Razlika između reforme i revolucije je pitanje tempa

Lijeve partije moraju paziti da ulaskom u parlament ne oslabe radnički pokret i paralelnu mobilizaciju čitavog niza izvlaštenih klasa, već da potaknu njihovo daljnje osnaživanje, jer upravo grassroots mobilizacija otvara potencijal za institucionalni ulazak ljevice u politiku te proizvodi i jača infrastrukturu za radikalniji zaokret ulijevo. S Carlosom Delclosom, sociologom, aktivistom i urednikom magazina ROAR razgovarali smo 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije.

Pokret 15M, Madrid, 21. svibnja 2011. (izvor: Álvaro Herraiz San Martín
@ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci)
Pokret 15M, Madrid, 21. svibnja 2011. (izvor: Álvaro Herraiz San Martín @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci)

Socijaldemokracija je kroz tzv. Treći put izvršila ekonomski i politički zaokret udesno, pokušavajući zahvatiti i dio izborne baze konzervativnih opcija. Pritom se okrenula isključivo parlamentarnim sredstvima, zanemarivši sindikalni rad i grassroots razinu. Ova se diskrepancija možda i najočitije pokazala na primjeru nedavnih unutarstranačkih izbora britanske Laburističke stranke. Koje su posljedice ovakvog zaokreta?

U tipu socijaldemokratskog zaokreta kakvom trenutno svjedočimo, termin socijaldemokracija, odnosno okvir takvog političkog modela, koristi se kao prazni označitelj u kojeg različiti ljudi mogu projicirati vlastite uljepšane vizije društva i priključiti se zajedničkoj borbi. Međutim, jasno je da ste u pokušaju preuzimanja biračkog tijela konzervativnih stranaka ili zauzimanja političkog centra (koji navodno postoji u društvu, ako ga promatramo kroz podjelu na ljevicu i desnicu), prisiljeni poduzimati nebrojene ustupke i obuhvaćati vrlo različite senzibilitete, koji nisu nužno u skladu s razlogom zbog kojeg uopće postojite – pokušajem preuzimanja moći i pokretanja određenih transformativnih promjena. Smatram da to ima važne implikacije jer u konačnici vodi moderiranju i razvodnjavanju vlastita diskursa, u pokušaju da ga se – prevođenjem i predlaganjem jednog specifičnog modela društva – prilagodi različitim akterima/cama, umjesto da se razmišlja u okvirima velike interesne skupine koju se namjerava zastupati, primjerice, radničke klase ili izvlaštenih ljudi.
 
Smatram kako postoji potreba da se radnički pokret odmakne od partije što je više moguće, da bi na odgovarajući način predstavljao interese skupine na koju partija apelira u nastajanju da uspostavi svoju legitimaciju
Drugi važan aspekt je pitanje katalizira li ovaj napor da se preuzme parlamentarna vlast i nešto izvan parlamenta? Naime, upravo je to zanimljivo jer su sva socijalna prava koja uživamo, a koja su s vremenom ugrađena u državu blagostanja, nastala kao rezultat borbi organizirane radničke klase, konkretno, radničkog pokreta. Kako je država blagostanja sve više poprimala svoj oblik, radnički je pokret izgubio neovisnost i autonomiju našavši se isprepletenim s aparatom partije i države. Smatram kako postoji potreba da se radnički pokret odmakne od partije što je više moguće, da bi na odgovarajući način predstavljao interese skupine na koju partija apelira u nastajanju da uspostavi svoju legitimaciju, što je pak nemoguće ako je pokret dio partije, odnosno dio tog aparata.
 
Ovo je važno pitanje – primijetite li da pokušaj ulaska u parlament značajno demobilizira situaciju na ulici, na radnim mjestima i drugdje, pred vama se nalazi problem, jer to znači da se sva odgovornost delegira na nove predstavnike. Lako može doći do transfera znanja ili „ljudskog kapitala“ (da se poslužim ovim groznim terminom) iz radničkog pokreta u partiju ili u parlament, što ima potencijal oslabiti moć inicijalne baze ljudi, onih koji su otvorili priliku da se krene u parlamentarni rad. Pitanje je hoće li ovaj skok potaknuti daljnju mobilizaciju ili osnaživanje radničkih klasa, odnosno nezaposlenih.
 

Postoji li danas unutar socijaldemokratskih organizacija potencijal za (ponovno) usvajanje koncepta klasne revolucionarne borbe? Može li povratak kriznog kapitalizma, čiji je karakter već desetljećima uglavnom zanemarivan, rezultirati preispitivanjem njihove unutarnje strukture i radikalnijim otklonom od aktualnih, političkih strategija? Kako biste komentirali distinkciju između reforme i revolucije?

Prvo bismo se trebali uhvatiti u koštac s pitanjem jesu li klasna borba i djelovanje odozdo uopće mogući u okviru trenutnih socijaldemokratskih pokušaja kojima svjedočimo. Apsolutno smatram da jesu, i ne samo da su mogući – do tih pokušaja dolazi upravo zato što se radi o klasnoj borbi. U Španjolskoj smo to mogli jasno vidjeti pojavom krize na tržištu nekretnina, odnosno krize kapitalizma koja se manifestirala kao financijska kriza, a pokret Indignados jasno je označio pojavu sloganom „Nismo roba u rukama političara i bankara!“.
 
Jedan od slogana, koji glasi „Nismo ni lijevo ni desno – na dnu smo i idemo prema vrhu!“ našao se pod žestokom kritikom dijela ljevice, pogotovo radikalne ljevice. Iako čvrsto vjerujem da ljevica postoji, i deklariram se kao ljevičar, smatram da radikalna ljevica postupa kratkovidno otpisujući ovo kao praznu depolitiziranu parolu. Ova je izjava nedvojbeno izraz klasne borbe, koji ukazuje da su parametri lijevog i desnog u zadnjih 60, 150 ili 200 godina preoznačavani do iznemoglosti, i da više ne odražavaju realne materijalne probleme s kojima smo danas suočeni. Zato artikuliramo novu poziciju, koja kaže „više nas je na dnu nego na vrhu – idemo prema vrhu!“. Ako vam je potrebna artikulacija klasne borbe – evo vam je. Ne mogu zamisliti jasniju distinkciju između rentijerske buržoaske klase i vrlo širokog proletarijata, odnosno niza radničkih klasa. Dakle, upravo je ovaj klasni naglasak proizveo potencijal za institucionalni pristup politici kakav prakticira Podemos.  
Europljanima, koji su, u usporedbi s Amerikancima, imali relativno sveobuhvatne države blagostanja, uvođenje zdravstvenog sustava utemeljenog na single-payeru možda ne predstavlja veliku stvar, ali u SAD-u je to apsolutno revolucionarno
Mislim da se radi o vrlo važnom aspektu priče.
 
Mnogo toga što se otpisuje kao reformizam, zapravo je nepravedno nazivati reformizmom. Naime, postoje male promjene koje kataliziraju vrlo dinamične pomake moći. Primjerice, kao Amerikanac, mogu posvjedočiti da prijedlog zdravstvenog sustava utemeljenog na single-payeru u današnjem SAD-u ide protiv standardne ideologije o tome što znači biti Amerikanac/ka, naročito iz očišta više srednje klase. Zato je to bilo nemoguće ostvariti pod Obamom jer je on reformist – prva stvar koju je eliminirao bila je javna opcija.
 
Europljanima, koji su, u usporedbi s Amerikancima, imali relativno sveobuhvatne države blagostanja, uvođenje zdravstvenog sustava utemeljenog na single-payeru možda ne predstavlja veliku stvar, ali u SAD-u je to apsolutno revolucionarno jer bi moglo popularizirati novi set vrijednosti kojima bi se proklamiralo „ovdje gradimo univerzalni sustav jer brinemo o zdravlju svih prisutnih“. To je vrlo velik pomak jer polazna točka vaše subjektivnosti odjednom postaje ideja o zajedništvu i međusobnom podupiranju, a to je poprilično drugačije od onoga što američki graničarski kapitalizam, ili međunarodni kapitalizam govori o načinu na koji ljudi funkcioniraju.
 
Puno više od nepravednog prozivanja ljudi za reformizam, brine me isprazno korištenje riječi „revolucija“. Veći je problem kada političari proglašavaju svakakve stvari revolucionarnima, ili kada se „revolucijom“ koriste marketinške kompanije. Revolucija tada postaje način da se proda sve – od cipela preko zatvaranja granica do minornih reformi koje uređuju kako pojedina javna tijela pristupaju građanima. Razlika između reforme i revolucije ustvari je pitanje tempa i odvažnosti vaše geste. Možete provesti uistinu hrabre reforme koje će proizvesti novu situaciju, a revolucijom možete nazvati i nešto što ne samo da je beznačajno, već usto i savršeno koristi aktualnom sustavu.
 

Možete li izdvojiti potencijalne dugoročne probleme u izgradnji političkog pokreta koji se identificira s idejom rada kao pozitivnom kategorijom? Koja ograničenja stoje pred socijaldemokracijom, ali i svakim drugim prijelaznim političkim projektom, na putu prema besklasnom društvu?

Mislim da glavni problem s označavanjem ljudi kao radnika/ica i pozivanjem na taj identitet leži u tome što se krećemo prema situaciji u kojoj ima sve manje radnih mjesta u ekonomiji te se javljaju kategorije kao što su dugoročno nezaposleni i u praksi gotovo nezapošljivi, kao što smo mogli vidjeti u Španjolskoj. Mnogo ljudi starijih od 50 godina otpušteno je nakon kolapsa tržišta nekretnina. Oni vrlo vjerojatno više neće naći zaposlenje. Jesu li ti ljudi i dalje radnici?
 
Dakle, postoje i druge kategorije. Volio bih da se neke stvari postave kao apsolutno univerzalne. Primjerice, na razinu ljudskog bića – ako ste osoba, među živima, i nalazite se na određenom području, iz toga izviru određena prava. Bilo bi puno smislenije vezati prava uz mjesto stanovanja umjesto trenutnog aranžmana, koji ih vezuje uz državljanstvo, naciju, posao itsl.
 
Problem s radom leži u tome što smo dosad uvijek gradili režime koji su se temeljili na ucjeni radom. Ako ne radite, ne zaslužujete živjeti. Ne smijemo na to pristati!
Jedan od većih problema u današnjoj Europi jest da ostvarujemo naša prava na dva načina: kroz pripadnost naciji, odnosno rođenjem na određenom mjestu, ili preko zaposlenja, kojim možemo legitimirati svoj boravak. To je neprihvatljivo jer stvara kategorije ljudi lišenih prava i/ili one čija se pripadnost ljudskoj vrsti sasvim negira.
 
Dodjeljivanje prava na temelju mjesta stanovanja, jedan je od načina pomoću kojeg bismo mogli prevazići ove barijere. Također, zajamčena materijalna sloboda stanovanja trebala bi biti cilj države blagostanja – zato podupirem inicijative poput univerzalnog temeljnog dohotka, uparenog s različitim programima zapošljavanja, dijeljenjima radnih mjesta, skraćenim radnim tjednom itsl.
 
Podupirem ovakve tendencije jer problem s radom leži u tome što smo dosad uvijek gradili režime koji su se temeljili na ucjeni radom. Ako ne radite, ne zaslužujete živjeti. Ne smijemo na to pristati! Ako se već nismo odlučili roditi, zašto bismo morali raditi i zarađivati (za) svoju egzistenciju i dostojanstven život na ovome planetu? To je užasno i na razini same ideje. Vaše bi materijalne potrebe trebale biti osigurane jednako kao i vaše dostojanstvo i sloboda.
 

Na radikalnoj ljevici postoji sklonost odbacivanja današnje socijaldemokracije kao sjene istoimenog perioda u povijesti globalnog kapitalizma, jer su se socijaldemokratske stranke u Europi okrenule udesno. Možemo li govoriti o kraju europske socijaldemokracije?

Trebamo li govoriti o kraju europske socijaldemokracije? Čini se da se radi o kraju jednog modela socijaldemokracije. Govore nam da možda neki od nas neće biti u mogućnosti otići u mirovinu, žele nas prebaciti privatnim mirovinskim kućama umjesto da osiguraju državne mirovine; mjere štednje znače da se na svakoj razini pokušavaju smanjiti naša prava, u svakoj mogućoj domeni koju smo zauzeli socijaldemokracijom. Dakle, da, urušava se. Međutim, iako se model urušava, želja za tim modelom ne jenjava. Također, ne mislim da je želja koja je stvorila socijaldemokraciju bila želja za socijaldemokracijom, već želja za socijalizmom – želja za društvom u kojem ima dovoljno za sve, u kojem su osnovne životne potrebe ljudi zbrinute. Dakle, želja je još uvijek tu, ali ljevica ne nalazi način da je postvari.
Ne mislim da je želja koja je stvorila socijaldemokraciju bila želja za socijaldemokracijom, već želja za socijalizmom – želja za društvom u kojem ima dovoljno za sve, u kojem su osnovne životne potrebe ljudi zbrinute
Sustav konstantno tjera ljude u kut i primorava da odabiru između niza opcija koje se postavljaju u antagonističkim terminima, koji nisu nužno i realni.
 
Razmotrimo li uspon ekstremno desnih populističkih partija, vidjet ćemo da one u suštini obećavaju ljudima užasan oblik socijalizma. Govore im da će se prvenstveno pobrinuti za „pripadnike vlastite nacije, izbaciti imigrante i potom se pobrinuti da svi budu jednaki“. No, ono što uistinu misle glasi: „sve će ostati isto, pljačkat ćemo vas jednako kao i prije i osjećat ćete se dobro oko toga jer ćete moći sudjelovati u ovoj popularnoj halucinaciji koja se zove nacija.“
 
Ipak, ispod čitavog ovog terora, još uvijek postoji težnja za socijalizmom u punom smislu te riječi – ljudi žele bolji život za što više ljudi. Uistinu vjerujem da žele manje patnje u svijetu, ali ne mislim da je to moguće ostvariti bez sustava ili seta društvenih ugovora koji će biti orijentirani prema smanjivanju patnje ili ukidanju kapitalizma, koji se svodi na pozicioniranje patnje među specifične skupine ljudi, uz istovremeno jačanje profitabilnosti situacije za konkretan segment kooptiranih dionika/ca.






Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o socijaldemokraciji sedme epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 28.10.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.







Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve