Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao

Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.

Bacanje spomenika robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku tijekom Black Lives Matter prosvjeda, 7. lipnja 2020. (foto i izvor: Keir Gravil @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Ljudi su oduvijek reinterpretirali i reevaluirali prošlost. Svakim rušenjem spomenika možemo naučiti nešto novo



Ljudi su odjednom iznimno zabrinuti zbog preispisivanja povijesti. Navodno moramo budnim okom paziti da ogromni dijelovi naše povijesti ne padnu u zaborav, ili još gore, da ne budu „izbrisani“. Moramo biti na oprezu zbog prijetnje da će naša povijest biti „zakrivena“ (kao da bi to ikada bilo moguće), a neugodni, komplicirani dijelovi naprosto nestati. Istovremeno, nesvjestan svih kontroverzi koje je proizveo, kip Edwarda Colstona mirno leži na dnu bristolske luke.
 
Historičarke i historičari nisu zabrinuti zbog prijetnje koju predstavlja „preispisivanje povijesti“. Naime, preispisivanje povijesti naše je zanimanje i profesionalni poduhvat. Neprestano se nalazimo u procesu reevaluacije prošlosti i reinterpretacije narativa za koje se smatralo da su neupitni. Unatoč tvrdnji Leopolda von Rankea – jednog od pionira modernog historijskog istraživanja – historija se ne svodi samo na otkrivanje toga „kako se nešto zaista dogodilo“, već se bavi i načinima promišljanja o prošlosti te našim odnosom prema njoj. Prošlost je možda mrtva, ali historija je živa, i konstruira se u sadašnjosti.
 
U ovoj je raspravi važno napomenuti i da spomenici nisu pretjerano učinkoviti u dokumentiranju prošlosti ili obrazovanju ljudi o njoj. Mnogo toga je recentno napisano o britanskoj „imperijalnoj nostalgiji“ i čežnji za imperijem koji je za mnoge od nas došao svojem kraju prije našeg rođenja. Međutim, odnos ove zemlje prema vlastitoj imperijalnoj povijesti u većoj je mjeri izgrađen na brisanju i zaboravu nego na sjećanju – riječ je o nizu prešućenih epizoda iz prošlosti. Broj spomenika muškarcima koji su porobili druge ljude, pobili na stotine nenaoružanih civila ili vršili druge strahovite zločine u ime imperija i u službi žene na prijestolju, u suprotnosti je s brojem kritički angažiranih rasprava o zločinima imperija. Svakim rušenjem spomenika možemo naučiti nešto novo.
 
Neki tvrde kako su Britanci naprosto suviše pristojni da bi govorili o mračnoj strani imperijalizma. No ne sprječava nas sram prema prošlosti da se upuštamo u ove razgovore. Da bi se Britanci i Britanke mogli sramiti svoje imperijalne povijesti, morali bi je poznavati, i razumjeti najstrašnije ekscese imperijalnog nasilja, kao i svakodnevnu nepravdu imperijalne vladavine.
 
Međutim, to mnogima u Britaniji nije poznato, a uglavnom i nisu zainteresirani saznati. Umjesto toga nalazimo izgovore za postupke ljudi iz prošlosti, tvrdeći da se naprosto radilo o drugom vremenu, s drukčijim vrijednostima, zaboravljajući da su mnogi hrabri ljudi u to vrijeme prosvjedovali protiv istih zvjerstava te im se odupirali, neumorno radeći na njihovu razotkrivanju i osudi.
 
Negodovanje oko uklanjanja ovog spomenika pokazuje da nekima u Britaniji svaka kritika britanske prošlosti izaziva nelagodu. Međutim, oni bi i jedno i drugo: slobodu od krivnje zbog grijeha prošlosti, ali i ponos na ono što doživljavaju kao povijesna ostvarenja. Najočitiji je primjer činjenica da se Britanci osjećaju dovoljno ugodno da govore o trgovini robljem isključivo iz perspektive glorificirane uloge Britanije u njezinu okončanju. No ljudi čiji se kipovi ruše nisu bili abolicionisti, već porobljivači: suočavanje s njihovim zločinima puno teže pada brojnim Britancima i Britankama koje mirno prolaze pored njih ulicama. Za druge ljude u Britaniji, primorane opetovano gledati ove spomenike i sjediti u predavaonicama i koncertnim dvoranama koje nose njihova imena, to je svakodnevni čin nasilja koji je postao nepodnošljiv.
 
Mnogi od ovih spomenika, koncertnih i predavačkih dvorana, izgrađene su te su dobile svoje ime ili u kasnom viktorijanskom periodu ili u posljednjim danima imperija sredinom 20. stoljeća. Ovo nije slučajnost. Imperij je neprestano bio konstruiran kao politički i kulturni projekt u centru – za vrijeme podjarmljivanja kolonija i njihova stanovništva, kao i kada su se kolonije oduprle i izborile svoju nezavisnost. Imperij se Britancima nije naprosto „dogodio“ – nije stvoren u trenutku odsutnosti uma – imperijalizam je bio jednako kulturni projekt koliko i politički, vojni ili ekonomski poduhvat, kojega je trebalo neprekidno obnavljati. Ovi spomenici ne pružaju neutralni narativ povijesti ove zemlje, već su politički spomenici tjeskobama oko statusa Britanije u vrijeme njihova podizanja.
 
Tvrdnja da uklanjanje spomenika predstavlja „zakrivanje“ povijesti počiva na premisi da su ti spomenici na neki način bili dio nijansirane rasprave o britanskoj imperijalnoj prošlosti. Međutim, nisu, a razlog tomu nije samo podizanje spomenika robovlasnicima, nego i ne podizanje spomenika žrtvama trgovine robljem ili drugim žrtvama imperijalnog nasilja. Od 2007. godine u Liverpoolu postoji Muzej ropstva, ali ne postoji Muzej imperije – premda su naši muzeji prepuni blaga koje je pokradeno s nekadašnjih britanskih imperijalnih posjeda – i ne postoji državni spomenik žrtvama trgovine robljem. Ako vas zanima govoriti o zakrivanju povijesti, možda da krenemo odavde.
 
Kako se naše ideje o svijetu mijenjaju, prirodno je da se mijenja i naš odnos prema herojima i pobjedama koje su naši prethodnici odlučili komemorirati. Ako ti heroji nisu ni najmanje bili herojski, ostaviti njihove spomenike na miru uvreda je našim pretpostavljenim modernim vrijednostima. Ovdje se ne radi o zlokobnom brisanju povijesti: ovo je reevaluacija naše povijesti temeljem novih dokaza i ideja. Ovo je historiografija. A ako kritika glasi da rušenje Colstona povlači za sobom i obaranje još ponekog spomenika, to je u redu: samo naprijed. Ova historičarka to odobrava.




Charlotte Lydia Riley je historičarka suvremene Britanije na Sveučilištu u Southamptonu.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 4. ožujka 2016. Zašto je bitno raspravljati
    o ustašama i partizanima?
    Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 31. prosinca 2019. Zatvorski kolonijalizam "Suvremena ulaganja Ujedinjenog Kraljevstva u deportacijsku infrastrukturu replika su povijesnih praksi deportacije antikolonijalnih disidenata i agitatora, koje je britanski kolonijalni režim izbacio iz Lagosa zbog dovođenja u pitanje imperijalne vladavine u metropoli. Primjerice, predsjednik Nigerijskog sindikata željezničara, Michael Imoudu, deportiran je iz Lagosa u svoj rodni grad u Beninu 1941. godine, i označen kao “potencijalna prijetnja nacionalnoj sigurnosti” zbog svoga radničkog organiziranja. Britanci već dugo koriste prakse deportacije i zatvaranja kako bi kontrolirali kretanje i politički otpor nigerijskih kolonijalnih i postkolonijalnih subjekata."
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih kolaboracionista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 1. lipnja 2017. Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 28. prosinca 2019. Iznevjerena očekivanja u svijetu koji žudi za promjenom Intenzivna laburistička predizborna kampanja agitiranja na terenu nije bila dovoljna da osigura pobjedu, iako je nakratko proizvela snažan osjećaj solidarnosti. Međutim, kontinuitet političkog organiziranja nije moguće svesti na povremene trenutke pojačane aktivnosti – svaki je dan prilika za prakticiranje solidarnosti i izgradnju progresivnog pokreta u društvu.
  • 22. prosinca 2019. Bez lažnih utjeha Izborni poraz Laburista pod vodstvom Jeremyja Corbyna na prijevremenim općim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu od Konzervativne stranke Borisa Johnsona koja je osjetno zaokrenula prema ekstremnoj rasističkoj desnici, unatoč aktivnoj laburističkoj kampanji agitiranja na terenu, dugoročno je rezultat neaktivnosti Novih laburista u predjelima zemlje pogođenima kolapsom lokalne industrije, sindikata, stopa zaposlenosti i prihoda, a kratkoročno naglim zaokretom Laburističke partije prema zagovaranju drugog referenduma o Brexitu. Iako su Laburisti tražili povjerenje birača na osnovu brižljivo skicirane i budžetirane socijalno progresivne agende, tri milijuna ljudi koji su im dali glas 2017. godine, ovaj put nije izašlo na izbore.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 26. prosinca 2019. „Provedimo Brexit!“ Parlamentarni izbori u Britaniji prelomili su se na pitanju Brexita. Popularnost lijevog programa Laburističke partije Jeremyja Corbyna, najradikalnijeg od 1945. godine, kao i odlična kampanja uz nevjerojatni odaziv aktivista u konačnici nisu prevagnuli kod onih laburističkih glasača koji su željeli provođenje volje referenduma o izlasku iz Europske unije. Pobjedu su odnijeli Torijevci Borisa Johnsona, ustrajavši u kampanji na provođenju Brexita, a u prilog im je išla i nešto povoljnija ekonomska situacija u zemlji. Kratkotrajni ekonomski oporavak Ujedinjenog Kraljevstva izvan Europske unije također je moguć, no istraživanja dugoročno nagoviještaju sporiji rast, uz prijetnju nove globalne ekonomske recesije.
  • 28. prosinca 2017. Padaj (jezična) silo i nepravdo!
    Produktivni paradoks Deklaracije
    o zajedničkom jeziku
    Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka
    Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
  • 27. lipnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #1
    O fašizmu
    U prvoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte mozaični pregled događanja održanih tijekom veljače, ožujka i travnja 2016. u sklopu vaninstitucionalnog programa političke edukacije civilno-aktivističkog kulturnog sektora, prilog na temu fašizma u kojem govore Boris Buden, Luka Matić, Ivana Perica i Nikola Vukobratović te intervju s britanskom sociologinjom i političkom aktivistkinjom Hilary Wainwright, s kojom razgovaramo o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, odnosu između paralelnih ekonomija i državnih struktura te pitanju kućanskog rada. Nove epizode pratite na TV Istra svakog zadnjeg petka u mjesecu.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 6. listopada 2011. Ljetna škola – Richard Seymour: O čemu se ovdje zapravo radi?
  • 29. prosinca 2017. Facelift fašizma Rušenjem realsocijalističkih društvenih uređenja krajem 20. stoljeća narodima istočne Europe obećani su prosperitet i neusporedivo bolja budućnost. Gotovo tri desetljeća kasnije „Europski san“ samo što se nije posve rasplinuo, no posljedice masovnog društvenog preodgoja, odnosno tzv. dekomunizacije, pružile su ideološku osnovu za ponovno političko oživljavanje ekstremne desnice. Možemo samo pretpostaviti koliko će novom fašizmu trebati da od prekrajanja povijesnih udžbenika i rehabilitiranja notornih zločinaca napokon skine i posljednji sloj maske za pomlađivanje.
  • 9. travnja 2016. Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
  • 29. prosinca 2017. Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
  • 27. rujna 2016. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 2. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Elitistički pasijans Latinke Perović
    Dosadašnja recepcija nove knjige beogradske historičarke Latinke Perović, objavljene prošle godine pod naslovom Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek) u pravilu se svodila na pohvale autorici. Prvi glas neslaganja stigao je prošlog mjeseca, kada je sociologinja Mira Bogdanović u srbijanskom Le Monde diplomatiqueu objavila članak „Elitistički pasijans Latinke Perović“, u kojemu je prikazala dimenzije Perovićinog povijesnog revizionizma te njezino stvaralaštvo stavila u kontekst antikomunističke histerije prisutne posljednjih četvrt stoljeća. Donosimo snimku razgovora koji je povodom tog članka i nadolazeće knjige Mire Bogdanović o Latinki Perović održan 25. studenog u Zagrebu, navedeni članak iz srbijanskog LMD-a te kratki osvrt Luke Matića.
  • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 22. siječnja 2016. Grobari kapitalizma Pristupajući povijesti iz perspektive “političkog marksizma”, koji se temelji na pokušaju rehistoriziranja i repolitiziranja marksističkog projekta, nedavno preminula marksistička povjesničarka i politička teoretičarka Ellen Meiksins Wood (1942-2016) u tekstu kritizira teleologiju i formalizam “konzekvencijalističkog” pristupa poimanju kapitalizma i buržoaske revolucije: "Ovaj konzekvencijalizam također mora vrlo specifične 'zakone kretanja' kapitalizma – njegove specifične imperative za poboljšanje proizvodnih snaga i uklanjanje prepreka tom poboljšanju – tretirati kao univerzalne zakone povijesti. Ili, preciznije, ovi konzekvencijalisti usvajaju najjednostavniju vrstu tehnološkog determinizma kako bi izbjegli objasniti specifičnost kapitalizma."
  • 22. prosinca 2018. Nema revolucije bez kontrarevolucije – komparativna historija revolucija Arna Mayera Dok revizionistički konzervativni i liberalni politički akteri koncept „dva totalitarizma“, koji izjednačava komunizam i fašizam, koriste za delegitimiranje revolucija i antifašističke borbe, progresivna ljevica izbjegava problematizirati pitanje revolucionarnog nasilja. Branimir Janković s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu kroz prikaz komparativne studije Arna Mayera o Francuskoj građanskoj i Ruskoj boljševičkoj revoluciji govori o hijerarhizaciji nasilja i nužnosti njegove historijske kontekstualizacije, te radikaliziranju i revolucionaliziranju revolucija putem kontrarevolucija i antirevolucija, međunarodnih ratova i religijskih konflikata.
  • 6. kolovoza 2016. Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 31. prosinca 2016. Parlamenti pod kontrolom kormilarâ kapitalizma Europska unija je redovita tema lijeve kritike od izbijanja globalne ekonomske krize, no britanska odluka o izlasku iz EU uspjela je otvoriti sasvim novi val diskusija. Uz to, Britanija je od prošlogodišnjih parlamentarnih izbora poprište vrlo zanimljive političke dinamike koja otvara prostor afirmaciji novih aktera na lijevom krilu parlamentarne politike. Naime, pružila se prilika za imaginiranje alternativnih modela nadnacionalnog europskog udruživanja, kao i za daljnju delegitimaciju njegova sadašnjeg ustroja. Kako može izgledati drugačija Europa te koja je uloga ljevice u njoj neke su od tema o kojima smo razgovarali sa socioekonomistom Tonijem Prugom, nedavnim povratnikom iz Velike Britanije.
  • 9. kolovoza 2011. Richard Seymour: Dajemo poslodavcima 29 milijardi funti neplaćenih sati prekovremenog rada
  • 14. prosinca 2010. Većina britanskih studenata neće otplatiti svoje studentske zajmove
  • 7. svibnja 2015. Ujedinite se i borite!
  • 24. svibnja 2015. Zemlja zove
  • 3. kolovoza 2012.
    Featured Video Play Icon
    Olimpijske igre – vladin cinični dar investitorima
    Donosimo prijevod mini-intervjua s Douglasom Murphyjem koji je SkriptaTV snimila u studenom 2011. u Zagrebu, kada je u sklopu programa Metodologije valorizacije u organizaciji Centra za dramsku umjetnost održao predavanje „Spomenik čemu?“. U intervjuu govori o visokom obrazovanju u Ujedinjenom Kraljevstvu, Olimpijskim igrama i ulaganjima javnog novca u masivne arhitektonske projekte u gradovima domaćinima. U predavanju se pobliže bavi jednom takvom investicijom - u ogromni „ArcelorMittalOrbit“ toranj, izgrađen u sklopu priprema za Olimpijske igre u Londonu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve