Transfobija i ljevica

Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.

Kombinacija dvaju kolaža njemačke dadaistice Hanne Höch: „Das schöne Mädchen“ („Lijepa djevojka“, 1919-1920) i „Die starken Männer“ („Snažni muškarci“, 1931, detalj) (izvor: Hannah Höch; Maria Makela; Peter Boswell; Janet Jenkins, The Photomontages of Hannah Höch (Minneapolis: Walker Art Center, 1996), 34 i 116, preuzeto sa stranice Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku, MoMA.org i prilagođeno za objavu prema Fair Use režimu).

Transfobija nije karakteristična samo za konzervativne političke opcije – nije rijetkost da na nju naiđemo i među pojedincima_kama na lijevom političkom spektru. No, od „obične“, individualno manifestirane i neosviještene transfobije opasnija je ona koju se opravdava navodnim teorijskim i političkim pozicijama: dakle, ne radi se o vrijeđanju ili negiranju nečijeg rodnog identiteta, već isključivanju trans osoba u ime brige za potlačene klase, radništvo i žene.

Rasprave oko uključivanja trans žena bez zakonski priznatog roda u tzv. ženske kvote predviđene za parlamentarne zastupnice nedavno su potresle britansku Laburističku partiju,[1] a množe se i tekstovi različitih teorijsko političkih provenijencija koji propituju ugrožavaju li trans žene tzv. ženske sigurne prostore.[2][3]

U uvodu teksta „The return of idealism: identity and the politics of oppression,“ autorica Elaine Graham-Leigh poziva na bezuvjetnu solidarnost socijalističke ljevice s trans i rodno nebinarnim osobama.[4] No, samo nekoliko redaka kasnije tvrdi kako postoji zadana biologija muškaraca i žena, te da potlačenost žena proizlazi prvenstveno iz njihovih „bioloških“ karakteristika, a tek potom rodnih uloga koje su im nametnute na temelju spola. Iz toga slijedi da trans žene nisu potlačene na temelju svojeg ženstva (s obzirom na to da ih nije moguće podjarmiti zbog njihove mogućnosti rađanja), te da su trans muškarci, koji imaju mogućnost rađanja, potlačeni zbog toga, a ne zbog svojega trans identiteta, što zapravo faktički nije točno. Trans žene nisu kvalitativno drugačije potlačene od cis žena. I jedne i druge su potlačene kao žene. Opravdano kritizirajući tzv. politike identiteta autorica tvrdi da različite opresije (koje se temelje na mnogostrukim identitetima) moramo tumačiti u njihovom totalitetu te identificirati njihov izvor u kapitalističkom sistemu proizvodnje. Ipak, iz njezine materijalističke analize kvir opresija izostaje, jer je ona teorijski polazeći od spola nije u stanju misliti. U zaključnom dijelu teksta kvir opresiju tumači tek kao strategiju vladajuće klase da zavadi potlačene radi lakše kontrole.
Od individualno manifestirane i neosviještene transfobije opasnija je ona koju se opravdava navodnim teorijskim i političkim pozicijama: ne radi se o vrijeđanju ili negiranju nečijeg rodnog identiteta, već isključivanju trans osoba u ime brige za potlačene klase, radništvo i žene
Takav zaključak nije utemeljen u analizi opresije u odnosu na sistem proizvodnje i, u konačnici, rezultira time da se unutar emancipatornog narativa kvir osobe marginalizira ili briše. Iz te pozicije proizlazi stav da trebaju postojati odvojeni „sigurni“ prostori za cis i trans žene, unatoč tome što je takva praksa pogubna za trans žene jer ih dodatno izolira i prisilno auta kao trans, što ih često dovodi u opasnost.
 

U nastavku se nećemo detaljnije baviti analizom pojedinačnih transfobnih i trans-marginalizirajućih tekstova i ispada, već ćemo pokušati locirati i analizirati stavove prisutne među ljevičarima_kama zbog kojih se teme transfobije neadekvatno adresiraju, ili čak reproduciraju. U prvom dijelu teksta osvrnut ćemo se na nekoliko rasprava u marksističko feminističkim krugovima o odnosu roda i kapitalizma te ukazati na neka od njihovih ograničenja. Također, unatoč nastojanjima brojnih marksističkih feministkinja da se tumačenje funkcije rodne opresije u odnosu na proces proizvodnje afirmira u lijevim teorijskim krugovima, nekoliko je razloga zašto su ortodoksni pristupi teško propusni za radikalnu kvir politiku.

Ne radi se nužno o transfobiji, homofobiji i seksizmu pojedinih ljevičara_ki, već o njihovoj temeljnoj poistovjećenosti s pozicijom kapitala iz koje proizlaze teorijski okviri unutar kojih se kvir i trans osobama i ženama eksplicitno ili implicitno negira revolucionarni potencijal. Neke od tih teorijskih i političkih polazišta/pozicija ogledaju se u određenom shvaćanju klasne borbe, u inzistiranju na postojanju jasno definiranog subjekta borbe, odnosu marksizma radničkog pokreta prema produktivnosti, te kapitalizmu kao historijski progresivnoj sili. Cilj drugoga dijela teksta, u kojemu ćemo se baviti spomenutim idejama, nisu marksološke analize Marxovih radova radi legitimacije vlastitih pozicija već pokušaj rasvjetljavanja argumentacije koja stoji u pozadini napada na kvir i trans osobe te njihovo djelovanje, ali i razmatranja na koji se način kao anti-kapitalističke i autonomaške kvir pojedinke i pojedinci te grupe možemo prema tome odrediti.

Rod i kapitalizam

Važno je naglasiti kako se pojmom roda nisu bavile samo postmoderne teoretičarke, poput Judith Butler, već i socijalističke i marksističke feministkinje, neortodoksnie marksisti_kinje okupljeni_e oko časopisa Theorie Communiste,[5] anti-državnie komunisti_kinje okupljene oko časopisa Endnotes,[6] te niz anarhističkih grupa poput one koja je djelovala kao dio queer-insurekcionističkog časopisa Baedan[7] i različitih anonimnih anarho-kvir i anarho-trans grupa.

U nastavku ćemo, zbog učestalosti pojma patrijarhat u feminističkoj teoriji, umjesto o kapitalizmu i rodu, povremeno govoriti o kapitalizmu i patrijarhatu, kojega najopćenitije gledano možemo shvatiti kao rodno uvjetovanu opresiju.

Pojedine marksistkinje smatraju da kapitalizam nije esencijalno patrijarhalan. Primjerice, Ellen Meiksins Wood tvrdi kako je veza kapitalizma i, od ranije prisutnog, patrijarhata – oportunistička. Rodna opresija, iako korisna za kapitalizam, nije neophodna i za njegovo funkcioniranje, kao što je to, primjerice, klasna nejednakost. Kapitalistički način proizvodnje i akumulacije nužno proizvodi nejednakosti, ali, načelno, to ne moraju biti rodne nejednakosti, smatra Wood.

S druge strane, teoretičarka Cinzia Arruzza kritizira takvu poziciju te ju smatra čestom pogreškom marksista_kinja privrženih ideji hijerarhizacije eksploatacije i sekundarnih opresija, naglašavajući da je riječ o vrlo diskutabilnom razdvajanju logičke strukture kapitala i njegove historijske dimenzije.[8] Pretpostavka da se izvlačenje viška vrijednosti zbiva između slobodnih i formalno ravnopravnih individua, na čiji je status kapital intrinzično indiferentan, može biti istinita samo na vrlo visokoj razini apstrakcije. Arruzza naglašava kako, historijski gledano, kapitalistička eksploatacija nikada nije postojala bez tvrdokorne i ustrajne rodne opresije.
Pretpostavka da se izvlačenje viška vrijednosti zbiva između slobodnih i formalno ravnopravnih individua, na čiji je status kapital intrinzično indiferentan, može biti istinita samo na vrlo visokoj razini apstrakcije
Proces prvobitne akumulacije u znatnoj je mjeri oduzeo ženama oblike vlasništva i pristup profesijama na koje su imale pravo u srednjem vijeku. Još je indikativnija činjenica da je rodna hijerarhija, kolonijalizmom i imperijalizmom, „uvedena“ i tamo gdje „patrijarhat“ u pred-kapitalističkim društvima nije postojao.[9] Valja naglasiti kako se ova pozicija u feminizmu o vezi kapitalizma i patrijarhata ne javlja odnedavno, s teoretičarkama poput Arruzze, već ima svoj kontinuitet još od 70-ih godina, primjerice u radovima marksistkinje Marie Mies, ekofeministkinje Chhaye Datar i dr.
 

Dakle, budući da kapitalizam uvijek postoji u konkretnim društvenim formacijama sa svojom specifičnom poviješću, teza da na analitičkoj i apstraktnoj razini može funkcionirati neovisno o rodnoj opresiji, ne govori nam mnogo o odnosu kapitalizma i patrijarhata.

Iako tradicija marksističkog feminizma daje bitan doprinos raspravi o odnosu roda i kapitalizma, fokus brojnih teoretiziranja i dalje onemogućava doticanje pitanja transfobije.

Primjerice, feministkinja i komunistkinja Maya Gonzales smatra da je primarni razlog rodne potlačenosti žena njihova sposobnost rađanja i dodijeljena uloga podizanja djece, koja igra esencijalnu funkciju za kapital. Međutim, s obzirom na to da trans žene i interspolne osobe koje nemaju sposobnost rađanja, doživljavaju sustavno nasilje, izgleda da se nevolje s rodom ne kriju samo u „biološkim funkcijama“, već i u funkciji koju za kapital obavlja izvođenje roda.

Jedan od centralnih elemenata kapitalizma kao takvog, upravo je proces strogog razdvajanja rada koji stvara vrijednost i koji je novčano valoriziran,[10] od onoga koji ga ne stvara i koji uglavnom nije novčano valoriziran.[11] Drugi tip rada jest takozvani reproduktivni rad, odnosno sav rad koji služi održavanju života produktivnog radništva: kućanski rad, emocionalni, seksualni rad itd. Ta su dva tipa rada međusobno ovisni, a da bi se distinkcija između njih održala, potrebne su određene forme vlasništva te nuklearna obitelj u kojoj postoji tradicionalna rodna podjela uloga. Rodni režimi koji kodificiraju heteroseksualno kućanstvo kroz rodne uloge, rodne pojmove, rodno uvjetovano nasilje protiv žena i kvir osoba imaju konstitutivnu funkciju za kapitalizam u održavanju distinkcije između te dvije vrste rada. Produktivno radništvo mora imati privilegiranu poziciju u odnosu na neproduktivno, iako ovisi o „neproduktivnom“ reproduktivnom radu kako bi bilo funkcionalno za stavljanje svoje radne snage na raspolaganje kapitalu te omogućilo ekstrakciju viška vrijednosti. Ta privilegirana pozicija kreira se pripisivanjem određenih atributa produktivnom i neproduktivnom radništvu. Ti atributi (proaktivnost, snaga, odlučnost itd. za produktivno radništvo, te nježnost, brižnost, nedostatak racionalnosti i karaktera za neproduktivno radništvo) su rodno razdvojeni i naturalizirani što znači da se smatraju esencijalnim osobinama ljudi s određenim tijelima – atributi neproduktivnog rada pripisuju se ljudima za čija se tijela pretpostavlja da imaju mogućnost rađanja, iako ostvarenje te funkcije nije presudno. Trans i interspolne osobe žrtve su nasilja jer je njihova tijela teže instrumentalizirati za reprodukciju i reproduktivni rad, dok njihovi identiteti, kao i identiteti LGB osoba, prijete naturalizaciji rodnih pojmova koji učvršćuju rodnu podjelu rada.
Trans i interspolne osobe žrtve su nasilja jer je njihova tijela teže instrumentalizirati za reprodukciju i reproduktivni rad, dok njihovi identiteti, kao i identiteti LGB osoba, prijete naturalizaciji rodnih pojmova koji učvršćuju rodnu podjelu rada
Kao što naglašavaju P. Valentine[12] i anonimni_e autori_ce teksta „Towards an Insurrectionary Transfeminism,“ nasilje protiv žena, trans, interspolnih i kvir osoba nije samo neka nesretna ili slučajna okolnost, već je takvo disciplinirajuće nasilje konstitutivno za reproduciranje rodnih odnosa kakve kapitalizam nužno zahtijeva.
 

Ne nameće li se onda zaključak da anti-kapitalistička pozicija nužno mora biti usmjerena protiv rodnih normi i hijerarhija? Radnički pokreti uglavnom nisu bili jasno usmjereni protiv rodnih hijerarhija, i to s obzirom na to da nikad nisu masovno bili usmjereni protiv samog kapitala jer nisu dovodili u pitanje proizvodnju viška vrijednosti, poistovjećujući se indirektno s pozicijom kapitala. Naime, različite lijeve pozicije tijekom povijesti nisu direktno zagovarale ukidanje kapitala, već samo da se proces proizvodnje vrijednosti na neki način reorganizira, racionalizira. To je i razlogom zašto su prepoznavale revolucionarne subjekte u radništvu onih sektora gdje je proizvodnja najracionaliziranija, tj. u tvorničkim radnicima_ama. Budući da industrijsko radništvo najdirektnije pridonosi akumulaciji kapitala, smatra ih se najkvalificiranijima da njome upravljaju.[13] Kako proizvodnja vrijednosti pretpostavlja postojanje rodne hijerarhije, njezino dokidanje dovelo bi u pitanje samu robnu proizvodnju koju se nastojalo unaprijediti i racionalizirati. Iz tog se razloga ti pokreti nisu mogli sistemski protiv nje boriti. Nominalno uključivanje žena u revolucionarne narative u konačnici nije moglo imati značajniji utjecaj na politike koje bi bile oslobađajuće za žene, a kamo li kvir osobe.

U tekstu „Vrednost je muškarac,“[14] Roswitha Scholz tvrdi da su u 19. stoljeću novonastali muški radnički pokreti na žensko radničko organiziranje gledali kao na konkurenciju.[15] Naime, kako je jedna od glavnih tendencija radničkih pokreta bila da uvuče radničku klasu u proces vrijednosnog podruštvljenja, u praksi su reproducirali modele građanskih rodnih uloga. Jer veći broj ljudi u sferi produktivnog rada zahtijeva „efikasniji“ rad u reproduktivnoj sferi što se, u slučaju da nije podruštvljena, osigurava naturalizacijom ženskog rada unutar obitelji, odnosno građanskim modelima rodnih uloga. Proturječnosti koje su nastale iz podvođenja „ženskog“ pitanja pod „klasno“, nastavile su se i kasnije. Scholz također naglašava bitnu orođenost kapitalističke racionalnosti, iznoseći primjer socijal-demokrata u Njemačkoj koji su se zalagali za prava žena te poboljšanje njihove pozicije u sferi rada,[16] iako je istovremeno postojala tendencija zalaganja za veću nadnicu za radnike kako bi mogli uzdržavati cijelu obitelj. Time se pretpostavlja građanska domestifikacija radne žene, tj. podržava ideja da je bolje da žene ne izlaze na tržište rada. Primjer takve proturječnosti moguće je naći i unutar proleterskih ženskih pokreta, koji su se istovremeno borili za pristup sferi rada, i afirmirali majčinstvo kao „prirodni poziv“ žene. Debata se posebice zaoštrila krajem 19. i sredinom 20. stoljeća.[17]

Pored radničkih pokreta, nesretni brak između feminizma i marksizma, kako ga je nazvala Heidi Hartmann, nastavio se i u pokretima civilnog društva, pokretima nove ljevice, ženskim pokretima i dr., tijekom 60-ih i 70-ih godina. Hartmann je pokazala kako se ljevica nikada nije ozbiljno pozabavila pitanjem roda,[18] a negativne posljedice toga se sada manifestiraju i u transfobiji i generalnoj marginalizaciji kvir problematike.

Klasna borba, produktivizam, historijska progresivnost kapitalizma

Osim navedenih teorijskih ograničenja pojedinih marksističkih feministkinja u smislu fokusa njihovih analiza na cis žene i njihovu potlačenost zbog sposobnosti biološke reprodukcije, valja se osvrnuti na neke šire prisutne koncepcije među određenim grupama na lijevom političkom spektru koje u svojem teorijskom i praktičnom djelovanju utječu na, a često i oblikuju stav kako trans i kvir organiziranje na neki način ometaju anti-kapitalističke borbe. Kao što je napomenuto u uvodu, u daljnjem tekstu bavit ćemo se određenim obilježjima klasne perspektive, produktivizma te ideje o historijskoj progresivnosti kapitalizma.

Problematični elementi klasne perspektive i produktivizma za koje držimo da stvaraju prepreke organskom integriranju trans opresije u teorije i pokrete lijevog spektra proizlaze iz ontologizirajućeg shvaćanja rada i revolucionarnosti radničke klase. Ovu kritiku iznijeli su i pripadnice grupa Krizis i Exit, koje su predmet svoje kritike označile kao marksizam radničkog pokreta, te Moishe Postone koji je pak kritizirao tradicionalni marksizam.[19] U nastavku teksta ćemo koristiti sintagmu marksizam radničkog pokreta. Njihova je kritika usmjerena prema raznolikim historijskim i suvremenim političkim grupama i akterima, uključujući socijal-demokrate, komuniste, i mislioce druge i treće Internacionale, a prvenstveno se odnosi na njihovo zanemarivanje Marxove teorije o formi vrijednosti, pojednostavljenog shvaćanja prirode apstraktnog rada te redukcionističkog razumijevanja klasne borbe kao borbe između rada i kapitala.[20] Ovakvo konceptualiziranje klasne borbe pomaknulo je kritiku s kapitalizma kao takvog na kapitaliste kao navodne utjelovitelje kapitala te uzdiglo metafizičku radničku klasu kao posjednika vječne ljudske esencije, koja „djeluje historijski neovisno“ o ikakvim empirijskim osobama te je samo oskvrnjena izvana zbog eksploatacije koju vrše kapitalisti, a potencijalno, čini se, i zbog različitih subjekata, poput trans osoba, koje razaraju njezino jedinstvo.

Pristup koji može dovesti do marginalizacije trans pitanja je koncipiranje revolucionarnosti radničke klase na osnovi njezina položaja u procesu proizvodnje te vrednovanje radničkih kao politički najurgentnijih pitanja. Kada se tako gleda na radničku klasu, brojne društvene grupe koje se ne organiziraju prvenstveno oko poboljšanja uvjeta rada, poput trans, kvir i ženskih grupa, percipiraju se kao prijetnja jedinstvu klase kao revolucionarnog subjekta. Marginaliziranje pitanja smještenih izvan sfere proizvodnje donekle se može povezati s raspravama o položaju lumpenproletarijata, jer kada govorimo o kvir i trans iskustvima marginalizacije, uglavnom govorimo o životima izvan formalne ekonomije, izvan zaštite sindikata i radničkih partija, beskućništvu, seksualnom radu i kriminalizaciji. Kada pišu o lumpenproletarijatu, Marx i Engels ne govore o određenoj klasi, već o otpadnicima iz svih klasa koji stječu sredstva za život putem neproduktivnih i ilegalnih aktivnosti.[21]
Problematični elementi klasne perspektive i produktivizma koji stvaraju prepreke organskom integriranju trans opresije u teorije i pokrete lijevog spektra proizlaze iz ontologizirajućeg shvaćanja rada i revolucionarnosti radničke klase
Dakle, u odnosu na proletarijat, lumpenproletarijat je do određene mjere razdijeljen prema liniji etičnog odnosa prema radu i produktivnosti. Budući da ne sudjeluje u procesu proizvodnje (i ponekad ima koristi od buržoaskog humanitarizma), lumpenproletarijat nije revolucionarni subjekt.
 

Međutim, pitanje je koliko je opravdano ideje o revolucionarnosti neke društvene grupe temeljiti na njihovom klasnom položaju. Nedostatak kritike fundamentalnih elemenata kapitalističkih društava doveo je, po Moisheu Postoneu, između ostalog, i do problematičnog koncipiranja klase. On naglašava kako se konflikt između radništva kao prodavača svoje radne snage i kapitalista kao kupaca radne snage ne bazira na suprotstavljenim principima i ne predstavlja poremećaj u sustavu, već se radi o konfliktu koji je inherentan kapitalizmu. Stoga, formiranje kolektivnog radničkog djelovanja nije samo po sebi suprotstavljeno ili u tenziji prema društvenim strukturama kapitalističkih društava. Klasni konflikti su pokretačka sila povijesnog razvoja u kapitalizmu samo utoliko što su strukturirani društvenim formama medijacije karakterističnim za robnu proizvodnju. Iz perspektive radništva, klasne borbe imale su funkciju konsolidiranja i poboljšavanja položaja pripadnica_ka radničke klase. Iako su te borbe imale značajnu ulogu u humaniziranju i demokratizaciji kapitalizma, sama radnička klasa na osnovi svojeg položaja u procesu proizvodnje ne utjelovljuje socijalizam, niti borbe s dominantnom klasom u kapitalističkom društvu nužno vode prema kraju kapitalizma. Prema Postoneu, Marxova analiza procesa proizvodnje ne implicira potencijalnu buduću afirmaciju radničke klase i rada kojega ona obavlja. Dapače, ona implicira potencijalno dokidanje te vrste rada.[22] Iz tog je razloga vrlo diskutabilno koliko je legitimno diskvalificirati borbe koje naizgled nemaju veze s proizvodnom sferom i „radničkim“ pitanjima. Iako se to diskvalificiranje možda može prvenstveno pripisati nerazumijevanju važnosti razdvajanja rada koji stvara vrijednost i reproduktivnog rada, te disciplinirajuće uloge roda u održavanju tog razdvajanja, zanemarivanje tih pitanja djelomično se može pripisati i ovdje opisanoj percepciji uloge i revolucionarnosti radničke klase.

Nadalje, još jedan vid neutemeljenog privilegiranja „klasne“ perspektive može se iščitati iz najčešćeg prigovora svakom obliku kvir organiziranja i samom postojanju trans osoba, a to je optužba da se radi o identitetskim politikama kao rezultatu postmodernih teorija koje su se odmaknule od nekih navodnih temeljnih postulata anti-kapitalističkih borbi. Prije svega, jedno su politike identiteta kao političko organiziranje ljudi na osnovi nekog dijeljenog iskustva opresije, a sasvim nešto drugo promišljanja koja kritiziraju monolitnost apstraktne radničke klase, modernističkih meta-narativa koje je okružuju te privilegiranje metafizičke radničke klase nad empirijskom. Iako je potrebno kritički se postaviti prema identitetskim politikama, ono što se prilikom napada na njih implicitno postavlja kao pitanje jest legitimnost diskusija o raznim linijama opresije koje nisu jasno čitljive kao klasna opresija, odnosno koje su s njome puno složenije povezane.

Također, druga karakteristika marksizma radničkog pokreta koju ćemo ovdje analizirati jest ahistorijsko shvaćanje rada, odnosno, neprepoznavanje apstraktnog rada kao specifične vrste rada karakteristične za kapitalistički način proizvodnje. Osim ahistorijskog promatranja rada, za tradicionalni marksizam karakteristično je da se radu pripisuje gotovo ontološki karakter i da se, umjesto kao element kapitala, razmatra kao samostalna sila suprotstavljena kapitalu. Razliku između takvog pristupa i pristupa kategorijalne interpretacije Postone objašnjava time da tradicionalni marksizam predstavlja kritiku kapitalizma iz pozicije rada (from the standpoint of labour), dok Postoneova analiza predstavlja kritiku samog rada unutar kapitalizma. Perspektiva prema radu tradicionalnog marksizma temelj je ranije opisanog koncepta revolucionarnosti radničke klase, jer se rad, dakle, promatra kao svojevrsno oruđe u rukama radničke klase koje je istovremeno konstitutivno za tu klasu kao subjekta revolucionarne promjene. Kao što već spomenuta autorica Graham-Leigh tvrdi da kvir osobe i žene često „lance“ kojima su sputani_e (određene preference u izvođenju roda) proglašavaju seksi i emancipirajućim, slično vrijedi i za marksiste koji rad smatraju oružjem radnika u borbi protiv kapitalista.
Iako je potrebno kritički se postaviti prema identitetskim politikama, prilikom napada na njih implicitno se dovodi u pitanje legitimnost diskusija o raznim linijama opresije koje nisu jasno čitljive kao klasna opresija, odnosno koje su s njome puno složenije povezane
Ova perspektiva je također temelj i produktivističkih koncepcija koje su historijski podrazumijevale osudu i marginalizaciju brojnih pitanja koja naizgled nisu povezana s produktivnim radom, a potencijalno su i jedan od razloga marginalizacije trans pitanja i danas.
 

Konzervativni diskurs protiv kvir osoba uvijek sadrži optužbe da onie predstavljaju prijetnju društvenoj koheziji, obitelji te vrijednostima poštenog rada i požrtvovnosti za obitelj i zajednicu – sve optužbe koje su bile upućivane skupinama koje su percipirane kao prijetnja produktivnom radu i jedinstvu radničke klase. Sjetimo se primjerice razmatranja Aleksandre Kolontaj o slanju seksualnih radnica i supruga na prisilni rad jer njihov rad za nju predstavlja dezertiranje od produktivnog rada,[23] Lenjinove ideje da je organiziranje seksualnih radnica morbidna devijacija jer treba organizirati samo industrijske radnice,[24] te Gramscijeva pisanja kako se nova etika seksualnosti mora podrediti novim metodama proizvodnje.[25] Uvođenje kapitalizma zahtijevalo je potpuno podređivanje društva proizvodnji, a ovakvi stavovi kod Kolontaj, Lenjina i Gramscija proizlaze iz nerazumijevanja uloge reproduktivnog rada u reprodukciji radne snage. Iako Kolontaj primjećuje sličnost uloge seksualnog rada i reproduktivnog rada unutar obitelji, ona ne prepoznaje funkciju takvog rada za kapital. Također, ideja da taj rad organizira država nije daleko od onog što se događa u drugim kapitalističkim državama u drugoj polovici 20. stoljeća. Država organizira i nadzire obavljanje reproduktivnog rada kroz institucije vrtića, škola, socijalnu skrb itd. Činjenica da su ti servisi besplatni (uz besplatne kuhinje i stanovanje) svakako olakšava život radništvu, ali ne umanjuje nadzirateljsku i disciplinirajuću ulogu tih servisa. Štoviše, to predstavlja racionalizaciju reproduktivnog rada koja je dugoročno u interesu kapitala. Dok državno uređenje koje, primjerice, garantira svima besplatne obroke nije dobro za vlasnike restorana, za kapital su takve prakse više nego korisne jer omogućavaju stabilnu reprodukciju radne snage uz preuzimanje dijela troškova njihove reprodukcije.[26]

Dakle, seksizam i privilegiranje „klasne“ perspektive u teorijskom i praktičnom djelovanju, koji su utjecali na današnje odbacivanje ženskog i kvir organiziranja, povijesno jesu bili dio radničkih pokreta (odnosno pokreta koji su svoju legitimaciju ostvarivali na ideji da reprezentiraju radništvo) kao dio totalizirajuće kontrole s ciljem „racionalizacije“ kapitalističke proizvodnje, unatoč nominalnom zagovaranju ženske emancipacije.

U tekstu Kapital i ljevica iz 1975. godine, Nicole Cox i Silvia Federici pišu kako je razlog zašto žensko organiziranje na ljevici nije dobivalo podršku muških drugova nije naprosto zato što su muškarci bili seksisti, nego zbog, kako je ranije objašnjeno, potpunog poistovjećivanja ljevice s pozicijom kapitala. To se ogleda u ljevičarskom spočitavanju radničkoj klasi zbog nedostatka klasne svijesti koji se ogleda u isticanju zahtjeva za većim nadnicama, manje rada i više slobodnog vremena. Ako se pretpostavi da klasna svijest proizlazi iz specifičnog položaja radništva u procesu proizvodnje, jasno je zašto ljevičari oduzimaju ženama i svim osobama koje su isključene iz tog procesa revolucionarni potencijal.
Kvir politika ne može biti politika asimilacije u radničko pregovaranje s kapitalom na terenu kapitala, nego mora biti usmjerena protiv samog kapitala
Radnička je klasa revolucionarna jer je produktivna, a žene i kvir osobe to nisu. Zato je taktika boljševikinja poput Kolontaj bila da se sve žene naprosto uvedu u sferu proizvodnje i da se sve podredi produktivnosti, a ne da se ta sfera kao takva propituje.
 

Normativna logika produktivnosti i progresivizma ogleda se i u aktualnim liberalnolijevim strahovima da će trans žene naštetiti borbama za tzv. ženske kvote na radnim mjestima, strankama i parlamentima. Naime, ta se logika temelji na asimilaciji, odnosno nadi da će do sad isključenie, jednom kada budu uvedenie pod okrilje poželjne radničke subjektivnosti, biti u stanju svakodnevno reproducirati društvene odnose kakvi postoje, odnosno da će zauzeti neki jasni koherentni subjektivitet kojim je moguće upravljati u sklopu postojećih kapitalističkih društvenih odnosa i zadanih metoda radničke „borbe“.

Da bi žene bile prihvaćene kao respektabilni subjekt radničkih organizacija, one neprestano moraju vikati da su i one radnice – u klasičnom smislu rada unutar direktno tržišno posredovane sfere. Osim što je ta sfera većini trans žena i kvir osoba i dalje nedostupna, čak i da se prostor produktivnog rada želi otvoriti za kvir osobe putem antidiskriminacijskih zakona i kolektivnih ugovora te politika ravnopravnosti na radnom mjestu, kvirfobično nasilje će i dalje ostati tu kao jedno od nužnih disciplinirajućih metoda održavanja društvenih odnosa kakve kapitalizam zahtijeva. Kvir politika, stoga, ne može biti politika asimilacije u radničko pregovaranje s kapitalom na terenu kapitala, nego mora biti usmjerena protiv samog kapitala.

A razlog zašto će marksizam radničkog pokreta umanjivati kvir i tzv. ženska pitanja te odgađati njihovo rješavanje za „nakon revolucije“, njihova je vjera u progres i historijski potencijal kapitalizma. Povijest nasilja protiv kvir osoba i žena unutar kapitalizma, kakva je prikazana u Kalibanu i vještici Silvije Federici,[27] pokazuje da kapitalizam nikad nije bio oslobađajući za žene i kvir osobe, a gore navedene autorice poput Arruzze i Scholz pokazuju da je rodno uvjetovano nasilje nužan element kapitalističke opresije. Dakle, osim što iz kvir perspektive ne možemo nekritički prihvatiti ideju jedinstva radničke klase i definiranja subjekta borbe u odnosu na položaj u procesu proizvodnje, jednako kritički se moramo postaviti i prema ideji progresa. Nada u rast proizvodnih snaga i racionalizaciju procesa proizvodnje, rast članstva sindikata i stranaka, pobjede na izborima i rast broja mjesta u parlamentima, kao taktike liberalne socijaldemokracije, niti nas približavaju oslobođenju žena, kvir i trans osoba i društva kao takvog, niti na bilo koji način ugrožavaju kapitalizam, naprotiv.

U tom smislu, trans i kvir osobe, kao i sve druge osobe koje se organiziraju na osnovi anti-kapitalističkih i anti-državnih vrijednosti, zaista jesu prijetnja ženama koje se bore za svoje kvote i reprezentaciju u sindikatima, radničkim strankama i parlamentima. Ono što je neprihvatljivo jest ideja da kvir i trans osobe predstavljaju prijetnju ženama i tzv. ženskim sigurnim prostorima, jer je većina prostora, uključujući i tzv. ženske prostore i dalje puno neprijateljskija prema kvir i trans osobama nego što je prema cis ženama.

Zaključno, valja ponoviti kako transfobne rasprave i incidenti nisu isključivo slučajni ispadi neosviještenih pojedinaca i pojedinki, već aspekt konzervativnog, socijal-demokratskog i ortodoksnog dijela ljevice, koji služi reprodukciji određene političke klase i diskvalifikaciji uistinu radikalnih borbi. Rastuće polje tekstova i rasprava o kvir i trans pitanjima iz anti-kapitalističke perspektive stoga je važno polje edukacije i analize za sve kojie se pozicioniraju kao anti-kapitalisti_kinje, kako bi, poučenei iskustvima kvir opresije, preispitalie neke od pretpostavki vlastita djelovanja.



Bilješke:

[1] Rowena Mason, „Labour to clarify policy over trans women on all-female shortlists,“ The Guardian, 1. veljače 2018. Dostupno ovdje; Shaista Aziz, Susanna Rustin, Shon Faye i Sonia Sodha, „Should self-identifying trans women be on all-women shortlists? Our writers discuss,“ The Guardian, 8. veljače 2018. Dostupno ovdje; Jessica Elgot, „Labour suspends activist challenging gender self-identification policy,“ The Guardian, 23. svibnja 2018. Dostupno ovdje.

[2] Primjeri lijevo orijentiranih tekstova koji se zalažu za inkluziju trans-žena: Carys Afoko, „Excluding trans women from single-sex spaces is cruel – and impossible,“ The Guardian, 26. lipnja 2018. Dostupno ovdje; Lorna Finlayson, Katharine Jenkins i Rosie Worsdale, „’I’m not transphobic, but…’: A feminist case against the feminist case against trans inclusivity,“ Verso Books, 17. listopada 2018. Dostupno ovdje.

[3] Primjeri tekstova koji se zalažu za isljučivanje trans-žena: Kristina Harrison, „Trans rights will be durable only if campaigners respect women’s concerns,“ The Economist, 13. srpnja 2018. Dostupno ovdje; Kathleen Stock, „Why self-identification should not legally make you a woman,“ The Conversation, 1. listopada 2018. Dostupno ovdje.

[4] Elaine Graham-Leigh, „The return of idealism: identity and the politics of oppression,“ Counterfire, 1. ožujka 2018. Dostupno ovdje.

[5] Prvi broj je izašao 1977. godine. Prijevodi članaka o rodu s francuskog na engleski jezik mogu se pronaći ovdje, ovdje i ovdje.

[6] Međunarodni časopis kojega su pokrenule osobe okupljene oko časopisa Aufheben nakon debate između tog časopisa i časopisa Théorie Communiste. Prvi broj Endnotes izašao je 2008. godine, a časopis je mahom usmjeren na pitanje nadilaženja kapitalističkog načina proizvodnje komunizmom, teorijom komunizma i komunizacije. Prijevodi tekstova o rodu mogu se pronaći ovdje i ovdje.

[7] Kvir insurekcionistički časopis pokrenut u Seattleu. Sva tri dosad objavljena broja mogu se pronaći na web-stranici časopisa.

[8] Cinzia Arruzza, „Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx),“ prev. Jana Pamuković, Slobodni Filozofski, 26. siječnja 2017. Dostupno ovdje.

[9] Cinzia Arruzza, „Riflessioni Degeneri 3. Il capitalismo indifferente,“ Communia Network, 2. ožujka 2014. Dostupno ovdje.

[10] Za to razdvajanje Roswitha Scholz koristi pojam vrijednosne disocijacije (Wert-Abspaltung). Usp. Roswitha Scholz, „Patriarchy and Commodity Society: Gender without the Body,“ u: Marxism and the Critique of Value, ur. Neil Larsen i dr. (Chicago: MCM, 2014), 123-142. Dostupno ovdje.

[11] Taj rad je valoriziran kad ga obavlja država i to je jedna od njezinih krucijalnih funkcija.

[12] P. Valentine, „The Gender Rift in Communisation,“ Mute, 17. srpnja 2012. Dostupno ovdje.

[13] Nicole Cox i Silvia Federici, „Capital and the Left,“ u: Counter-planning from the kitchen – Wages for housework: A perspective on capital and the left (New York: Falling Wall Press, 1975), 17-23. Dostupno ovdje.

[14] Roswitha Scholz, „Vrednost je muškarac,“ prev. Đorđe Hristov, Stvar – Časopis za teorijske prakse 8 (2016): 318-345. Dostupno ovdje.

[15] U tekstu „Ženski rad i sindikalne organizacije,“ Clara Zetkin daje dva objašnjenja zašto je muški radnički pokret gledao na radnice kao na konkurenciju: 1) jer su bile jeftina radna snaga koja je rušila cijenu rada, i 2) jer su zbog nedostatka sindikalne organiziranosti i političke osviještenosti pristajale na bilo kakve uvjete rada i nadnice te su time lomile štrajkove. Usp. Clara Zetkin, „Ženski rad i sindikalne organizacije,“ prev. Barbara Šarić, Slobodni Filozofski, 26. siječnja 2017. Dostupno ovdje.

Međutim, nedostatak analize Clare Zetkin je njezino objašnjenje zašto je ženski rad manje plaćen, što ona pripisuje nedostatku organiziranosti ženskog radništva i njihovim psihološkim karakteristikama (nedostatak hrabrosti i duha otpora), a ne tome da je bilo potrebno održati rodnu hijerarhiju u društvu navođenjem radnica na brak iz egzistencijalnih razloga te rodnu hijerarhiju u kućanstvu time što muškarac zbog veće nadnice ostaje „hranitelj obitelji“. Zetkin uviđa da žene ostaju dvostruko porobljene, na poslu i u kućanstvu, ali te dvije porobljenosti ne dovodi u vezu.

[16] Clara Zetkin, koja igra važnu ulogu u SPD-u do 1914., zalagala se za jednaku plaću za žene i muškarce te je kao urednica časopisa Die Gleichheit često upućivala kritiku radnicima koji su, uključujući i članove sindikata i SPD-a, bili protiv plaćenog ženskog rada jer su ga vidjeli kao stvaranje konkurencije muškoj radnoj snazi.

[17] Scholz, „Vrednost je muškarac.“

[18] U knjizi „Žene i revolucija – nesretni brak marksizma i feminizma,“ Hartmann i druge autorice pitaju se mogu li radikalne, socijalističke, marksističke, lezbijke, anarho i crne feministkinje postići ravnopravnost unutar lijevih/progresivnih pokreta čija je dominantna ideologija marksizam i mogu li postići ravnopravnost u nekom budućem društvu koje bi bilo organizirano oko marksističke teorije i prakse. Usp. Lydia Sargent, „New Left Women and Men: The Honeymoon is Over,“ u: Women and Revolution: A Discussion of the Unhappy Marriage of Marxism and Feminism, ur. Lydia Sargent (Montreal: Black Rose Books, 1981), xi-xxxii.

[19] Objašnjavajući predmet svoje kritike, Postone navodi da su to teorije tradicionalnog marksizma i tzv. „realno postojeći socijalizam“, bez navođenja konkretnih primjera. Tradicionalni marksizam Postone definira prema određenom shvaćaju rada i klasne borbe. (vidjeti u nastavku teksta)

[20] Marxove teorije forme vrijednosti i fetišizma bile su uglavnom zanemarene do 1960-ih godina. Izuzeci su „Eseji o Marxovoj teoriji vrijednosti“ ruskog ekonomista Isaaka Rubina iz 1924. i, prema Riccardu Bellofioreu, djelo Rose Luxembourg. Rubinov rad je u Rusiji bio potisnut pa su njegove teze uglavnom ostale nepoznate. Dominantno je ostalo poimanje Marxa kao nekog tko je samo nadopunio teze Davida Ricarda o tome da je rad sadržaj vrijednosti, dodajući tome jednu lijevo-rikardijansku teoriju eksploatacije. Dominantno je poimanje rada bilo da on na „prirodan“ način biva unutar vrijednosti, neovisan o kapitalističkim formama društvene medijacije, te da se problem s eksploatacijom može svesti na pitanje nepravedne distribucije. Iz tog je razloga preuzimanje proizvodnje i distribucije od strane radništva viđeno kao smisleno rješenje, bez da su fundamentalni elementi robne proizvodnje dovedeni u pitanje.

Do ponovnog otkrivanja tog aspekta Marxove teorije dolazi tek 1960-ih nakon što su Grundrisse i Rezultati izravnog procesa proizvodnje ponovno „otkriveni“ i šire raspravljani, te nakon što je Fredy Perlman 1967. objavio Rubinov esej na engleskom jeziku. Prije nego što su ti tekstovi postali šire dostupni, dominantne interpretacije Marxa uglavnom su bile one ortodoksnog marksizma, a i kritičari takvog marksizma su se uglavnom oslanjali na Ekonomske i filozofske rukopise iz 1844., a ne na Kapital. Kasnih 1970-ih razlika između marksizma radničkog pokreta i onog usredotočenog na analizu forme vrijednosti počinje se koncipirati u smislu oslanjanja na „dva“ Marxa – tzv. egzoteričnog i ezoteričnog Marxa.

Prema Marcelu van der Lindenu, tu je distinkciju 1977. osmislio Stefan Breuer u Krise der Revolutionstheorie. „Egzoterični“ Marx ovdje je viđen kao osnova marksizma radničkog pokreta, a predstavlja Marxovo krivo čitanje revolucionarnog potencijala proletarijata 19. stoljeća. Usp. Marcel van der Linden, „The Historical Limit of Workers’ Protest: Moishe Postone, Krisis and the ‘Commodity Logic’,“ International Review of Social History 42, br. 3 (1997): 447-58. doi:10.1017/S0020859000114385.

S druge strane, „ezoteričnog“ Marxa predstavlja njegova ideja o kapitalu kao automatskom subjektu te o klasnoj borbi kao imanentnoj kapitalističkim društvima, što dovodi u pitanje ideju proletarijata kao subjekta povijesti te ideju klasne borbe kao nečega što vodi onkraj kapitalizma. Kritičari „egzoteričnog“ Marxa i marksizma radničkog pokreta smatraju Marxovom pogreškom što je u radničkom pokretu vidio potencijal za dokidanje kapitalizma, umjesto naprosto potencijal za emancipaciju unutar kapitalističkog društva. Vidjeti više u članku na Endnotes portalu.

[21] Nasuprot tome, Mihail Bakunjin „lumpenproletarijat“ smatra dijelom proletarijata.

[22] Moishe Postone, Time, Labour and Social Domination: A reinterpretation of Marx’s Critical Theory (New York: Cambridge University Press, 1993).

[23] Govor Aleksandre Kolontaj na trećem Sveruskom kongresu predstavnica Regionalnih ženskih odjela 1921. godine, dostupan ovdje. Osim razmatranja o slanju na prisilni rad, Kolontaj je kao rješenja za seksualni rad razmatrala i seksualnu edukaciju, edukaciju za stjecanje novih radnih vještina radi veće zarade, rješavanje stambenog pitanja, političku edukaciju itd., te se zalagala za kritiku tradicionalne obitelji. Problematičan ostaje njezin stav o seksualnom radu i kućanskom radu kao dezertiranju od produktivnog rada.

[24] Vidi ovdje. U jednom ranijem tekstu, Lenjin piše kako je seksualne radnice, seljake, paupere, prosjake, skitnice, itd., moguće uključiti u seljačke partijske komitete. Međutim, ovdje nije riječ o sindikalnom organiziranju. Sve te skupine ne trebaju djelovati iz svoje pozicije, već moraju prihvatiti stanovište urbanog industrijskog proletarijata i partije. Dakle, iako je tada smatrao da je donekle moguće uključiti seksualne radnice u partiju, Lenjin ih nije smatrao dijelom proletarijata niti je razmatrao njihov specifični položaj.

[25] Antonio Gramsci, „Americanism and Fordism,“ u: Selections from the Prison Notebooks of Antonio Gramsci, ur. Quintin Hoare i Geoffrey Nowell Smith (London: Lawrence and Wishart, 1992), 296. Dostupno ovdje.

[26] „Socijalizam je nezamisliv bez masivne kapitalističke mašinerije utemeljene na posljednjim otkrićima moderne znanosti. Nezamisliv je bez planske državne organizacije, koja sili desetke tisuća ljudi na najstrože poštivanje jedinstvenog standarda u proizvodnji i distribuciji.“ Usp. Vladimir Iljič Lenjin, Dečja bolest „levičarstva“ u komunizmu (Beograd: Kultura, 1949).

[27] Silvia Federici, Kaliban i veštica. Žene, telo i prvobitna akumulacija (Beograd: Burevesnik, 2013).





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu.

Vezani članci

  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 19. travnja 2016. Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 25. studenoga 2012. Razgovor sa Silvijom Federici: Politički rad sa ženama i kao ženama u trenutnim uvjetima
  • 31. prosinca 2017. Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je Die Gleichheit, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 24. srpnja 2013. Nepodnošljiva lakoća društvene reprodukcije
  • 31. listopada 2016. Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitetskog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 22. siječnja 2016. Grobari kapitalizma Pristupajući povijesti iz perspektive “političkog marksizma”, koji se temelji na pokušaju rehistoriziranja i repolitiziranja marksističkog projekta, nedavno preminula marksistička povjesničarka i politička teoretičarka Ellen Meiksins Wood (1942-2016) u tekstu kritizira teleologiju i formalizam “konzekvencijalističkog” pristupa poimanju kapitalizma i buržoaske revolucije: "Ovaj konzekvencijalizam također mora vrlo specifične 'zakone kretanja' kapitalizma – njegove specifične imperative za poboljšanje proizvodnih snaga i uklanjanje prepreka tom poboljšanju – tretirati kao univerzalne zakone povijesti. Ili, preciznije, ovi konzekvencijalisti usvajaju najjednostavniju vrstu tehnološkog determinizma kako bi izbjegli objasniti specifičnost kapitalizma."
  • 31. prosinca 2016. Da sam, da sam, da sam žensko, ne bih bio muško Iako je spolna binarnost problematična čim se zagrebe dublje od nivoa reduktivnih javnih diskusija lišenih svake nijansiranosti argumenta i pluralizma perspektiva, ona presudno utječe na oblikovanje društvenih institucija, bile one formalne ili neformalne. Time društvo postaje polje neprihvaćanja za svaki identitet koji izlazi iz binarnih okvira. Ovo stvara situaciju u kojoj je: „život transrodne osobe kratka i tragična priča, dupkom ispunjena nasiljem čiji je rezultat smrt koja društvo napokon rješava bremena aberacije. Tjelesno postojanje transrodnih osoba polje je borbe u kojoj su transrodne osobe kolateralne žrtve koje svoja tijela nužno moraju prezirati, jer su naprosto nedopustiva.“
  • 1. ožujka 2017. Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2018. Borba za jednakost trans osoba mora biti prepoznata kao klasna borba Predrasude prema trans osobama, prisutne ne samo u široj javnosti nego i na desnom i dijelu lijevog političkog spektra, manifestiraju se na različite načine – od otežavanja pristupa pojedinim segmentima svakodnevnog života do ideološkog negiranja progresivnog potencijala cjelokupnom trans pokretu. Pročitajte prijevod teksta Shon Faye, britanske umjetnice i članice trans zajednice, o poteškoćama s kojima se trans osobe susreću prilikom potrage za zaposlenjem i adekvatnom zdravstvenom zaštitom, klasnoj uvjetovanosti bavljenja seksualnim radom i izloženosti nasilju na radnom mjestu, te važnosti prepoznavanja zahtjeva trans pokreta kao dijela radničke borbe, a ne projekta srednjoklasnog liberalizma.
  • 31. prosinca 2016. Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.
  • 31. prosinca 2016. Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 31. prosinca 2018. O mizoginiji, mizandriji, pornografiji i drugim kapitalističkim demonima Redatelj Bruce LaBruce koji se često predstavlja kao kvir alternativa srednjostrujaškoj pornografskoj industriji, u svojem se posljednjem filmu paradigmatski i sam okreće mejnstrimiziranju porno-hetero-normativnosti uz ozbiljnu dozu lezbofobije i transfobije. Predstavljajući pornografiju radikalnom i subverzivnom posve zanemaruje njezino uklapanje u kapitalističke odnose proizvodnje, kao i vlastitu konverziju od avangardnog, ljevici sklonog autora, do liberalnog redatelja gej pornografije. Donosimo vam kritički osvrt Dušana Maljkovića na film „Mizandristkinje“.
  • 25. siječnja 2016. Prema ekonomiji brige za druge U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 31. prosinca 2016. Čin balansiranja Kada govorimo o nekome javno ili (mislimo) privatno, jezik kojim to radimo u većoj ili manjoj mjeri prisiljava nas da svoju misao i govor oblikujemo kroz odluku radi li se o osobi muškog ili ženskog spola/roda. Isto vrijedi i kada razmišljamo o sebi samima. Spolna/rodna binarnost strukturira i naše društvene institucije, društvene interakcije i društvene prakse. Transgresija te binarnosti otvara mogućnosti za nebinarne prakse, a izostanak njihove društvene normaliziranosti umjetnica Ashley Hans Scheirl preispituje u svojem radu. Scheirl je nebinarna osoba koja već desetljećima vodi eksperimentalni život kojim ispituje granice roda/spola.
  • 13. svibnja 2017. Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 31. prosinca 2018. Zamke radikalnog feminizma Zbog sve brojnijih netrpeljivih istupa pobornica trans-isključivog radikalnog feminizma (TERF), već se neko vrijeme preispituje pozicija radikalnog feminizma na lijevom dijelu političkog spektra. Netrpeljivost prema trans osobama, posebice ženama, ponovo je vidljivim učinila njegove teorijske manjkavosti, poput transhistorijske definicije uzroka opresije žena, kao i izostanka klasne analize. Pročitajte prijevod teksta Erice West o razlikama između radikalnog i crvenog feminizma, te političkoj promašenosti separatističke strategije radikalnog feminizma koja iz progresivnih borbi isključuje klasno deprivilegirane muškarce i trans osobe.
  • 4. prosinca 2012. Zašto feminizam i marksizam ne djeluju kao cjelina?
  • 26. siječnja 2017. Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 11. ožujka 2017. Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 24. rujna 2016. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
  • 21. kolovoza 2016. Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 31. listopada 2016. Izgradnja širokih koalicija Globalno već tri desetljeća suočen s trendom depolitizacije kroz festivalizaciju i karnevalizaciju, a u Hrvatskoj opterećen liberalnim nasljeđem institucionalnog usmjerenja svoje borbe još od 1990-ih, LGBTIQ+ pokret permanentno se nalazi pred izazovom politizacije svojeg djelovanja. U Hrvatskoj, već godinama najjasnije političke poruke šalju se sa zagrebačke Povorke ponosa, koja je postala tradicionalno okupljalište LGBTIQ+ osoba i njihovih drugarica i drugova s ljevice. O dosadašnjoj razvojnoj putanji LGBTIQ+ pokreta te njegovim trenutnim tendencijama i suradnjama razgovarali smo s Jelenom Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 31. siječnja 2016. U obranu gej brakova Kritike s radikalne ljevice kojima se negira važnost progresivnih unutarsistemskih pomaka, poput nedavno izborene legalizacije gej brakova u SAD-u, poticaj su autoru da naglasi realne materijalne prednosti koje takve promjene donose diskriminiranim skupinama, kao i otvaranje prostora za daljnju politizaciju unutar pratećih društvenih pokreta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve