Globalnom Jugu trebaju moć i resursi, ne reprezentacijski paravani

Prema svim očekivanjima, Ngozi Okonjo-Iweala, nekadašnja ministrica financija i ministrica vanjskih poslova Nigerije, stupit će na čelo Svjetske trgovinske organizacije (World Trade Organization, WTO). Okonjo-Iweala natjecala se mjesto predsjednice Svjetske banke (World Bank, WB) 2012. godine, kada je bivši predsjednik SAD-a Barack Obama za tu poziciju odabrao Amerikanca, Jim Yong Kima. Tijekom njezine kampanje za predsjednicu Svjetske banke – a sada i WTO-a – mnogi su komentatori_ce pozdravljali važnost dolaska Crne Afrikanke na čelno mjesto jedne velike financijske institucije kao „odlučujući trenutak za Afriku, koja je dugo bila pod čizmom stranih sila i financijskih institucija“. Međutim, panafrička ljevica mora odbiti politiku reprezentacije koja je samoj sebi svrha. Ako je poanta da Crna Afrikanka posluži kao paravan istim neoliberalnim politikama koje su kočile ekonomski razvoj u Africi, onda je takva reprezentacija kontraproduktivna.

Zajedno s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) i Svjetskom bankom, WTO je dio „nesvetog trojstva“ međunarodnih institucija koje upravlja globalnim trgovinskim i financijskim sistemom u korist glavnih multinacionalnih korporacija i njihovih dioničara, a na štetu ekosistema te radnika i radnica u cijelom svijetu. Svjetska trgovinska organizacija uspostavljena je 1995. godine, na vrhuncu poslijehladnoratnog neoliberalnog trijumfalizma. Zamijenila je labaviji Opći sporazum o tarifama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade, GATT), kao permanentna organizacija koja putem mehanizma rješavanja sporova između država (jedan takav nedavno su sabotirale Sjedinjene Države) lakše može sankcionirati zemlje koje pokušaju ograničiti vanjsku trgovinu. GATT je omogućavao vladama globalnog Juga da u svrhe razvoja implementiraju skromne oblike zaštita za industrije u razvoju i druga trgovinska ograničenja. SAD i europske vlade tražile su način da oslabe ove odredbe i prošire slobodnotržišne principe na usluge i intelektualno vlasništvo. WTO je 1999. godine poljuljan prosvjedima globalne koalicije radničkih organizacija i skupina za zaštitu okoliša koji su poremetili njegov godišnji sastanak u Seattleu.

Iako pozdravljena kao „razvojna runda“ – navodno fokusirana na potrebe najsiromašnijih zemalja – najnovija serija globalnih trgovinskih pregovora je zapela zato što su vlade s globalnog Juga, predvođene Indijom i Kinom, odbile dodatno otvoriti svoja tržišta sjevernoameričkom, zapadnoeuropskom i japanskom kapitalu. Također su inzistirale da vlade na globalnom Sjeveru otvore svoja tržišta agrikulturnim izvoznim proizvodima s Juga, tako što će smanjiti trgovinske barijere, osobito svoje ogromne poticaje domaćem agrobiznisu.

Idućoj čelnoj osobi WTO-a stoga treba postaviti sljedeće pitanje: na čijoj ste strani? Hoće li Okonjo-Iweala pružiti afričko lice agendi Sjevera da proširi slobodno tržište i ojača moć glavnih multinacionalki ili će se boriti za pravo vlada Juga da podrede međunarodnu trgovinu vlastitim domaćim razvojnim prioritetima? Iako nigerijska vlada ima protekcionističku reputaciju – zbog koje zagovornici projekta Afričkog kontinentalnog slobodnotržišnog područja (African Continental Free Trade Area) strahuju za opstojnost istog – Okonjo-Iweala je poznata kao ortodoksna ekonomistkinja čija karijera u Svjetskoj banci traje već nekoliko desetljeća. Njezina kandidatura za predsjednicu Svjetske banke dobila je podršku medija poput The Economista i The Financial Timesa, za koje je teško tvrditi da su prijateljski nastrojeni prema afričkim radnicima i seljacima.

Okonjo-Iweala tijekom svojega je mandata na sebe navukla srdžbu nigerijske ljevice. Mnogi su se protivili njezinom prvom velikom činu na mjestu financijske ministrice: sporazumu s Pariškim klubom – grupacijom zapadnjačkih i japanskih službenih vjerovnika – o restrukturiranju nigerijskog vanjskog duga 2003. godine. Dogovorila je smanjenje nigerijskog duga s otprilike 35 milijardi na 17,4 milijardi američkih dolara, što je podrazumijevalo i da se smjesta otplate 12,4 milijarde. Mnogi nigerijski progresivci zagovarali su da narod Nigerije ne bi trebao vratiti nijedan dolar zajmova jer ih je dogovorila korumpirana vojna diktatura, i jer su zajmodavci pritom znali da će na taj način dobivena sredstva biti pokradena. Ovaj odiozni dug nije trebalo priznavati. Milijarde izgubljene u otplatama mogle su umjesto toga biti utrošene na infrastrukturu i plaće zaposlenih u obrazovanju i zdravstvu.

U drugom mandatu kao ministrice financija, Okonjo-Iweala postala je javno lice duboko nepopularne odluke iz siječnja 2012. godine o ukidanju subvencija za gorivo, što je preko noći dovelo do udvostručenja cijena javnog prometa, kao i naglog porasta životnih troškova. Milijuni Nigerijaca i Nigerijki doživljavali su subvenciju za gorivo kao jedinu beneficiju koju im donosi ogromno naftno bogatstvo njihove zemlje, i nisu vjerovalo obećanjima svojih političkih čelnika da će realocirati ta sredstva u javnu potrošnju na socijalne usluge. Ovaj je potez potaknuo nacionalni štrajk i Occupy Nigeria prosvjede, kojima su se pridružili i umjetnici kao što su Seun Kuti, Wole Soyinka i Chinua Achebe.

U desetljećima nakon formalnog kraja kolonijalizma, mnogi Afrikanci i Afrikanke naučili su (na teži način) da osobe na čelnim pozicijama koje izgledaju i zvuče isto kao i oni_e ne znače previše ako provode politike koje štete većini njihovih sugrađana i sugrađanki. Odabir Okonjo-Iweala – ili bilo kojeg drugog kandidata_kinje – na čelo WTO-a bitan je isključivo u mjeri u kojoj njihovo vodstvo otvara politički prostor kako bi zemlje u razvoju mogle graditi industrijske politike. Postoje nade da će predsjednica WTO-a s globalnog Juga biti prijemčivija za izazove koje globalni tržišni sistem predstavlja pred periferne ekonomije, no dosadašnji rad Okonjo-Iweala ne budi previše nade u tom pogledu. Iako „džentlmenski dogovor“ između SAD-a i europskih vlada (prema kojem će čelna osoba Međunarodnog monetarnog fonda uvijek biti iz Europe, a čelna osoba Svjetske banke iz Amerike) jest neopravdan, panafrička ljevica trebala bi zagovarati i raditi na pravednijoj ekonomiji, umjesto da se naprosto zadovolji s „više Crnih lica na čelnim pozicijama“.