Bez lažnih utjeha

Izborni poraz Laburista pod vodstvom Jeremyja Corbyna na prijevremenim općim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu od Konzervativne stranke Borisa Johnsona koja je osjetno zaokrenula prema ekstremnoj rasističkoj desnici, unatoč aktivnoj laburističkoj kampanji agitiranja na terenu, dugoročno je rezultat neaktivnosti Novih laburista u predjelima zemlje pogođenima kolapsom lokalne industrije, sindikata, stopa zaposlenosti i prihoda, a kratkoročno naglim zaokretom Laburističke partije prema zagovaranju drugog referenduma o Brexitu. Iako su Laburisti tražili povjerenje birača na osnovu brižljivo skicirane i budžetirane socijalno progresivne agende, tri milijuna ljudi koji su im dali glas 2017. godine, ovaj put nije izašlo na izbore.

Jeremy Corbyn na predizbornom skupu Laburista u Haverfordwestu, Wales, 7. prosinca 2019. (izvor: Jeremy Corbyn @ Flickr prema Creative Commons licenci)
Ovo je naš poraz i primorani smo se s njime suočiti. Nije da imamo drugog izbora. Znamo što je na kocki. Doći će do širenja neprijateljskog okružja i porast će broj žrtava mjera štednje. Društvo koje je već bilo poprilično nepodnošljivo postat će još brutalnije. Usto, teško je zamisliti da ovakav ishod neće utjecati na porast nasilnog rasizma i mržnje prema strancima koja počiva na etničkoj konkurenciji od koje nitko od uključenih neće imati koristi.


Rezultat Laburističke partije na ovim izborima tek je nešto veći od onoga koji je 2015. godine ostvario Ed Miliband, no – zahvaljujući rasapu na sjeveru zemlje i izbornom sustavu relativne većine u kojem pobjeđuje onaj koji prvi dođe do cilja – Laburisti imaju manje mjesta u parlamentu nego u vrijeme Michaela Foota. Dovoljno je lažnih utjeha za svakoga kome su potrebne. Laburisti su dobili nešto više od 10 milijuna glasova, koliko je skupio i Tony Blair 2001., odnosno, više nego što je dobio 2005. godine. Unatoč svim defamacijama, osvojili smo više glasova od Milibanda. Mnoga parlamentarna mjesta izgubili smo s vrlo malom razlikom i moguće ih je vratiti natrag. Bezkičmenjački centristički dezerteri, svi do jednog, doživjeli su poraz. Poražena je i Jo Swinson. Pobijedili smo u Putneyju i zadržali velik broj okruga u kojima nismo imali značajniju podršku. Osvojili bismo ih i više da Liberalni demokrati i Zeleni nisu dodatno podijelili izborno tijelo. A tu je uvijek i „ulica“.
 
Da je naš neprijatelj bila oslabljena Konzervativna stranka koja nastoji zadržati centrističku poziciju, 10 milijuna glasova za Laburiste ne bi bio toliko loš rezultat. No naš je neprijatelj bila Konzervativna stranka koju su Faragiti osjetno zaokrenuli prema ekstremnoj rasističkoj desnici, i koja je upravo zbog toga doživjela elektoralnu revitalizaciju. Također, nakon katastrofalnog poraza na općim izborima u Škotskoj 2015. godine, Laburisti su ponovno pretrpjeli ogromni gubitak glasova u dijelovima zemlje koji su povijesno bili njihova čvrsta uporišta, oba puta oko teme nacionalnog pitanja. Laburistička partija iznimno se pogrešno postavila i u jednom i u drugom slučaju. Rezultat je bio krah historijskih razmjera, iako nije nemoguće popraviti nastalu štetu i vratiti mnoga od izgubljenih parlamentarnih mjesta. U tom kontekstu, činjenica da je isti neprijatelj pregazio centar, slabašna je utjeha.
 
Besmisleno je tvrditi kako su Liberalni demokrati i Zeleni unijeli dodatne podjele u biračko tijelo. To je njihov posao. Nominiraju vlastite kandidate, jer je riječ o zasebnim strankama. Liberali su tijekom ove predizborne kampanje bili osobito nepodnošljivi demagozi. Međutim, naš je posao nagovoriti neke od njihovih glasača da svoju podršku daju nama. Taktiziranje oko biračkog tijela uoči izbora nikada nije dobar znak, a još je gori znak ako, razmatrajući što se dogodilo s parlamentarnim mjestom u velškoj pokrajini Blaenau Gwent, krenemo za to okrivljavati liberale. Poanta je da barem 3 milijuna ljudi koji su glasali za Laburiste 2017. naprosto 2019. godine nisu izašli na izbore. U tome se sastojao veliki pomak. Ne prema Liberalnim demokratima, ili Zelenima, čak niti prema Brexit stranci, čiji bi brojni glasovi u protivnom pripali Torijevcima. Prepustili smo milijune glasova izbornoj apstinenciji.
 
Mislili smo da će rad na terenu donijeti prevagu. Mislili smo da baratamo poprilično preciznim podacima, i agitiranje je do samog kraja poticalo optimizam. Mislili smo da su ankete propustile nešto značajno. Izgleda da je ogromna operacija agitiranja i izvlačenja glasača na izbore uistinu doprinjela tome da zadržimo parlamentarna mjesta u Londonu i u određenom broju marginalnih izbornih okruga u kojima smo pobijedili 2017. godine. Zadržali smo mjesta koja ne bismo zadržali da smo se u njima nalazili u slabijoj poziciji, kao što su Enfield Southgate, Canterbury i Bedford. Zadržali smo Battersea i osvojili mjesto u Putneyju. No svugdje drugdje potpuno smo podbacili. Ako je i došlo do dramatičnog izbornog pomaka uzrokovanog mladih biračima, to se vjerojatno dogodilo jedino u velikim i sveučilišnim gradovima. Da nije bilo spomenute operacije na terenu, pitanje je kako bi se i ondje situacija odvila. Dakle, drugarice i drugovi, moglo je i gore.
 
Izborni bi rezultat bio ovakav i prije dvije i pol godine, da nije bilo tadašnjeg uspjeha laburističke kampanje i pratećeg manifesta Laburističke partije. Laburisti su tada bili slabi u predjelima u kojima su povijesno imali jaku glasačku podršku, a gdje posljednjih desetljeća gube utjecaj. Novi laburisti (New Labour) nisu učinili ništa kako bi zaustavili eroziju koja se pretvorila u kolaps lokalne industrije, sindikata, stopa zaposlenosti i prihoda. Referendum o Brexitu potpuno je reanimirao desnicu i vratio joj podršku naroda. Torijevci bi s UKIP-om u deindustrijaliziranim regijama tada osvojili preko 50 posto glasova. Unatoč zaključcima pojedinih obmanutih komentatora, nagli uspon Jeremyja Corbyna iz 2017. nije podrazumijevao i da bi neki drugi vođa Laburista pobijedio s 20 postotnih bodova prednosti. Bila je to ogromna devijacija od uobičajenih izbornih obrazaca Laburista još od 2001. godine, a sad smo doživjeli i povratak političkom medijanu.
 
Iako će centristi nerado prihvatiti implikacije onoga što se dogodilo, glavna tema ovih izbora nije bila revitalizacija političkog centra. Centriste je porazio isti moloh nacionalizma katastrofe koji je upravo brutalno razorio ljevicu. Onima koji teže osvajanju centra neće ostati previše toga supstancijalnog oko čega će se moći ujediniti. Neće moći ponuditi nikakve koherentne odgovore na pitanje kako je moguće poraziti nacionalizam katastrofe, te istovremeno ne biti rastrgan kulturnim ratovima oko Brexita, a da to nije putem neke varijacije formule iz 2017. godine. No svi će složno tretirati izbore kao referendum o Corbynovu vodstvu, a sukladno tome i o dominaciji ljevice unutar članstva Laburističke partije.
 
Apsolutno stoji da je „Corbyn“, kao medijska pojava, bio problem pojedinim biračima kojima smo pokucali na vrata. Međutim, to samo vraća pitanje na prethodnu razinu. Zašto je „Corbyn“ ovoga put bio veći problem? Čemu su imali za prigovoriti ljudi koji nisu marili za optužbe o povezanosti s IRA-om ili za trolanje s pitanjem o „sigurnosnom riziku“ otprije dvije godine, koji su već jednom glasovali za ljevičarski manifest, te se slagali s većinom njegovih politika? Što se promijenilo u širem političkom kontekstu? Što se promijenilo po pitanju njegova vodstva? Zašto neki od ovih birača odjednom nisu uspijevali odlučiti za što se to Corbyn bori? Predviđam kako oni koji žele da Laburistička partija skrene udesno neće ponuditi uvjerljiv odgovor na ova pitanja, već će samo ponavljati iste stare šibolete koje izgovaraju još od 2015. Oni neće izvući nikakvu pouku.
 
Kakvu bismo lekciju mi trebali naučiti? Najveći dio ljevice unutar Laburističke partije smatra da smo prije svega uprskali stvar po pitanju Brexita. Optirajući za drugi referendum, prelako smo prikazani kao izdajice demokratskog mandata. Već je nakon nekoliko tjedana trajanja kampanje bilo primjetno da ljudi poput Grace Blakeley šalju poruke upozorenja o kolapsu podrške Laburistima na sjeveru. Usudio bih se reći da je kampanja Brexit stranke ondje pomogla Torijevcima. Ne nužno zato to su preoteli neki značajni broj laburističkih birača, već uglavnom zato što su amplificirali Torijevsku poruku: naime, da su Laburisti izdali Brexit.
 
Ovome bismo trebali oprezno pristupiti. Nije postojala „dobra“ pozicija s obzirom na Brexit. Samo zato što ste identificirali problem, ne znači i da ste pronašli rješenje. Štoviše, da spremno rješenje uopće postoji. Izgleda da dio problema leži u tome što su pobjede u parlamentu protiv Therese May i Borisa Johnsona – koje je komentarijat smatrao izvrsnima – slabo rezonirale kod velikog broja onih koji su svoj glas dali za napuštanje Europske unije. Oni su uvidjeli da će politički establišment zaustaviti Brexit. Antiparlamentarna retorika koju je inicirala May, a rastrubio Johnson, operirala je na osnovu realnog nezadovoljstva. No kako bi Laburisti opravdali glasovanje za aranžman koji je ponudila May? Koliko bi tek tada podrške bilo izgubljeno? Koliko bi ljudi tada bilo potpuno demoralizirano i „raskrstilo s Corbynom“? Koliko bi se tada glasača okrenulo Liberalnim demokratima ili Zelenima? Bi li nas tada spasilo „taktičko glasovanje“?
 
Uostalom, nije nevažno na koji se način politika komunicira prema vani. U određenom trenutku, konstruktivna višeznačnost oko Brexita prestala je biti konstruktivna. Postojala je potreba da se u odnosu na Brexit ocrta jasna agenda. Laburistička kampanja za Europske izbore jedva da je postojala, a temeljila se na ideji ponovnog ujedinjavanja duboko podijeljene zemlje. Raspoloženje glasača bilo je daleko od toga. Potom smo ušli u opće izbore s pozicijom koja zagovara ponavljanje referenduma o Brexitu, o čemu se odlučilo poprilično naglo, nakon što se tri godine govorilo protiv drugog referenduma. Pritom smo tek usred kampanje pojasnili da bi Corbyn povodom drugog referenduma zauzeo neutralan stav o Brexitu. Nekoliko je parlamentarnih zastupnica i zastupnika odbilo odgovoriti novinarima koju bi opciju podržali na drugom referendumu, znajući da oba odgovora predstavljaju zamku.
 
Ne čini se da postoji očito rješenje kada je Brexit u pitanju, barem ne ono koje netko ne bi proglasio „izdajom“. Laburisti stoga nisu htjeli da se ovi izbori prelamaju oko Brexita i donekle su raspravu uspjeli preusmjeriti na druge teme. Unatoč nekim tvrdnjama, mjerama štednje nije došao kraj. Kriza je kontinuirana. Jedino je tip agende na osnovu koje su Laburisti tražili povjerenje birača mogao uspješno potkopati društvene temelje brexitovskog nacionalizma. Problem je u tome što su izbori raspisani jer parlament tri godine nije mogao doći do odluke o Brexitu, tijekom kojih je opcija izlaska iz Europske unije radikalizirana. Nacionalizam je toliko uhodan scenarij u ovoj zemlji da je njegove apstrakcije moguće iskusiti kao intimne, konkretne. Istovremeno su politike u brižljivo skiciranom, pažljivo budžetiranom, a ipak ambicioznom manifestu, koje nude konkretnu pomoć, ostale toliko udaljene od svakodnevnog doživljaja vlasti, da ih je velik broj birača doživio apstraktnima i utopijskima.
 
Nacionalizam katastrofe upravo se kao brazda usjekao u one dijelove zemlje koji su povijesno bili čvrsta uporišta Laburističke partije, i na to ne postoji jasan odgovor. Izgubljene parlamentarne mandate moguće je vratiti; kao što napominje Momentum u e-mailu podržavateljima, jer su ih Torijevci osvojili s tijesnom razlikom. Međutim, preokreti su bili ogromni, a prijelom je povijesnih razmjera. Nažalost, ponovna izgradnja bilo kakve ljevice u ovim izbornim okruzima, nakon desetljeća zanemarivanja i prilično beskorisne lokalne vladavine Laburista, iziskivat će nešto više od šestotjednog izbornog ciklusa i gorljive kampanje pogonjene herojskim volonterima. Činjenica da nam vjerojatno predstoji deset godina bezobzirne vlasti Konzervativaca tijekom kojih bismo trebali poduzeti taj projekt ponovne izgradnje, pritom je slaba utjeha.
 





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2016. Parlamenti pod kontrolom kormilarâ kapitalizma Europska unija je redovita tema lijeve kritike od izbijanja globalne ekonomske krize, no britanska odluka o izlasku iz EU uspjela je otvoriti sasvim novi val diskusija. Uz to, Britanija je od prošlogodišnjih parlamentarnih izbora poprište vrlo zanimljive političke dinamike koja otvara prostor afirmaciji novih aktera na lijevom krilu parlamentarne politike. Naime, pružila se prilika za imaginiranje alternativnih modela nadnacionalnog europskog udruživanja, kao i za daljnju delegitimaciju njegova sadašnjeg ustroja. Kako može izgledati drugačija Europa te koja je uloga ljevice u njoj neke su od tema o kojima smo razgovarali sa socioekonomistom Tonijem Prugom, nedavnim povratnikom iz Velike Britanije.
  • 31. siječnja 2016. Kulturni materijalizam i politike identiteta Kako stvoriti univerzalni socijalistički projekt u kontekstu prioritiziranja „identitetskih politika“ danas je jedno od ključnih pitanja prilikom promišljanja lijevih progresivnih strategija otpora. Iz Up&Undergrounda 27/28 prenosimo prijevod teksta Richarda Seymoura o važnosti materijalizacije kulture i „identitetskih pitanja“ te neophodnosti da se u izgradnji univerzalnog političkog subjekta operacionalizira realno postojeća partikularna iskustva nepravde kao dio materijalnih procesa.
  • 27. veljače 2015. Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
  • 27. listopada 2015.
    Featured Video Play Icon
    Značenje pojma “prekarijat”
    Pogledajte snimku predavanja Richarda Seymoura, održanog na Akademiji likovnih umjetnosti 10. svibnja u sklopu programa Škole suvremene humanistike 8. Subversive festivala, koja se ove godine održavala pod naslovom "Socijalna dimenzija kulturne politike": "Smisao koncepta prekarijat je strateški. Njime nam se nudi razumijevanje mogućih klasnih saveza i agencija kroz koje je progresivna promjena moguća. Međutim, ovako kako je trenutno artikuliran, on ne uspijeva poslužiti toj svrsi. Prekarijat je najbolje razumjeti kao interpelaciju koja naglašava i dotiče promjenjive uvjete rada i života različitih društvenih klasa i klasnih strata, a ne kao 'klasu u nastajanju'. U predavanju ću zagovarati navedeno stajalište, pokazujući pritom kako razumijevanje prekarijata reartikulirano na tom tragu može pomoći u formiranju radikalne, transformativne politike za 21. stoljeće."
  • 5. rujna 2015. Bauk socijaldemokracije kruži Laburističkom strankom
  • 8. veljače 2015. Kamo dalje, ljevico?
  • 4. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Nekoliko generacija za obnovu ljevice
    U protekloj godini dana američku i britansku političku scenu obilježili su usponi radikalno lijevih kandidata u strankama lijevog centra. Pročitajte i pogledajte intervju snimljen tijekom prošlogodišnjeg 8. Subversive festivala, u kojem politički analitičari Richard Seymour i Bhaskar Sunkara govore o stanju na radikalnoj ljevici prije navedenih proboja na centru, i problematiziraju potrebne okvire za ponovnu izgradnju snažnog lijevog pokreta, adresirajući otpornost dominantnog narativa, metode mobilizacije društvenih pokreta, pitanja političke estetike, identitetske modalitete klasnih pozicija, entrizam, strategije koordinacije parlamentarnog i izvanparlamentarnog djelovanja te odnos između teorije i prakse.
  • 13. svibnja 2017. Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 10. travnja 2017. Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 16. rujna 2009. Ljetna škola – Richard Seymour: Kapital je oružje masovnog uništenja
  • 31. prosinca 2018. Lažna opreka između „socijalnih“ i „kulturnih“ pitanja Odbijajući razdvajanje između tzv. socijalnih i kulturnih pitanja, Benjamin Opratko u odgovoru Barbari Blahi iz Socijaldemokratske partije Austrije na ideju o potrebi mobiliziranja tihe lijeve većine suprotstavlja realnost nepostojanja takve većine te potrebu njezine dugoročne izgradnje kroz projekt koji će pristupati pitanjima rasizma i patrijarhata kao integralnom dijelu društvenih odnosa te otvoreno i neuvijeno proklamirati emancipaciju za sve.
  • 1. kolovoza 2016. Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 31. prosinca 2017. Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 27. rujna 2016. Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 6. listopada 2011. Ljetna škola – Richard Seymour: O čemu se ovdje zapravo radi?
  • 6. rujna 2016. Europski radnički identitet otvara prostor širenju borbe S Artanom Sadikuom, teoretičarom i aktivistom iz Skopja, razgovarali smo o implikacijama koje za zemlje-članice predstavlja izlazak, odnosno ostanak u Europskoj uniji, o demokratskom deficitu kojim su prožete izvršne institucije EU, političko-ekonomskom odnosu između europskog centra i periferije, konstrukciji europskog radničkog identiteta i emancipatornim potencijalima europske ljevice, te političkim ograničenjima recentnog vala prosvjeda u Makedoniji.
  • 29. prosinca 2016. Iluzija političke normalnosti Globalni rast desnog populizma, kojemu u zadnje vrijeme svjedočimo, antiklimaktički je rasplet višedesetljetnog neoliberalnog projekta depolitizacije javnog diskursa u svrhu opsluživanja interesa kapitala. U europskom kontekstu, neujednačen ekonomski razvoj između zemalja centra i periferije kad-tad je morao rezultirati sistemskom krizom u kojoj se status quo sve češće dovodi u pitanje. Pred socijalističkom ljevicom danas stoji historijski izazov mobilizacije, povećanja društvene participacije i širenja političkog utjecaja čemu se kao alternativa nudi predaja terena ekstremnoj, ksenofobnoj desnici. U intervjuu smo razgovarali s Markom Kostanićem, urednikom regionalnog portala Bilten.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 8. lipnja 2017. Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 24. studenoga 2010. Britanski profesori: Borit ćemo sa studentima protiv školarina
  • 19. travnja 2015. Akademska prekarnost i šest posljedica osnivanja nove agencije za privremeni akademski rad pri Sveučilištu Warwick
  • 9. studenoga 2011. 1% najbogatijih kao najveći uništavatelji bogatstva u povijesti
  • 30. prosinca 2017. Gori sve Interpretacija klimatskih promjena kao niza ahistorijskih prirodnih fenomena bez korelacije s antropogenim aktivnostima (koju plasiraju političko-korporativne elite) sve više gubi na vjerodostojnosti pred dokazanom povezanošću kapitalizma i ekološke krize. U kontekstu kapitalnih ulaganja u fosilna goriva, obnovljive izvore energije i korektivna tehnološka rješenja osmišljena da kapitalizam održe na životu, Richard Seymour analizira izvještaj Međunarodne agencije za energetiku (IEA) o smanjenoj potrošnji ugljena.
  • 7. lipnja 2015. Je li britanska Laburistička stranka nadživjela svoju korisnost?
  • 27. listopada 2010. Kralj Sunce i ja
  • 15. prosinca 2010. Potrebna je nova strategija za brutalno novo doba
  • 9. kolovoza 2011. Richard Seymour: Dajemo poslodavcima 29 milijardi funti neplaćenih sati prekovremenog rada
  • 14. prosinca 2010. Većina britanskih studenata neće otplatiti svoje studentske zajmove
  • 12. svibnja 2014. Svi smo mi prekarni – o konceptu prekarijata i njegovim pogrešnim uporabama
  • 24. svibnja 2015. Zemlja zove
  • 13. svibnja 2016. Izbjeglička kriza: Gdje je granica između tragedije i masakra? Antiizbjeglička politika Europske unije nastavlja svoje destruktivno razračunavanje s izbjegličkom krizom, potičući moralnu paniku u svojim državama članicama. Posljedice su jasno vidljive u krvavim rezultatima izgona, koji pomno demonstriraju kršenje ljudskopravaških načela u ime očuvanja bedema tzv. Prvog svijeta.
  • 24. svibnja 2010. Ljetna škola – Richard Seymour: Revolucija u Kirgistanu: nema tulipana
  • 11. svibnja 2012. Ljetna škola – Richard Seymour: Zaustavite ih prije no što ubiju

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve