Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao

Ljudi su odjednom iznimno zabrinuti zbog preispisivanja povijesti. Navodno moramo budnim okom paziti da ogromni dijelovi naše povijesti ne padnu u zaborav, ili još gore, da ne budu „izbrisani“. Moramo biti na oprezu zbog prijetnje da će naša povijest biti „zakrivena“ (kao da bi to ikada bilo moguće), a neugodni, komplicirani dijelovi naprosto nestati. Istovremeno, nesvjestan svih kontroverzi koje je proizveo, kip Edwarda Colstona mirno leži na dnu bristolske luke.

Historičarke i historičari nisu zabrinuti zbog prijetnje koju predstavlja „preispisivanje povijesti“. Naime, preispisivanje povijesti naše je zanimanje i profesionalni poduhvat. Neprestano se nalazimo u procesu reevaluacije prošlosti i reinterpretacije narativa za koje se smatralo da su neupitni. Unatoč tvrdnji Leopolda von Rankea – jednog od pionira modernog historijskog istraživanja – historija se ne svodi samo na otkrivanje toga „kako se nešto zaista dogodilo“, već se bavi i načinima promišljanja o prošlosti te našim odnosom prema njoj. Prošlost je možda mrtva, ali historija je živa, i konstruira se u sadašnjosti.

U ovoj je raspravi važno napomenuti i da spomenici nisu pretjerano učinkoviti u dokumentiranju prošlosti ili obrazovanju ljudi o njoj. Mnogo toga je recentno napisano o britanskoj „imperijalnoj nostalgiji“ i čežnji za imperijem koji je za mnoge od nas došao svojem kraju prije našeg rođenja. Međutim, odnos ove zemlje prema vlastitoj imperijalnoj povijesti u većoj je mjeri izgrađen na brisanju i zaboravu nego na sjećanju – riječ je o nizu prešućenih epizoda iz prošlosti. Broj spomenika muškarcima koji su porobili druge ljude, pobili na stotine nenaoružanih civila ili vršili druge strahovite zločine u ime imperija i u službi žene na prijestolju, u suprotnosti je s brojem kritički angažiranih rasprava o zločinima imperija. Svakim rušenjem spomenika možemo naučiti nešto novo.

Neki tvrde kako su Britanci naprosto suviše pristojni da bi govorili o mračnoj strani imperijalizma. No ne sprječava nas sram prema prošlosti da se upuštamo u ove razgovore. Da bi se Britanci i Britanke mogli sramiti svoje imperijalne povijesti, morali bi je poznavati, i razumjeti najstrašnije ekscese imperijalnog nasilja, kao i svakodnevnu nepravdu imperijalne vladavine.

Međutim, to mnogima u Britaniji nije poznato, a uglavnom i nisu zainteresirani saznati. Umjesto toga nalazimo izgovore za postupke ljudi iz prošlosti, tvrdeći da se naprosto radilo o drugom vremenu, s drukčijim vrijednostima, zaboravljajući da su mnogi hrabri ljudi u to vrijeme prosvjedovali protiv istih zvjerstava te im se odupirali, neumorno radeći na njihovu razotkrivanju i osudi.

Negodovanje oko uklanjanja ovog spomenika pokazuje da nekima u Britaniji svaka kritika britanske prošlosti izaziva nelagodu. Međutim, oni bi i jedno i drugo: slobodu od krivnje zbog grijeha prošlosti, ali i ponos na ono što doživljavaju kao povijesna ostvarenja. Najočitiji je primjer činjenica da se Britanci osjećaju dovoljno ugodno da govore o trgovini robljem isključivo iz perspektive glorificirane uloge Britanije u njezinu okončanju. No ljudi čiji se kipovi ruše nisu bili abolicionisti, već porobljivači: suočavanje s njihovim zločinima puno teže pada brojnim Britancima i Britankama koje mirno prolaze pored njih ulicama. Za druge ljude u Britaniji, primorane opetovano gledati ove spomenike i sjediti u predavaonicama i koncertnim dvoranama koje nose njihova imena, to je svakodnevni čin nasilja koji je postao nepodnošljiv.

Mnogi od ovih spomenika, koncertnih i predavačkih dvorana, izgrađene su te su dobile svoje ime ili u kasnom viktorijanskom periodu ili u posljednjim danima imperija sredinom 20. stoljeća. Ovo nije slučajnost. Imperij je neprestano bio konstruiran kao politički i kulturni projekt u centru – za vrijeme podjarmljivanja kolonija i njihova stanovništva, kao i kada su se kolonije oduprle i izborile svoju nezavisnost. Imperij se Britancima nije naprosto „dogodio“ – nije stvoren u trenutku odsutnosti uma – imperijalizam je bio jednako kulturni projekt koliko i politički, vojni ili ekonomski poduhvat, kojega je trebalo neprekidno obnavljati. Ovi spomenici ne pružaju neutralni narativ povijesti ove zemlje, već su politički spomenici tjeskobama oko statusa Britanije u vrijeme njihova podizanja.

Tvrdnja da uklanjanje spomenika predstavlja „zakrivanje“ povijesti počiva na premisi da su ti spomenici na neki način bili dio nijansirane rasprave o britanskoj imperijalnoj prošlosti. Međutim, nisu, a razlog tomu nije samo podizanje spomenika robovlasnicima, nego i ne podizanje spomenika žrtvama trgovine robljem ili drugim žrtvama imperijalnog nasilja. Od 2007. godine u Liverpoolu postoji Muzej ropstva, ali ne postoji Muzej imperije – premda su naši muzeji prepuni blaga koje je pokradeno s nekadašnjih britanskih imperijalnih posjeda – i ne postoji državni spomenik žrtvama trgovine robljem. Ako vas zanima govoriti o zakrivanju povijesti, možda da krenemo odavde.

Kako se naše ideje o svijetu mijenjaju, prirodno je da se mijenja i naš odnos prema herojima i pobjedama koje su naši prethodnici odlučili komemorirati. Ako ti heroji nisu ni najmanje bili herojski, ostaviti njihove spomenike na miru uvreda je našim pretpostavljenim modernim vrijednostima. Ovdje se ne radi o zlokobnom brisanju povijesti: ovo je reevaluacija naše povijesti temeljem novih dokaza i ideja. Ovo je historiografija. A ako kritika glasi da rušenje Colstona povlači za sobom i obaranje još ponekog spomenika, to je u redu: samo naprijed. Ova historičarka to odobrava.