Prosvjedi u Mađarskoj: „Zakon o robovskom radu očigledno je pisan da udovolji njemačkim industrijskim interesima!“

U Mađarskoj, zemlji čiji su se politički režimi u periodu postsocijalističke tranzicije masovno oslanjali na direktne strane investicije, aktualni su prosvjedi povodom donošenja drastičnih zakonskih promjena u području rada i sudstva. Otpor je počeo kao savez studenata i radnika, a pretvorio se u široku koaliciju političkih stranaka, sindikata i građanskih organizacija, pri čemu je u medijima kooptiran, pretežno od strane liberalnih opcija. Pročitajte više u prijevodu intervjua s Gergőm Vargom, urednikom časopisa Tett.

Transparent kojim se poziva na štrajk tijekom sindikalnog prosvjeda u Budimpešti, 8. prosinca 2018. (foto: Atlatszo.hu / Dohi Gabriella, izvor: Atlatszo Foto, prilagođeno prema Creative Commons licenci)

Prosvjedi protiv tzv. zakona o robovskom radu Viktora Orbána prerastaju u propitivanje njegova čitavog režima. Mađari već skoro dva tjedna na ulicama Budapešte i drugih gradova diljem zemlje prosvjeduju protiv reforme radnog zakonodavstva koja će omogućiti poslodavcima da nametnu radnicima_cama i do 400 prekovremenih sati godišnje. Za mnoge, ovaj pokret nije nalik nijednom dosadašnjem u zemlji. Donosimo prijevod intervjua s Gergőm Vargom, urednikom časopisa Tett, koji se objavljuje na portalu Mérce.hu.




Prosvjednici su denuncirali Orbánov „robovski zakon [o radu]“ kao nešto što u potpunosti pogoduje šefovima. Možete li pojasniti o kakvom se zakonu radi?

Povećavanjem maksimalne količine mogućih prekovremenih sati godišnje na 400 sati, te produživanjem perioda isplate plaća na 36 mjeseci, zakon o robovskom radu očigledno je pisan kako bi se pogodovalo njemačkim industrijskim interesima. Ovo bi se također moglo promatrati kao pokušaj anticipiranja krize i stajanje uz kompanije, kako bi ih se učinilo financijski otpornijima u slučaju potencijalno nadolazećih problema.

Drugi zakon koji je potaknuo prosvjede nastoji uspostaviti tzv. „administrativne sudove“, koji bi sucima imenovanima od strane vladajuće stranke Fidesz dali konačnu moć odlučivanja o nizu pitanja vezanih uz javnu potrošnju i transparentnost. Međutim, narodne klase ovo nisu predstavile na smislen način – kao pokušaj da se zaštite interesi Fidesza – već kao još jedan čavao u lijesu vladavine prava i liberalne demokracije.

Čak i ako je mađarska industrija imala koristi od ulaganja multinacionalki koje se bave automobilskom proizvodnjom, te su se u zemlji otvorile brojne tvornice, diljem centralne Istočne Europe (kao i u Mađarskoj), velika emigracija i dalje generira deficit radne snage. Može li se time objasniti novi zakon?

Da, to je očigledni trend, međutim, o tome se ne govori na sveobuhvatan način u mađarskim srednjostrujaškim medijima, pa o tim pitanjima ne postoji suvisla javna rasprava. Ukrajina je nedavno postala ključni izvor migrantskih radnika_ica u Mađarsku (koje se u hegemonijskim desničarskim diskursima doživljava kao „prihvatljivije“, za razliku od imigranata iz zemalja s većinski muslimanskim stanovništvom). Za vladu je jedini način održavanja „kompetitivnosti“ pomoću jeftine radne snage dodatno rezanje postojećih zaštita. Zanimljivo je da mnogi, koji nisu zaštićeni sindikalnim ugovorima, već rade u grozomorno dugim smjenama, te stoga „ispadaju“ iz debata o radnim zakonima jer nijedan značajan akter nije po tom pitanju izrazio čvrst stav. Sindikati presporo osmišljavaju velike organizirane akcije, iako treba napomenuti kako se neki od njih barem trude činiti najbolje što mogu.

Je li „zakon o robovskom radu“ jedini razlog za prosvjede?

Mislim da je donošenje ovih zakona te način na koji su izglasani, unatoč pokušajima opozicije da ih opstruira, bila kap koja je prelila čašu. Više se ne raspravlja o zakonima kao izoliranom pitanju, već je na djelu ogromna koalicija bijesa i mržnje prema Orbánovu režimu, koja proizvodi i neke vrlo bizarne protestne prizore, primjerice, kao kada su u početku dotad nepoznati antifašisti pogurali policajce prema deklariranim neonacistima. Dakle, promjena prioriteta!

Mediji tvrde da prosvjede organizira velika opozicija, od Zelene stranke, do ekstremno desnog Jobbika, zajedno s građanskim i omladinskim organizacijama. Može li se takav „savez“ održati?

Ovaj aspekt zapravo najviše zabrinjava. U početku su prosvjedi bili predvođeni novom koalicijom, do koje je došlo kada su studenti formirali studentski sindikat i solidarizirali se s radnicima, te u zajedničkom prosvjedu pokušali formulirati sistemsku kritiku Orbánova režima, gradeći na platformi temeljenoj na materijalnim interesima.

Međutim, opozicijske stranke (predvođene vanparlamentarnim Momentumom, koji je u savezništvu s Macronovom političkom opcijom) uletjele su s akcijama ulične radikalizacije, u potpunosti dominirajući diskursom te premještajući fokus s materijalnih potreba radničke klase na opći resantiman protiv Orbánova režima. Ponovo su izneseni zahtjevi za priključivanje uredu tužitelja na razini Europske unije, nabacuju se inicijative solidarnosti prema policijskim radnicima (!) uz deklariranje nenasilja, a denuncira ranije „nasilne“ prosvjednike (one koji su spontano izašli u hladnu prosinačku večer i tri noći zaredom prosvjedovali protiv ovih zakona, te bili toliko nasilni da su zapalili nekoliko kontejnera i bacili toaletni papir na pripadnike interventne policije … da bi ih sada policiji izručivali organizatori protesta!).

Aktualni fokus je na državnim medijima, koji služe tek kao propaganda za Fidesz. Članovi stranaka opozicije odlučili su se pokušati domoći etera, ali su izbačeni od strane zaštitarskih plaćenika. Konačni je rezultat njihovo uključivanje u prosvjed protiv zakona o radu, i činjenica da su uspjeli potpuno zaokrenuti medijski narativ (državni, ali i opozicijski), kako NE BI morali ništa govoriti o zakonu o radu. Dakle, na ljevici malo tko vjeruje da ovaj savez (za čiji god račun djeluje) radničkoj klasi ili mladim ljudima nudi išta osim pokaznih vrijednosti.

No i Jobbik vrši svoj utjecaj, ili ne? Kako objasniti da su neke liberalne stranke prihvatile marširati s njima? Mogu li politički kapitalizirati svoje sudjelovanje u pokretu?

Ne mogu, marginalni su, čak i kada uspijevaju mobilizirati svoje pobornike, to jest, u ovom slučaju pobornici mobiliziraju stranku. Mnogo je Jobbikovih sljedbenika na ulicama, ali to je vjerojatno testament tome koliko je stranka u pogledu ekonomske politike aproprirala ljevičarski populistički diskurs.

Tijekom prosvjeda u Budimpešti neki prosvjednici viđeni su u žutim prslucima; možemo li reći da je pokret žutih prsluka iz Francuske utjecao na prosvjednike u Mađarskoj?

Očekivali smo da će biti žutih prsluka, no umjesto njih, moramo se baviti bijelim kapama, odnosno opozicijskim zastupnicima koji denunciraju nepostojeće „nasilje“, preuzimaju mjesto sindikaliziranih radnika iza glavnog sindikalnog transparenta, te govore o narodnoj koaliciji protiv Orbána.

Vidjet ćemo kako će se situacija razvijati, no među bijelim kapama postoji velik broj onih koji su glasali za zakone protiv NGO-a, a neki od njih su neoliberalniji od ikoga u političkom spektru, dok su drugi pripadnici prethodne vlade koja je dopustila da dobar dio zemlje potone u dužničko ropstvo… Ove bijele kape održale su svoje govore na prosvjedu koji je organizirala ljevica, i koliko god bilo obeshrabrujuće slušati ih kako izgovaraju floskule i radnicima nude simbolički otpor, nisu uspjeli ponuditi nikakav odgovor mnoštvu od nekih 30 000 ljudi koji im u lice skandiraju pozive na generalni štrajk. Naime, uz svo njihovo propovijedanje o nenasilnom djelovanju, ne uspijevaju koncipirati ideju štrajka! Dakle, žuti prsluci će zasad morati pričekati.

Određeni sindikalni vođe govore o štrajku protiv samog zakona; mislite li da je to moguće? Koji su sektori radnika najrazljućeniji ovim „robovskim zakonom o radu“?

Mnogo sindikata izrazilo je interes za pokretanje štrajka, a pripremaju se i blokade autocesti. Međutim, uzmemo li u obzir odabir trenutka, i njihovu pasivnost u medijima, ne polažemo u to velike nade. Sindikalno članstvo je na niskoj razini, a štrajkačke blagajne prazne. Čini se da su učitelji i sindikat Vasas (metalurški radnici), kao i kemijski radnici, najradikalniji (u svojem diskursu i prema samopoimanju), no tek su danas najavili da će početi organizirati generalni štrajk ako predsjednik (János Áder) stavi svoj potpis na prijedlog zakona. Mislio sam da su to počeli planirati puno ranije. Sindikalna politika također je problematična – poznato je da je veliki broj sindikalnih čelnika u dosluhu s Fideszom, dok je njihov manevarski prostor za štrajk i mobilizaciju na vrlo niskim granama, zbog prijašnjih rundi oslabljivanja radničkih prava. No, čini se da se barem zasad kreću u politiziranijem smjeru, dok se tijekom proteklih osam godina sva sindikalna aktivnost isključivo predstavljala kao „apolitična“.

Želite li nešto dodati za kraj?

Prijateljsko upozorenje za čitatelje LeftEasta: prvi izgradite moć u pokretu, u protivnom riskirate da budete kooptirani, jer liberali i centristi imaju vidljivost i umijeće operiranja medijskim poljem. Moguće je da ćemo vrlo skupo platiti vlastitu naivnost, iako je još prerano reći kako će se situacija razviti.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve