Rekordno visoke razine stakleničkih plinova unatoč COVID-19 karanteni

Koncentracija CO₂ u atmosferi na Opservatoriju Mauna Loa iznosila je 18. studenog 2020. godine 412,19 ppm (dijelova na milijun). To je najviši iznos u barem 800 000 godina. (vidi ovdje za pozadinu ovog dijagrama, tzv. Keelingove krivulje).

Svjetska metereološka organizacija (World Meteorological Organization, WMO) napominje da usporavanje industrijske proizvodnje zbog pandemije COVID-19 nije obuzdalo rekordno visoke razine stakleničkih plinova koji zarobljavaju toplinu u atmosferu, povećavajući temperature i uzrokujući ekstremne vremenske prilike, otapanje ledenog pokrova, podizanje razine mora i acidifikaciju oceana.

Karantena je dovela do smanjenja emisija brojnih zagađivača i stakleničkih plinova kao što je ugljični dioksid. Međutim, bilo kakav utjecaj na koncentraciju CO₂ – koja je rezultat kumulativnih prošlih i sadašnjih emisija – de facto nije veći od uobičajenih fluktuacija u kruženju ugljika do kojih dolazi svake godine, kao ni od visoke prirodne varijabilnosti u spremnicima ugljika kao što je vegetacija.

Razine ugljičnog dioksida dodatno su porasle 2019. godine, a prema WMO-u, godišnji globalni prosjek probio je značajni prag od 410 dijelova na milijun. Rast se nastavio i 2020. godine. Od 1990. je zabilježen 45-postotni rast radijacijskog prisiljavanja – zagrijavajućeg učinka na klimu – koje uzrokuju dugotrajni staklenički plinovi, od čega četiri petine otpada na CO₂.

„Ugljični dioksid stoljećima se zadržava u atmosferi, a u oceanima još duže. Na Zemlji je usporediva koncentracija CO₂ prošli put bila prije 3-5 milijuna godina, kada je temperatura, u usporedbi s aktualnim trenutkom, bila viša za 2-3 Celzijevih stupnjeva, a razina mora viša za 10-20 metara. Međutim, tada na Zemlji nije bilo 7,7 milijardi stanovnika.“

„Globalni prag od 400 dijelova na milijun probili smo 2015. godine, a samo četiri godine kasnije prešli smo i 410 dijelova na milijun. Nikada prije nismo zabilježili takvu stopu porasta. Smanjenje emisija koje je povezano s karantenom tek je točkica na dugoročnom grafikonu. Potrebno nam je kontinuirano poravnavanje krivulje.“

„Pandemija COVID-19 nije rješenje za klimatske promjene. Međutim, ona nam nudi platformu za postojanije i ambicioznije klimatsko djelovanje kako bismo smanjili emisije na nultu stopu putem potpune transformacije naših industrijskih, energetskih i prometnih sustava.“

„Potrebne promjene su ekonomski priuštive i tehnički izvedive, a tek bi marginalno utjecale na svakodnevni život. Treba pozdraviti to što je sve veći broj zemalja i kompanija posvećen ugljičnoj neutralnosti. Nema vremena za gubljenje.“

Procjenjuje se da su tijekom najintenzivnijeg perioda prisilnog ograničenja kretanja, u prvom dijelu 2020. godine, dnevne emisije CO₂ bile manje i do 17 posto u usporedbi s prosječnom razinom dnevnih emisija CO₂ iz 2019. godine. Kako trajanje i intenzitet mjera ograničenja kretanja još uvijek nisu jasni, vrlo je teško predvidjeti ukupno smanjenje emisija CO₂ za 2020. godinu; međutim, preliminarne procjene predviđaju smanjenje od između 4,2 do 7,5 posto, u usporedbi s razinama iz 2019. godine.

Smanjenje emisija ovolike magnitude neće dovesti do smanjenja razina CO₂ u atmosferi na globalnoj razini; one će naprosto rasti nešto manjom brzinom, što će rezultirati očekivanom godišnjom atmosferskom koncentracijom CO₂ koja je 0,08-0,23 ppm niža od one koja bi bila očekivana da se nije dogodila pandemija. To dobrano pada ispod prirodne među-godišnje varijabilnosti od 1 ppm, što znači da se utjecaj mjera karantene povezanih s pandemijom COVID-19 kratkoročno ne može razlikovati od prirodne varijabilnosti do koje dolazi svake godine.

Neto porast ekosistema i oceana počet će smanjivati razinu CO₂ u atmosferi tek kada se neto emisije CO₂ iz fosilnih goriva približe nuli. Čak i tada će većina CO₂ koji je već ugrađen u atmosferu ostati u njoj nekoliko stoljeća, i nastaviti zagrijavati našu klimu. Pored toga, Zemljin klimatski sistem ima vremenski odmak od nekoliko desetljeća zbog toga što su oceani funkcionirali kao tampon zona za višak topline – dakle, što prije smanjimo naše emisije, to je manje vjerojatno da ćemo premašiti prag upozorenja oko kojeg je postignut dogovor na svjetskoj razini u Pariškom sporazumu.