Chris Harman: The Fire Last Time: 1968 and After

„Nemoguće je dočarati puni raspon knjige The Fire Last Time u kratkom osvrtu, no treba reći da se bavi s mnogo duljim periodom od isključivo događaja iz same 1968., te analizira cijeli val ogromnih radničkih borbi koje su se nastavile sve do 1974. godine. U knjizi opisuje i kako je vladajuća klasa s vremenom uspjela, uz pomoć reformističkih čelnika, stati na kraj pobuni i prijeći u ofenzivu, inaugurirajući tako opadanje klasne borbe.“

Featured Video Play Icon
Predavanje Chrisa Harmana na konferenciji „Marxism“ iz 2008. o protestnim događajima 1968. godine (izvor).

Od svih članaka, prikaza, memoara i knjiga posvećenih 1968., The Fire Last Time: 1968 and After Chrisa Harmana, urednika časopisa International Socialism, još uvijek je daleko najbolja. Jednostavno je rezimirati njezine prednosti.

Kao prvo, nije pisana u nostalgičnom duhu. Nemam problema razumjeti zašto su ljudi nostalgični za 1968. – to je svakako daleko bolje od nostalgije za Svjetskim prvenstvom ili Haroldom Wilsonom ili Starom Laburističkom partijom – međutim, nostalgija nije dobra osnova za historiziranje ili analizu.

Ovo napose vrijedi kada se nostalgija za određenim historijskim trenutkom ispremiješa s nostalgijom za izgubljenom mladošću. Iz iskustva mogu posvjedočiti kako puno više ljudi pamti da su bili na Trgu Grosvenor (17. ožujka na demonstracijama Vietnam Solidarity Campaign, koje su završile u fizičkom okršaju s policijom ispred američke ambasade) nego što ih je tamo doista bilo. Puno više ljudi voli razmišljati o sebi kao dijelu “pokreta”, kao i percipirati ga većim nego što je to često zapravo slučaj. U demonstracijama na Trgu Grosvenor iz mojeg je sveučilišta sudjelovalo desetero ljudi u jednom mini-autobusu.

Po istom ključu, nostalgija može dovesti i do velikog podcjenjivanja značaja događaja koji se možda nisu urezali u pamćenje pripovjedača. Kod Harmana nema ni jednog ni drugog. Riječ je o “objektivnom”, to jest impersonalnoj, ali ne i neutralnoj ili nepristranoj historiji koja se bavi prošlošću kako bi razumjela sadašnjost i oblikovala budućnost.

Upravo zato nudi jasan, pristupačan i precizan prikaz događaja te dramatične godine u mnogo različitih zemalja. Fokus je s pravom na SAD-u i Francuskoj, ali Čehoslovačka, Jugoslavija, Meksiko, Irska i Italija također su obrađene, dok se studentska pobuna u Britaniji, u kojoj je autor odigrao ne posve beznačajnu ulogu, tretira kao odbljesak oluje.

Naravno, slaba strana, koju se priznaje u predgovoru, sastoji se u tome da se događajima izvan Sjeverne Amerike i Europe, poput pobuni naksalita u Indiji, ili usponu Fataha u Palestini, ne pridaje pozornost. Razlog tome su prostorna ograničenja knjige, no Harman uvijek jasno napominje kako je 1968. globalni revolucionarni proces.

Međutim, Harmanova glavna namjera nije opisati, niti čak inspirirati, nego razumjeti. I u tom aspektu The Fire Last Time zaista pogađa metu.

1968. za Harmana, uz sve svoje jedinstvene značajke, nije bila nekakav mitski zlatni trenutak koji je pao iz nebesa, nego period u kojem je klasna borba, koja u kapitalizmu neprestano traje, izašla na vidjelo osobitim intenzitetom. Dakle, bila je jedan od revolucionarnih trenutaka, poput onih iz prošlosti (1848., 1871., 1917., 1936., 1956., itd.), kao i onih koji tek dolaze u budućnosti. Nadalje, treba je analizirati korištenjem Marxove metode. To znači da treba započeti s razvojem proizvodnih snaga i njihovim utjecajem na društvene odnose.

Harman pokazuje na koji je način poslijeratni ekonomski procvat prozveo period relativnog društvenog mira u 1950-ima i ranim 1960-ima, koje naziva “dugim zatišjem”, ali i kako su se unutar ovog zatišja ekonomske i društvene kontradikcije postepeno nakupljale i intenzivirale – “vlak je polako pristizao”.

Osobito naglašava kako je ekonomska ekspanzija proizvela masivan proces urbanizacije i proletarizacije koji je potkopao i sudario se s konzervativnim strukturama naslijeđenima iz ruralnije prošlosti (poput rasističkih zakona Jima Crowa na jugu SAD-a, ili uspona protestanata u Sjevernoj Irskoj), te rezultirao u društvenim eksplozijama kada je rast počeo slabiti.

Isti rast , tvrdi, proizveo je ogroman porast broja studenata i promjenu njihova društvenog statusa, pripremajući stoga zemelje za studentsku pobunu koja je 1968. imala toliko značajnu ulogu.

Harman je entuzijastičan po pitanju studentske borbe, i priznaje joj ulogu revolucionarnog katalizatora, ali ne pravi čestu pogrešku i ne vezuje 1968. “isključivo” ili “potpuno” uz studente. Iako je ostvarila određen stupanj autonomije, studentska pobuna u suštini je bila odraz šire ekonomske, socijalne i ideološke krize u društvu, i mogla je biti ozbiljan izazov postojećem poretku tek kada se povezala sa širim društvenim snagama, prije svega radničkom klasom, kao prilikom generalnog štrajka 10 milijuna radnika_ca u Francuskoj.

Nemoguće je dočarati puni raspon knjige The Fire Last Time u kratkom osvrtu, no treba reći da se bavi s mnogo duljim periodom od isključivo događaja iz same 1968., te analizira cijeli val ogromnih radničkih borbi koje su se nastavile sve do 1974. godine. U knjizi opisuje i kako je vladajuća klasa s vremenom uspjela, uz pomoć reformističkih čelnika, stati na kraj pobuni i prijeći u ofenzivu, inaugurirajući tako opadanje klasne borbe.

Harmanovo umijeće kombiniranja konkretnih detaljnih analiza specifičnih borbi s jasnim razumijevanjem širih historijskih kretanja, čini ovo djelo izvanrednim i danas još uvijek relevantnim.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji, statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva ovisni o materijalnoj podlozi na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje - kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi „Ne treba previše da se oslanjamo na prošlost kao izvor borbe, već na trenutnu snagu i trenutne pozicije onih koji mogu da promene svet, a to je i dalje radnička klasa, koja se transformisala i ima neke nove elemente, ali koja suštinski još uvek živi od svoga rada, kao i stotinama godina u kapitalizmu. Trenutak kad shvati svoju snagu i moć da svrgne političke elite, trenutak je kome treba da se nadamo i na kom treba da radimo. Da li je u tom kontekstu sećanje na jugoslavenske samoupravne prakse instruktivno? Mislim da je, ali u relativno limitiranom smislu. Ukoliko pokazuje da neoliberalizam nije večan, utoliko je korisno kao pozitivna lekcija. Ukoliko koči stremljenja za idejom samoemancipacije radničke klase, utoliko je negativna lekcija.“

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve