Tko su ultrakonzervativci?

Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.

Plakat Kolektiva ISKRA o ultrakonzervativcima (izvor: Kolektiv ISKRA)

1. O kome govorite kada spominjete „ultrakonzervativce“?

  • od 2013. sve je vidljivije novo civilno društvo koje za razliku od ranije aktivnih udruga, želi umanjivanje, a ne širenje ljudskih prava
  •  
  • čini ga niz međusobno povezanih organizacija koje se bave referendumima protiv prava manjina (U ime obitelji), nametanjem neznanstvenog obrazovanja (Grozd), promocijom socijalnih nejednakosti (Vigilare), zastrašivanjem žena koje dolaze obaviti pobačaj (40 dana za život) itd.
  •  
  • pripadnici ovih tajnovitih organizacija pokušavaju se ugurati u institucije i na pozicije moći, bilo preko svojih stranaka (Projekt domovina, Hrast), bilo preko drugih stranaka (HDZ, Most, stranka Milana Bandića)
  •  
    Od referenduma o braku 2013. godine, u javnosti su se sve češće počele pojavljivati udruge građana koje, za razliku od onih koje su djelovale ranije, nisu zagovarale širenje ljudskih prava, nego njihovo umanjivanje. Udruga U ime obitelji tim je referendumom tražila da se promjenom Ustava onemogući parovima istog spola da sklapaju brak. Iako je za tu zabranu na kraju glasalo manje od četvrtine upisanih birača, referendum je zbog neobičnih zakonskih pravila (nepostojanja praga minimalne izlaznosti) prošao, a ultrakonzervativci postali važan politički čimbenik. Prošle godine, ista je udruga ponovo pokrenula skupljanje potpisa za raspisivanje referenduma, sada o izmjenama izbornog zakona. Njihovi prijedlozi bili su usmjereni protiv prava drugih manjina, ovoga puta ne seksualnih, nego nacionalnih, odnosno njihovog prava na predstavljenost u Hrvatskom saboru i ravnopravnog odlučivanja o ključnim pitanjima poput državnog proračuna.
     
    No iako su udruga U ime obitelji i njezina liderica Željka Markić još uvijek najistaknutiji predstavnici ovog pokreta, daleko su od jedinih. Dapače, ultrakonzervativci danas čine cijeli mali univerzum nepreglednih udruga, stranaka, inicijativa, frakcija u drugim strankama i znatan broj zaposlenika u državnoj administraciji koji su tamo instalirani preko suradnje udruga s HDZ-om ili strankom Milana Bandića. Između ostalih, to su udruga Grozd, koja se bori za zamjenu obrazovnog programa temeljenog na znanosti onim temeljenim na ultrakonzervativnim tumačenjima učenja Katoličke crkve, zatim udruga Vigilare, koja je dio ekstremno desničarske mreže Tradicija, obitelj i vlasništvo, stranka Hrast, koja ima jednog zastupnika u Saboru izabranog na listi HDZ-a i Projekt domovina, koja je 2015. sama izašla na izbore i nije uspjela ući u parlament, te inicijative poput 40 dana za život, čija je svrha uznemiravanje žena koje obavljaju zahvat pobačaja u krugu bolnice.
     
    Pojedinci i organizacije iz ovog univerzuma nisu uvijek u najboljim odnosima. Poznato je npr. da su Željka Markić i Ladislav Ilčić u lošim odnosima, pa tako i udruge povezane s njima ponekad ne surađuju blisko. Primjer toga je podjela na dvije referendumske inicijative 2018. godine. No različite frakcije pokreta se nikada ne sukobljavaju u javnosti i ostaju predane zajedničkim ciljevima. Oni uključuju pokušaj zakonskog nametanja starijih oblika društvenog discipliniranja, kojeg je vrijeme pregazilo, a moderne države od njega odustale tijekom dugogodišnje borbe za demokraciju i ljudska prava. To se odnosi na čvršće kontrole države, vjerskih vođa i „glava obitelji“ nad ženama i ženskim tijelima, ali i povratak drugih socijalnih hijerarhija. Iako to rjeđe spominju, ultrakonzervativci se zalažu za razmontiranje socijalne države i olakšavanje socijalnih nejednakosti. Ukratko, njihov ekonomski program je izrazito antisocijalan i naklonjen kapitalu, a njihove društvene vrijednosti su reakcionarne, odnosno pokušavaju rekonstruirati međuljudske odnose iz nekih mračnijih vremena.
     

    2. Je li taj pokret isto što i Katolička crkva?

  • većinu stanovništva Hrvatske čine katolici, ali tek se manjina slaže s njihovim protusocijalnim i ultrakonzervativnim programom
  •  
  • stavovi ovih grupa puno su „desniji“ od službenih stavova Vatikana i ne predstavljaju čak ni kler, a još manje vjernike
  •  
  • ultrakonzervativci nisu vjerski, nego politički pokret, koji želi kontrolirati zakone i vlast, a ne obnoviti duhovnost
  •  
    Prema posljednjem popisu stanovništva, 86% stanovnika Hrvatske su katolici i katolkinje. Nitko ne predstavlja sve te ljude niti se svi oni slažu u većini stvari. Dapače, hrvatski katolici imaju vrlo različite poglede na politiku, društvo, povijest te su privrženi različitim sustavima vrijednosti. Većina katolika ne slijedi niti poznaje u potpunosti ni službene stavove Crkve, već je katoličanstvo dio osobnog morala ili obiteljske tradicije, iako, službeno, svi vjernici čine Crkvu. Što se tiče svećenika, ni oni se ne slažu uvijek u svemu, niti postoji jedna jedinstvena linija oko društvenih i političkih pitanja. Mnogi svećenici u Hrvatskoj i drugdje nemaju nikakvih problema da se ne slažu čak i s papom, čije stavove službeno moraju slijediti. Tako ni ultrakonzervativci o kojima pričamo ne predstavljaju ni u kojem smislu stavove Katoličke crkve. Dapače, oni unutar katoličanstva predstavljaju ekstremno desnu frakciju koja se u mnogo čemu ne slaže s aktualnim papom.
     
    Također, iako se povremeno tako predstavljaju, ultrakonzervativne udruge i stranke nisu vjerske, nego političke organizacije. One ne pozivaju na naš moral i ne predlažu da se iz moralnih razloga odreknemo abortusa ili dajemo milostinju. One predlažu da se državnom represijom najoštrije kažnjavaju svi koji se ne slažu s njihovom političkom željom da kontroliraju ženska tijela i da milostinja bogataša zamijeni instrumente socijalne države koji bi trebali na dostojanstven način spašavati stanovništvo od siromaštva.
     

    3. Nisu li oni samo veliki vjernici koji žele zaštititi život i obitelj?

  • Predstavnici ovih organizacija i grupa nemaju nikakvih problema s tim da podržavaju i okupljaju povijesne i sadašnje nepokajane višestruke ubojice poput ustaša ili ratnih zločinaca – to zasigurno nije „obrana života“
  •  
  • oni se ne bave zaštitom onih koji su životno ugroženi (poput izbjeglica), niti se interesiraju za kvalitetu života većine stanovništva
  •  
  • oni brane svoju rigidnu viziju „prave“ obitelji koja mnoge u ovom društvu isključuje, a ne štite materijalne interese stvarnih obitelji koje u postojećem sustavu jedva spajaju kraj s krajem
  •  
    Za početak, teško je povjerovati da se radi o ljudima koji žele zaštititi pravo na život, ako na njihovim događanjima kao dragi gosti redovito sudjeluju i osobe koje su osuđene za masovna ubojstva i ratne zločine protiv civilnog stanovništva, između ostalih i djece. Ili ako se u njihovim medijima poput portala narod.hr redovito brani i hvali ustaški pokret, koji je odgovoran za jedan od najvećih pokolja u povijesti Hrvatske. Općenito, ultrakonzervativne inicijative su pokazale priličnu nezainteresiranost za živote ugroženih skupina, npr. za izbjeglice koje upravo pogibaju u desecima na hrvatskim granicama. Stoga se čini da su samozvani „branitelji života“ zainteresirani samo za opstanak fetusa. Drugim riječima, za njih ljudska prava počinju začećem, a završavaju rođenjem. Slično vrijedi i za obitelj. Oni manje „brane“ postojeće obitelji, a više nameću svoju rigidnu viziju obitelji u kojoj žena besplatno obavlja skrb za sve članove, a muškarac zapovijeda. U toj viziji nema mjesta za obitelji samohranih roditelja, osoba istog spola ili sl. U osnovi, njihov zagovor „obitelji“ zapravo je samo pokušaj da se sva briga i skrb prebaci s države i njezinih službi na žene unutar četiri zida kuće koje isti posao obavljaju besplatno. U tom smislu, njihova „obiteljska politika“ dio je istih antisocijalnih mjera koje „rasterećuju“ državu od brige za stanovništvo i pretvaraju je samo u servis kapitala.
     
    Ultrakonzervativne udruge ne bave se ni jednim problemom koji doista „ugrožava obitelj“, odnosno problemima s kojima se suočavaju ljudi koji žele imati djecu. Velik broj ljudi si ne može priuštiti uzdržavanje djece jer nema stabilan radni odnos, jer ne može riješiti stambeno pitanje, jer nema dovoljno mjesta u vrtićima i jaslicama itd. Umjesto da govore o stvarnim materijalnim problemima koji presudno utječu na živote velikog broja obitelji, oni „štite“ obitelj tako što huškaju ljude protiv različitih manjina koje nikoga ne ugrožavaju ni na koji način. Iako su referendum usmjeren protiv LGBTIQ+ osoba predstavili kao pokušaj zaštite obitelji, ni jedna obitelj u Hrvatskoj od uspjeha toga referenduma nije imala baš nikakve koristi.
     

    4. Zašto bi oni bili protiv žena samo zato što su antifeministi? Nije li i Željka Markić žena?

  • ultrakonzervativni lobiji okupljaju u pravilu vrlo pažljivo trenirane i bogate ljude, koji svojim pristojnim ponašanjem skrivaju opasne namjere
  •  
  • njihove predstavnice ne dijele iskustva većine žena ovog društva, koje su prisiljene obitelj planirati s obzirom na svoje materijalne mogućnosti
  •  
  • njihov „antifeminizam“ i borba protiv „rodne ideologije“ samo je pokušaj da se siromašnije žene zadrže u podčinjenom položaju, kako u obitelji, tako i u društvu
  •  
    Ljudi iz spomenutih udruga, stranaka i inicijativa jako paze na to koga nude kao svoje javno lice. Za razliku od ranijih ekstremno desničarskih grupa, oni ne žele da ih se prepoznaje kao nekulturne ili „sirove“ osobe. Stoga su njihovi javni predstavnici u pravilu vrlo uglađeni, ali i bogati ljudi. Oni rade u interesu svojeg društvenog sloja, ali u pokret nastoje mobilizirati i pripadnike drugih društvenih slojeva na zajedničkoj platformi ultratradicionalizma. U tom smislu ni Željka Markić nije vulgarni stariji muškarac koji grmi protiv prava žena, nego osoba koja je prošla sve moguće tečajeve komunikacije s javnošću. No njezino žensko iskustvo nema nikakve veze s iskustvom velike većine žena koje se nalaze pred odlukama vezanima uz reproduktivno zdravlje i planiranje obitelji, koje su u velikoj mjeri uvjetovane njihovim materijalnim mogućnostima.
     
    Također, suprotno onome što često tvrde grupe ekstremnih desničara, feminizam protiv kojeg se oni bore nije nikakva specifična ideologija koja bi predstavljala nešto suprotno interesima i željama većine. Feminizam je naprosto naziv za sve one ideologije koje tvrde da žene u pravima moraju biti ravnopravne muškarcima. To se ne odnosi samo na formalna zakonska prava, već i na realna materijalna prava. U tom smislu „antifeminizam“ nije ništa drugo nego težnja da se većina žena, na ovaj ili onaj način, zadrži u podčinjenom položaju u kojem se nalaze sada. Taj podčinjeni položaj naravno nikada ne vrijedi u potpunosti za žene koje pripadaju društvenoj eliti, pa je logično da se žene iz redova ultrakonzervativaca zalažu protiv prava većine žena, osobito radnica.
     

    5. Tko financira sve te aktivnosti?

  • s obzirom na to da je njihov program naposljetku usmjeren protiv siromašnijih i slabijih u društvu, logično je da ih financira i dio ekonomske i društvene elite
  •  
  • dio su pokreta koji vjerojatno dobiva znatna sredstva od stranih donatora, što uključuje i američke protestantske grupe i rusku vladu, da nabrojimo samo neke
  •  
  • veze s moćnicima omogućile su im da koriste i javnu infrastrukturu, koja se financira radom svih nas, od državnih zaklada do Crkve
  •  
    Prema javno dostupnim podacima, različite antimanjinske i ultrakonzervativne grupe imaju brojne izvore financiranja. Za početak, dio njihovih podržavatelja su vrlo bogati i utjecajni ljudi. Iako ponekad nije sasvim jasno ni javno objavljeno čime se točno bave, većina najistaknutijih predstavnika njihovih udruga i inicijativa su vlasnici raznih tvrtki i stoga imaju izravnog materijalnog interesa u antisocijalnim politikama koje udruge promoviraju. No izgleda da se ipak ne svodi sve samo na „privatnu inicijativu“. Sudeći prema bliskim vezama koje održavaju s ekstremno desničarskim evangeličkim krugovima u SAD-u može se pretpostaviti da dio novca povremeno dolazi i iz tih izvora. Drugi izvor mogla bi biti vlada Ruske Federacije, koja je često pokrovitelj međunarodnih skupova ultrakonzervativaca na kojima i domaći aktivisti protiv ljudskih prava igraju istaknutu ulogu, poput onog koji se pretprošle godine odvio u Moldaviji.
     
    Bez obzira na to financiraju li se njihove aktivnosti izravno novcem pojedinih župa ili drugih institucija koje su dio Katoličke crkve, očito je da ultrakonzervativcima barem neke župe i svećenici daju pomoć u infrastrukturi, odnosno da im daju prostor i reklamu. To znači da dio financija za ultrakonzervativce dolazi i iz proračuna, odnosno poreza. Naposljetku, zadnjih nekoliko godina njihove aktivnosti financiraju i državne institucije RH, kao i posebni fondovi za financiranje udruga, poput Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. S jedne strane, to je posljedica dugogodišnje infiltracije ultrakonzervativnih kadrova u institucije države, a s druge posljedica birokratskog nemara dijela nadležnih službi koje prilikom poticanja razvoja „civilnog društva“ ne vode računa o tome koja se udruga za što zalaže. Tako zapravo svi mi financiramo napade na prava manjina i siromašnih, odnosno nacionalne manjine i LGBTIQ+ građani i građanke plaćaju kampanju protiv jednakosti i ravnopravnosti, a radnici lobiranje u korist kapitala koje provode ultrakonzervativne udruge.
     

    6. Kakve veze ima njihovo djelovanje protiv prava manjina sa socijalnim pravima većine?

  • svojim djelovanjem sustavno nastoje skrenuti pažnju sa socijalnih pitanja i podijeliti društvo po „svjetonazorskoj osnovi“, iako njihove politike koriste samo najbogatijima
  •  
  • ove organizacije se ideološki oslanjaju na radikalnu desnicu koja je tijekom 20. stoljeća pokušavala zaustaviti reforme u smjeru veće ravnopravnosti i socijalne sigurnosti
  •  
  • i danas u Hrvatskoj zagovaraju manje poreze i obaveze za najbogatije te s druge strane manja prava i veću društvenu kontrolu nad najsiromašnijima
  •  
    Udruga Vigilare, jedna od najaktivnijih na ultrakonzervativnoj sceni, dio je međunarodne mreže Tradicija, obitelj, vlasništvo. Radi se o pokretu koji je nastao 1960-ih godina u Brazilu, a stvorili su ga bogati zemljoposjednici kako bi zaustavili raspodjelu zemlje siromašnim seljacima. Radi se o sekti od koje zazire čak i službena Crkva, a u nekim zemljama je zabranjena. Radi se u velikoj mjeri o organizaciji koja okuplja bogate i moćne ljude koji su se udružili s ciljem obrane vlastitih privilegija. U Hrvatskoj, ova se borba za interese moćnih često provodi kroz zagovaranje manjih poreza i obaveza za najbogatije, odnosno one koji žive od našeg rada. Ove politike u korist najbogatijih često se predstavljaju kao borba za „opći interes“, no za njih vrhunac „socijalne politike“ predstavlja zabrana rada nedjeljom, dok za uvjete rada i plaće koje radnici i radnice primaju tijekom ostalih dana ne pitaju.
     
    Osim toga, ultrakonzervativci su proteklih godina dali veliki doprinos rastu nejednakosti i smanjivanju socijalnih prava time što su velik dio opravdanog socijalnog nezadovoljstva kanalizirali u borbu protiv manjina, umjesto u borbu za socijalna prava. Dok je SDP-ova vlada bez ozbiljnijeg otpora uvela novi Zakon o radu i oduzela radnicima dio dotadašnjih prava, ultrakonzervativci su mobilizirali ljude za referendum usmjeren protiv LGBTIQ+ sugrađana i sugrađanki. Velik broj ljudi koji je iz opravdanih razloga osjećao prezir prema toj vladi, svoje je nezadovoljstvo u konačnici izrazio time što je glasao za diskriminaciju LGBTIQ+ osoba. Slično tome, kada je prošle godine najavljeno podizanje životne dobi za odlazak u mirovinu, ultrakonzervativci su šutjeli o tom bitnom pitanju koje će utjecati na živote ogromnog broja ljudi, ali su zato organizirali referendumsku kampanju protiv nacionalnih manjina. Drugim riječima, oni su glavni krivci što se posljednjih nekoliko godina ljudi u Hrvatskoj rjeđe okupljaju kako bi se borili za bolji život većine, a češće kako bi napali neku manjinsku skupinu koja ni na koji način nije odgovorna za probleme s kojima se suočava većina.
     

    7. Zašto velik broj ljudi podržava konzervativne inicijative ako im one ne donose nikakvu konkretnu korist?

  • zato što te inicijative ne govore otvoreno o svojim ciljevima, već primjerice tvrde da štite obitelj, a za velik dio ljudi obitelj je jedina institucija koja ih štiti od potpunog siromaštva
  •  
  • zato što pojačavaju mušku dominaciju u društvu, što može biti privlačno dijelu muškaraca nesigurnima u svoju ulogu u društvu i obitelji
  •  
  • zato što pojedinim skupinama u društvu ponekad može izgledati kao da će imati realnu korist od diskriminacije drugih skupina; primjerice, ako se žene natjera da odustanu od vlastitih karijera i isključivo brinu o domu i djeci, to tobože može olakšati pronalazak posla dijelu muškaraca
  •  
    U situaciji u kojoj nema pokreta koji bi branio materijalne interese siromašnijih i radnika i radnica nije nikakvo iznenađenje da se dio ljudi uključuju i u ovakve pokrete. Kada nitko ne brani interese radnika kao radnika, dio njih će pokušati iskoristiti svoju pripadnost nekoj identitetskoj skupini kako bi se borili za sebe – katolicima, braniteljima, muškarcima, heteroseksualcima itd. U tom smislu, borba za tobožnju obranu „obiteljskih vrijednosti“, „digniteta domovinskog rata“ ili nečeg trećeg može služiti kao zamjena za borbu za vlastite interese. Osim toga, konzervativne politike koje diskriminiraju ovu ili onu (manjinsku) skupinu mogu nekome izgledati kao da će donijeti i konkretne materijalne koristi za njih. Primjerice, konzervativne politike koje vezuju žene uz dom i kućanski rad i udaljuju ih od tržišta rada mogu izgledati kao da će imati konkretne materijalne koristi za dijelove muške radne snage, osobito zbog visoke nezaposlenosti i zaoštrene konkurencije za malobrojnim radnim mjestima. Uzlet aktivnosti raznih braniteljskih udruga zadnjih nekoliko godina također je teško shvatiti bez uzimanja u obzir utjecaja ekonomske krize i činjenice da je za mnoge ljude njihov braniteljski status posljednja stvar za koju se mogu uhvatiti kako bi izbjegli pad ispod egzistencijalnog minimuma. Kako niti društvo u cjelini (država) niti sindikati ili stranke danas u Hrvatskoj ne štite socijalno ugrožene, oni razumljivo traže druge načine da si osiguraju preživljavanje.
     
    Za kraj, fokus na obitelj koji imaju ključni akteri na hrvatskoj konzervativnoj sceni (poput udruge U ime obitelji) nije nimalo slučajan. Kako je država uvelike prestala igrati svoju ulogu zaštitnika najslabijih članova i članica društva, sve veći broj ljudi je prisiljen oslanjati se na potporu isključivo svoje obitelji. Tamo gdje ne postoji društvena solidarnost, obiteljska solidarnost je jedina postojeća alternativa. Iz tog razloga su konzervativni pokreti koji se lažno predstavljaju kao zaštitnici obitelji mogli zvučati posebno privlačno upravo onim ljudima koji su najviše ovisni o pomoći svoje obitelji. U društvu u kojemu je, da navedemo samo neke primjere, za prijem kod liječnika često potrebna obiteljska veza, naknade za nezaposlene i socijalna pomoć nedovoljni za preživljavanje, a mirovine debelo ispod prosječne cijene mjesta u staračkom domu, razumljivo je da je egzistencijalna ovisnost o obitelji izuzetno velika, pa time i prijemčivost za ideje pokreta koji navodno brane „obitelj“. Tome se možemo suprotstaviti isključivo gradnjom solidarnih veza među ljudima koje će nadilaziti razinu obitelji i obuhvaćati sve marginalizirane i potlačene skupine u društvu.
     

    8. Je li to nešto što je moguće samo u našem „Apsurdistanu“?

  • hrvatski ultrakonzervativci dio su velike međunarodne mreže ekstremne desnice koja se posljednjih godina širi diljem svijeta
  •  
  • sve njihove inicijative i manifestacije kopirane su iz drugih zemalja, a njihovi predstavnici samo nastoje te ideje uvesti u našu zemlju
  •  
  • problem ne proizlazi iz „zaostalosti“ naše zemlje i neće se riješiti sam po sebi ako postanemo više „zapadni“ – hoće li naša zemlja biti zemlja jednakosti ovisi o tome hoćemo li se za to uspjeti izboriti
  •  
    Ne samo da nije, već u djelovanju naših ultrakonzervativaca nema baš ničega što su sami izmislili. U pravilu se radi o strategijama i taktikama koje su odavno iskušane u čitavom nizu drugih zemalja. O tome svjedoče i veze ultrakonzervativaca iz Hrvatske sa sličnim pokretima u brojnim drugim zemljama. Primjerice, Željka Markić je rado viđen gost na čitavom nizu ultrakonzervativnih događanja diljem Europe, pa i šire. Prošle je godine (2018.) bila uključena u referendumske kampanje „pro-life“ inicijativa (protiv prava na legalni pobačaj) u Irskoj i Rumunjskoj, a sudjelovala je i na različitim prosvjedima i konferencijama od Tbilisija i Kijeva, preko Rima sve do južnoafričkog Cape Towna. Bila je i predavačica na akademiji lobističke organizacije European Dignity Watch koja djeluje u Briselu i bori se za zabranu abortusa, te protiv eutanazije i prava gej osoba, a usko je povezana s američkim neokonzervativcima. Jedna od najuspješnijih akcija koju posljednjih godina organizira udruga U ime obitelji, tzv. Hod za život, kopija je američkog „March for life“ koji je prvi put održan u Washingtonu 1974. godine, dok su molitvene skupine koje se okupljaju oko klinika u kojima se obavljaju pobačaji također stara američka praksa.
     
    Ovo su samo neki od primjera koji svjedoče o tome da relativna popularnost ultrakonzervativnog pokreta u Hrvatskoj nije posljedica tobožnjih specifičnosti ovdašnjeg mentaliteta, „nezrelosti“ naše demokracije ili neobjašnjive sklonosti ovdašnje populacije da se vođena iracionalnim strahovima upušta u tlačenje manjinskih skupina. Uspješnost ultrakonzervativnih inicijativa razlikuje se u različitim zemljama, kao što se i žrtve njihovog huškanja razlikuju ovisno o nacionalnom kontekstu, ali njihovo djelovanje rasprostranjeno je diljem Europe i svijeta i nipošto nije ograničeno na slabije razvijene zemlje.
     

    9. Zar se ultrakonzervativci ne bore protiv štetnog utjecaja „rodne ideologije“ koja uništava obitelj?

    „Rodna ideologija“ je izraz koji su izmislili upravo ultrakonzervativci kako bi svaki drugačiji pogled na pitanja vezana za obitelj, rod i seksualnost prokazali kao izopačen. Njihova perspektiva tobože predstavlja ono što je normalno i prirodno, dok svaka druga proizlazi iz nekakve mračne ideologije. To je često viđen oblik manipulacije koji počiva na tome da vlastiti stav predstavi kao apsolutnu istinu, a suparnički kao nekakvu (zlu) ideologiju, iako je jasno da su svi stavovi koje ima bilo koji član društva proizvod ove ili one ideologije.
     
    Ideologija ultrakonzervativaca i njihov napad na tzv. „rodnu ideologiju“ temelji se na negiranju činjenice da ne postoji nekakav „normalan“ i „prirodan“ pogled na seksualnost koji je postojao oduvijek dok ga nije ugrozilo moderni način života. Primjerice, stoljećima prije današnjice, mnoga tradicionalna društva su homoseksualnost doživljavala kao „prirodnu“ i „normalnu“ stvar. Isto tako, striktna podjela na muškarce i žene koja ne dozvoljava nikakve rodne identitete koji nisu utemeljeni na biološkim razlikama, kakvu promoviraju ultrakonzervativci, ni izbliza nije nešto što se oduvijek podrazumijevalo u svim ljudskim zajednicama.
     
    Zato je borba protiv „rodne ideologije“ zapravo borba protiv prava svih ljudi da sami definiraju svoju ulogu u društvu, primjerice protiv prava žena da ne budu majke i domaćice već da u društvu participiraju na neke druge načine. Za ultrakonzervativce je uloga žene u društvu određena samim rođenjem: one moraju biti blage, nježne, ponizne i poslušne, a svako drugo ponašanje je percipirano kao kršenje „prirodnih“ normi. To da se ne radi ni o čemu prirodnom, već o pokušaju da se žene zadrži u podređenom položaju u društvu, ultrakonzervativci, dakako, nikada neće otvoreno priznati.

    Vezani članci

    • 27. rujna 2017.
      Featured Video Play Icon
      Promjena okvira #15
      O reproduktivnim pravima
      U petnaestoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte prilog o reproduktivnim pravima u kojem se iz historijsko-materijalističke perspektive bavimo politizacijom prava na pobačaj i roditeljstvo, proizvodnjom režima materinstva u kapitalizmu te vezom društvene reprodukcije i reprodukcije kapitala, ograničenim dosegom liberalnih i radikalno feminističkih projekata u kontekstu reproduktivnih pitanja te konzervativnom agendom i naturalizacijom rodnih uloga. O navedenim temama u prilogu govore Mia Gonan, Maya Andrea Gonzalez, Nataša Mihoci i Ana Vilenica. Također, u ovoj epizodi donosimo fragmente prosvjednih reakcija na tzv. Hod za život. Nove epizode i reprize emisije pratite srijedom na TV Istra.
    • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
    • 13. svibnja 2017. Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
    • 31. listopada 2016. Borba u polju diseminacije znanja U uvjetima depolitiziranog identitetskog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
    • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
    • 22. listopada 2017. 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
    • 31. prosinca 2016. Feminizam nije moralna policija U koautorstvu s Nicole Cox, Silvia Federici je prije četiri desetljeća pokrenula „kuhinjsku kontraofanzivu“ na patrijarhat i njegova kapitalistička uporišta. Tadašnje isticanje problema neplaćenog kućanskog rada otvorilo je novu perspektivu kritike te neizmjerno obogatilo repertoar teorijske i praktične ljevice. Danas, kada se žene nalaze na udaru autoritarnih kapitalističkih režima i dok društvo prolazi snažnu repatrijarhalizaciju, važno je ponovo eksplicirati kako se kapitalizam i patrijarhat uzajamno konstituiraju. Takva perspektiva, koja objedinjuje historije eksploatacije i opresije otvara priliku za artikuliranje novih emancipatornih politika. Zato smo s ovom feminističkom historičarkom i teoretičarkom razgovarali o feminističkoj teoriji te njezinoj društvenoj i političkoj ulozi.
    • 14. lipnja 2015. Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu – i kako ga povratiti Preusmjeravanjem pažnje sa socioekonomskih pitanja na kulturno formirane rodne razlike, politizacijom osobnog i kritikom paternalizma države blagostanja, feminizam drugog vala potpomogao je konsolidaciji neoliberalnog kapitalizma. Donosimo prijevod teksta Nancy Fraser u kojem autorica analizira na koji je način liberalno-individualistički feminizam postao saveznik kapitala u eksploataciji žena te što treba poduzeti kako bi feministički pokret povratio svoju poziciju u borbi za ekonomski pravedno i solidarno društvo.
    • 14. lipnja 2017. Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
    • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
    • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
    • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
    • 29. prosinca 2017. Facelift fašizma Rušenjem realsocijalističkih društvenih uređenja krajem 20. stoljeća narodima istočne Europe obećani su prosperitet i neusporedivo bolja budućnost. Gotovo tri desetljeća kasnije „Europski san“ samo što se nije posve rasplinuo, no posljedice masovnog društvenog preodgoja, odnosno tzv. dekomunizacije, pružile su ideološku osnovu za ponovno političko oživljavanje ekstremne desnice. Možemo samo pretpostaviti koliko će novom fašizmu trebati da od prekrajanja povijesnih udžbenika i rehabilitiranja notornih zločinaca napokon skine i posljednji sloj maske za pomlađivanje.
    • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
    • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
    • 9. svibnja 2018.
      Featured Video Play Icon
      Liberalizam 19. stoljeća kao ideološko utemeljenje poretka nejednakosti u 21. stoljeću
      Pogledajte snimku i pročitajte tekst izlaganja historičarke i sociologinje Mire Bogdanović s prošlogodišnjeg 10. Subversive festivala. Mapirajući liberalna srastanja dugogodišnjih aktera (post)jugoslavenske političke sfere i civilnog društva, Bogdanović identificira liniju elitističkog ljudsko-pravaško-privatno-vlasničkog fetišizma koja svojim antikolektivizmom ostaje slijepa za društvenu solidarnost, koja nudi tek nekritičku pohvalu političkih ustroja liberalnog zapadnog svijeta i pretpostavlja ih volji obespravljene većine, odnosno – u interpretaciji izvornog liberalizma kojoj se priklanja – diktatu rulje.
    • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
    • 6. kolovoza 2016. Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
    • 16. listopada 2016. Lekcije iz Cable Streeta Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
    • 10. travnja 2017. Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
    • 12. ožujka 2017. Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
    • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
    • 31. prosinca 2018. O mizoginiji, mizandriji, pornografiji i drugim kapitalističkim demonima Redatelj Bruce LaBruce koji se često predstavlja kao kvir alternativa srednjostrujaškoj pornografskoj industriji, u svojem se posljednjem filmu paradigmatski i sam okreće mejnstrimiziranju porno-hetero-normativnosti uz ozbiljnu dozu lezbofobije i transfobije. Predstavljajući pornografiju radikalnom i subverzivnom posve zanemaruje njezino uklapanje u kapitalističke odnose proizvodnje, kao i vlastitu konverziju od avangardnog, ljevici sklonog autora, do liberalnog redatelja gej pornografije. Donosimo vam kritički osvrt Dušana Maljkovića na film „Mizandristkinje“.
    • 31. prosinca 2018. Što Trump nije Simplificirane teze koje Trumpov izbor za predsjednika pripisuju reakcionarnoj artikulaciji antioligarhijskog sentimenta radničke klase, kao i one koje, izjednačavajući ga s povijesnim fašizmom protiv kojega se treba boriti svim raspoloživim snagama, dovode do afirmacije prokapitalističkog političkog centra utjelovljenog u Demokratskoj stranci, pogrešno tumače trenutnu konjunkturu. U polemičkom komentaru na aktualne rasprave o karakteru Trumpove vladavine, Richard Seymour predlaže produktivniji smjer analize – razmatranje aspekata budućeg fašizma kroz ideju o Trumpu kao predfašistu.
    • 19. svibnja 2016.
      Featured Video Play Icon
      Ustav je posthistoricistička bajka
      Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
    • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
    • 31. siječnja 2016. U obranu gej brakova Kritike s radikalne ljevice kojima se negira važnost progresivnih unutarsistemskih pomaka, poput nedavno izborene legalizacije gej brakova u SAD-u, poticaj su autoru da naglasi realne materijalne prednosti koje takve promjene donose diskriminiranim skupinama, kao i otvaranje prostora za daljnju politizaciju unutar pratećih društvenih pokreta.
    • 19. travnja 2016. Dom je negdje drugdje Izostanak adekvatne socijalne potpore za ranjive skupine u društvu rezultat je oslanjanja socijalnih politika na održivost i pouzdanost struktura nuklearne obitelji koja je dominantno izgrađena prema heteronormativnom modelu. Ekonomsko nasilje koje trpe LGBTIQ+ osobe nije sustavno mišljeno u klasnim odrednicama, što samo naglašava potrebu za povezivanjem klasne i LGBTIQ+ borbe te ukazuje na važnost daljnjeg promišljanja posljedica koje iz toga proizlaze, poput nezaposlenosti i beskućništva LGBTIQ+ osoba, naročito mladih.
    • 24. rujna 2016. Društveni parametri coming-outa U razgovoru s Mariom Kikašem iz RAD.-a adresiramo pitanja odnosa LGBTIQ+ populacije i pokreta prema državi, koja adekvatne odgovore dobivaju tek napuštanjem terena rasprave o vrijednostima, odnosno njihovim smještanjem u historijski okvir, određen razvojem kapitalističkih odnosa i građanske države te historije opresije nad marginalnim i subverzivnim društvenim grupama. Iz toga proizlazi i perspektiva daljnjeg razvoja LGBTIQ+ pokreta prema razvijanju kapaciteta društvenih institucija za inkluziju marginaliziranih skupina. Dolazimo do zahtjeva za izgradnjom šire progresivne koalicije koja neće tek braniti postojeće kapacitete socijalne države već i graditi nove.
    • 21. kolovoza 2016. Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
    • 13. prosinca 2017. Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
    • 20. lipnja 2017. Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
    • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe iz Trsta u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
    • 16. srpnja 2017. Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
    • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam
    • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
    • 3. travnja 2014. Što je to – fašizam?
    • 23. lipnja 2017.
      Featured Video Play Icon
      Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država
      Problematizirajući rodnu dimenziju kriminalizacije siromaštva u neoliberalizmu, Adrienne Roberts koristi historijsko-materijalističku analizu te adresira pitanje procesa komodifikacije zemlje i rada, odnosno paralelni nastanak penalizirajućeg legislativnog okvira i aparata socijalne države, smještajući ga u kontekst kapitalističkog načina proizvodnje i društvene reprodukcije. Donosimo integralnu snimku i kratki osvrt na njezino predavanje „Rodno uvjetovana prekarnost privatizirane društvene reprodukcije: rodno uvjetovano siromaštvo i država“, održano 16. svibnja 2017. u sklopu AlterEkonomskog foruma 10. Subversive Festivala.

    Događanja

    pogledaj sve

    Bookmarks

    pogledaj sve

    Natječaji i prijave

    pogledaj sve

    Plenum FFZG-a

    pogledaj sve