Kontekstualizirani svjetovi Elene Ferrante

Donosimo prilog materijalističkom čitanju Napuljske tetralogije Elene Ferrante kao primjera feminističke i radničke književnosti. Opetovano iznevjeravajući konvencije žanra romanse, Ferrante u Tetralogiji zahvaća razdoblje od 60-ak godina te na više od 1700 stranica minuciozno skicira konture klasne i rodne opresije, odnosno načine na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.

Detalj fotografije na kojoj su prikazane mlade žene koje 13. svibnja 1947. godine (tri godine nakon rođenja fikcionalnih likova Lenù i Lile iz Napuljske tetralogije) hrane svoju djecu na stepenicama crkve San Francesco di Paola u Napulju (foto: Alfred Eisenstaedt, izvor: de.wikipedia.org).
Elena Ferrante nedavno je objavila prvi roman nakon pet godina, koliko je prošlo i od objave posljednjeg nastavka iznimno uspješne Napuljske tetralogije. Dok čekamo prijevode romana La vita bugiarda degli adulti na engleski i hrvatski, čija je objava zakazana za drugu polovicu sljedeće godine te drugu sezonu serije Genijalna prijateljica, nastale po Tetralogiji, u kratkom ćemo eseju ponuditi neka od potencijalnih čitanja ovog romanesknog serijala, koja se u nezanemarivoj produkciji popularnih i akademskih radova čine podzastupljenima.

 

Izuzetna čitanost i komercijalni uspjeh romana koje spisateljica prvotno nije imala namjeru „pisati u nastavcima“ (Ferrante, 2016b: 499) okarakterizirana je fenomenom Ferrante Fever – neke brojke govore o 10 milijuna prodanih primjeraka u 40 zemalja – što ih čini i predmetom brojnih analiza i kritika.

Većina radova posvećenih ovim romanima tek ovlaš spominje klasnu problematiku, a rijetki je prioritiziraju – klasni sukob maskira se depolitiziranim pojmom siromaštva

U nastavku ovoga teksta prvenstveno ćemo se baviti artikulacijom roda i klase u Tetralogiji.

 

Iako Elena Ferrante vrlo eksplicitno naglašava važnost koju je za njeno profesionalno i osobno sazrijevanje imao feminizam kao politička teorija i praksa, znakovito je da se feminizam uglavnom ne spominje u popularnim prilozima posvećenima djelima ove autorice.

 

Blurbovi koji prate različita internacionalna izdanja njezinih romana prepuni su ocjena kako je na stranicama knjiga riječ o „ljutim ženama“ ili „glorifikaciji ljutnje i bijesa“, odnosno, kako je to John Waters sročio: „Zamislite ljutu Jane Austen i bit će vam jasno koliko su eksplozivna ova djela“. Klasni sukob maskira se pak depolitiziranim pojmom siromaštva – većina radova posvećenih ovim romanima tek ovlaš spominje klasnu problematiku, a rijetki je prioritiziraju (usp. Bullaro, 2016; Farris, 2017; Teft, 2018). Češće se zastaje tek na opservaciji da romani donose priču o djevojčicama iz radničke klase u izrazito siromašnoj napuljskoj četvrti.

 

Paradoksalno, kako saznajemo iz njezinih romanâ, ali i iz kolumni Elene Ferrante, ona je sama, kao i protagonistkinja Napuljske tetralogije Elena Greco, ali i Olga iz romana Dani zaborava, ukratko, većina žena o kojima piše, uložila ogroman trud i disciplinu upravo kako ne bi bila ljuta. Ljutnja je jedno od općih mjesta diskreditacije žena (usp. Ahmed, 2004), način da se njihov otpor, nezadovoljstvo i svijest o potlačenosti otpišu kao osobno, odnosno društveno nerelevantno, te ospori prepoznavanje vlastitog iskustva potlačenosti kao kolektivnog, sistemski uvjetovanog.

 

Nasuprot tome, ponudit ćemo argumente u prilog čitanjima „napuljskog ciklusa“ kao primjera feminističke i radničke književnosti. Od Rite Felski posudit ćemo poprilično široko određenje feminističke književnosti kojim se obuhvaćaju svi tekstovi koji otkrivaju kritičku osviještenost ženske potlačene pozicije te prepoznaju rod kao problematičnu kategoriju, neovisno o načinima na koji je to izraženo (1989: 14).

 

U napuljskom ciklusu, pripovjedačica, ujedno i protagonistkinja, s autoricom romana dijeli ime i neke biografske podatke. Analizirajući tekstove koji redom sadrže barem implicitni autobiografski element – primjerice, to da su ih napisale žene o ženama – Felski upravo tu činjenicu izdvaja kao bitnu za recepciju romana kao književnog žanra u okviru feminističke književnosti. Prevladavanje realističnih formi u feminističkoj fikciji Felski tumači kao trend blisko povezan s centralnom smještenošću osobne promjene za politiku feminizma te posljedičnim interesom za književnost kao medij kroz koji se prorađuju i transformiraju kontradikcije postojećih definicija femininosti,

Realistično feminističko pisanje ne podrazumijeva jedinstvene žanrove, već prisvaja i prerađuje postojeće literarne strukture. Iako se, kao forma, roman samoostvarenja može doimati anakronim, za pripadnike potlačenih skupina predstavlja moćno političko oružje

kao i ambivalentna te konfliktna iskustva (1989: 80). Autobiografsko feminističko pismo, zaključuje Felski, očito adresira važne kulturne potrebe. „Napuljske kronike“ prema klasifikaciji Rite Felski dalje možemo odrediti kao realistički, autobiografski roman samospoznaje.

 

Realistično feminističko pisanje ne podrazumijeva jedinstvene žanrove, već radije prisvaja i prerađuje postojeće literarne strukture unutar kojih stvara narative. Iako se, kao forma, roman samoostvarenja može doimati anakronim, za pripadnike potlačenih skupina predstavlja moćno političko oružje. Iz tog je razloga autobiografija i dalje glavna književna forma potlačenih. Iako ne možemo tvrditi da postoji direktna korelacija između fikcije i socijalne stvarnosti, fikcija, tvrdi Felski, predstavlja važno mjesto društvene imaginacije i simbolički okvir reprezentacije kroz koji se proizvode i distribuiraju kulturna značenja.

 

Tip analize koju u ovom radu sugeriramo, Napuljsku tetralogiju zapravo određuje više kao „reprezentativni no monumentalni tekst“ (usp. Kolanović, 2011), odnosno, predlaže da se, u johnsonovskoj maniri, ukine „središnji položaj teksta kao predmeta proučavanja, jer ‘Tekst’ se više ne proučava radi njega samog, niti radi društvenih posljedica do kojih navodno dovodi, već radi subjektivnih ili kulturalnih formi koje ostvaruje i čini dostupnima“ (Johnson, 2006: 92). Također, tekstu prilazimo s pretpostavkom i nadom da (popularni) roman kao žanr istovremeno proizlazi iz, ali i anticipira društvene promjene.

 

Napuljska tetralogija obuhvaća period od 60-ak godina, proteže se na više od 1700 stranica i broji preko pedeset likova, indeks kojih nam je ponuđen na početku svakog od četiri nastavka. Priča počinje kad Lenù sazna da je Lila nestala te odluči zapisati priču o njihovom značajnom, ali istovremeno ambivalentnom i kompliciranom odnosu. Okosnica romana, čija je pripovjedačica Elena Greco ili Lenù, njezino je i Raffaellino, odnosno Lilino prijateljstvo, koje pratimo još od njihova djetinjstva. Međutim, ono je uronjeno u onodobnu društvenu stvarnost pa dinamika njihova međusobnog intimnog odnosa postaje nepojmljiva izvan silnica društvenog konteksta. Lenù i Lila djevojčice su koje odrastaju u rajonu, neimenovanom siromašnom susjedstvu poslijeratnog Napulja, u patrijarhalnim obiteljima, a prljavština, nasilje i siromaštvo njihova su svakodnevica.

 

Početak njihova prijateljstva, smješten u prvi razred osnovne škole 1950-ih godina, bitan je jer se za ove dvije djevojčice obrazovanje od najranije dobi nameće kao potencijalno presudno sredstvo socijalne mobilnosti pomoću kojega će se konačno izvući iz bijede u kojoj su rođene. Kad njihova osnovnoškolska učiteljica otkrije da je Lila (čija je majka nepismena, što saznajemo prilikom njena dolaska na konzultacije), već sa šest godina kao autodidakt savladala pisanje i čitanje, ona ulaže ogroman napor da uvjeri roditelje u nužnost nastavka njezina školovanja. To će biti tek Lenùina putanja,

Okosnicu romana, prijateljstvo Lenù i Lile, pratimo još od njihova djetinjstva. Međutim, ono je uronjeno u onodobnu društvenu stvarnost pa dinamika njihova međusobnog intimnog odnosa postaje nepojmljiva izvan silnica društvenog konteksta

dok Lilino službeno obrazovanje prestaje nakon petog razreda osnovne škole, a Ferrante nam precizno predočava koliko su njihove sudbine determinirane raznim oblicima ekonomske i društvene deprivacije.

 

Njihove različite životne putanje možemo čitati i u ključu Bourdieuove kritike obrazovnog sustava koji privilegira one iz obitelji s visokim kulturnim kapitalom. Djevojčice pratimo od najranijeg djetinjstva; njihovi su habitusi usporedivi, a one se same ni po čemu posebno ne razlikuju, iako se sugerira da je Lila sposobnija i predisponiranija za uspjeh, što je zapravo uvjetovano pripovijedanjem iz Lenùine perspektive. Paralelni prikaz i kontekstualizacija omogućuju nam da Lenù percipiramo kao iznimku čiji uspjeh nije svodiv tek na individualnu razinu zasluge, talenta i ambicije. U tom smislu moguće je saznati i nešto o iluzornosti ideje jednakih šansi i koncepta meritokracije, što nas dalje upućuje na obuhvatniju analizu dimenzija klase i reprodukcije društvene nejednakosti.

 

Do kraja prva dva nastavka, Elena Greco stječe fakultetsku diplomu, objavljuje prvi roman i zaručuje se za kolegu iz glasovite akademske obitelji. Istovremeno, Raffaella Cerullo s malodobnim djetetom napušta nasilnog muža, rajonskog dućandžiju i zapošljava se na teškim fizičkim poslovima u tvornici mortadele. Treći nastavak najsnažnije dosad korespondira s društvenopolitičkim kontekstom u koji je smješten, a radi se o kraju 60-ih i 70-im godinama u Italiji. U ovoj se vrsti analize upravo treći nastavak nameće kao centralan, ali na način koji napominje Felski kad je riječ o „’subjektivnom’ autobiografskom realizmu“ – iako je društveni svijet opisan do u detalj, uvijek je podređen centralnoj biografskoj temi razvoja heroine (1989: 82).

 

Ferrante izjavljuje: „(…) uvek sam mislila da su moje žene, više nego što su zatočene u sudbini, pre bile zatvorene u istorijsko-kulturnim odeljcima.“ Naglasak je u trećem nastavku i dalje na privatnim životima, aferama, međuljudskim i obiteljskim odnosima. Protagonistkinje, kao i društvo koje nastanjuju, prolaze transformaciju, usput se politizirajući. Primjerice, Lenù objavljuje feminističku knjigu, dok Lila u jednom trenutku postaje (militantna) aktivistkinja za radnička prava. Ako znamo da je razvod zakonom u Italiji dozvoljen 1971., što su već 1974. referendumom pokušale opozvati konzervativne struje, valja prepoznati šire političke implikacije Lenùinih dvojbi. Primjerice, kad razmišlja da s dvije maloljetne kćeri napusti Pietra, Lenù spomenute implikacije i eksplicira:

„Ostavit ću ga, pomislila sam. Otići ću s djevojčicama. Ali koje se procedure trebam pridržavati, da samo odem i gotovo? Ne znam ništa o rastavi i razvodu, kakva je praksa, koliko je vremena potrebno da žena opet bude slobodna. I ne poznajem nijedan par koji je prešao taj put. Što se događa s djecom? Kako se postiže dogovor oko njihova uzdržavanja?“ (Ferrante, 2018: 407)

Ferrante svoje ženske likove smješta u najrazličitije konstelacije, od aseksualnog partnerstva Lile i Enza, do poligamne komune Mariarose, od Lenùinog građanskog braka do uloge rastavljene, samohrane majke u nekonvencionalnoj vezi s oženjenim muškarcem. Primjera je mnogo, a konvencije žanra romanse opetovano se iznevjerava, a ipak se na pitak način ispostavljaju kompleksne teme poput klasne nejednakosti, rodne neravnopravnosti, nasilja te vrlo precizno skicira psihosocijalnu logiku patrijarhata ili siromaštva.

 

Likovi čije živote Ferrante ispisuje na stranicama ovog ciklusa nisu dekontekstualizirani, a upravo je to jedna od, prema Valerie Miner, važnih karakteristika romana o radničkoj klasi. U tekstu „Writing and Teaching with Class“ ta se autorica bavi problemom načelne besklasnosti američkog društva, njegovane i kroz fikciju sebstva (fiction of the self) koja dominira književnom scenom. Miner piše:

„Radi se o fikcijama srednjoklasnog sebstva. Za razliku od pomodnijih književnih opsesija izoliranim odnosima, u romanima o radničkoj klasi likovi se rijetko pojavljuju sami. Vjerojatnije je da će biti prikazani na radnom mjestu, na sjednicama sindikata, u susjedstvu.“ (1993: 226)

Sličnosti radničke i feminističke književnosti valja tražiti u zajedničkom iskustvu podređenosti. Prema Felski, i najsubjektivnije feminističko pismo sadrži svijest o zajedničkom identitetu te kombinira osobno iskustvo s dimenzijom solidarnosti i grupnog identiteta, što se značajno razlikuje od književnosti buržoaskog individualizma (1990: 78).

 

Lenù i Lilu upoznajemo kao djevojčice čiji je svijet zadan doslovnim i metaforičkim granicama rajona. Prostori kojima se kreću: škola, školska knjižnica, postolarska radnja, trgovina delikatesa i kasnije tvornica mortadele, novogradnja preko pruge, fakultetske dvorane, aktivistički sastanci, ambulante, nisu tek puka scenografija, već imaju vrlo jasnu funkciju skiciranja društveno-povijesnog trenutka u kojemu se odvija društveno i kulturno pozicioniranje protagonistkinja motiviranih idejom bijega iz kaljuže. Ono se nikada ne ispostavlja kao jednodimenzionalno i pravocrtno, već radije, kao što piše Beverly Skeggs, „proizvodeći poricanje, dezidentifikaciju i prikrivanje“ (2016: 245). Čini se da je iz tih razloga u ovim romanima moguće uočiti važnost klase „u konstrukciji prilika, ciljeva, fizičkog kretanja i ideala“ (Skeggs, 2016: 251).

 

Umjesto romantizirane priče o uspjehu i uspinjanju po društvenoj ljestvici te ostvarenju srednjoklasnog sna, romani nude tjeskobu. Lenù tjeskoba ne napušta, a klasnom identitetu nerazdvojno je pridružen i rodni, proizvodeći specifičan osjećaj nepripadanja – primjerice, u međuprostoru u kojem se nalazi, teško se povezuje s miljeom u kakvom je stasala, a integracija u višu klasu čini joj se nepotpunom i nedostižnom.

 

Iako postoje različita vremenska određenja perioda koji se u recentnoj talijanskoj povijesti naziva ekonomskim čudom ili bumom (miracolo economico), događaji u napuljskom ciklusu poklapaju se s uobičajenim, dugim pogledom na ovo razdoblje. Početak buma tako otprilike koincidira s godinom rođenja protagonistkinja romana, 1944., a kraj se odnosi na ’59. ili ’60., godinu kad se Lila udaje (Bullaro, 2016: 17). Ovakvo određenje ekonomskog procvata uključuje prvu fazu poslijeratne obnove, kao i intenzivnu industrijalizaciju te modernizaciju koja je uslijedila, a koja je siromašnu i pretežito ruralnu Italiju transformirala u globalnu industrijsku silu. Ferrante izjavljuje:

„(…) nisam zamišljala da tako ekstenzivan povijesni period, prepun promjena, može u životu likova biti važan na tako kompleksan način (…)“ (2016b: 560).

Valja izdvojiti nekoliko bitnih aspekata kad je o ovom razdoblju riječ. Kako piše Ginsborg, jasno je da se „čudo“ nije moglo dogoditi bez niske cijene rada. Visoka stopa nezaposlenosti u Italiji 50-ih godina značila je da potražnja za poslom daleko premašuje ponudu radnih mjesta, što je direktno rezultiralo padom nadnica i porastom podrazumijevane eksploatacije. Nakon Drugog svjetskog rata, radikalniji dijelovi ljevice pacifizirani su i neutralizirani, koncepti klasne borbe i diktature proletarijata potisnuti u pozadinu, a Komunistička partija Italije (Partito Comunista Italiano, PCI) svoju je političku strategiju usuglasila s potrebama i načelima nacionalnog industrijskog razvoja. PCI i sindikati koje je kontrolirala tada su se prvenstveno bavili „proizvodnjom pristanka“ radnika na „razvoj i modernizaciju“. U tim je okolnostima socijalističko samoupravljanje bilo svedeno na trening radnika za samoeksploataciju i samodiscipliniranje (Wright, prema Krašovec, 2013).

 

Početkom 60-ih javlja se operaistički pokret kao radikalna kritika i pobuna protiv takve politike i ideologije tadašnje talijanske ljevice, te se u suprotnosti s PCI, koja se nazivala socijalističkom, nazivaju komunistima. U 70-ima se pojavljuje autonomizam kao radikalni antikapitalistički društveni pokret, a desetljeće poznato i pod nazivom godine olova obilježeno je političkim nemirima i terorizmom. Odvija se, prema Krašovecu, ono što se naziva širenjem terena borbe, te se fokus s „direktne točke proizvodnje“ premješta na šire društveno polje, a borbi industrijskih radnika pridružuju se i borbe za žensku emancipaciju, kao i borbe studenata te migrantskih radnika. Jedan od najznačajnijih koncepata ovog razdoblja jest društvena tvornica, koja označava širenje logike kapitala po čitavom društvu.

„Koncept društvene tvornice isto tako obuhvaća sve društvene aktivnosti, ne samo nadnični rad u striktnom značenju, i njihovu povezanost u kompleksnu cjelinu koju ‘nadodređuje’ nadnični odnos“ (Krašovec, 2013).

Upravo je to od važnosti za tadašnje feminističke pokrete, prvenstveno operaizmom i marksizmom inspiriran feminizam Lotte Feministe i njihova nastojanja da se reproduktivni, kućanski rad valorizira i učini vidljivim. Feministički se pokret u svoj svojoj heterogenosti tada dijelio na dvije glavne struje – gore navedenu struju Lotte Feministe te struju samosvijesti, odnosno, autocoscienze grupe poput Rivolte Femminile. Za takozvano žensko pitanje značajna je i Ginsborgova konstatacija da se ekonomski procvat manifestirao kao „privatno pitanje“. Dok je država ulagala u ekonomski rast, socijalna dimenzija ostala je zanemarena, rezultirajući manjkom javnih servisa, škola, bolnica, i svega ostalog što ulazi u javnu infrastrukturu (1990:240).

 

Poznato je da se amortizacija posljedica koje takve okolnosti nužno proizvode odvija na leđima onih koje se zadužuje za reproduktivni rad, a to su prije svega žene. Već 1951. u jednom je istraživanju u Italiji 50 posto ispitanih žena izjavilo da se smatra nesretnim suprugama (Leone, prema Bullaro, 2016: 26), a 60-ih godina postotak zaposlenih žena paradoksalno opada. Prosperitet se, između ostalog, počeo povezivati i s mogućnošću muškarca da svojim radom uspije uzdržavati stay-at-home wife, odnosno nezaposlenu suprugu koja će biti domaćica. Na taj se način sve više žena nalazilo u situaciji idealiziranog zatočeništva – žene su mahom bile osuđene na strogo zadržavanje u privatnoj sferi i time još više izmaknute iz političkog života nacije (Ginsborg, 1990: 244).

 

S obzirom na brojne likove i obrate, protagonistkinje možemo pratiti u raznim okolnostima. Primjerice, Lila prelazi put od domaćice zatočene u novogradnji, žene sitnog poduzetnika („No status supruge zatvorio ju je u neku vrstu staklene posude, poput jedrenjaka koji s razapetim jedrima plovi u nepristupačnom prostoru, čak i bez mora“ (Ferrante, 2017: 57))

Ekonomski procvat manifestirao se kao „privatno pitanje“. Dok je država ulagala u ekonomski rast, socijalna dimenzija ostala je zanemarena, rezultirajući manjkom javnih servisa, škola, bolnica, i svega ostalog što ulazi u javnu infrastrukturu

do dvostruko opresirane zaposlene žene i majke iz radničke klase. Tako književni tekst Elene Ferrante pred čitateljicu i čitatelja ispostavlja probleme materijalne i simboličke opresije nad ženama te govori ponešto o načinima na koje se kapitalizam i patrijarhat međusobno konstituiraju.

 

Namjera ovog eseja skromna je intervencija u polje kritičke recepcije odnosno nagovor na drugačija čitanja Napuljske tetralogije, kao i tumačenja njezine iznimne popularnosti – čitanja bliža materijalističkoj analizi, a manje bliska onoj vrsti feminističke književne kritike čiji je naglasak na „ženskom pismu“ ili psihoanalitičkim čitanjima, zaokupljenima književnim reprezentacijama ženskih prijateljstava u pomalo esencijalističkom ključu. Svoditi popularnost Tetralogije među čitateljicama na puku činjenicu da su čitateljice žene, potencijalno je opasno i pretjerano pojednostavljeno. Budući da govorimo o čitateljicama svih dobi, rasa i klasa diljem svijeta, polju konzumacije ovakve književnosti treba opreznije pristupiti i pokušati odgonetnuti ima li to možda veze i sa zajedničkim iskustvom života u kapitalizmu.

 

Stoga bi bilo zanimljivo istražiti koje nam odgovore, prije svega u političkom smislu, može ponuditi polje recepcije, primjerice iz perspektive sociologije književnosti. Iako ovi romani danas nemaju socijalni referent u obliku masovnog ženskog pokreta poput onih u 70-ima, možda mogu pomoći da do njega dođe, jer „umjetnička djela otkrivaju nešto o načinu na koji stvari stoje“ (Felski, 2016: 105), ali nas i „uvlače u zamišljene, no referencijalno značajne svjetove. Oni ne samo da reprezentiraju, nego stvaraju novoprezentne, značajne oblike društvenog smisla“ (138).

Literatura:

Ahmed, S. (2004) The Cultural Politics of Emotion, New York, London: Routledge

 

Johnson, R. (2006) Što su uopće kulturalni studiji? u Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija. Zagreb: Disput

 

Farris, Sara R. (2017) There Is No True Life, If Not in the False One: On Elena Ferrante’s Neapolitan Novels. Viewpoint Magazine, dostupno na: https://www.viewpointmag.com/2017/02/20/there-is-no-true-life-if-not-in-the-false-one-on-elena-ferrantes-neapolitan-novels/.

 

Felski, R. (1989.) Beyond Feminist Aesthetics: Feminist Literature and Social Change, Cambridge: Harvard University Press

 

Felski, R. (2016.) Namjene književnosti, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk

 

Ferrante, E. (2015) Dani zaborava, Zagreb: Profil

 

Ferrante, E. (2016) The Story of the Lost Child, New York: Europa Editions

 

Ferrante, E. (2016a) Genijalna prijateljica, Zagreb: Profil. Prevela: Ana Badurina

 

Ferrante, E. (2016b) Frantumaglia. A Writer’s Journey, Melbourne: Text Publishing

 

Ferrante, E. (2017) Da biste napisali dobru knjigu ne morate biti muškarac. B92 https://www.b92.net/kultura/vesti.php?nav_category=272&yyyy=2017&mm=08&dd=14&nav_id=1292956

 

Ferrante, E. (2017) Priča o novom prezimenu, Zagreb: Profil. Prevela: Ana Badurina

 

Ferrante, E. (2018) Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju, Zagreb: Profil. Prevela: Ana Badurina

 

Ginsborg, P. (1990) A History of Contemporary Italy: Society and Politics: 1943-1988, London: Penguin Books

 

Kolanović, M. (2011.) Udarnik! Buntovnik? Potrošač… Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije, Zagreb: Naklada Ljevak d.o.o.

 

Krašovec, P. (2013) Nematerijalni rad u operaizmu i postoperaizmu, Dostupno na: http://gerusija.com/primoz-krasovec-_nematerijalni-rad-u-operaizmu-i-postoperaizmu

 

Miner, V. (1993) Writing and Teaching with Class, u: Tokarczyk, M.M., Fay, E.A. (ur.) Working-Class Women in the Academy. Laborers in the Knowledge Factory, Amherst: The University of Massachusetts Press

 

Russo Bullaro, G. (2016) The Era of the “Economic Miracle” and the Force of Context in Ferrante’s My Brilliant Friend, u: Russo Bullaro, G., Love, S. (ur) The Works of Elena Ferrante. Reconfiguring the Margins. Hempstead: Palgrave Macmillan

 

Skeggs, B. (2016) (Dez)identifikacije klase: kako ne biti radnička klasa. Časopis za književnu i kulturalnu teoriju k. “Radnička kultura i književnost“ god. XIV., b. 13: 243-272

 

Teft, D. (2018) Those Who Study and Those Who Know. Jacobin Magazine. Dostupno na: https://jacobinmag.com/2018/04/elena-ferrante-neapolitan-novel-organizing-litertature

 

Napomena: Tekst je strukturiran od dijelova diplomskog rada „Costruiamo la nostra storia: odjeci drugovalnog feminizma u napuljskoj tetralogiji Elene Ferrante“, prilagođenih za objavu.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 27. prosinca 2019. Nelagoda u nacionalnoj kulturi Dominantna interpretativna matrica unutar koje se valoriziraju djela Miroslava Krleže polazi od autokolonijalne optike koja crpi legitimaciju iz njegove problematizacije provincijalne bijede. Unatoč segmentima dramskog, proznog, esejističkog i putopisnog opusa duboko uronjenima u marksističku društvenu analitiku, Krležina se književna vrijednost mjeri upravo uspjelošću neutilitarnog i apolitičnog odmaka od marksizma kao profane prakse i nižeg registra odnošenja prema svijetu, u skladu s ideološkim zagovorom tumačenja umjetnosti kao autonomnog polja.
  • 19. listopada 2014. Književnost je liberalizam
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 20. prosinca 2018. Umjetnost kao sredstvo politizacije Građanska umjetnost svojim individualiziranim pristupom proizvodnom procesu, konceptom umjetničke autonomije i metodama rada odvojenima od baze, za razliku od progresivnih umjetničkih praksi, ne predstavlja dio kolektivnih emancipatornih društvenih borbi. O nužnosti ponovne demokratizacije i decentralizacije kulturnog polja i njegovoj politizaciji u kontekstu šireg internacionalnog lijevog pokreta, ulozi građanske umjetnosti u reprodukciji i reprezentaciji kapitala i historijskim primjerima progresivnog umjetničkog djelovanja, te posljedicama liberalizacije kulturne proizvodnje na radne i životne uvjete umjetnika, posebice umjetnica, razgovarale_i smo s Ivanom Hanaček, članicom kustoskog kolektiva [BLOK].
  • 31. prosinca 2018. Autonomija umjetnosti: slijepa pjega kulturnog samorazumijevanja Područje kulture unutar lijevo-liberalnog političkog polja danas se primarno definira kao prostor umjetničke slobode i društvenog dijaloga, dok se od kulturnih radnika_ica, intenzivno izloženih prekarizaciji unutar proizvodnog procesa, očekuje neproblematiziranje kapitalističkih antagonizama. O uključenosti umjetničke proizvodnje i valorizacije u reprodukciju kapitalizma, institucionalizaciji estetičkog elitizma i transformativnim potencijalima političkog teatra, strukturnim uvjetovanostima umjetničkog djelovanja u socijalističkim zemljama, te društvenim snagama koje mogu stvoriti preduvjete za revolucionarni kulturni rad, razgovarali smo s Goranom Pavlićem, predavačem na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu.
  • 20. rujna 2017. Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socioekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 26. prosinca 2017. Od socijalne države do socijalne majke U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
  • 21. prosinca 2015. Književni život na vašem newsfeedu Praksa eksternalizacije troškova marketinga u književnom svijetu pretvara manje afirmirane autor/ic/e u promotor/ic/e vlastita rada na društvenim mrežama, koje postaju prostor za nove oblike posredovanja između književnog teksta i publike. Komunikacijski horizont koji se otvara za književnu kritiku u takvom medijskom ambijentu nužno biva određen i logikom marketinških okvira. "Restauracija kapitalizma nakon 1990. povukla je za sobom restrukturiranje izdavaštva prema komercijalnoj logici – ali bez komercijalne logistike. U aktualnim 'kriznim' uvjetima ne samo da je domaćoj književnosti teško osigurati privid glamura ili spektakla, već i elementarno dostojanstvo pisanja i osobe koja stoji iza njega dolazi pod znak pitanja."
  • 24. rujna 2014. Koga obrazuje obrazovanje? Gramsci i hegemonijska funkcija obrazovanja
  • 9. ožujka 2010. Ljetna škola – Franck Lepage: Od obrazovanja naroda do pripitomljavanja preko “kulture” (Povijest utopije o emancipaciji)
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.
  • 28. prosinca 2017. Padaj (jezična) silo i nepravdo!
    Produktivni paradoks Deklaracije
    o zajedničkom jeziku
    Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 22. travnja 2016. Drugi iz našeg sokaka U načinu na koji se iz perspektive književne kritike oblikovao recepcijski horizont za „Oblak boje kože“, Lujanovićev „roman romske tematike“, izbjegnuto je pitanje proizvodnje institucionalne društvene nejednakosti manjine o kojoj se govori. Zanemarujući strukturne povlastice koje su nam dane, iz unaprijed uvjetovanih pozicija, Drugoga prevodimo uvijek iznova u nejednakog parnjaka. Možemo li spram rasizma usvojiti kritički odnos ukoliko ne adresiramo ključne aspekte njegova perpetuiranja?
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 27. prosinca 2017. Pet funti godišnje Povijesna aproprijacija borbe za žensko pravo glasa od strane buržoaskih feminističkih pokreta, do danas uspješno marginalizira doprinose lijevih feministkinja sufražetskom pokretu, a pritom i dimenziju egalitarnosti u kojoj se ogledaju ograničenja liberalne pozicije, koja uspjehom naziva činjenicu da je aktivno i pasivno pravo glasa bilo izboreno za ograničen broj privilegiranih žena. Andreja Gregorina, voditeljica marksističko-feminističkog kružoka FEMATIK, u okviru kojega se promišljala ova tema, ukazuje na demarkacije u polju političke participacije i subjektivacije žena te na važnost socijalističke agende kao zaloga radikalizaciji feminističke borbe.
  • 4. rujna 2017.
    Featured Video Play Icon
    Lijeve emancipatorne prakse – što nas (ni)je naučila povijest feminističke borbe
    Dok proces derogacije socijalne države i rezanja radničkih prava produbljuje klasne nejednakosti i potiče feminizaciju siromaštva, a sveprisutni liberalni feminizam problem vidi prvenstveno u neadekvatnoj implementaciji neoliberalnih politika, važno je prisjetiti se zanemarenih progresivnih praksi lijevog feminizma, odnosno njegova savezništva s radničkih pokretom u borbi protiv kapitalizma. Donosimo izvještaj s tribine „Lijeve emancipatorne prakse - što nas (ni)je naučila povijest feminističke borbe“ na kojoj su sudjelovale Jelena Tešija iz uredništva portala Libela i feminističkog kolektiva fAKTIV, Karolina Leaković, članica Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a i Danijela Dolenec, predavačica na Fakultetu političkih znanosti, predsjednica uprave Instituta za političku ekologiju te članica platforme Zagreb je NAŠ!, uz moderaturu Jakova Kolaka. Tribina je nastala kao završni rad Jakova Kolaka u sklopu ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije 16/17 pod mentorstvom Andreje Gregorine, a u organizaciji Kluba studenata fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
  • 14. kolovoza 2014. Slike u pokretu – opažanja o filmu i politici
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 11. svibnja 2015. Još jednom o kućanskom radu
  • 4. prosinca 2011. Kognitivno mapiranje i kapitalizam u Žici: Baltimore kao svijet i reprezentacija
  • 28. siječnja 2016. Kuća gospodina Mayera: O antisindikalnom rođenju nagrade Oscar Povijest Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, institucije koja dodjeljuje filmsku nagradu Oscar, započinje u kasnim dvadesetima - špurijusom direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a o nužnosti sprečavanja sindikalnog organiziranja koje je u filmskoj industriji do 1926. godine već zahvatilo sektor scenskih radnika: "Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Kada su filmovi bili dovršeni, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i tantijeme, ili udio u profitima?"
  • 13. lipnja 2010. Ljetna škola – Slavoj Žižek: SOS Nasilje
  • 30. rujna 2016. O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 3. listopada 2013. Politika umjetnosti: Suvremena umjetnost i tranzicija prema postdemokraciji
  • 23. travnja 2016. Prema sezoni bez kraja Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.
  • 3. kolovoza 2011. Snimka predavanja: Umjetnost kapitala – umjetnički identitet i paradoks valorizacije
  • 24. prosinca 2019. Proizvodnja baštine Promjena od proučavanja i registriranja do konzerviranja prošlosti omogućena je do 1970-ih uspostavljanjem i globalnim širenjem mehanizama zaštite građevina važnih za nacionalnu kulturu, te njihovom primjenom i na šire predjele gradova, radnička naselja, te ruralnu i modernističku arhitekturu. Procesom uspostavljanja režima zaštite stvara se simbolička vrijednost, koja može omogućiti ekonomsku eksploataciju kroz povećavanje vrijednosti nekretnina ili inkorporiranje u turističku ponudu, što povratno dovodi do ekonomskog raslojavanja.
  • 31. prosinca 2018. Suvremeni ples kao podruštvljeno znanje? Javna percepcija plesne umjetnosti još uvijek se češće vezuje uz njezino poimanje kao estetizirane vještine dostupne manjini, nego li znanja koje može biti široko distribuirano. Iako je ples na ovim prostorima odnedavno doživio institucionalizaciju u akademskom polju, dio važnih plesnih znanja i praksi, koja su se proteklih desetljeća odvijala kroz djelovanje vaninstitucionalne plesne scene i dalje ostaju izvan službenih kurikula, a kulturni i društveni centri koji su nekada omogućavali širu demokratizaciju kulture i umjetnosti više ne postoje. O plesnoj umjetnosti, odnosu institucionalnog i vaninstitucionalnog djelovanja te plesačkim uvjetima rada razgovarale smo s članicom BADco., Nikolinom Pristaš.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 28. prosinca 2014. Zašto smo prefarbali najpoznatije berlinske grafite
  • 19. rujna 2016. Obrazovanje jeftine radne snage Implementacija neoliberalne agende u politiku obrazovanja u Srbiji započela je već početkom 1990-ih diskretnim povlačenjem države iz financiranja visokog obrazovanja i uvođenjem različitih modela „individualnog ulaganja u obrazovanje“. Prilagodba slobodnom tržištu intenzivirala se usprkos otporu studenata, a najava novog zakona o visokom obrazovanju pokazuje iste trendove. Posljedično, ova politika umanjuje dostupnost visokog obrazovanja velikom dijelu društva i uspješno antagonizira članove akademske zajednice, oslabljujući potencijal obrane javnog dobra. O visokom obrazovanju u Srbiji razgovarali smo s Jelenom Veljić iz Društvenog centra Oktobar.
  • 1. lipnja 2017. Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. „Crveni i crni“ – filmska reprezentacija Labinske republike Ustanak labinskih rudara i uspostava samoupravne Labinske republike 1921. godine u historijskom smislu predstavlja manifestaciju otpora stanovništva Labinštine talijanskoj fašističkoj vlasti i kapitalističkoj upravi rudnika u razdoblju jačanja radničkog pokreta nakon Oktobra, no u jugoslavenskom kontekstu ovaj je događaj s vremenom poprimio i snažan simbolički potencijal kao iskaz klasnog jedinstva radnika i radnica različitih nacionalnosti u odlučnoj borbi za socijalističku budućnost. Pročitajte osvrt Andreje Gregorine na film Crveni i crni (1985) Miroslava Mikuljana i Marije Peakić-Mikuljan, neuspjeli pokušaj umjetničko-političke aproprijacije jednog od najpoznatijih događaja revolucionarnog radničkog pokreta na ovim prostorima, u trenutku sve snažnije ekonomske i političke liberalizacije koja će u konačnici rezultirati raspadom Jugoslavije.
  • 31. prosinca 2018. Fahrenheit 11/9 pita: gdje je pošlo po krivu?! Pročitajte prijevod kratke recenzije Jareda Balla koji smatra da novi dokumentarac Michaela Moorea (dvostruko deriviranog naziva Fahrenheit 11/9) možda naizgled obrađuje iduće poglavlje u njegovu tematu o degradaciji američkog političkog sustava, ali je analitički jednako podkapacitiran kao i prethodni mu filmovi. Bezidejnost Mooreove kritike, da parafraziramo Balla, počinje i završava nedostatkom afirmativnih lijevih ideja koje bi kvalitetniji redatelj lako mogao pronaći kada bi svoju vjeru prestao polagati u nove kadrove sasvim trule političke stranke.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve