i načine na koje se to događa. Uvodim termin „femonacionalizam“, kako bih njime opisala prakse i zagovaračke kampanje u sklopu kojih se, prikazivanjem muslimanskih muškaraca kao ugnjetavača, te naglašavanjem potrebe za spašavanjem muslimanskih žena, ove anti-islamističke skupine koriste rodnom jednakošću ne bi li opravdale svoje predrasude."
Arhiva članaka

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve