Tko su ultrakonzervativci?

Od referenduma o braku 2013. godine, u javnosti su se sve češće počele pojavljivati udruge građana koje, za razliku od onih koje su djelovale ranije, nisu zagovarale širenje ljudskih prava, nego njihovo umanjivanje. Udruga U ime obitelji tim je referendumom tražila da se promjenom Ustava onemogući parovima istog spola da sklapaju brak. Iako je za tu zabranu na kraju glasalo manje od četvrtine upisanih birača, referendum je zbog neobičnih zakonskih pravila (nepostojanja praga minimalne izlaznosti) prošao, a ultrakonzervativci postali važan politički čimbenik. Prošle godine, ista je udruga ponovo pokrenula skupljanje potpisa za raspisivanje referenduma, sada o izmjenama izbornog zakona. Njihovi prijedlozi bili su usmjereni protiv prava drugih manjina, ovoga puta ne seksualnih, nego nacionalnih, odnosno njihovog prava na predstavljenost u Hrvatskom saboru i ravnopravnog odlučivanja o ključnim pitanjima poput državnog proračuna.

No iako su udruga U ime obitelji i njezina liderica Željka Markić još uvijek najistaknutiji predstavnici ovog pokreta, daleko su od jedinih. Dapače, ultrakonzervativci danas čine cijeli mali univerzum nepreglednih udruga, stranaka, inicijativa, frakcija u drugim strankama i znatan broj zaposlenika u državnoj administraciji koji su tamo instalirani preko suradnje udruga s HDZ-om ili strankom Milana Bandića. Između ostalih, to su udruga Grozd, koja se bori za zamjenu obrazovnog programa temeljenog na znanosti onim temeljenim na ultrakonzervativnim tumačenjima učenja Katoličke crkve, zatim udruga Vigilare, koja je dio ekstremno desničarske mreže Tradicija, obitelj i vlasništvo, stranka Hrast, koja ima jednog zastupnika u Saboru izabranog na listi HDZ-a i Projekt domovina, koja je 2015. sama izašla na izbore i nije uspjela ući u parlament, te inicijative poput 40 dana za život, čija je svrha uznemiravanje žena koje obavljaju zahvat pobačaja u krugu bolnice.

Pojedinci i organizacije iz ovog univerzuma nisu uvijek u najboljim odnosima. Poznato je npr. da su Željka Markić i Ladislav Ilčić u lošim odnosima, pa tako i udruge povezane s njima ponekad ne surađuju blisko. Primjer toga je podjela na dvije referendumske inicijative 2018. godine. No različite frakcije pokreta se nikada ne sukobljavaju u javnosti i ostaju predane zajedničkim ciljevima. Oni uključuju pokušaj zakonskog nametanja starijih oblika društvenog discipliniranja, kojeg je vrijeme pregazilo, a moderne države od njega odustale tijekom dugogodišnje borbe za demokraciju i ljudska prava. To se odnosi na čvršće kontrole države, vjerskih vođa i „glava obitelji“ nad ženama i ženskim tijelima, ali i povratak drugih socijalnih hijerarhija. Iako to rjeđe spominju, ultrakonzervativci se zalažu za razmontiranje socijalne države i olakšavanje socijalnih nejednakosti. Ukratko, njihov ekonomski program je izrazito antisocijalan i naklonjen kapitalu, a njihove društvene vrijednosti su reakcionarne, odnosno pokušavaju rekonstruirati međuljudske odnose iz nekih mračnijih vremena.

Prema posljednjem popisu stanovništva, 86% stanovnika Hrvatske su katolici i katolkinje. Nitko ne predstavlja sve te ljude niti se svi oni slažu u većini stvari. Dapače, hrvatski katolici imaju vrlo različite poglede na politiku, društvo, povijest te su privrženi različitim sustavima vrijednosti. Većina katolika ne slijedi niti poznaje u potpunosti ni službene stavove Crkve, već je katoličanstvo dio osobnog morala ili obiteljske tradicije, iako, službeno, svi vjernici čine Crkvu. Što se tiče svećenika, ni oni se ne slažu uvijek u svemu, niti postoji jedna jedinstvena linija oko društvenih i političkih pitanja. Mnogi svećenici u Hrvatskoj i drugdje nemaju nikakvih problema da se ne slažu čak i s papom, čije stavove službeno moraju slijediti. Tako ni ultrakonzervativci o kojima pričamo ne predstavljaju ni u kojem smislu stavove Katoličke crkve. Dapače, oni unutar katoličanstva predstavljaju ekstremno desnu frakciju koja se u mnogo čemu ne slaže s aktualnim papom.

Također, iako se povremeno tako predstavljaju, ultrakonzervativne udruge i stranke nisu vjerske, nego političke organizacije. One ne pozivaju na naš moral i ne predlažu da se iz moralnih razloga odreknemo abortusa ili dajemo milostinju. One predlažu da se državnom represijom najoštrije kažnjavaju svi koji se ne slažu s njihovom političkom željom da kontroliraju ženska tijela i da milostinja bogataša zamijeni instrumente socijalne države koji bi trebali na dostojanstven način spašavati stanovništvo od siromaštva.

Za početak, teško je povjerovati da se radi o ljudima koji žele zaštititi pravo na život, ako na njihovim događanjima kao dragi gosti redovito sudjeluju i osobe koje su osuđene za masovna ubojstva i ratne zločine protiv civilnog stanovništva, između ostalih i djece. Ili ako se u njihovim medijima poput portala narod.hr redovito brani i hvali ustaški pokret, koji je odgovoran za jedan od najvećih pokolja u povijesti Hrvatske. Općenito, ultrakonzervativne inicijative su pokazale priličnu nezainteresiranost za živote ugroženih skupina, npr. za izbjeglice koje upravo pogibaju u desecima na hrvatskim granicama. Stoga se čini da su samozvani „branitelji života“ zainteresirani samo za opstanak fetusa. Drugim riječima, za njih ljudska prava počinju začećem, a završavaju rođenjem. Slično vrijedi i za obitelj. Oni manje „brane“ postojeće obitelji, a više nameću svoju rigidnu viziju obitelji u kojoj žena besplatno obavlja skrb za sve članove, a muškarac zapovijeda. U toj viziji nema mjesta za obitelji samohranih roditelja, osoba istog spola ili sl. U osnovi, njihov zagovor „obitelji“ zapravo je samo pokušaj da se sva briga i skrb prebaci s države i njezinih službi na žene unutar četiri zida kuće koje isti posao obavljaju besplatno. U tom smislu, njihova „obiteljska politika“ dio je istih antisocijalnih mjera koje „rasterećuju“ državu od brige za stanovništvo i pretvaraju je samo u servis kapitala.

Ultrakonzervativne udruge ne bave se ni jednim problemom koji doista „ugrožava obitelj“, odnosno problemima s kojima se suočavaju ljudi koji žele imati djecu. Velik broj ljudi si ne može priuštiti uzdržavanje djece jer nema stabilan radni odnos, jer ne može riješiti stambeno pitanje, jer nema dovoljno mjesta u vrtićima i jaslicama itd. Umjesto da govore o stvarnim materijalnim problemima koji presudno utječu na živote velikog broja obitelji, oni „štite“ obitelj tako što huškaju ljude protiv različitih manjina koje nikoga ne ugrožavaju ni na koji način. Iako su referendum usmjeren protiv LGBTIQ+ osoba predstavili kao pokušaj zaštite obitelji, ni jedna obitelj u Hrvatskoj od uspjeha toga referenduma nije imala baš nikakve koristi.

Ljudi iz spomenutih udruga, stranaka i inicijativa jako paze na to koga nude kao svoje javno lice. Za razliku od ranijih ekstremno desničarskih grupa, oni ne žele da ih se prepoznaje kao nekulturne ili „sirove“ osobe. Stoga su njihovi javni predstavnici u pravilu vrlo uglađeni, ali i bogati ljudi. Oni rade u interesu svojeg društvenog sloja, ali u pokret nastoje mobilizirati i pripadnike drugih društvenih slojeva na zajedničkoj platformi ultratradicionalizma. U tom smislu ni Željka Markić nije vulgarni stariji muškarac koji grmi protiv prava žena, nego osoba koja je prošla sve moguće tečajeve komunikacije s javnošću. No njezino žensko iskustvo nema nikakve veze s iskustvom velike većine žena koje se nalaze pred odlukama vezanima uz reproduktivno zdravlje i planiranje obitelji, koje su u velikoj mjeri uvjetovane njihovim materijalnim mogućnostima.

Također, suprotno onome što često tvrde grupe ekstremnih desničara, feminizam protiv kojeg se oni bore nije nikakva specifična ideologija koja bi predstavljala nešto suprotno interesima i željama većine. Feminizam je naprosto naziv za sve one ideologije koje tvrde da žene u pravima moraju biti ravnopravne muškarcima. To se ne odnosi samo na formalna zakonska prava, već i na realna materijalna prava. U tom smislu „antifeminizam“ nije ništa drugo nego težnja da se većina žena, na ovaj ili onaj način, zadrži u podčinjenom položaju u kojem se nalaze sada. Taj podčinjeni položaj naravno nikada ne vrijedi u potpunosti za žene koje pripadaju društvenoj eliti, pa je logično da se žene iz redova ultrakonzervativaca zalažu protiv prava većine žena, osobito radnica.

Prema javno dostupnim podacima, različite antimanjinske i ultrakonzervativne grupe imaju brojne izvore financiranja. Za početak, dio njihovih podržavatelja su vrlo bogati i utjecajni ljudi. Iako ponekad nije sasvim jasno ni javno objavljeno čime se točno bave, većina najistaknutijih predstavnika njihovih udruga i inicijativa su vlasnici raznih tvrtki i stoga imaju izravnog materijalnog interesa u antisocijalnim politikama koje udruge promoviraju. No izgleda da se ipak ne svodi sve samo na „privatnu inicijativu“. Sudeći prema bliskim vezama koje održavaju s ekstremno desničarskim evangeličkim krugovima u SAD-u može se pretpostaviti da dio novca povremeno dolazi i iz tih izvora. Drugi izvor mogla bi biti vlada Ruske Federacije, koja je često pokrovitelj međunarodnih skupova ultrakonzervativaca na kojima i domaći aktivisti protiv ljudskih prava igraju istaknutu ulogu, poput onog koji se pretprošle godine odvio u Moldaviji.

Bez obzira na to financiraju li se njihove aktivnosti izravno novcem pojedinih župa ili drugih institucija koje su dio Katoličke crkve, očito je da ultrakonzervativcima barem neke župe i svećenici daju pomoć u infrastrukturi, odnosno da im daju prostor i reklamu. To znači da dio financija za ultrakonzervativce dolazi i iz proračuna, odnosno poreza. Naposljetku, zadnjih nekoliko godina njihove aktivnosti financiraju i državne institucije RH, kao i posebni fondovi za financiranje udruga, poput Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. S jedne strane, to je posljedica dugogodišnje infiltracije ultrakonzervativnih kadrova u institucije države, a s druge posljedica birokratskog nemara dijela nadležnih službi koje prilikom poticanja razvoja „civilnog društva“ ne vode računa o tome koja se udruga za što zalaže. Tako zapravo svi mi financiramo napade na prava manjina i siromašnih, odnosno nacionalne manjine i LGBTIQ+ građani i građanke plaćaju kampanju protiv jednakosti i ravnopravnosti, a radnici lobiranje u korist kapitala koje provode ultrakonzervativne udruge.

Udruga Vigilare, jedna od najaktivnijih na ultrakonzervativnoj sceni, dio je međunarodne mreže Tradicija, obitelj, vlasništvo. Radi se o pokretu koji je nastao 1960-ih godina u Brazilu, a stvorili su ga bogati zemljoposjednici kako bi zaustavili raspodjelu zemlje siromašnim seljacima. Radi se o sekti od koje zazire čak i službena Crkva, a u nekim zemljama je zabranjena. Radi se u velikoj mjeri o organizaciji koja okuplja bogate i moćne ljude koji su se udružili s ciljem obrane vlastitih privilegija. U Hrvatskoj, ova se borba za interese moćnih često provodi kroz zagovaranje manjih poreza i obaveza za najbogatije, odnosno one koji žive od našeg rada. Ove politike u korist najbogatijih često se predstavljaju kao borba za „opći interes“, no za njih vrhunac „socijalne politike“ predstavlja zabrana rada nedjeljom, dok za uvjete rada i plaće koje radnici i radnice primaju tijekom ostalih dana ne pitaju.

Osim toga, ultrakonzervativci su proteklih godina dali veliki doprinos rastu nejednakosti i smanjivanju socijalnih prava time što su velik dio opravdanog socijalnog nezadovoljstva kanalizirali u borbu protiv manjina, umjesto u borbu za socijalna prava. Dok je SDP-ova vlada bez ozbiljnijeg otpora uvela novi Zakon o radu i oduzela radnicima dio dotadašnjih prava, ultrakonzervativci su mobilizirali ljude za referendum usmjeren protiv LGBTIQ+ sugrađana i sugrađanki. Velik broj ljudi koji je iz opravdanih razloga osjećao prezir prema toj vladi, svoje je nezadovoljstvo u konačnici izrazio time što je glasao za diskriminaciju LGBTIQ+ osoba. Slično tome, kada je prošle godine najavljeno podizanje životne dobi za odlazak u mirovinu, ultrakonzervativci su šutjeli o tom bitnom pitanju koje će utjecati na živote ogromnog broja ljudi, ali su zato organizirali referendumsku kampanju protiv nacionalnih manjina. Drugim riječima, oni su glavni krivci što se posljednjih nekoliko godina ljudi u Hrvatskoj rjeđe okupljaju kako bi se borili za bolji život većine, a češće kako bi napali neku manjinsku skupinu koja ni na koji način nije odgovorna za probleme s kojima se suočava većina.

U situaciji u kojoj nema pokreta koji bi branio materijalne interese siromašnijih i radnika i radnica nije nikakvo iznenađenje da se dio ljudi uključuju i u ovakve pokrete. Kada nitko ne brani interese radnika kao radnika, dio njih će pokušati iskoristiti svoju pripadnost nekoj identitetskoj skupini kako bi se borili za sebe – katolicima, braniteljima, muškarcima, heteroseksualcima itd. U tom smislu, borba za tobožnju obranu „obiteljskih vrijednosti“, „digniteta domovinskog rata“ ili nečeg trećeg može služiti kao zamjena za borbu za vlastite interese. Osim toga, konzervativne politike koje diskriminiraju ovu ili onu (manjinsku) skupinu mogu nekome izgledati kao da će donijeti i konkretne materijalne koristi za njih. Primjerice, konzervativne politike koje vezuju žene uz dom i kućanski rad i udaljuju ih od tržišta rada mogu izgledati kao da će imati konkretne materijalne koristi za dijelove muške radne snage, osobito zbog visoke nezaposlenosti i zaoštrene konkurencije za malobrojnim radnim mjestima. Uzlet aktivnosti raznih braniteljskih udruga zadnjih nekoliko godina također je teško shvatiti bez uzimanja u obzir utjecaja ekonomske krize i činjenice da je za mnoge ljude njihov braniteljski status posljednja stvar za koju se mogu uhvatiti kako bi izbjegli pad ispod egzistencijalnog minimuma. Kako niti društvo u cjelini (država) niti sindikati ili stranke danas u Hrvatskoj ne štite socijalno ugrožene, oni razumljivo traže druge načine da si osiguraju preživljavanje.

Za kraj, fokus na obitelj koji imaju ključni akteri na hrvatskoj konzervativnoj sceni (poput udruge U ime obitelji) nije nimalo slučajan. Kako je država uvelike prestala igrati svoju ulogu zaštitnika najslabijih članova i članica društva, sve veći broj ljudi je prisiljen oslanjati se na potporu isključivo svoje obitelji. Tamo gdje ne postoji društvena solidarnost, obiteljska solidarnost je jedina postojeća alternativa. Iz tog razloga su konzervativni pokreti koji se lažno predstavljaju kao zaštitnici obitelji mogli zvučati posebno privlačno upravo onim ljudima koji su najviše ovisni o pomoći svoje obitelji. U društvu u kojemu je, da navedemo samo neke primjere, za prijem kod liječnika često potrebna obiteljska veza, naknade za nezaposlene i socijalna pomoć nedovoljni za preživljavanje, a mirovine debelo ispod prosječne cijene mjesta u staračkom domu, razumljivo je da je egzistencijalna ovisnost o obitelji izuzetno velika, pa time i prijemčivost za ideje pokreta koji navodno brane „obitelj“. Tome se možemo suprotstaviti isključivo gradnjom solidarnih veza među ljudima koje će nadilaziti razinu obitelji i obuhvaćati sve marginalizirane i potlačene skupine u društvu.

Ne samo da nije, već u djelovanju naših ultrakonzervativaca nema baš ničega što su sami izmislili. U pravilu se radi o strategijama i taktikama koje su odavno iskušane u čitavom nizu drugih zemalja. O tome svjedoče i veze ultrakonzervativaca iz Hrvatske sa sličnim pokretima u brojnim drugim zemljama. Primjerice, Željka Markić je rado viđen gost na čitavom nizu ultrakonzervativnih događanja diljem Europe, pa i šire. Prošle je godine (2018.) bila uključena u referendumske kampanje „pro-life“ inicijativa (protiv prava na legalni pobačaj) u Irskoj i Rumunjskoj, a sudjelovala je i na različitim prosvjedima i konferencijama od Tbilisija i Kijeva, preko Rima sve do južnoafričkog Cape Towna. Bila je i predavačica na akademiji lobističke organizacije European Dignity Watch koja djeluje u Briselu i bori se za zabranu abortusa, te protiv eutanazije i prava gej osoba, a usko je povezana s američkim neokonzervativcima. Jedna od najuspješnijih akcija koju posljednjih godina organizira udruga U ime obitelji, tzv. Hod za život, kopija je američkog „March for life“ koji je prvi put održan u Washingtonu 1974. godine, dok su molitvene skupine koje se okupljaju oko klinika u kojima se obavljaju pobačaji također stara američka praksa.

Ovo su samo neki od primjera koji svjedoče o tome da relativna popularnost ultrakonzervativnog pokreta u Hrvatskoj nije posljedica tobožnjih specifičnosti ovdašnjeg mentaliteta, „nezrelosti“ naše demokracije ili neobjašnjive sklonosti ovdašnje populacije da se vođena iracionalnim strahovima upušta u tlačenje manjinskih skupina. Uspješnost ultrakonzervativnih inicijativa razlikuje se u različitim zemljama, kao što se i žrtve njihovog huškanja razlikuju ovisno o nacionalnom kontekstu, ali njihovo djelovanje rasprostranjeno je diljem Europe i svijeta i nipošto nije ograničeno na slabije razvijene zemlje.

„Rodna ideologija“ je izraz koji su izmislili upravo ultrakonzervativci kako bi svaki drugačiji pogled na pitanja vezana za obitelj, rod i seksualnost prokazali kao izopačen. Njihova perspektiva tobože predstavlja ono što je normalno i prirodno, dok svaka druga proizlazi iz nekakve mračne ideologije. To je često viđen oblik manipulacije koji počiva na tome da vlastiti stav predstavi kao apsolutnu istinu, a suparnički kao nekakvu (zlu) ideologiju, iako je jasno da su svi stavovi koje ima bilo koji član društva proizvod ove ili one ideologije.

Ideologija ultrakonzervativaca i njihov napad na tzv. „rodnu ideologiju“ temelji se na negiranju činjenice da ne postoji nekakav „normalan“ i „prirodan“ pogled na seksualnost koji je postojao oduvijek dok ga nije ugrozilo moderni način života. Primjerice, stoljećima prije današnjice, mnoga tradicionalna društva su homoseksualnost doživljavala kao „prirodnu“ i „normalnu“ stvar. Isto tako, striktna podjela na muškarce i žene koja ne dozvoljava nikakve rodne identitete koji nisu utemeljeni na biološkim razlikama, kakvu promoviraju ultrakonzervativci, ni izbliza nije nešto što se oduvijek podrazumijevalo u svim ljudskim zajednicama.

Zato je borba protiv „rodne ideologije“ zapravo borba protiv prava svih ljudi da sami definiraju svoju ulogu u društvu, primjerice protiv prava žena da ne budu majke i domaćice već da u društvu participiraju na neke druge načine. Za ultrakonzervativce je uloga žene u društvu određena samim rođenjem: one moraju biti blage, nježne, ponizne i poslušne, a svako drugo ponašanje je percipirano kao kršenje „prirodnih“ normi. To da se ne radi ni o čemu prirodnom, već o pokušaju da se žene zadrži u podređenom položaju u društvu, ultrakonzervativci, dakako, nikada neće otvoreno priznati.