Razlika između reforme i revolucije je pitanje tempa

„Ako pokušaj ulaska u parlament značajno demobilizira situaciju na ulici, na radnim mjestima i drugdje, pred vama se nalazi problem, jer to znači da se sva odgovornost delegira na nove predstavnike. Lako može doći do transfera znanja ili „ljudskog kapitala“ (da se poslužim ovim groznim terminom) iz radničkog pokreta u partiju ili u parlament, što ima potencijal oslabiti moć inicijalne baze ljudi, onih koji su otvorili priliku da se krene u parlamentarni rad. Pitanje je hoće li ovaj skok potaknuti daljnju mobilizaciju ili osnaživanje radničkih klasa, odnosno nezaposlenih.“

Pokret 15M, Madrid, 21. svibnja 2011. (izvor: Álvaro Herraiz San Martín
@ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci)
Pokret 15M, Madrid, 21. svibnja 2011. (izvor: Álvaro Herraiz San Martín @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci)

Socijaldemokracija je kroz tzv. Treći put izvršila ekonomski i politički zaokret udesno, pokušavajući zahvatiti i dio izborne baze konzervativnih opcija. Pritom se okrenula isključivo parlamentarnim sredstvima, zanemarivši sindikalni rad i grassroots razinu. Ova se diskrepancija možda i najočitije pokazala na primjeru nedavnih unutarstranačkih izbora britanske Laburističke stranke. Koje su posljedice ovakvog zaokreta?

U tipu socijaldemokratskog zaokreta kakvom trenutno svjedočimo, termin socijaldemokracija, odnosno okvir takvog političkog modela, koristi se kao prazni označitelj u kojeg različiti ljudi mogu projicirati vlastite uljepšane vizije društva i priključiti se zajedničkoj borbi. Međutim, jasno je da ste u pokušaju preuzimanja biračkog tijela konzervativnih stranaka ili zauzimanja političkog centra (koji navodno postoji u društvu, ako ga promatramo kroz podjelu na ljevicu i desnicu), prisiljeni poduzimati nebrojene ustupke i obuhvaćati vrlo različite senzibilitete, koji nisu nužno u skladu s razlogom zbog kojeg uopće postojite – pokušajem preuzimanja moći i pokretanja određenih transformativnih promjena. Smatram da to ima važne implikacije jer u konačnici vodi moderiranju i razvodnjavanju vlastita diskursa, u pokušaju da ga se – prevođenjem i predlaganjem jednog specifičnog modela društva – prilagodi različitim akterima/cama, umjesto da se razmišlja u okvirima velike interesne skupine koju se namjerava zastupati, primjerice, radničke klase ili izvlaštenih ljudi.
 
Smatram kako postoji potreba da se radnički pokret odmakne od partije što je više moguće, da bi na odgovarajući način predstavljao interese skupine na koju partija apelira u nastajanju da uspostavi svoju legitimaciju
Drugi važan aspekt je pitanje katalizira li ovaj napor da se preuzme parlamentarna vlast i nešto izvan parlamenta? Naime, upravo je to zanimljivo jer su sva socijalna prava koja uživamo, a koja su s vremenom ugrađena u državu blagostanja, nastala kao rezultat borbi organizirane radničke klase, konkretno, radničkog pokreta. Kako je država blagostanja sve više poprimala svoj oblik, radnički je pokret izgubio neovisnost i autonomiju našavši se isprepletenim s aparatom partije i države. Smatram kako postoji potreba da se radnički pokret odmakne od partije što je više moguće, da bi na odgovarajući način predstavljao interese skupine na koju partija apelira u nastajanju da uspostavi svoju legitimaciju, što je pak nemoguće ako je pokret dio partije, odnosno dio tog aparata.
 
