Privatne škole oduvijek su omogućavale bogatim učenicima da upadnu na fakultet preko reda

Činjenica da su ocjene učenica i učenika javnih srednjih škola u prosjeku umanjene daleko više od učenica i učenika privatnih škola jasan je pokazatelj da klasa, bogatstvo, rasa i regionalne nejednakosti igraju svoje tradicionalne uloge u britanskom sustavu obrazovanja.

Na sveučilišnim prijemnim ispitima jasno se vide ove nepravde na djelu. Kako bi stvari postale jasnije, promislimo o borbi za mjesta na sveučilištima na tragu još jedne velike britanske tradicije – čekanja u redu. Ako u kinu postoji ograničen broj sjedala, čekanje u redu za njih poštenije je od makljaže kada se vrata otvore. Što ste bliže početku reda, veće su vam šanse da ugrabite mjesto. Ako se sjedala popune prije nego uspijete ući, barem vam je pružena prilika. Ista je stvar s upisima na sveučilište. Vaše ocjene na državnoj maturi određuju vaše mjesto u redu: što ste više na listi, to ćete biti bliže ulazu i vjerojatnije je da ćete se upisati.

Proširimo ovu analogiju onime što mnogi Britanci i Britanke smatraju ozbiljnim kršenjem društvenih pravila: upadanjem preko reda. Ekvivalent tome u britanskom obrazovnom sustavu jest privatno obrazovanje. Tijekom više godina plaćate pozamašnu školarinu, što pouzdano rezultira višim ocjenama na maturi, boljim mjestom u „redu“, te izglednijim šansama za mjestom na prestižnijim sveučilištima, čiji su resursi i reputacija superiorniji. Dapače, što više plaćate, to je vaša pozicija bolja.

Privatno obrazovani učenici konzistentno nadmašuju učenike iz državnih škola po broju upisanih na najviše rangirana sveučilišta u Ujedinjenom Kraljevstvu. Istraživanje Sutton Trusta pokazalo je da su učenici i učenice iz samo osam škola – od kojih se sve nalaze na jugoistoku Engleske, a šest ih je privatno – popunili 1 310 mjesta na Oxbridgeu od 2015. do 2017. godine, u usporedbi s njih 1 220 iz 2 990 preostalih škola.

Pored ocjena, uključeni su i drugi faktori, primjerice, sustav koji su privatne škole uspostavile kako bi osigurale bolju informiranost i vodstvo kroz proces prijave na sveučilište, očekivanja i ambicije obitelji učenica i učenika, te bolja pripremljenost kandidata i kandidatkinja za razgovore pri upisu na sveučilište. Međutim, nepravda „upadanja preko reda“ najjasnije se vidi na razmeđi školarina, ocjena na maturi i upisa na sveučilište. Dvije najskuplje privatne škole u Ujedinjenom Kraljevstvu, Eton i Winchester (koje 2020. godine naplaćuju 14 167, odnosno 13 903 funte po semestru), ujedno su i daleko najuspješnije od svih škola u UK-u prema broju ponuda za studiranje koje njihovi učenici primaju s Oxforda i Cambridgea.

Državni algoritam za određivanje učeničkih ocjena ove godine omogućuje još više upadanja preko reda. Škotska uprava za kvalifikacije (The Scottish Qualifications Authority, SQA) prepravila je 133 000 preporučenih ocjena, veliku većinu njih naniže, pri čemu su najugroženije učenice i učenici pretrpjeli najveće snižavanje ocjena. Stopa prolaznosti za te učenike smanjena je za preko 15 posto, s 85,1 na 69,9 posto, dok je odgovarajuće smanjenje za najprivilegiranije učenice i učenike iznosilo samo 9,8 postotna boda.

U Engleskoj je priča slična. Udio ocjena A/A* povećao se od 2019. godine u svim kategorijama, ali je to povećanje daleko najviše za privatno obrazovane učenice i učenike. Njihove ocjene povećale su se za 4,7 bodova, što je dvostruko više od povećanja u javnim srednjim školama i gotovo tri puta više od onoga u akademijama (1,7 bodova).

Posljedica je ta da trenutno gotovo polovina ispita kojima prisustvuju učenici iz privatnih škola (48,6 posto) rezultira ocjenom A ili A*, za razliku od tek jednog od pet ispita (21,8 posto) koje polažu učenici i učenice javnih srednjih škola.

Nema smisla odgovoriti da „nije sve u ocjenama“, jer su one ključ koji otvara vrata sveučilišta, koje pak otključava druga vrata. Velikim dijelom modernog britanskog života danas dominiraju sveučilišni diplomanti. Štoviše, sveučilište osigurava ogromna obrazovna, ekonomska i društvena dobra, a što je bolje vaše sveučilište, to su bolja i obilnija ta dobra. Iz tog je razloga isključivanje iz sudjelovanja u ovim aspektima života duboko nepravedno. Ta se nepravda dodatno produbljuje kada na mjesta učenika i učenica iz državnih škola u redu za sveučilište upadne netko tko je za to platio.

Neki tvrde da je sustav meritokratski, jer ispiti na državnoj maturi provjeravaju sposobnost učenika ili učenice neposredno prije prijema na sveučilište. Međutim, pošteni red nije pošten samo zato što nema naguravanja kada se vrata otvore – od samog početka ne smije biti guranja preko reda. Dapače, u situaciji u kojoj prethodno guranje preko reda postoji, pošteno je kompenzirati za to kada se vrata otvore: dati prednost onima koji su nepravedno pogođeni.

Oni koji brane sustav napominju da je moguće živjeti dobar, ispunjen i smislen život bez upisa na sveučilište te stoga ne mora biti ničeg lošeg u uskraćivanju učenika državnih škola za mjesta na sveučilištu koje bi u protivnom ostvarili. Premisa je očigledno istinita, ali zaključak je loš. Ne morate otići u kino kako bi vam život bio ispunjen, ali to nije opravdanje da vam ukradem mjesto u redu. Moguće je biti oštećen nečime, čak i ako će posljedično vaš život i dalje biti kvalitetan. Naprosto neće biti onoliko kvalitetan koliko je mogao biti.

Nije jednostavno odgovoriti na pitanje što učiniti s ocjenama na maturi u vrijeme pandemije. Truizam je ustvrditi da je COVID-19 razotkrio ukorijenjene nejednakosti u Britaniji. No, spuštanje ocjene, a da učenica ili učenik nije imao priliku dokazati se na ispitu, je nepravedno. Međutim, također bi bilo sporno naprosto svim učenicima dati više ocjene. To je kao da zatražite od svih u redu da naprave jedan korak prema naprijed: imat ćete dojam da ste bliže vratima, ali vaše mjesto u redu neće se promijeniti. Red je u startu nepravedan zbog nekolicine koja se već progurala do njegovog početka.

Samo po sebi, nema ničeg pogrešnog u korištenju algoritma kako bi se moderirale ocjene. Štoviše, u ovoj se situaciji pružila savršena prilika da se ta praksa unaprijedi korekcijama s obzirom na klasnu diskriminaciju svojstvenu obrazovnom sustavu. Ovo se može doimati antimeritokratskim argumentom, ali „meritum“ nije precizan koncept i ne podrazumijeva se da bolje ocjene idu ruku pod ruku s većim zaslugama. Učenik s ocjenama AAB iz škole čije su prosječne ocjene CCC po svoj je prilici demonstrirao više sposobnosti od učenika s ocjenama AAA iz škole čije su prosječne ocjene AAB. Ova poanta osobito je relevantna za sveučilišne prijamne postupke, budući da sveučilišta koriste ocjene na državnoj maturi kao pokazatelj intelektualne sposobnosti. Međutim, van konteksta, ocjene na maturi nisu idealni prediktor toga kako će učenik ili učenica proći na sveučilištu. Dapače, upadljivo se zanemaruje činjenicu kako je manje vjerojatno da će privatno obrazovani učenici diplomirati s pohvalama barem u drugoj klasi, nego učenici iz državnih škola sa sličnim ocjenama na maturi.

Privatno obrazovanje je upadanje na sveučilište preko reda za ekonomski privilegirane. Trebalo bi ga ukinuti – no to je kompleksni prijedlog s ozbiljnim obrazovnim, kulturnim i ideološkim posljedicama. Zasad, u svjetlu činjenice da je aktualna kohorta učenica i učenika pogođena nepravdom smanjenih ocjena na maturi, možemo doći do nešto specifičnijih zaključaka. Sveučilišta moraju izmijeniti i dopuniti svoje prijemne procedure kako bi stavila više težine na kontekstualne podatke.

Ocjene za upis trebalo bi odrediti s obzirom na prosječne učenice i učenike državnih škola kao postavljenu normu. Zahtjeve u pismima ponude trebalo bi smanjiti za najdepriviranije učenike – kao što i jest slučaj na mnogim sveučilištima. Ujedno treba postojati koordinacija među sveučilištima, što je protivno kulturi institucionalne kompeticije koju nameće država. Pitanje klasne nejednakosti u obrazovanju treba adresirati na državnoj razini. Moderiranje ocjena ovogodišnjih učenika i učenica na način da se smanji, a ne poveća nejednakost, bio bi dobar početak.