Živimo u vrijeme Crvenog proljeća

Pandemija korona virusa i val pobuna koji se širi SAD-om kao odgovor na policijska ubojstva i druge slučajeve rasistički motiviranog subjektivnog i sistemskog nasilja podsjećaju na Crveno ljeto iz 1919. godine, period masovne mobilizacije crnih radnica i radnika usred pandemije Španjolske gripe u ime ostvarivanja građanskih i radničkih prava te osiguravanja adekvatnog stambenog prostora, ali i rasističke kontramobilizacije koja je rezultirala pokoljem crne djece, žena i muškaraca.

Vojnici i crni stanovnici, Washington D.C., 1919. godine (izvor: commons.wikimedia.org)
Tijekom Crvenog ljeta 1919. godine, dok je Španjolska gripa harala zemljom, rasističko je nasilje buktalo u Americi. S obzirom na masovne proteste protiv policijskih ubojstava koji se šire Sjedinjenim Državama pogođenima pandemijom, čini se da proživljavamo Crveno proljeće.



Val rasističkog nasilja nad afroameričkom populacijom preplavio je Sjedinjene Države. Diljem zemlje, Afroamerikanci i lijeve organizacije pokušavaju se organizirati, pa čak i uzvratiti udarac. U međuvremenu, pandemija hara zemljom i svijetom. Internacionalne krize dodatno prijete rascijepiti zemlju.
 
Ovakvo je bilo stanje stvari u ljeto 1919. godine.
 
Sjedinjene Države oporavljale su se od nereda „Crvenog ljeta“, u kojima je stotine Afroamerikanaca pobijeno u gradovima, kao i manjim mjestima. Mnogi od tih „nereda“ bili su zapravo pogromi protiv crnih ljudi, pokrenuti kao odgovor na rastuće zahtjeve za građanskim i radničkim pravima te adekvatnim stanovanjem. Sve se to odvija u trenutku dok se zemlja pokušava vratiti na mirnodopsku ekonomiju usred internacionalne nesigurnosti i pandemije gripe – popularno poznate i kao „Španjolska gripa“ – koja je desetkovala stanovništvo diljem zemlje. Od gripe je u konačnici umrlo 675 000 Amerikanaca i Amerikanki, te preko 50 milijuna ljudi na svjetskoj razini.
 
Historičari često kažu da se povijest ne ponavlja. No, u ovom slučaju, gotovo kao da se rimuje.
 
Kada sam prošloga tjedna započinjao ovaj prilog, ljudi diljem zemlje bili su zgranuti najnovijim ubojstvom Afroamerikanca, uhvaćenim kamerom. Početkom ove godine, na jugu američke savezne države Georgije, u Brunswicku, Ahmaud Arbery je za vrijeme trčanja bio upucan i ubijen. Njegovi ubojice rekli su vlastima da su to učinili iz straha jer je Arbery odgovarao opisu lokalnog kradljivca, tvrdeći kako su se naprosto branili, sukladno zakonu u Georgiji – njihov je argument podržao i lokalni okružni tužitelj, koji je odbio pokrenuti slučaj. (Policija je kasnije uhitila dvojicu muškaraca, optuživši ih za ubojstvo i teški napad.)
 
Od tada su, u radikalno kratkom periodu, nova policijska ubojstva Afroamerikanaca i Afroamerikanki dovela dugogodišnju raspravu o rasizmu i policijskom tretmanu do potencijalne prijelomne točke. U četvrtak su, nakon umorstva Georgea Floyda, četrdesetošestogodišnjeg crnog muškarca, prosvjednici u Minneapolisu zapalili policijsku stanicu, dok je tijekom prosvjeda u Louisvilleu, potaknutih umorstvom Breonne Taylor, dvadesetšestogodišnje crne žene koju je upucao policajac u civilu, upucano još sedmero ljudi. U petak i subotu, demonstracije su eruptirale diljem zemlje dok se u Minneapolisu nastavio sukob.
 
Ubojstva uhvaćena kamerom uznemirujući su podsjetnik na nebrojene fotografije linčovanja koje su u ranom 20. stoljeću distribuirane zemljom. Neke je katalogiziralo Nacionalno udruženje za napredak obojenih ljudi (The National Association for the Advancement of Colored People, NAACP) te izložilo kao primjere američke brutalnosti i barbarizma. Međutim, druge su svoje mjesto našle na razglednicama koje su se slale bijelim Amerikancima diljem zemlje, kao memorabilije bijeloga terora.
 
Najkrvaviji val nasilja tijekom Crvenog ljeta dogodio se u Elaineu u Arkansasu, usred pokušaja organiziranja afroameričkih napoličara. Suočeni s devastirajućom opozicijom najmodavaca i neprestanim glasinama lokalnih medija o Afroamerikancima koji se organiziraju kako bi ubijali bijele ljude, crne su napoličare progonili i naposljetku pobili vojnici i vigilanti. Izvršen je pokolj nad barem dvije stotine ljudi – muškaraca, žena i djece; točan broj ni danas nije poznat.
 
Arberyjeva je smrt odraz ovog nasljeđa bijelog supremacijskog vigilantizma, kao i najnovija iteracija rasističkih napora da se kontrolira kretanje i rad crnih ljudi. Sama ideja o tome gdje bi crna osoba trebala, a gdje ne bi trebala biti duboko je politička i ukorijenjena u rasističkim hijerarhijama.
 
Lokacije nedavnih ubojstva također su povezane s borbama iz afroameričke prošlosti. Brunswick leži na obali Georgije, blizu tzv. Crnog pojasa – predominantno afroameričke regije, poznate po plodnoj zemlji. Tijekom 1920-ih i 1930-ih, komunisti poput Harryja Haywooda su tvrdili da pojas zemlje koji se proteže preko više saveznih država predstavlja „državu unutar države“ u kojoj crni ljudi imaju pravo na samoodređenje, usporedivo s pokretima za nezavisnost. Bijeli supremacistički strah od slobode za crne ljude pogonio je tijekom Crvenog ljeta i narednih desetljeća pokušaje suzbijanja afroameričkih pokreta, koji su često bili povezani s ljevicom u širem smislu.
 
Brutalno umorstvo Georgea Floyda dogodilo se na sjeveru zemlje, u Minneapolisu, gradu koji se ponosi vlastitim rasnim liberalizmom, ali poput mnogih inače progresivnih urbanih područja u Americi, ima duboko problematičnu prošlost policijskog nasilja. Gradonačelnik Minneapolisa Hubert Humphrey 1948. godine je izjavio kako je došlo vrijeme da Demokratska stranka „iziđe iz sjene prava saveznih država i uspravno ukorača u sunčevi sjaj ljudskih prava.“ Ipak, 60 posto žrtava policijskih ubojstava u Minneapolisu od 2009. do 2019. godine bili su Afroamerikanci i Afroamerikanke, unatoč tome što su sačinjavali manje od 20 posto gradske populacije.
 
Policijsko ubojstvo Breonne Taylor u Louisvilleu u Kentuckyju privuklo je manje pažnje od umorstava Arberyja i Floyda, ali nije ništa manje važno. Ubijena je zato što su policajci uručili nalog u njezinu domu, upotrijebivši proceduru „bez kucanja“, a njezin momak Kenneth Walker zapucao iz svojeg oružja, uvjeren da im pljačkaju dom. Louisville ima svoju vlastitu prošlost rasističkih podjela. Pokušaj Anne i Carla Bradena da 1954. godine pomognu afroameričkom paru Andrewu i Charlotte Wade kupiti dom u predgrađu, potaknuo je optužbe za simpatiziranje komunista, te u slučaju Carla Bradena, osudu za pobunu.
 
Danas, kada prosvjednici izlaze na ulice Louisvillea i drugih gradova uplašeni ovom poviješću, također se nose s pandemijom Covida-19 koja – zbog mjera štednje i ekonomskog osiromašenja – osobito žestoko udara po Afroamerikancima. Poklič „Black Live Matter“ („Crni životi su bitni“) poprimio je novi, radikalno urgentni ton.
 
Afroamerikanci su 1919. godine tijekom Crvenog ljeta pokušali na različitim mjestima pružiti otpor. Prosvjednici i prosvjednice iz Minneapolisa i diljem zemlje u 2020. godini bore se ne bi li srušili brutalno rasistički društveni poredak.
 
Čini se da živimo u vrijeme Crvenog proljeća.




Robert Greene II je docent historije na Sveučilištu Claflin i urednik knjižnih recenzija na blogu Organizacije intelektualnih historičara SAD-a (Society of US Intellectual Historians).




Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve