Chris Harman: The Fire Last Time: 1968 and After

Chris Harman je na četrdesetu godišnjicu događajâ iz 1968. objavio knjigu „The Fire Last Time: 1968 and After,“ u kojoj s obzirom na kontekst kontradiktornog poslijeratnog ekonomskog procvata historizira tijek prosvjednih aktivnosti prije, za vrijeme i nakon 1968. u više zemalja. Kod Harmana je naglasak na statusu i borbama radničke klase, dok se studentski bunt uvelike tumači kao derivat širih društvenih neuralgija. Donosimo prijevod kratke recenzije Harmanove knjige, a prenosimo i snimku izlaganja koje je Harman održao u svibnju iste godine.

Featured Video Play Icon
Predavanje Chrisa Harmana o prosvjednim događajima 1968. godine (izvor). Redigirani transkript na engleskom dostupan ovdje.
Od svih članaka, prikaza, memoara i knjiga posvećenih 1968., The Fire Last Time: 1968 and After Chrisa Harmana, urednika časopisa International Socialism, još uvijek je daleko najbolja. Njezine je prednosti jednostavno sumirati.
 

Kao prvo, nije pisana u nostalgičnom duhu. Nemam problema razumjeti zašto su ljudi nostalgični za 1968. – to je svakako daleko bolje od nostalgije za Svjetskim prvenstvom ili Haroldom Wilsonom ili Starom Laburističkom partijom – međutim, nostalgija je slabašna osnova za historizaciju ili analizu.

Ovo je posebno istina kada se nostalgija za određenim historijskim trenutkom ispreplete s nostalgijom za izgubljenom mladošću. Iz iskustva mogu posvjedočiti kako veći broj ljudi pamti da su bili na Trgu Grosvenor (17. ožujka na demonstracijama Vietnam Solidarity Campaign, koje su završile fizičkim okršajem s policijom ispred američke ambasade) nego što ih je tamo doista bilo. Puno više ljudi voli razmišljati o sebi kao dijelu „pokreta“, kao i percipirati ga većim nego što je to često slučaj. U demonstracijama na Trgu Grosvenor iz mojeg je sveučilišta sudjelovalo desetero ljudi u jednom mini-autobusu.

U istom ključu, nostalgija može dovesti i do ozbiljnog podcjenjivanja relevantnosti događaja koji se možda nisu urezali u pamćenje pripovjedača. Kod Harmana nema ni jednog ni drugog. Riječ je o tzv. objektivnoj, to jest impersonalnoj, ali ne i neutralnoj ili nepristranoj historiji koja se bavi prošlošću kako bi razumjela sadašnjost te oblikovala budućnost.

Upravo stoga nudi jasan, pristupačan i precizan prikaz događaja koji su se ove dramatične godine zbili u mnogo različitih zemalja. Fokus je s pravom na SAD-u i Francuskoj, ali Čehoslovačka, Jugoslavija, Meksiko, Irska i Italija također su obrađene, dok se studentska pobuna u Britaniji, u kojoj autor nije odigrao posve beznačajnu ulogu, tretira kao odbljesak oluje.

Naravno, slaba strana, koju se priznaje u predgovoru, izostanak je davanja propisne pozornosti događajima izvan Sjeverne Amerike i Europe, poput pobune naksalita u Indiji, ili uspona Fataha u Palestini. Razlog je ograničeni broj stranica, a Harman uvijek jasno napominje da je 1968. bila globalni revolucionarni proces.

No Harmanova glavna namjera nije bila opisati, pa čak ni inspirirati, nego razumjeti. I u tom aspektu The Fire Last Time zaista pogađa metu.

Prema Harmanu, 1968., sa svim svojim specifičnostima, nije bila mitski zlatni trenutak koji je pao s neba, nego period u kojem je klasna borba, koja je uvijek prisutna u kapitalizmu, izašla na vidjelo osobitim intenzitetom. Dakle, bila je jedan od revolucionarnih trenutaka, poput drugih iz prošlosti (1848., 1871., 1917., 1936., 1956., itd.), kao i onih koji će se tek odviti u budućnosti. Nadalje, treba je analizirati primjenjujući Marxovu metodu. Dakle, treba započeti s razvojem proizvodnih snaga i njihovim utjecajem na društvene odnose.

Harman pokazuje na koji je način poslijeratni ekonomski procvat proizveo period relativnog društvenog mira u 1950-ima i ranim 1960-ima, koje naziva „dugim zatišjem“, ali i kako su se pod tim zatišjem ekonomske i društvene kontradikcije postepeno nakupljale i intenzivirale – „vlak je polako pristizao“.

Posebno naglašava na koji je način ekonomska ekspanzija proizvela masovni proces urbanizacije i proletarizacije koji se sudario i potkopao konzervativne strukture naslijeđene iz ruralnije prošlosti (poput rasističkih zakona Jima Crowa na jugu SAD-a, ili uspona protestanata u Sjevernoj Irskoj), rezultirajući društvenim eksplozijama kada je rast počeo slabjeti.

Isti rast, tvrdi, proizveo je ogroman porast broja studenata_ica te promjenu njihova društvenog statusa, pripremajući stoga teren za studentsku pobunu, koja je 1968. imala toliko značajnu ulogu.

Harman je entuzijastičan po pitanju studentske borbe, i priznaje joj ulogu revolucionarnog katalizatora, ali ne pravi čestu pogrešku i ne vezuje 1968. „isključivo“ ili „potpuno“ uz studente. Iako je ostvarila određeni stupanj autonomije, studentska pobuna u suštini je bila odraz šire ekonomske, socijalne i ideološke krize u društvu, i mogla je postati ozbiljan izazov postojećem poretku tek kada se povezala sa širim društvenim snagama, prije svega radničkom klasom, kao prilikom generalnog štrajka 10 milijuna radnika_ca u Francuskoj.

Nemoguće je u kratkom osvrtu ukazati zbog čega je sve ova knjiga relevantna, no treba reći da se ne fokusira isključivo na događaje iz 1968., već se bavi duljim periodom i analizira cijeli val ogromnih radničkih borbi koje su se nastavile sve do 1974. godine. Opisuje i kako je, s vremenom, vladajuća klasa uz pomoć reformističkih čelnika uspjela stati na kraj pobuni te prijeći u ofenzivu, inaugurirajući tako opadanje klasne borbe.

Harmanovo umijeće kombiniranja konkretnih detaljnih analiza specifičnih borbi s jasnim razumijevanjem širih historijskih kretanja, čini ovo djelo izvanrednim i danas još uvijek relevantnim.





Recenzija je izvorno objavljena u svibnju 2008. godine na stranici Socialist Review.

S engleskog prevela Karolina Hrga.







Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 25. prosinca 2018. 1968.: kulturna evolucija ili revolucija? Radikalni sociopolitički zahtjevi tzv. generacije ‘68. na kapitalističkom su Zapadu vrlo brzo ustupili mjesto ideološkoj kooptaciji i stvaranju dominantnog mitološkog narativa koji zanemaruje, distorzira ili čak negira varijabilni globalni karakter šezdesetosmaških pokreta, primjerice studentskog pokreta u tadašnjoj Jugoslaviji. Uz pomoć relativno opširne literature autorica teksta nastoji u kratkim crtama skicirati kontrast između sistemskih i antisistemskih strujanja koja su u to vrijeme prožimala društvena zbivanja.
  • 10. srpnja 2017. Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 31. prosinca 2018. 1968.: revolucija o kojoj je prerano suditi Transformirano, depolitizirano i često instrumentalizirano nasljeđe revolucija iz 1968., čiji su se akteri_ice prije pedeset godina pobunili protiv birokratiziranog poslijeratnog kapitalizma, sve jasnije svjedoči vlastitom povijesnom i političkom porazu. Prihvatiti da mikrodozirajuće političke i kulturne prakse predstavljaju tek izvitopereni odjek nekadašnjih progresivnih ambicija nužan je prvi korak kako bi „izmještena, autentična revolucija iz 1968. – borba protiv podređivanja ljudskog života opsjenama uspjeha i produktivnosti – među novom generacijom ponovo dobila na relevantnosti“, tvrdi Ilya Budraitskis u komentaru povodom obilježavanja njezine pedesetogodišnjice.
  • 1. svibnja 2012. Lijep dan za revoluciju: zašto bi Prvi maj trebao biti datum ustanka i promjene sustava
  • 22. listopada 2012. Solidarnost netko mora organizirati I.
  • 16. veljače 2010. Ljetna škola – Intervju s G. M. Tamásem: Gdje smo pogriješili?
  • 3. veljače 2017. Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 15. kolovoza 2009. Ljetna škola – Pierre Bourdieu, Loic Wacquant: Nova planetarna vulgata
  • 15. veljače 2017. Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 29. prosinca 2016. Pet sekvenci iz povijesti socijaldemokracije Parlamentarna koalicija njemačkih socijaldemokrata (SPD) s konzervativnim CDU/CSU-om i plebiscitarna podrška britanskih Laburista Jeremyju Corbynu, svaka na svoj način, govore o idejno-političkoj potrošenosti „trećeputaške“ Blair-Schröderove inačice socijaldemokracije. S druge strane, uspon partija poput SYRIZA-e ili Podemosa nagovještavaju potrebu osmišljavanja novih lijevih parlamentarnih politika i strategija, dočim njihovi promjenjivi rezultati i ideološka vrludanja impliciraju da nove lijeve pozicije još nisu usidrene u političkom polju. O lekcijama iz historije socijaldemokracije koje bi mogle biti korisne za takvo sidrenje razgovarali smo s historičarem Stefanom Treskanicom.
  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 31. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Fotografija i društveni pokreti
    Fotograf Davor Konjikušić 2. prosinca 2016. godine u Arhivu Tošo Dabac održao je predavanje naslovljeno „Fotografija i društveni pokreti“. Kako je najavio u sažetku predavanja: „Od Pariške komune 1871. godine, pa sve do danas, medij fotografije uvijek je bio blisko povezan s društvenim pokretima. Neke od ikoničkih fotografija dvadesetog stoljeća imale su važnu ulogu u antiratnim pokretima, studentskim protestima 1968. godine i velikom broju slobodarskih građanskih protesta koji traju sve do danas. Sa sve većim promjenama unutar samog medija, njegovom digitalizacijom i prelaskom na pametne telefone, društvena uloga fotografije dodatno se pojačala.“ Donosimo snimku predavanja i kratak osvrt.
  • 31. prosinca 2018. Solidarnost na institucionalnoj vjetrometini Donosimo vam kratak etnografski rad o iskustvu agencijskog čišćenja. Autorica je čistila jednu njemačku drogeriju u Zagrebu tokom dva mjeseca početkom 2018. godine. Kroz prikaz svakodnevice agencijskih čistačica, rad ukazuje na sustavna ograničenja koja priječe uspostavljanje radničke solidarnosti. Tekst je nastao kao završni rad u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 17/18, uz mentorstvo Karoline Leaković.
  • 9. svibnja 2018.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam 19. stoljeća kao ideološko utemeljenje poretka nejednakosti u 21. stoljeću
    Pogledajte snimku i pročitajte tekst izlaganja historičarke i sociologinje Mire Bogdanović s prošlogodišnjeg 10. Subversive festivala. Mapirajući liberalna srastanja dugogodišnjih aktera (post)jugoslavenske političke sfere i civilnog društva, Bogdanović identificira liniju elitističkog ljudsko-pravaško-privatno-vlasničkog fetišizma koja svojim antikolektivizmom ostaje slijepa za društvenu solidarnost, koja nudi tek nekritičku pohvalu političkih ustroja liberalnog zapadnog svijeta i pretpostavlja ih volji obespravljene većine, odnosno – u interpretaciji izvornog liberalizma kojoj se priklanja – diktatu rulje.
  • 14. kolovoza 2014. Slike u pokretu – opažanja o filmu i politici
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 17. lipnja 2010. Svi antikomunisti su tigrovi od papira
  • 4. travnja 2012. 13 crtica o neizbježnim makro perspektivama direktne demokracije
  • 9. studenoga 2017. Administracija klasnog sukoba Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
  • 31. prosinca 2017. Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest, daje presjek trenutnog stanja na američkoj ljevici i nudi prijedloge za daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.
  • 5. svibnja 2009. Boris Buden: Doniram argument
  • 3. listopada 2014. Deset točaka o sindikalnoj strategiji borbe protiv klimatskih promjena
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 26. ožujka 2014. Gramsci se vraća kući
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. prosinca 2017. Hegemonija i kolektivno djelovanje Historijski, kao i suvremeni razlozi izostanka kontinuiteta snažnog, organiziranog i politički artikuliranog radništva, neprestano otvaraju niz prijepora oko utjecaja vladajuće ideologije na radnički pristanak na eksploataciju. Donosimo prijevod teksta u kojem Tibor Rutar ukazuje na stranputice proizašle iz Althusserove interpretacije Gramscijeva koncepta hegemonije, koju do danas nastavljaju brojni utjecajni postmarksistički i postkolonijalni teoretičari. Autor radi jasan zaokret prema materijalističkom čitanju Gramscija, koje ideologiju i pristanak temelji u interesima eksploatiranih, ocrtavajući zablude kulturalističke optike i njezine oslonjenosti na totalitarizirajući učinak ideologije kao razloga za izostanak revolucionarnog subjekta promjene.
  • 31. siječnja 2016. Imigranti su ključan element radničke klase U razgovoru o migracijama Sandro Mezzadra sa Sveučilišta u Bologni promatra iste kao društveni pokret s posebnim naglaskom na subjektivnom stremljenju za boljim životom, razlažući kako su zapravo prodiruće silnice kapitala te koje stubokom mijenjaju uvjete života i rada na prostoru Europe. Govori i o Dublinskom protokolu – režimu azila u okvirima implementacije Schengenskog sporazuma, te o jačanju rasizma koje podcrtava potrebu za kolektivnim europskim odgovorom na spomenute probleme.
  • 8. veljače 2015. Kamo dalje, ljevico?
  • 18. listopada 2016. Solidarnost u praksi Prihvat izbjeglica na takozvanoj „balkanskoj ruti“, aktiviranoj 2015. godine, pokazala je različite strategije suočavanja s izbjegličkim valom koje su demonstrirali različiti akteri. Među njima se ističu samoorganizirane grassroots volontersko-aktivističke grupe. Nasuprot onim akterima koji su se u prihvat izbjeglica uključili po službenoj dužnosti ili tražeći strukturna rješenja za problem prihvata, takvi su kolektivi u fokus svojeg djelovanja postavili izgradnju solidarnosti na svakodnevnoj razini. O pozadini grassroots angažmana, ali i o izazovima koji pred njima stoje razgovarali smo s Aigul Hakimovom iz Protirasistične fronte brez meja.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe iz Trsta u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.
  • 20. listopada 2009. Ljetna škola – Stipe Ćurković: Tranzicija i solidarnost
  • 16. rujna 2013. Negativna solidarnost: prema definiciji koncepta
  • 2. rujna 2011. Mrtva točka radničkog pokreta i ljevica
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 6. siječnja 2012. Novi sindikalizam u nastanku
  • 1. kolovoza 2016. Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 30. rujna 2016. O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 3. listopada 2013. Politika umjetnosti: Suvremena umjetnost i tranzicija prema postdemokraciji
  • 31. prosinca 2018. Radnici hotela Sheraton u Stamfordu izborili sindikalno predstavljanje Sindikat UNITE HERE okuplja 270 000 radnica_ka koji rade u uslužnoj industriji Sjeverne Amerike. Krajem 2018. godine radnici hotela Sheraton u Stamfordu odlučili su se, unatoč svim antisindikalnim pritiscima, priključiti podružnici ovog sindikata kako bi osiguralie bolje radne uvjete. Pročitajte prijevod teksta Bena Fredericksa koji donosi priču o njihovoj borbi.
  • 9. listopada 2013. Reforme radnog i socijalnog zakonodavstva najteže pogađaju žensko radništvo
  • 12. prosinca 2013. Snimka tribine: “Nepokoreni rad”, 16. studenog 2013.
  • 24. prosinca 2010. Solidarnost je sredstvo u zajedničkoj borbi protiv eksploatacije
  • 12. svibnja 2014. Svi smo mi prekarni – o konceptu prekarijata i njegovim pogrešnim uporabama
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 13. travnja 2017. Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 17. studenoga 2016. Zamor trećeputaškom socijaldemokracijom Praksa ideološkog razvodnjavanja dovela je socijaldemokratske stranke tzv. Trećeg puta do sve većeg oslanjanja na princip „biranja manjeg zla“. Dugogodišnji proces skretanja nominalne parlamentarne ljevice prema desnom centru rezultirao je gubljenjem političke vjerodostojnosti i trajne glasačke baze, suprotno očekivanjima stranačkog vodstva. S Karolinom Leaković, kandidatkinjom na predstojećim izborima za čelnu osobu Socijaldemokratske partije Hrvatske razgovarali smo, između ostaloga, o nužnoj transformaciji socijaldemokratskih političko-ekonomskih ciljeva, zahtjevima za snažnijim ideološkim pozicioniranjem te potrebi za suradnjom s izvanparlamentarnim lijevim snagama.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve