„Budimo odgovorni_e“

U petak, 20. studenog, neke od zaposlenih na fakultetima u elektroničkim poštanskim pretincima dočekao je dopis ministra zdravstva s istim datumom, kojega je ministar naslovio na rektoricu i rektore te tajnike sveučilišta. Glavna poruka i uputa dopisa (kurziv dodala autorica) glasi: „Svakodnevno ste u doticaju sa studentima (i studenticama), zbog čega vas molim da ih za vrijeme predavanja i drugih pedagoških aktivnosti dodatno potaknete da poštuju ograničenja kretanja i socijalnih kontakata, kao i osnovne mjere zaštite za dobro njih samih, njihove rodbine i drugih.“

Dopisu su dodani prilozi s naslovima kao što su upotreba dezinficijensa (plakat, strip), pranje ruku (strip, plakat, video prilog) i higijena kašlja. Bilo bi razumljivo i prihvatljivo da je takav dopis u kontekstu osnovnih preventivnih mjera došao do nas početkom prvog vala epidemije, ali nije. Do nas dolazi devet mjeseci nakon početka pandemije i usred drugog vala, nad kojim vlada više nema kontrolu. Dolazi, dakle, u vrlo specifičnom i drugačijem kontekstu od onoga u prvom valu, jer sadašnji kontekst obilježava vladino ustrajno propagandno prebacivanje odgovornosti za nastalu situaciju na navodno neodgovorne pojedince i pojedinke, naročito mlade. Vladini predstavnici tvrde da je uzrok razbuktavanja epidemije neodgovorno ponašanje mladih, osobito privatna druženja i zanemarivanje međusobne fizičke udaljenosti. Zbog toga dopis ministra sa svim nama dosad dobro poznatim osnovnim uputama, a s posebnim naglaskom na podučavanje mladih o odgovornom ponašanju, ima posve drugačiji prizvuk. Sadržaj dopisa gospodina Gantara, ministra za narednu privatizaciju zdravstva, ustvari je višak licemjerstva i stvaranje dežurnog krivca, tamo gdje isti ne postoji. Ministrova ću se dopisa pridržavati na svojevrstan način: od svakog burnog zoom predavanja u tjednu otrgnut ću nekoliko tim više dragocjenih minuta koje predviđa dopis i posvetit ću se izobrazbi navodno neodgovornih studenata i studentica o COVID-19.

Prvo ću im zahvaliti što već pet tjedana u obiteljskoj izolaciji ili nekom drugom obliku društvene odvojenosti od svijeta strpljivo i požrtvovno sate i sate provode zgrbljeni nad ekranima kompjutera – bez ikakvog učinka, ali ne zbog njihovog neodgovornog ponašanja. Štoviše, epidemija se od potpunog zatvaranja škola razbuktala, a vlada institucijama Europske unije šalje lažirane, umanjene podatke o stvarnom broju umrlih od COVID-19. Drugom valu i trećem najvišem postotku smrtnosti u Europi s obzirom na broj stanovnika nisu doprinijeli neodgovorni pojedinci i pojedinke već sistemska politika banana republike Slovenije, što se u ministrovu dopisu perfidno prikriva prebacivanjem odgovornosti na navodno neosviještene i neodgovorne pojedince i pojedinke.

Još od famoznog lipanjskog preleta uglavnom američkih vojnih zrakoplova – pri čemu je u zrak isparilo 75 000 eura koji su mogli biti uloženi u domove za starije ili zdravstvene ustanove – ta je politika više mjeseci, umjesto ulaganja u javno zdravstvo i ublažavanja kadrovskih manjaka, tražila put za nastavak privatizacija. Prije svega putem novih oblika pretakanja ionako bijednih javnih proračunskih sredstava za temeljne programe zdravstvene skrbi preko javnih ustanova u koncesionarske džepove. Također, vlada je išla u prilog privatnim liječnicima koji su se školovali u besplatnom javnom sustavu i nije ih ničime obvezala na sudjelovanje u neposrednoj borbi protiv širenja bolesti COVID-19. Zdravstveni je sustav na koljenima, ali ne zbog neodgovornih studentica i studenata, kao ni mladih općenito.

Ova ista vladajuća garnitura zakinula je javni zdravstveni sektor za odgovarajuća sredstva, nužno potrebna za spašavanje života, dijelom i kroz nabave koje su pod istragom nadležnih službi zbog indicija o korupciji, od zaštitnih maski do nefunkcionalnih ili neadekvatnih respiratora. Upravo su njih bolnice bile prisiljene odbiti i zato su danas toliko manje operativne u usporedbi s potrebama, negoli su to bile na početku prvog vala. To da se zdravstveni sustav ne može nositi s drugim valom epidemije nije posljedica neodgovornog ponašanja navodno neodgovornih pojedinaca, već vladine politike te dva i pol desetljeća privatizacije, u čemu je posljednjih godina kao ministar ili kao utjecajni lobist van vlade sudjelovao i ministar Gantar. Između ostalog je prilikom pripreme prve reforme o dokidanju dopunskog osiguranja još 2013. godine zagovarao u prilog šačice privatnih vlasnika triju privatnih osiguravajućih kuća, koje na godišnjoj razini iz osiromašenog javnozdravstvenog sustava u svoje portfelje preusmjere barem 40 milijuna eura.

Slične neprilike pogađaju i domove za starije. Oni su pored radnih mjesta jedno od dva najveća žarišta zaraze u trenutnom valu epidemije. Vlada u vezi domova za starije nije poduzela ništa, jer bi to značilo osnaživanje javnog sustava. To bi pak bila „nelojalna konkurencija“ privatnicima i njihovim profitima, posebno u svjetlu transformiranja skrbi za starije u tržišnu djelatnost. S tim je u vezi i otvaranje područja skrbi o starijima privatnim stranim korporacijama, kao što su austrijska Heta Assets i Senecura. Ministarstvo za rad, obitelj, socijalna pitanja i jednake mogućnosti još je u lipnju, nakon preleta vojnih zrakoplova i proglašenja konca epidemije za potrebe turističke, prije svega hotelijerske industrije, objavilo natječaj za dodjelu koncesija privatnim poduzetnicima za izvođenje institucionalne skrbi u domovima za starije u opsegu od približno 1100 mjesta. Indikativno je da koncesije nisu privremene ili prijelazne naravi, već ih se dodjeljuje na razdoblje od 40 godina, a poduzetnik/korporacija s djelatnošću mora početi najkasnije 31. prosinca 2022. Radi se o novoj i posljednjoj etapi u procesu privatizacije, tj. potpune razgradnje javnog sustava domova za starije u korist prosperiteta cjenovno paprenog privatnog sektora, a time i o daljnjem urušavanju skrbi za starije koja je dostupnija u okviru javnog sektora, koji se na račun selektivnoga i ekskluzivnog koncesionarstva izopačuje u skrb samo za bogate. Osnovna cijena skrbi, kako su novinari utvrdili, u privatnim je domovima u prosjeku 200 eura skuplja, odnosno viša za barem petinu troškova u usporedbi s javnim domovima. Razlika u cijeni mjesečne skrbi između najjeftinijeg javnog i najskupljeg privatnog doma za starije u državi iznosi skoro 500 eura mjesečno. Za razliku od javnih domova, privatnici u cijenu „skrbi“ zaračunavaju i „troškove financiranja odnosno izgradnje objekta, troškove amortizacije i održavanja, što znači da kroz četrdeset godina više nego dvostruko povrate investiciju“.

Zbog toga vlada u javnom sustavu domova za starije uvijek održava zatečeno stanje, koje je posljedica kresanja socijalne države u korist kapitala. U domovima za starije to znači minimalnu skrb i kadrovsku potkapacitiranost i potplaćenost, kroničnu preopterećenost i pregorijevanje zaposlenih, koji se u takvim radnim uvjetima ne mogu nositi još i sa zdravstvenom krizom, dok su istovremeno ustanove od nastupanja epidemije prepuštene same sebi. Iako vlada na svojim novinarskim konferencijama poziva na „kolektivnu odgovornost u vrijeme zdravstvene krize“, sama značajno iznevjerava taj slogan kada je riječ o zaštiti zdravlja, dostojne starosti i naposljetku života starije populacije. Za vrijeme svoga mandata bitno će doprinijeti daljnjoj potkapacitiranosti i slomu javnog sustava domova, a starije će skrbnice i skrbnike prepustiti na milost i nemilost eugenikom nadahnute ideologije, tzv. „imuniteta krda“. Budući da prilikom dodjele privatnih koncesija na domove za starije vlada u proračunima za 2021. i 2022. godinu nije osigurala novac za nove javne domove za starije, iako postoji kronična potražnja – samo u gradu Ljubljani bilo bi potrebno još barem pet domova za starije. U okviru Nacrta za oporavak i otpornost, za koji se tvrdilo da cilja na povlačenje sredstava iz istoimenog europskog fonda, za socijalnu zaštitu predviđeno je tek 103 milijuna eura, raspoređenih kroz razdoblje od sedam godina, što je jedva dovoljno za dva „njegovateljska doma“, i tek 59 milijuna eura za obnovu dotrajale infrastrukture. Vlada u skladu s interesima privatnog sektora sistemski i planski narušava funkcionalnost javnog sektora, u kojeg ne ulaže i kojeg ne održava. Time čini privlačnijom i opravdanijom ideju navodne nužnosti otvaranja vrata korporacijama i ekskluzivnim, cjenovno paprenim privatnim domovima za starije. Tako se postavlja i u vrijeme epidemije, a to znači igranje sa životima skrbnica i skrbnika u javnim domovima za starije. Vlada nije povećala broj zaposlenih i time sistemsku kvalitetu skrbi za sve, već radije računa na dobrotvorne organizacije te volontere i volonterke.

Kada je riječ o zaštiti zdravlja, vlada je jednako neodgovorno pristupila cjelokupnoj radnoj populaciji. Zbog toga što ministarstvo nije izdavalo odluke o karantenama, a vlada u drugom valu epidemije nije osigurala naknadu za prekid dohotka zaposlenima, neki su zaposleni u nuždi bili prisiljeni odlaziti na posao (kako bi osigurali opstanak ili izbjegli otkaz zbog skrivljenog ponašanja), ne znajući pritom jesu li zaraženi ili ne, jer sustavnog testiranja nije bilo. Da bi prikrila stvarni uzrok širenja zaraze, koji je, dakle, sistemske naravi, vlada je na službenim novinarskim konferencijama preko svojih dužnosnika širila mit o „štedljivim Gorenjcima“, i na taj način krivicu ponovno svalila na navodno neodgovorne pojedince i pojedinke, a ljude ustvari ostavila na cjedilu i ugrozila zdravlje cjelokupne populacije.

Tome valja pribrojiti nesankcionirane pritiske i zahtjeve zapošljavatelja, uključujući javne ustanove pod upravom države kao zapošljavateljke – recimo upravo u domovima za starije – da na radna mjesta moraju nastaviti dolaziti i zaraženi zaposlenici, zbog čega se epidemija u još većoj mjeri eksponencijalno širila; iako je njihov rad bio povezan upravo sa skrbi o najrizičnijim skupinama. Nije na odmet napomenuti kako su se među takvim zapošljavateljima našla i poduzeća kojima je vlada dodijelila izdašne nepovratne subvencije bez udjela države u vlasništvu, unatoč tome što i u vremenu krize bilježe profite, kao i subvencije u obliku isplate plaća zaposlenih na čekanju, unatoč činjenici da sjede na višemilijunskoj godišnjoj dobiti u obliku dividendi. Primjerice, Revoz je dobio 3,5 milijuna eura državne pomoći za slanje zaposlenih na privremeno kućno čekanje, iako je poduzeće lani zabilježilo profit u visini od 24 milijuna eura. Ista ta poduzeća preko Gospodarske komore Slovenije vrše pritisak zahtijevajući smrzavanje i poništavanje uredbe o minimalnoj plaći. Dakle, zaposleni od javnih subvencija nemaju ništa, osim što su prema nalogu nadređenih prisiljeni biti na radnom mjestu iako su zaraženi, na što sve više upozorava i medicina rada. Nedavno je to nedvosmisleno objasnila dr. Metoda Dodič Fikfak: „Poznajem brojne organizacije koje svojim radnicima, iako su neki od njih pozitivni, ne dopuštaju rad od kuće. Uvjerena sam da se radi o nepovjerenju prema radnicima.“

Vlada prešućuje da „zbog nepoštivanja zaštitnih mjera i zapošljavatelja koji onemogućavaju rad od kuće raste i broj zaraženih unutar poduzeća“. Štoviše: neizvršavanjem svoje zadaće kada je riječ o izdavanju odluka u karanteni, takvu je praksu zapošljavatelja prešutno podržala u ključnom trenutku drugog vala epidemije. Istovremeno je subvencioniranjem bogatih korporacija, koje bilježe višemilijunske profite, javnom zdravstvu u borbi protiv COVID-19 posredno ponovno oduzela novac poreznih obveznika, krajnje nužan za spašavanje i zaštitu života. Bolnice je prepustila dobrovoljnoj pomoći okoline. Dok se i dalje utapaju u materijalnoj nestašici, neke od njih na krajnjem istoku u stisci su se počele obraćati čak i civilnom stanovništvu za neposrednu pomoć u obliku vode, napitaka, pa čak i toplih obroka za svoje zdravstveno osoblje koje se bavi COVID-19, kao što smo mogli vidjeti u Ptuju. Je li to odgovorno upravljanje?

Na dan kada je nas zaposlene na fakultetima dočekao ministrov dopis da je potrebno studentice i studente koji sjede kod kuće upozoriti na odgovorno ponašanje u vrijeme epidemije, vladajuća je koalicija u državnom parlamentu odobrila 780 milijuna eura za nabavu novog i nepotrebnog oružja. Oružja kojim se nije moguće odgovorno suprotstaviti virusu, već jedino ulizivački postaviti u podizvođačku službu imperijalističkih interesa američkog i zapadnoeuropskog aparata na područjima bogatima naftom i drugim sirovinama. Ministar zdravstva stoga bi svoju pozornost trebao usmjeriti na djelovanje neizabrane vladine garniture, a ne da – u skladu s njezinim zastrašivalačkim javnim izjavama koje preusmjeravaju pozornost – demagoški prebacuje odgovornost na navodno neodgovorne studentice i studente, odnosno mlade općenito. Naposljetku, vladini predstavnici su ti koji hodaju okolo bez maske, bilo da se radi o protokolarnim susretima u inozemstvu ili tek o posjeti benzinskim crpkama. Međutim, u tim se slučajevima radi tek o vječno ponavljajućim i oprostivim pogreškama. Prekarni radnik, dostavljač hrane, pak dobije kaznu od 400 eura jer si je tijekom cjelodnevnog radnog vremena, u kojem je radno okružje ulica, priuštio gablec, inače nužno potrebno gorivo za pokretanje pedala prekarnog radnika. Kada nam vladini glasnogovornici i drugi dužnosnici prijete i drže propovijedi s govornice na kojoj stoji natpis „budimo odgovorni“, posrijedi je neka vrsta travestije i izvrtanja. Mi, sve i svi, već smo odavno odgovorni_e. Pitanje je kada će i vladina garnitura postati odgovorna prema zajednici i ljudima?

Studenticama i studentima ću s neizmjernim veseljem podastrijeti sadržaj ministrova dopisa, ali mimo implicitnih pravila i očekivanja. Umjesto da prihvatim ulogu vladinog produžetka i institucionalnog zupčanika, radije ću se postaviti u ulogu osviještene društvene radnice, pedagoginje, predane humanističkim ciljevima. I to uz pomoć kakvog popratnog analitičkog članka, kao što je recimo Atmosfera je prilično opuštena, jer stvar ionako treba izložiti pouzdano i oprimjereno. Bit će to svojevrsni dani zooma – zumiranja društva.