Ovo je važno pitanje – primijetite li da pokušaj ulaska u parlament značajno demobilizira situaciju na ulici, na radnim mjestima i drugdje, pred vama se nalazi problem, jer to znači da se sva odgovornost delegira na nove predstavnike. Lako može doći do transfera znanja ili „ljudskog kapitala“ (da se poslužim ovim groznim terminom) iz radničkog pokreta u partiju ili u parlament, što ima potencijal oslabiti moć inicijalne baze ljudi, onih koji su otvorili priliku da se krene u parlamentarni rad. Pitanje je hoće li ovaj skok potaknuti daljnju mobilizaciju ili osnaživanje radničkih klasa, odnosno nezaposlenih.
 

Postoji li danas unutar socijaldemokratskih organizacija potencijal za (ponovno) usvajanje koncepta klasne revolucionarne borbe? Može li povratak kriznog kapitalizma, čiji je karakter već desetljećima uglavnom zanemarivan, rezultirati preispitivanjem njihove unutarnje strukture i radikalnijim otklonom od aktualnih, političkih strategija? Kako biste komentirali distinkciju između reforme i revolucije?

Prvo bismo se trebali uhvatiti u koštac s pitanjem jesu li klasna borba i djelovanje odozdo uopće mogući u okviru trenutnih socijaldemokratskih pokušaja kojima svjedočimo. Apsolutno smatram da jesu, i ne samo da su mogući – do tih pokušaja dolazi upravo zato što se radi o klasnoj borbi. U Španjolskoj smo to mogli jasno vidjeti pojavom krize na tržištu nekretnina, odnosno krize kapitalizma koja se manifestirala kao financijska kriza, a pokret Indignados jasno je označio pojavu sloganom „Nismo roba u rukama političara i bankara!“.
 
Jedan od slogana, koji glasi „Nismo ni lijevo ni desno – na dnu smo i idemo prema vrhu!“ našao se pod žestokom kritikom dijela ljevice, pogotovo radikalne ljevice. Iako čvrsto vjerujem da ljevica postoji, i deklariram se kao ljevičar, smatram da radikalna ljevica postupa kratkovidno otpisujući ovo kao praznu depolitiziranu parolu. Ova je izjava nedvojbeno izraz klasne borbe, koji ukazuje da su parametri lijevog i desnog u zadnjih 60, 150 ili 200 godina preoznačavani do iznemoglosti, i da više ne odražavaju realne materijalne probleme s kojima smo danas suočeni. Zato artikuliramo novu poziciju, koja kaže „više nas je na dnu nego na vrhu – idemo prema vrhu!“. Ako vam je potrebna artikulacija klasne borbe – evo vam je. Ne mogu zamisliti jasniju distinkciju između rentijerske buržoaske klase i vrlo širokog proletarijata, odnosno niza radničkih klasa. Dakle, upravo je ovaj klasni naglasak proizveo potencijal za institucionalni pristup politici kakav prakticira Podemos.  
Europljanima, koji su, u usporedbi s Amerikancima, imali relativno sveobuhvatne države blagostanja, uvođenje zdravstvenog sustava utemeljenog na single-payeru možda ne predstavlja veliku stvar, ali u SAD-u je to apsolutno revolucionarno
Mislim da se radi o vrlo važnom aspektu priče.
 
Mnogo toga što se otpisuje kao reformizam, zapravo je nepravedno nazivati reformizmom. Naime, postoje male promjene koje kataliziraju vrlo dinamične pomake moći. Primjerice, kao Amerikanac, mogu posvjedočiti da prijedlog zdravstvenog sustava utemeljenog na single-payeru u današnjem SAD-u ide protiv standardne ideologije o tome što znači biti Amerikanac/ka, naročito iz očišta više srednje klase. Zato je to bilo nemoguće ostvariti pod Obamom jer je on reformist – prva stvar koju je eliminirao bila je javna opcija.
 
Europljanima, koji su, u usporedbi s Amerikancima, imali relativno sveobuhvatne države blagostanja, uvođenje zdravstvenog sustava utemeljenog na single-payeru možda ne predstavlja veliku stvar, ali u SAD-u je to apsolutno revolucionarno jer bi moglo popularizirati novi set vrijednosti kojima bi se proklamiralo „ovdje gradimo univerzalni sustav jer brinemo o zdravlju svih prisutnih“. To je vrlo velik pomak jer polazna točka vaše subjektivnosti odjednom postaje ideja o zajedništvu i međusobnom podupiranju, a to je poprilično drugačije od onoga što američki graničarski kapitalizam, ili međunarodni kapitalizam govori o načinu na koji ljudi funkcioniraju.
 
Puno više od nepravednog prozivanja ljudi za reformizam, brine me isprazno korištenje riječi „revolucija“. Veći je problem kada političari proglašavaju svakakve stvari revolucionarnima, ili kada se „revolucijom“ koriste marketinške kompanije. Revolucija tada postaje način da se proda sve – od cipela preko zatvaranja granica do minornih reformi koje uređuju kako pojedina javna tijela pristupaju građanima. Razlika između reforme i revolucije ustvari je pitanje tempa i odvažnosti vaše geste. Možete provesti uistinu hrabre reforme koje će proizvesti novu situaciju, a revolucijom možete nazvati i nešto što ne samo da je beznačajno, već usto i savršeno koristi aktualnom sustavu.
 

Možete li izdvojiti potencijalne dugoročne probleme u izgradnji političkog pokreta koji se identificira s idejom rada kao pozitivnom kategorijom? Koja ograničenja stoje pred socijaldemokracijom, ali i svakim drugim prijelaznim političkim projektom, na putu prema besklasnom društvu?

Mislim da glavni problem s označavanjem ljudi kao radnika/ica i pozivanjem na taj identitet leži u tome što se krećemo prema situaciji u kojoj ima sve manje radnih mjesta u ekonomiji te se javljaju kategorije kao što su dugoročno nezaposleni i u praksi gotovo nezapošljivi, kao što smo mogli vidjeti u Španjolskoj. Mnogo ljudi starijih od 50 godina otpušteno je nakon kolapsa tržišta nekretnina. Oni vrlo vjerojatno više neće naći zaposlenje. Jesu li ti ljudi i dalje radnici?
 
Dakle, postoje i druge kategorije. Volio bih da se neke stvari postave kao apsolutno univerzalne. Primjerice, na razinu ljudskog bića – ako ste osoba, među živima, i nalazite se na određenom području, iz toga izviru određena prava. Bilo bi puno smislenije vezati prava uz mjesto stanovanja umjesto trenutnog aranžmana, koji ih vezuje uz državljanstvo, naciju, posao itsl.
 
Problem s radom leži u tome što smo dosad uvijek gradili režime koji su se temeljili na ucjeni radom. Ako ne radite, ne zaslužujete živjeti. Ne smijemo na to pristati!
Jedan od većih problema u današnjoj Europi jest da ostvarujemo naša prava na dva načina: kroz pripadnost naciji, odnosno rođenjem na određenom mjestu, ili preko zaposlenja, kojim možemo legimirati svoj boravak. To je neprihvatljivo jer stvara kategorije ljudi lišenih prava i/ili one čija se pripadnost ljudskoj vrsti sasvim negira.
 
Dodjeljivanje prava na temelju mjesta stanovanja, jedan je od načina pomoću kojeg bismo mogli prevazići ove barijere. Također, zajamčena materijalna sloboda stanovanja trebala bi biti cilj države blagostanja – zato podupirem inicijative poput univerzalnog temeljnog dohotka, uparenog s različitim programima zapošljavanja, dijeljenjima radnih mjesta, skraćenim radnim tjednom itsl.
 
Podupirem ovakve tendencije jer problem s radom leži u tome što smo dosad uvijek gradili režime koji su se temeljili na ucjeni radom. Ako ne radite, ne zaslužujete živjeti. Ne smijemo na to pristati! Ako se već nismo odlučili roditi, zašto bismo morali raditi i zarađivati (za) svoju egzistenciju i dostojanstven život na ovome planetu? To je užasno i na razini same ideje. Vaše bi materijalne potrebe trebale biti osigurane jednako kao i vaše dostojanstvo i sloboda.
 

Na radikalnoj ljevici postoji sklonost odbacivanja današnje socijaldemokracije kao sjene istoimenog perioda u povijesti globalnog kapitalizma, jer su se socijaldemokratske stranke u Europi okrenule udesno. Možemo li govoriti o kraju europske socijaldemokracije?

Trebamo li govoriti o kraju europske socijaldemokracije? Čini se da se radi o kraju jednog modela socijaldemokracije. Govore nam da možda neki od nas neće biti u mogućnosti otići u mirovinu, žele nas prebaciti privatnim mirovinskim kućama umjesto da osiguraju državne mirovine; mjere štednje znače da se na svakoj razini pokušavaju smanjiti naša prava, u svakoj mogućoj domeni koju smo zauzeli socijaldemokracijom. Dakle, da, urušava se. Međutim, iako se model urušava, želja za tim modelom ne jenjava. Također, ne mislim da je želja koja je stvorila socijaldemokraciju bila želja za socijaldemokracijom, već želja za socijalizmom – želja za društvom u kojem ima dovoljno za sve, u kojem su osnovne životne potrebe ljudi zbrinute. Dakle, želja je još uvijek tu, ali ljevica ne nalazi način da je postvari.
Ne mislim da je želja koja je stvorila socijaldemokraciju bila želja za socijaldemokracijom, već želja za socijalizmom – želja za društvom u kojem ima dovoljno za sve, u kojem su osnovne životne potrebe ljudi zbrinute
Sustav konstantno tjera ljude u kut i primorava da odabiru između niza opcija koje se postavljaju u antagonističkim terminima, koji nisu nužno i realni.
 
Razmotrimo li uspon ekstremno desnih populističkih partija, vidjet ćemo da one u suštini obećavaju ljudima užasan oblik socijalizma. Govore im da će se prvenstveno pobrinuti za „pripadnike vlastite nacije, izbaciti imigrante i potom se pobrinuti da svi budu jednaki“. No, ono što uistinu misle glasi: „sve će ostati isto, pljačkat ćemo vas jednako kao i prije i osjećat ćete se dobro oko toga jer ćete moći sudjelovati u ovoj popularnoj halucinaciji koja se zove nacija.“
 
Ipak, ispod čitavog ovog terora, još uvijek postoji težnja za socijalizmom u punom smislu te riječi – ljudi žele bolji život za što više ljudi. Uistinu vjerujem da žele manje patnje u svijetu, ali ne mislim da je to moguće ostvariti bez sustava ili seta društvenih ugovora koji će biti orijentirani prema smanjivanju patnje ili ukidanju kapitalizma, koji se svodi na pozicioniranje patnje među specifične skupine ljudi, uz istovremeno jačanje profitabilnosti situacije za konkretan segment kooptiranih dionika/ca.






Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o socijaldemokraciji sedme epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 28.10.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.







Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu.

Vezani članci

  • 17. prosinca 2016. Mural solidarnosti na zgradi sindikata radnika u elektroprivredi, Chicago, SAD (izvor: Terence Faircloth prema Creative Commons licenci). Živo tkivo solidarnosti Posljednje desetljeće Jugoslavije obilježili su, mahom samoorganizirani, radnički štrajkovi – njih preko 5 000. No u vrijeme transformacije društveno-ekonomskog sustava smanjuje se radnička prosvjedna aktivnost. Rat i politički pritisci te prijetnje i napadi na sindikalne čelnike služili su kao osigurači za nesmetanu privatizaciju. Međutim, za razliku od Hrvatske gdje je sindikalna aktivnost u stalnom opadanju, u zemljama kapitalističkog centra stvaraju se novi organizacijski oblici i otvaraju nove fronte sindikalnih borbi. O njihovim političkim potencijalima, pogotovo u odnosu spram socijaldemokratskih aktera, razgovarali smo s Marinom Ivandić iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 29. prosinca 2016. Karl-Marx-Hof, stambeni kompleks izgrađen u Beču između 1927. i 1930. godine tijekom vladavine austrijske socijaldemokratske partije (izvor: Dreizung prema Creative Commons licenci). Pet sekvenci iz povijesti socijaldemokracije Parlamentarna koalicija njemačkih socijaldemokrata (SPD) s konzervativnim CDU/CSU-om i plebiscitarna podrška britanskih Laburista Jeremyju Corbynu, svaka na svoj način, govore o idejno-političkoj potrošenosti „trećeputaške“ Blair-Schröderove inačice socijaldemokracije. S druge strane, uspon partija poput SYRIZA-e ili Podemosa nagovještavaju potrebu osmišljavanja novih lijevih parlamentarnih politika i strategija, dočim njihovi promjenjivi rezultati i ideološka vrludanja impliciraju da nove lijeve pozicije još nisu usidrene u političkom polju. O lekcijama iz historije socijaldemokracije koje bi mogle biti korisne za takvo sidrenje razgovarali smo s historičarem Stefanom Treskanicom.
  • 17. studenoga 2016. Novi odnos između radnika i poslodavaca, karikatura u švicarskim novinama iz 1896. godine (izvor). Zamor trećeputaškom socijaldemokracijom Praksa ideološkog razvodnjavanja dovela je socijaldemokratske stranke tzv. Trećeg puta do sve većeg oslanjanja na princip „biranja manjeg zla“. Dugogodišnji proces skretanja nominalne parlamentarne ljevice prema desnom centru rezultirao je gubljenjem političke vjerodostojnosti i trajne glasačke baze, suprotno očekivanjima stranačkog vodstva. S Karolinom Leaković, kandidatkinjom na predstojećim izborima za čelnu osobu Socijaldemokratske partije Hrvatske razgovarali smo, između ostaloga, o nužnoj transformaciji socijaldemokratskih političko-ekonomskih ciljeva, zahtjevima za snažnijim ideološkim pozicioniranjem te potrebi za suradnjom s izvanparlamentarnim lijevim snagama.
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 16. studenoga 2011. Juraj Katalenac: Socijaldemokracijom protiv radnika

    Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička prava i „socijalno osjetljive“ politike koje vode brigu o siromašnijim slojevima društva i radništvu. No, ako analiziramo hrvatsku socijaldemokraciju kroz predizborni program Kukuriku koalicije vidjet ćemo kako je politička realnost upravo suprotna.Socijaldemokracija je politička struja koju većina ljudi veže uz borbu za radnička […]

  • 27. prosinca 2017. Prve ženske članice parlamenta na svijetu izabrane su 1907. godine u Finskoj. Konzervativne parlamentarke nose crno, socijaldemokratkinje bijelo. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 5. rujna 2015. Vlado Kokić: Bauk socijaldemokracije kruži Laburističkom strankom

    Laburistička stranka Velike Britanije izabrat će svog novog lidera 12. rujna. U početku se činilo da će to biti jedan od tri kandidata tzv. „blairovskog establišmenta“ – Yvette Cooper, Andy Burnham ili Liz Kendall. Međutim, dogodilo se iznenađenje. Ulogu favorita neočekivano je preuzeo Jeremy Corbyn, 66-godišnji zastupnik lijevog krila stranke od kojega se prije nekoliko […]

  • 28. srpnja 2014. Alex de Jong: Socijalistička partija u Nizozemskoj – s ulice u parlament

    Nizozemska Socijalistička partija imala je zanimljiv razvoj od maoističke organizacije orijentirane na vanparlamentarni rad u lokalnoj zajednici tokom 1960-ih i 70-ih do jedne od najjačih parlamentarnih stranaka u 21. stoljeću. Socijalizam i rad u zajednici je u međuvremenu zamijenila mlaka socijaldemokracija. Alex de Jong u tekstu, po izboru i u prijevodu našeg suradnika Tonija Bandova, […]

  • 13. listopada 2013. Zanimanje: revolucionar/ka

    Iz temata “Ljevica: Uvjeti reprodukcije” (Zarez #361, 20. lipnja 2013. godine) prenosimo tekst Nikole Vukobratovića Zanimanje: revolucionar/ka. “Staro sportsko pitanje spora “profesionalizam ili amaterizam” još je uvijek boljka ljevice koja se nastoji samoodržati.” Kada su krajem devetnaestog stoljeća nastajali moderni sportovi, jedna od najpopularnijih igara tadašnje Engleske, centra industrijske proizvodnje svijeta, bio je ragbi. Upravo tada, […]

  • 31. prosinca 2017.
    Featured Video Play Icon
    Aktivisti su temelj političke stranke

    U svom izlaganju pričali ste o nužnosti pozicioniranja političke stranke kao potrebne – kako je to moguće postići? Da bismo uopće mogli govoriti o takvom pozicioniranju, stranka prvo mora postići određeni izborni rezultat, treba biti dovoljno snažna. No, nije dovoljno biti snažan tek toliko da se može sudjelovati u parlamentarnoj većini. Konkretno, u našem briselskom […]

  • 6. rujna 2016. Zastave Europske unije ispred sjedišta Europske komisije (izvor: Amio Cajander prema Creative Commons licenci). Europski radnički identitet otvara prostor širenju borbe S Artanom Sadikuom, teoretičarom i aktivistom iz Skopja, razgovarali smo o implikacijama koje za zemlje-članice predstavlja izlazak, odnosno ostanak u Europskoj uniji, o demokratskom deficitu kojim su prožete izvršne institucije EU, političko-ekonomskom odnosu između europskog centra i periferije, konstrukciji europskog radničkog identiteta i emancipatornim potencijalima europske ljevice, te političkim ograničenjima recentnog vala prosvjeda u Makedoniji.
  • 30. srpnja 2011. Murray Smith: Europski radnički pokret – opasnosti i izazovi

    Svjetska je kriza stavila europske radnike u novu situaciju općeg potkopavanja socijalnih prava – kako se radnički pokret može nositi s ovim najnovijim frontalnim napadom te koje mu opasnosti pritom prijete, raspravlja Murray Smith. Europski radnički pokret se, nastupom svjetske ekonomske krize, našao u novoj fazi koja je puna opasnosti i izazova. Važno je naglasiti […]

  • 2. rujna 2011. G. Albo, S. Gindin, L. Panitch: Mrtva točka radničkog pokreta i ljevica

    Autori knjige In and Out of Crisis: The Global Financial Meltdown and Left Alternatives, Greg Albo, Sam Gindin i Leo Panitch predaju političku ekonomiju na Sveučilištu York u Torontu. Panitch i Albo su urednici časopisa Social Register, dok je Sam Gindin godinama bio voditelj istraživanja u Kanadskom sindikatu zaposlenih u autoindustriji. U 6. poglavlju autori […]

  • 17. siječnja 2016. Fotografija je preuzeta s Flickr računa Jamesa Cohena po Attribution 2.0 Generic licenci Bezuvjetni temeljni dohodak – radikalni potencijal reformističkog zahtjeva U prvom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku s političkom znanstvenicom Wandom Vrasti, autorica i njezina sugovornica analiziraju i problematiziraju različite aspekte BTD-a kao konkretne politike, ali i misaonog okvira, odnosno utopističkog projekta: "Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban."
  • 22. listopada 2011. Razgovor s Rastkom Močnikom: Bez organizacije nema revolucije

    Marjan Horvat je za Mladinu razgovarao s Rastkom Močnikom o aktualnim zbivanjima od pokreta “indignados”, preko okupacije Wall Streeta kojom je započeo cijeli niz okupacija gradova diljem Amerike i Europe, a nastavlja s raspravom je li revolucija moguća, kakva bi to revolucija bila i tko/što bi bio njezin nositelj.U subotu, 15. listopada bit će globalna […]

  • 12. ožujka 2011. Hicham Safieddine: Tunis i Egipat sutra – reforma ili revolucija?

    Arapski ustanci događaju se brzinom svjetla. Počeo sam pisati ovaj članak nakon pada tuniskog diktatora Bena Alija, a dovršio sam ga sa sigurnim padom egipatskog diktatora Hosnija Mubaraka. Ustanci u Tunisu i Egiptu nisu, kao što su neki pametnjakovići nazivali onaj u Tunisu, jasminske revolucije. To su revolucije kruha, metaka, krvi, demokracije i dostojanstva.Arapski ustanci […]

  • 6. siječnja 2012. Hilary Wainwright: Novi sindikalizam u nastanku

    Kako je financijska kriza u svojoj trenutnoj fazi mutirala u krizu financiranja javnog sektora i javnog duga, razvijao se fundamentalni napad na javne službe i sindikate javnih službi u naprednim kapitalističkim državama. Takvi napadi karakteristična su značajka neoliberalizma. No u ovoj novoj, autoritarnijoj fazi neoliberalizma, rezovi u javnim službama bili su agresivniji, a napadi na […]

  • 9. ožujka 2012. Marko Kržan: Socijalna država – jedini realno postojeći sustav općeg blagostanja

    Marko Kržan je student doktorskog studija sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Njegov prilog o socijalnoj državi kao jedinom realno postojećem sustavu općeg blagostanja prvi je iz serije uvida u suvremenu društvenu, političku i ekonomsku problematiku koji će se redovito objavljivati na portalu Mi smo univerza.Ako hoćemo predvidjeti posljedice djelomično već provedenog i istovremeno […]

  • 29. prosinca 2017. Amblem Ujedinjenih naroda (foto: UN Women/Ryan Brown; izvor: UN Women @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Podržavanje neoliberalnog kapitala kroz socioekonomska prava Gubitak povjerenja u međunarodne institucije usmjerene prema ostvarenju ljudskih prava reakcija je na njihov razvodnjen pristup društvenoj transformaciji. Pišu se ciljevi, ali se zanemaruju strukturne nepravde koje uopće stvaraju potrebu za međunarodnom intervencijom. Donosimo prijevod teksta u kojem Margot E. Salomon, docentica Odsjeka za pravo na London School of Economics i voditeljica multidisciplinarnog Laboratorija za napredna istraživanja globalne ekonomije pri LSE Human Rights, ukazuje na pounutrene kapitalističke premise djelovanja UN-ova Odbora za ekonomska, socijalna i kulturna prava vezano uz uspostavu osnovnih standarda socijalne zaštite.
  • 15. veljače 2011. Ellen Meiksins Wood: Kapitalizam i socijalna prava

    Ellen Meiksins Wood, marksistička autorica i dugogodišnja urednica New Left Reviewa pa onda i Monthly Reviewa u svom govoru Kapitalizam i socijalna prava, održanom u brazilskom gradu Salvadoru na Svjetskoj konferenciji o socijalnom radu upozorava na praženjenje političkih prava od ekonomsko-socijalnog sadržaja u kapitalizmu koji istovremeno stvara novi set socijalnih problema.Predavanje održano kao uvodno izlaganje […]

  • 31. siječnja 2016. Čistačice sa Sveučilišta u Johannesburgu zajedno s drugim organizacijama u podršci Persistent Solidarity Forum maršu kojim se zahtijevalo pošten “living wage” za radnike, 15. kolovoza 2014. godine (Izvor: Meraj Chhaya @ Flickr, preuzeto po Attribution 2.0 Generic licenci) Skiciranje progresivnog zahtjeva za temeljnim dohotkom U trećem dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice razmatraju kakvu bi ulogu BTD mogao imati u projektu društvene transformacije temeljene na tehnološkom razvoju, s kojim bi ga popratnim politikama valjalo upariti, te kako profitni imperativi kapitalističkog sustava proizvodnje postavljaju granice potencijalima emancipatornog programa automatizacije - čemu bi trebalo doskočiti tako da inovacije koje se uvode u proizvodnju proizlaze iz programa redistribucije: „Uvođenje autobusnog prijevoza bez vozača ne smije rezultirati izbacivanjem milijuna transportnih radnika na ulice, odnosno time da ih se naprosto proglasi radnim viškom. Automatizacija mora biti uparena s redistribucijom prihoda, resursa i proizvodnih kapaciteta.“
  • 26. travnja 2015. Bhaskar Sunkara: Zašto je američkom liberalizmu potreban socijalizam i obratno

    U tekstu Bhaskara Sunkare, osnivača i urednika časopisa Jacobin koji će u Zagrebu održati predavanje 13. svibnja kao gost 8. Subversive festivala, djelovanje američkog demokratskog socijalista Michaela Harringtona te povijest nastanka i slabljenja socijalne države predstavljaju kontekst za argumentaciju o važnosti današnje učinkovite suradnje i suprotstavljanja američkim “liberalima” (tj. socijalnim demokratima). I dok “liberali koji […]

  • 27. svibnja 2011. Asbjørn Wahl: Europsko radništvo: ideološko nasljeđe društvenog ugovora

    Asbjorn Wahl predstavnik je Fagforbundeta (norveški sindikat radnika u javnom zdravstvenom sektoru) i potpredsjednik ogranka radnika u cestovnom prometu Međunarodne federacije prijevoznika (ITF). Također je nacionalni koordinator saveza Za socijalnu državu, utemeljenog na sindikatu koji se bori protiv privatizacije i ukidanja administrativnih ograničenja, a u svrhu zaštite postignuća socijalne države. Europsko radništvo: ideološko nasljeđe društvenog […]

  • 3. siječnja 2016. Pro-BTD demonstracije u Berlinu tjedan dana prije općih izbora 14. rujna 2013. godine  (Izvor:  stanjourdan / Flickr, preuzeto po  Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci) Život nakon ucjene nadnicom Bezuvjetni temeljni dohodak kao model socijalne sigurnosti prema kojemu država svim građanima mjesečno isplaćuje određen iznos novca, proteklih se nekoliko godina sve češće spominje kao moguće rješenje problema nezaposlenosti, ali i drugih ekonomskih i društvenih kontradikcija. Uvodni tekst novinarskog projekta „I nakon rada - rad: Bezuvjetni temeljni dohodak“ ugrubo skicira potencijalna ograničenja i ambivalencije u implementaciji BTD-a: "Kako zagovaratelji BTD-a zastupaju pozicije diljem političkog spektra, a usto se i pozivaju na psihodeličnu lepezu ideoloških preteča (od Thomasa Painea i Miltona Friedmana do Martina Luthera Kinga i Andréa Gorza), svaku inicijativu za BTD ne možemo bezuvjetno tumačiti kao progresivan potez.
  • 28. lipnja 2015. Alex Gourevitch: Socijalizam bi trebao započeti s onim za što se bori, a ne s onim protiv čega se bori

    Odgovarajući na pitanje “Kako izgleda budućnost socijalizma?”, autor razmatra potencijal socijalističkog projekta kao alternative, koristeći kao ulaznu točku kontradikcije kapitalizma koje sputavaju ljudske kreativne potencijale u ime podređivanja ljudskih aktivnosti ostvarivanju profita u korist malobrojne vladajuće klase. “Zbog pomanjkanja velikih socijalističkih pokreta ili socijalističkih stranaka koje – za razliku od realno postojećih europskih „socijalističkih” stranaka […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve