Živući pakao Morije i nasljeđe europskog kolonijalizma

"Kada iz zgarišta Morije naprosto nastane Morija 2.0, sve se više čini da europski sistem sam održava vlastiti kontinuitet"

Izvan kampa Moria, Lesvos, Grčka, 15. siječnja 2017. godine (izvor: Cathsign @ Wikipedia, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Kada iz zgarišta Morije naprosto nastane Morija 2.0, sve se više čini da europski sistem sam održava vlastiti kontinuitet



Martinikanski pjesnik i esejist Aimé Césaire u svojem je Diskursu o kolonijalizmu (1955) ustvrdio da je Europa bacila kletvu nacizma na sebe nakon što je najprije izgubila dušu u kolonijama.[1] U njegovo su vrijeme stratezi i političari govorili da je Europa neobranjiva. Césaire je odgovorio da je najgore od svega što je Europa moralno i duhovno neobranjiva. Europski kolonijalizam pravdalo se idejom da je Europa kolijevka prosvjetiteljstva, „civilizacije”, a kasnije i ljudskih prava. Europske se živote uvijek smatralo vrednijima od života ne-Europljana. Upravo je taj dominantni stav postavljen u fokus Césaireove kritike.
 
Nedavno uništenje kampa Morija i posljedično cjenkanje i piljarenje ljudima suočavaju nas s općenitijim pitanjem toga je li Europa obranjiva. Ili bismo izbjeglički kamp, ​​kao i njegovo uništenje, trebali smatrati amblemom koji reflektira nasljeđe kolonijalne Europe, a koja se pogrešno i opetovano predstavlja kao moralni kompas za čitav planet?
 
Europski sustav azila opisao je Moriju kao uobičajeni centar za registraciju u kojem tražitelji azila mogu pokrenuti azilni postupak u skladu s ljudskim pravima. Međutim, Morija nije bila ni blizu humanitarnom registracijskom centru. Kao rezultat dogovora između EU i Turske 2016. godine, Morija je pretvorena u najveći izbjeglički kamp u Europi, s više od 13 000 žitelja, unatoč činjenici da je prvotno izgrađena za smještaj do 3 000 izbjeglica. Osim krajnje nestašice sanitarnih čvorova i zdravstvenih centara, te prenatrpanog smještaja, nedostatak zaklona i prostora prisilio je velik broj izbjeglica na život u improviziranim skloništima izvan kampa. Bivši gradonačelnik Lesvosa već je 2015. godine upozorio na to da će se Morija pretvoriti u „europski zaljev Guantánamo”. Afganistanske i sirijske izbjeglice (s kojima je tijekom terenskog istraživanja 2017. godine razgovarao jedan dio autorskog tima ovog članka) koristile su izraz Jahannam pri opisivanju Morije: Jahannam na arapskom jeziku i farsiju konotira pakao.
 

Mediteranski lijes

Morija nije jedino mjesto gdje se izbjeglice dehumanizira: cijela mediteranska regija već godinama funkcionira kao lijes za sahranjivanje ljudskih tijela, a EU je proširila svoje granice duboko u Afriku kako bi migrantima zapriječila ulaz, bez obzira na ljudske gubitke. Tijekom posljednjih desetljeća, europski birokratski azilni aparat sveo je izbjeglice na brojke, statistiku i tekuće mase koje prijete kontinentu i poplavljuju Europu. Označeni su kao tuđinci, izgrednici, oportunisti i paraziti, ekonomske izbjeglice – sve osim ljudi poput „nas”. Izbjeglice su osuđene na život u paklu na zemlji jer su morale napustiti svoje domovine zbog rata, progona ili globalnih ekonomskih nejednakosti. Njihov je jedini zločin to što su izbjeglice.
 

Predstavnici ljudskih prava

Skloni smo se zavaravati da je ova situacija nastala pod pritiskom krajnje desnice. Europski tehnokrati i stratezi umjerenih opcija tvrde da bi izbjegličke tokove i europsku vanjsku granicu trebalo strogo kontrolirati, kao protumjeru ultradesničarskoj politici. Slijedeći ovu strategiju, „umjerene” političke stranke sve više postrožuju svoje azilne politike i zauzimaju sve oštriji stav prema izbjeglicama.
 
No, što bi se dogodilo da prihvatimo Césaireove uvide i shvatimo da su trenutne azilne politike zapravo produkt desetljeća dehumanizacije izbjeglica od strane europske birokracije i tehnokratske politike, kojima iz pozadine čvrstom rukom kormilare nasljeđa kolonijalnih imaginarija i geografija? Što ako varljivo poimanje samih sebe kao „predstavnika ljudskih prava” koje gaje europske liberalne demokracije nikada nije bilo opravdano?
 
Europske centrističke stranke i većine ne mogu se distancirati od nasljeđa europskog kolonijalizma koji je sve neeuropske živote učinio inferiornima. Ovome svjedoče mnoge prakse. Dotično je osnova duboko ukorijenjenog rasizma u Europi, koji je pokret Black Lives Matter konačno stavio na dnevni red. Inferiorizacija i dehumanizacija također se nedvosmisleno očituju u napuštanju, detenciji, deportaciji i utapanju na tisuće ljudskih bića na vanjskim granicama Europe. Što kad bismo Moriju prepoznali naprosto kao bolan simptom onoga što tek slijedi u Europi, na tragu onoga što je već bilo? Ne bave li se zapravo mnoge europske institucije, stranke i većine – a ne samo krajnja desnica – europskim, a ne ljudskim životima?
 
Otkako je u rujnu 2020. godine Morija izgorjela do temelja, Europa je postavila novi izbjeglički kamp na Lesvos, u kojemu izbjeglice žive u klimavim šatorima koji prokišnjavaju, bez pristupa tekućoj vodi, zaštiti od vremenskih neprilika, medicinskoj skrbi i pravnoj podršci. Žitelji kampa ovo neizvjesno stanje opisuju kao gore od Morije.
 
Nema dvojbe da bi Europa bez problema mogla smjestiti 12 000 tražitelja azila na svome tlu. Potrebna je samo naša politička volja. No, s obzirom na to da povijest priča drugačiju priču, čini se da stvaramo nove Morije. I doista, izbjeglice su već pronašle odgovarajuće ime za ažuriranu verziju najvećeg europskog izbjegličkog kampa: zovu ga „Morija 2.0”.






Bilješke:

[1] Césaire, A. (1989). Discours sur le colonialisme. Paris: Présence africaine. (izvorno djelo objavljeno 1955. godine)





Ovaj tekst temelji se na članku koji je 29. rujna 2020. godine izvorno objavljen u nizozemskim novinama Trouw.




Vezani članci

  • 15. studenoga 2020. Sumrak idola na centru Iako dramski predložak Gospode Glembajevih nudi dovoljno ulaznih točaka za polemičku proizvodnju novog značenja na sceni, Branko Brezovec u svojoj najnovijoj inscenaciji Krležina kanonskog djela oslanja se na lako dostupnu kontroverznost i ne nalazi način da protegne problemska čvorišta onkraj individualne psihologizacije, zapostavljajući političko-ekonomski okvir drame.
  • 15. studenoga 2020. Mere štednje i uspon nacista "Odgovor mnogih zapadnih zemalja na uvećani javni dug koji je nastao kao posledica svetske ekonomske krize 2007/2008. godine bio je sprovođenje dubokih mera štednje i to se može ponovo desiti usled pandemije izazvane koronavirusom. Ovaj članak daje prikaz toga kako su mere štednje u ranim 30-im uvećale društvene tenzije i doprinele nastanku političkih nemira, što je stvorilo sve potrebne uslove za uspon Nacističke partije u Nemačkoj. Autori tvrde da je u nedostatku koherentne reakcije na povećanje društvene agonije, Vlada Vajmarske Nemačke samo produbila recesiju i na taj način doprinela još većoj radikalizaciji i polarizaciji unutar nemačkog biračkog tela."
  • 15. studenoga 2020. Najnoviji koraci prema pravoj demokraciji u Čileu su nit vodilja za ostatak svijeta "Postoje velika očekivanja da će premoćni rezultat glasanja u prilog obaranju ustava iz doba Pinocheta označiti početak novog razdoblja."
  • 8. studenoga 2020. Halucinatorni bunker bijele desnice "Negativne reakcije na pokret Black Lives Matter u Južnoj Africi naglašavaju sve izraženiju konvergenciju između krajnje desnice i konzervativaca."
  • 8. studenoga 2020. Trumpov poraz opravdan je povod za proslavu, ali na ulicama treba ostati još četiri godine Kolektivna anksioznost oko predsjedničkih izbora u SAD-u okončana je objavom rezultata, nakon čega su uslijedile euforične proslave na ulicama mnogih američkih gradova. Već je sada jasno da milijuni ljudi većinom nisu slavili Bidenovu pobjedu koliko Trumpov poraz, što je dodatni impuls protiv uljuljkavanja u lažnu sigurnost koju nudi naoko benevolentnija figura na čelu države. Istinska promjena i dalje iziskuje djelovanje odozdo, stoga je od presudne važnosti da se narod organizacijskim naporima odupre neoliberalnom centrizmu Demokratske stranke koji otvara prostor reakcionarima poput Trumpa.
  • 8. studenoga 2020. Nekoliko činjenica o ekonomiji SAD-a Povodom američkih predsjedničkih izbora, na kojima je aktualnog predsjednika iz Republikanske stranke Donalda Trumpa pobijedio kandidat Demokratske stranke Joe Biden, donosimo kompendij statistika u kojima se ekonomija i društvo Sjedinjenih Američkih Država uspoređuju s ostatkom svijeta.
  • 1. studenoga 2020. Život u zaleđu: Knin Ratne obljetnice ili koruptivne afere bivše gradonačelnice gotovo su jedini povodi za spominjanje Knina u medijskom mejnstrimu. S druge strane, propast gradske industrije zapostavljena je tema. Velik je broj opustjelih radnih pogona koji svjedoče o poprilično drugačijem Kninu prije rata.
  • 31. listopada 2020. Nafta, prosvjedi i masovna solidarnost na Mauricijusu "Za otočke države poput Mauricijusa, more i ocean isprepleteni su s identitetom ondašnjih ljudi, kao i ključna odrednica njihove egzistencije. Nedjelovanje na državnoj razini, tajnost koja okružuje izljev, kao i pogrešno postupanje s takvom ogromnom krizom poslužili su kao katalizator gnjeva javnosti i potaknuli povijesne antidržavne prosvjede koje vrijedi pomno pratiti u nadolazećim mjesecima."
  • 25. listopada 2020. Borba radnica i radnika iz Lancashirea protiv ropstva "Buržoazija je znala da će ukidanje ropstva potaknuti radničku klasu na borbu protiv vlastitog nadničkog ropstva. Vlasnici mlinova organizirali su sastanak kako bi pridobili podršku za Jug te okrivili ciljeve Sjevera za patnju tekstilnih radnica i radnika. Njihova su se nastojanja pokazala jalovima jer je radnička borba protiv kapitalizma bila povezana s borbom za ukidanje ropstva. Radnice i radnici zaposleni u industriji pamuka okupili su se 31. prosinca 1862. godine u mančesterskom Free Trade Hallu ne bi li izglasali nastavak podrške blokadi. Odbili su pomaknuti ijednu balu pamuka s Juga, iako im je ta odluka prouzrokovala ogromne teškoće, znajući da su ruke koje su zadnje dirale taj pamuk bile ruke robova."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve