Razlika između reforme i revolucije je pitanje tempa

Lijeve partije moraju paziti da ulaskom u parlament ne oslabe radnički pokret i paralelnu mobilizaciju čitavog niza izvlaštenih klasa, već da potaknu njihovo daljnje osnaživanje, jer upravo grassroots mobilizacija otvara potencijal za institucionalni ulazak ljevice u politiku te proizvodi i jača infrastrukturu za radikalniji zaokret ulijevo. S Carlosom Delclosom, sociologom, aktivistom i urednikom magazina ROAR razgovarali smo 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije.

Pokret 15M, Madrid, 21. svibnja 2011. (izvor: Álvaro Herraiz San Martín @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci)

Socijaldemokracija je kroz tzv. Treći put izvršila ekonomski i politički zaokret udesno, pokušavajući zahvatiti i dio izborne baze konzervativnih opcija. Pritom se okrenula isključivo parlamentarnim sredstvima, zanemarivši sindikalni rad i grassroots razinu. Ova se diskrepancija možda i najočitije pokazala na primjeru nedavnih unutarstranačkih izbora britanske Laburističke stranke. Koje su posljedice ovakvog zaokreta?

U tipu socijaldemokratskog zaokreta kakvom trenutno svjedočimo, termin socijaldemokracija, odnosno okvir takvog političkog modela, koristi se kao prazni označitelj u kojeg različiti ljudi mogu projicirati vlastite uljepšane vizije društva i priključiti se zajedničkoj borbi. Međutim, jasno je da ste u pokušaju preuzimanja biračkog tijela konzervativnih stranaka ili zauzimanja političkog centra (koji navodno postoji u društvu, ako ga promatramo kroz podjelu na ljevicu i desnicu), prisiljeni poduzimati nebrojene ustupke i obuhvaćati vrlo različite senzibilitete, koji nisu nužno u skladu s razlogom zbog kojeg uopće postojite – pokušajem preuzimanja moći i pokretanja određenih transformativnih promjena. Smatram da to ima važne implikacije jer u konačnici vodi moderiranju i razvodnjavanju vlastita diskursa, u pokušaju da ga se – prevođenjem i predlaganjem jednog specifičnog modela društva – prilagodi različitim akterima/cama, umjesto da se razmišlja u okvirima velike interesne skupine koju se namjerava zastupati, primjerice, radničke klase ili izvlaštenih ljudi.
 
Smatram kako postoji potreba da se radnički pokret odmakne od partije što je više moguće, da bi na odgovarajući način predstavljao interese skupine na koju partija apelira u nastajanju da uspostavi svoju legitimaciju
Drugi važan aspekt je pitanje katalizira li ovaj napor da se preuzme parlamentarna vlast i nešto izvan parlamenta? Naime, upravo je to zanimljivo jer su sva socijalna prava koja uživamo, a koja su s vremenom ugrađena u državu blagostanja, nastala kao rezultat borbi organizirane radničke klase, konkretno, radničkog pokreta. Kako je država blagostanja sve više poprimala svoj oblik, radnički je pokret izgubio neovisnost i autonomiju našavši se isprepletenim s aparatom partije i države. Smatram kako postoji potreba da se radnički pokret odmakne od partije što je više moguće, da bi na odgovarajući način predstavljao interese skupine na koju partija apelira u nastajanju da uspostavi svoju legitimaciju, što je pak nemoguće ako je pokret dio partije, odnosno dio tog aparata.
 
Ovo je važno pitanje – primijetite li da pokušaj ulaska u parlament značajno demobilizira situaciju na ulici, na radnim mjestima i drugdje, pred vama se nalazi problem, jer to znači da se sva odgovornost delegira na nove predstavnike. Lako može doći do transfera znanja ili „ljudskog kapitala“ (da se poslužim ovim groznim terminom) iz radničkog pokreta u partiju ili u parlament, što ima potencijal oslabiti moć inicijalne baze ljudi, onih koji su otvorili priliku da se krene u parlamentarni rad. Pitanje je hoće li ovaj skok potaknuti daljnju mobilizaciju ili osnaživanje radničkih klasa, odnosno nezaposlenih.
 

Postoji li danas unutar socijaldemokratskih organizacija potencijal za (ponovno) usvajanje koncepta klasne revolucionarne borbe? Može li povratak kriznog kapitalizma, čiji je karakter već desetljećima uglavnom zanemarivan, rezultirati preispitivanjem njihove unutarnje strukture i radikalnijim otklonom od aktualnih, političkih strategija? Kako biste komentirali distinkciju između reforme i revolucije?

Prvo bismo se trebali uhvatiti u koštac s pitanjem jesu li klasna borba i djelovanje odozdo uopće mogući u okviru trenutnih socijaldemokratskih pokušaja kojima svjedočimo. Apsolutno smatram da jesu, i ne samo da su mogući – do tih pokušaja dolazi upravo zato što se radi o klasnoj borbi. U Španjolskoj smo to mogli jasno vidjeti pojavom krize na tržištu nekretnina, odnosno krize kapitalizma koja se manifestirala kao financijska kriza, a pokret Indignados jasno je označio pojavu sloganom „Nismo roba u rukama političara i bankara!“.
 
Jedan od slogana, koji glasi „Nismo ni lijevo ni desno – na dnu smo i idemo prema vrhu!“ našao se pod žestokom kritikom dijela ljevice, pogotovo radikalne ljevice. Iako čvrsto vjerujem da ljevica postoji, i deklariram se kao ljevičar, smatram da radikalna ljevica postupa kratkovidno otpisujući ovo kao praznu depolitiziranu parolu. Ova je izjava nedvojbeno izraz klasne borbe, koji ukazuje da su parametri lijevog i desnog u zadnjih 60, 150 ili 200 godina preoznačavani do iznemoglosti, i da više ne odražavaju realne materijalne probleme s kojima smo danas suočeni. Zato artikuliramo novu poziciju, koja kaže „više nas je na dnu nego na vrhu – idemo prema vrhu!“. Ako vam je potrebna artikulacija klasne borbe – evo vam je. Ne mogu zamisliti jasniju distinkciju između rentijerske buržoaske klase i vrlo širokog proletarijata, odnosno niza radničkih klasa. Dakle, upravo je ovaj klasni naglasak proizveo potencijal za institucionalni pristup politici kakav prakticira Podemos.  
Europljanima, koji su, u usporedbi s Amerikancima, imali relativno sveobuhvatne države blagostanja, uvođenje zdravstvenog sustava utemeljenog na single-payeru možda ne predstavlja veliku stvar, ali u SAD-u je to apsolutno revolucionarno
Mislim da se radi o vrlo važnom aspektu priče.
 
Mnogo toga što se otpisuje kao reformizam, zapravo je nepravedno nazivati reformizmom. Naime, postoje male promjene koje kataliziraju vrlo dinamične pomake moći. Primjerice, kao Amerikanac, mogu posvjedočiti da prijedlog zdravstvenog sustava utemeljenog na single-payeru u današnjem SAD-u ide protiv standardne ideologije o tome što znači biti Amerikanac/ka, naročito iz očišta više srednje klase. Zato je to bilo nemoguće ostvariti pod Obamom jer je on reformist – prva stvar koju je eliminirao bila je javna opcija.
 
Europljanima, koji su, u usporedbi s Amerikancima, imali relativno sveobuhvatne države blagostanja, uvođenje zdravstvenog sustava utemeljenog na single-payeru možda ne predstavlja veliku stvar, ali u SAD-u je to apsolutno revolucionarno jer bi moglo popularizirati novi set vrijednosti kojima bi se proklamiralo „ovdje gradimo univerzalni sustav jer brinemo o zdravlju svih prisutnih“. To je vrlo velik pomak jer polazna točka vaše subjektivnosti odjednom postaje ideja o zajedništvu i međusobnom podupiranju, a to je poprilično drugačije od onoga što američki graničarski kapitalizam, ili međunarodni kapitalizam govori o načinu na koji ljudi funkcioniraju.
 
Puno više od nepravednog prozivanja ljudi za reformizam, brine me isprazno korištenje riječi „revolucija“. Veći je problem kada političari proglašavaju svakakve stvari revolucionarnima, ili kada se „revolucijom“ koriste marketinške kompanije. Revolucija tada postaje način da se proda sve – od cipela preko zatvaranja granica do minornih reformi koje uređuju kako pojedina javna tijela pristupaju građanima. Razlika između reforme i revolucije ustvari je pitanje tempa i odvažnosti vaše geste. Možete provesti uistinu hrabre reforme koje će proizvesti novu situaciju, a revolucijom možete nazvati i nešto što ne samo da je beznačajno, već usto i savršeno koristi aktualnom sustavu.
 

Možete li izdvojiti potencijalne dugoročne probleme u izgradnji političkog pokreta koji se identificira s idejom rada kao pozitivnom kategorijom? Koja ograničenja stoje pred socijaldemokracijom, ali i svakim drugim prijelaznim političkim projektom, na putu prema besklasnom društvu?

Mislim da glavni problem s označavanjem ljudi kao radnika/ica i pozivanjem na taj identitet leži u tome što se krećemo prema situaciji u kojoj ima sve manje radnih mjesta u ekonomiji te se javljaju kategorije kao što su dugoročno nezaposleni i u praksi gotovo nezapošljivi, kao što smo mogli vidjeti u Španjolskoj. Mnogo ljudi starijih od 50 godina otpušteno je nakon kolapsa tržišta nekretnina. Oni vrlo vjerojatno više neće naći zaposlenje. Jesu li ti ljudi i dalje radnici?
 
Dakle, postoje i druge kategorije. Volio bih da se neke stvari postave kao apsolutno univerzalne. Primjerice, na razinu ljudskog bića – ako ste osoba, među živima, i nalazite se na određenom području, iz toga izviru određena prava. Bilo bi puno smislenije vezati prava uz mjesto stanovanja umjesto trenutnog aranžmana, koji ih vezuje uz državljanstvo, naciju, posao itsl.
 
Problem s radom leži u tome što smo dosad uvijek gradili režime koji su se temeljili na ucjeni radom. Ako ne radite, ne zaslužujete živjeti. Ne smijemo na to pristati!
Jedan od većih problema u današnjoj Europi jest da ostvarujemo naša prava na dva načina: kroz pripadnost naciji, odnosno rođenjem na određenom mjestu, ili preko zaposlenja, kojim možemo legitimirati svoj boravak. To je neprihvatljivo jer stvara kategorije ljudi lišenih prava i/ili one čija se pripadnost ljudskoj vrsti sasvim negira.
 
Dodjeljivanje prava na temelju mjesta stanovanja, jedan je od načina pomoću kojeg bismo mogli prevazići ove barijere. Također, zajamčena materijalna sloboda stanovanja trebala bi biti cilj države blagostanja – zato podupirem inicijative poput univerzalnog temeljnog dohotka, uparenog s različitim programima zapošljavanja, dijeljenjima radnih mjesta, skraćenim radnim tjednom itsl.
 
Podupirem ovakve tendencije jer problem s radom leži u tome što smo dosad uvijek gradili režime koji su se temeljili na ucjeni radom. Ako ne radite, ne zaslužujete živjeti. Ne smijemo na to pristati! Ako se već nismo odlučili roditi, zašto bismo morali raditi i zarađivati (za) svoju egzistenciju i dostojanstven život na ovome planetu? To je užasno i na razini same ideje. Vaše bi materijalne potrebe trebale biti osigurane jednako kao i vaše dostojanstvo i sloboda.
 

Na radikalnoj ljevici postoji sklonost odbacivanja današnje socijaldemokracije kao sjene istoimenog perioda u povijesti globalnog kapitalizma, jer su se socijaldemokratske stranke u Europi okrenule udesno. Možemo li govoriti o kraju europske socijaldemokracije?

Trebamo li govoriti o kraju europske socijaldemokracije? Čini se da se radi o kraju jednog modela socijaldemokracije. Govore nam da možda neki od nas neće biti u mogućnosti otići u mirovinu, žele nas prebaciti privatnim mirovinskim kućama umjesto da osiguraju državne mirovine; mjere štednje znače da se na svakoj razini pokušavaju smanjiti naša prava, u svakoj mogućoj domeni koju smo zauzeli socijaldemokracijom. Dakle, da, urušava se. Međutim, iako se model urušava, želja za tim modelom ne jenjava. Također, ne mislim da je želja koja je stvorila socijaldemokraciju bila želja za socijaldemokracijom, već želja za socijalizmom – želja za društvom u kojem ima dovoljno za sve, u kojem su osnovne životne potrebe ljudi zbrinute. Dakle, želja je još uvijek tu, ali ljevica ne nalazi način da je postvari.
Ne mislim da je želja koja je stvorila socijaldemokraciju bila želja za socijaldemokracijom, već želja za socijalizmom – želja za društvom u kojem ima dovoljno za sve, u kojem su osnovne životne potrebe ljudi zbrinute
Sustav konstantno tjera ljude u kut i primorava da odabiru između niza opcija koje se postavljaju u antagonističkim terminima, koji nisu nužno i realni.
 
Razmotrimo li uspon ekstremno desnih populističkih partija, vidjet ćemo da one u suštini obećavaju ljudima užasan oblik socijalizma. Govore im da će se prvenstveno pobrinuti za „pripadnike vlastite nacije, izbaciti imigrante i potom se pobrinuti da svi budu jednaki“. No, ono što uistinu misle glasi: „sve će ostati isto, pljačkat ćemo vas jednako kao i prije i osjećat ćete se dobro oko toga jer ćete moći sudjelovati u ovoj popularnoj halucinaciji koja se zove nacija.“
 
Ipak, ispod čitavog ovog terora, još uvijek postoji težnja za socijalizmom u punom smislu te riječi – ljudi žele bolji život za što više ljudi. Uistinu vjerujem da žele manje patnje u svijetu, ali ne mislim da je to moguće ostvariti bez sustava ili seta društvenih ugovora koji će biti orijentirani prema smanjivanju patnje ili ukidanju kapitalizma, koji se svodi na pozicioniranje patnje među specifične skupine ljudi, uz istovremeno jačanje profitabilnosti situacije za konkretan segment kooptiranih dionika/ca.






Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o socijaldemokraciji sedme epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 28.10.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.







Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 17. prosinca 2016. Živo tkivo solidarnosti Posljednje desetljeće Jugoslavije obilježili su, mahom samoorganizirani, radnički štrajkovi – njih preko 5 000. No u vrijeme transformacije društveno-ekonomskog sustava smanjuje se radnička prosvjedna aktivnost. Rat i politički pritisci te prijetnje i napadi na sindikalne čelnike služili su kao osigurači za nesmetanu privatizaciju. Međutim, za razliku od Hrvatske gdje je sindikalna aktivnost u stalnom opadanju, u zemljama kapitalističkog centra stvaraju se novi organizacijski oblici i otvaraju nove fronte sindikalnih borbi. O njihovim političkim potencijalima, pogotovo u odnosu spram socijaldemokratskih aktera, razgovarali smo s Marinom Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 29. prosinca 2016. Pet sekvenci iz povijesti socijaldemokracije Parlamentarna koalicija njemačkih socijaldemokrata (SPD) s konzervativnim CDU/CSU-om i plebiscitarna podrška britanskih Laburista Jeremyju Corbynu, svaka na svoj način, govore o idejno-političkoj potrošenosti „trećeputaške“ Blair-Schröderove inačice socijaldemokracije. S druge strane, uspon partija poput SYRIZA-e ili Podemosa nagovještavaju potrebu osmišljavanja novih lijevih parlamentarnih politika i strategija, dočim njihovi promjenjivi rezultati i ideološka vrludanja impliciraju da nove lijeve pozicije još nisu usidrene u političkom polju. O lekcijama iz historije socijaldemokracije koje bi mogle biti korisne za takvo sidrenje razgovarali smo s historičarem Stefanom Treskanicom.
  • 17. studenoga 2016. Zamor trećeputaškom socijaldemokracijom Praksa ideološkog razvodnjavanja dovela je socijaldemokratske stranke tzv. Trećeg puta do sve većeg oslanjanja na princip „biranja manjeg zla“. Dugogodišnji proces skretanja nominalne parlamentarne ljevice prema desnom centru rezultirao je gubljenjem političke vjerodostojnosti i trajne glasačke baze, suprotno očekivanjima stranačkog vodstva. S Karolinom Leaković, kandidatkinjom na predstojećim izborima za čelnu osobu Socijaldemokratske partije Hrvatske razgovarali smo, između ostaloga, o nužnoj transformaciji socijaldemokratskih političko-ekonomskih ciljeva, zahtjevima za snažnijim ideološkim pozicioniranjem te potrebi za suradnjom s izvanparlamentarnim lijevim snagama.
  • 31. prosinca 2017. Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra U polemičkom osvrtu na esej Johna Judisa „Socijalizam koji je danas potreban Americi“, Joseph M. Schwartz i Bhaskar Sunkara historiziraju različite modele socijaldemokracije i ukazuju na njihove sustavne manjkavosti u obrani država blagostanja. Kao nadopunu reformističkim nastojanjima socijaldemokrata okupljenih oko Bernija Sandersa, upozoravaju na štrajk kapitala kao oružje kojim se vladajuća klasa opire značajnijim promjenama kapitalističkog ustroja te ukazuju na potrebu izgradnje militantnog radničkog pokreta i masovnog socijalističkog fronta, na putu prema izgradnji demokratske socijalističke ekonomije, koja će u svojim temeljima prije svega imati drugačije vlasničke i upravljačke odnose.
  • 16. studenoga 2011. Socijaldemokracijom protiv radnika
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 5. rujna 2015. Bauk socijaldemokracije kruži Laburističkom strankom
  • 28. srpnja 2014. Socijalistička partija u Nizozemskoj – s ulice u parlament
  • 13. listopada 2013. Zanimanje: revolucionar/ka
  • 31. prosinca 2017.
    Featured Video Play Icon
    Aktivisti su temelj političke stranke
    Za suvremena je društva karakteristično segmentiranje isprepletenih aspekata ljudskog života, pa se često i ekologija promatra kao zaseban pristup prirodi, odvojen od kulturnih, historijskih, političkih i ekonomskih aspekata. Donosimo snimku predavanja koje je predstavnik briselske zelene stranke Groen, Bruno de Lille, održao 24. ožujka 2017. godine na Plitvicama, u sklopu Zimskog seminara Zelene Akademije, u organizaciji Instituta za političku ekologiju. Tom smo prilikom s de Lilleom razgovarali o važnosti aktivizma za strukture predstavničke demokracije te o mogućnostima koje se nadaju angažmanom građana/ki kroz političku participaciju i političke stranke.
  • 6. rujna 2016. Europski radnički identitet otvara prostor širenju borbe S Artanom Sadikuom, teoretičarom i aktivistom iz Skopja, razgovarali smo o implikacijama koje za zemlje-članice predstavlja izlazak, odnosno ostanak u Europskoj uniji, o demokratskom deficitu kojim su prožete izvršne institucije EU, političko-ekonomskom odnosu između europskog centra i periferije, konstrukciji europskog radničkog identiteta i emancipatornim potencijalima europske ljevice, te političkim ograničenjima recentnog vala prosvjeda u Makedoniji.
  • 30. srpnja 2011. Europski radnički pokret – opasnosti i izazovi
  • 2. rujna 2011. Mrtva točka radničkog pokreta i ljevica
  • 17. siječnja 2016. Fotografija je preuzeta s Flickr računa Jamesa Cohena po Attribution 2.0 Generic licenci Bezuvjetni temeljni dohodak – radikalni potencijal reformističkog zahtjeva U prvom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku s političkom znanstvenicom Wandom Vrasti, autorica i njezina sugovornica analiziraju i problematiziraju različite aspekte BTD-a kao konkretne politike, ali i misaonog okvira, odnosno utopističkog projekta: "Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban."
  • 22. listopada 2011. Bez organizacije nema revolucije
  • 12. ožujka 2011. Tunis i Egipat sutra – reforma ili revolucija?
  • 6. siječnja 2012. Novi sindikalizam u nastanku
  • 9. ožujka 2012. Marko Kržan: Socijalna država – jedini realno postojeći sustav općeg blagostanja
  • 29. prosinca 2017. Podržavanje neoliberalnog kapitala kroz socioekonomska prava Gubitak povjerenja u međunarodne institucije usmjerene prema ostvarenju ljudskih prava reakcija je na njihov razvodnjen pristup društvenoj transformaciji. Pišu se ciljevi, ali se zanemaruju strukturne nepravde koje uopće stvaraju potrebu za međunarodnom intervencijom. Donosimo prijevod teksta u kojem Margot E. Salomon, docentica Odsjeka za pravo na London School of Economics i voditeljica multidisciplinarnog Laboratorija za napredna istraživanja globalne ekonomije pri LSE Human Rights, ukazuje na pounutrene kapitalističke premise djelovanja UN-ova Odbora za ekonomska, socijalna i kulturna prava vezano uz uspostavu osnovnih standarda socijalne zaštite.
  • 15. veljače 2011. Kapitalizam i socijalna prava
  • 31. siječnja 2016. Skiciranje progresivnog zahtjeva za temeljnim dohotkom U trećem dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice razmatraju kakvu bi ulogu BTD mogao imati u projektu društvene transformacije temeljene na tehnološkom razvoju, s kojim bi ga popratnim politikama valjalo upariti, te kako profitni imperativi kapitalističkog sustava proizvodnje postavljaju granice potencijalima emancipatornog programa automatizacije - čemu bi trebalo doskočiti tako da inovacije koje se uvode u proizvodnju proizlaze iz programa redistribucije: „Uvođenje autobusnog prijevoza bez vozača ne smije rezultirati izbacivanjem milijuna transportnih radnika na ulice, odnosno time da ih se naprosto proglasi radnim viškom. Automatizacija mora biti uparena s redistribucijom prihoda, resursa i proizvodnih kapaciteta.“
  • 26. travnja 2015. Zašto je američkom liberalizmu potreban socijalizam i obratno
  • 27. svibnja 2011. Europsko radništvo: ideološko nasljeđe društvenog ugovora
  • 3. siječnja 2016. Život nakon ucjene nadnicom Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.
  • 28. lipnja 2015. Socijalizam bi trebao započeti s onim za što se bori, a ne s onim protiv čega se bori

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve