Kirsten Sehnbruch
15. studenoga 2020.
Najnoviji koraci prema pravoj demokraciji u Čileu nit su vodilja za ostatak svijeta
Bez obzira na to što se neka država formalno naziva demokratskom, njezin najviši pravno-politički akt nije uvijek demokratski. Štoviše, njime se upravo mogu podupirati politike zasnovane na nedemokratskim sustavima glasovanja, davati veće ovlasti autoritarnim vladajućim i vojnim nišama, olakšavati policijska kršenja ljudskih prava, te osnaživati ekonomski modeli – poput neoliberalnog – koji produbljuju društvene nejednakosti; što je sve slučaj s važećim čileanskim ustavom, nastalim u vrijeme Pinocheta. Ostaje za vidjeti hoće li referendumska odluka o donošenju novog ustava u Čileu, do koje je došlo na valu društvenih prosvjeda, i dalje ići u pravcu veće demokratizacije, ali nade i potencijali nastali u konstitucionalnoj izgradnji „odozdo“ su veliki.
Postoje velika očekivanja da će premoćni rezultat glasovanja u prilog obaranju ustava iz doba Pinocheta označiti početak novog razdoblja
Čileanke i Čileanci u nedjelju su premoćno glasovali za donošenje novog ustava. Nakon godinu dana gotovo neprestanih nasilnih društvenih prosvjeda, u zemlji su se nakon objave vijesti o rezultatima referenduma rasplamsali trijumfalni skupovi i ulične proslave kakve su se posljednji put mogle vidjeti 1989. godine kada je plebiscitom okončana sedamnaestogodišnja diktatura Augusta Pinocheta.
Aktualni čileanski ustav, kojega je napisao Pinochetov savjetnik i desničarski ideolog Jaime Guzmán, odobren je na namještenom referendumu. Kada je Čile naknadno 1990. godine postao demokracija, autoritarni principi koji su usađeni u ovaj ustav obuzdavali su proces demokratizacije u toj zemlji i nametali neoliberalni model ekonomskog razvoja. Ustav je omogućavao Pinochetu da nominira senatore, uspostavi sustav glasovanja u kojem je u početku bila prezastupljena politička desnica, te je iziskivao kvalificiranu većinu za reformu institucija poput vojnih snaga ili sustava obrazovanja.
Iako su tijekom više godina provedene brojne promjene, ponajviše za vrijeme vlada Ricarda Lagosa i Michelle Bachelet, u očima mnogih Čileanaca sam je ustav bio kompromitiran i nelegitiman. Povrh toga, ustav je u proteklih 30 godina imao značajnu ulogu u kreiranju političkih elita koje su se održavale na vlasti i priječile da političke reforme idu ukorak s društvenim promjenama i očekivanjima. Obrazovanija srednja klasa živjela je iznimno prekarno: nezaposlenost ili bolest mnoge su doveli do ruba siromaštva. Povjerenje u institucije erodirano je političkim i institucionalnim korupcijskim skandalima. Život velikog broja ljudi obilježen je višestrukim nejednakostima i nemoći da se s njima uhvati ukoštac.
Iako su masovni studentski prosvjedi iz 2011. godine generirali političku volju za provođenje značajnih strukturnih reformi tijekom drugog Bacheletinog mandata, one su nastupile prekasno da ugase prosvjede potaknute rutinskim povećanjem cijena karata podzemne željeznice u listopadu 2019. godine. Nasilje koje je uslijedilo preobrazilo je čileanske gradove u nešto nalik napuštenim bojištima. Ekonomski rast i investicije krenule su naglo padati. Kriza je šokirala političke elite i primorala ih na djelovanje, pa su potaknuli vladu desnog centra na čelu sa Sebastiánom Piñerom da pokuša udovoljiti prosvjednicima.
Međutim, obećanja da će njihovi zahtjevi biti uzeti u obzir nisu proizvela željeni učinak smirivanja situacije, osobito nakon što je postalo jasno da nereformirane policijske snage postojano krše njihova ljudska prava. Sergio Micco, direktor čileanske organizacije National Human Rights Institute, predstavio je ovoga tjedna izvještaj u kojem se opisuje 3203 navodno kršenje ljudskih prava, uz objašnjenje: „Čile se suočava s najozbiljnijim kršenjima ljudskih prava od prijelaza na demokraciju (…) osobito smo zabrinuti zbog (…) ozljeda očiju, zlouporabe puški za nerede te neljudskog, okrutnog i seksualno ponižavajućeg tretmana žrtava.“
Glasovi onih koji već dulje vrijeme zahtijevaju sazivanje ustavotvorne skupštine tijekom krize su privukli pažnju javnosti. U studenom 2019. godine, zbog strahova od pojačanog nasilja na ulicama, predstavnici širokog spektra različitih političkih stranaka potpisali su sporazum za društveni mir i novi ustav, koji su potom gotovo jednoglasno prihvatila oba doma u parlamentu. Dakle, sve je bilo spremno za nedjeljni referendum (koji bi se zbio i ranije da nije COVID-19 krize). U ključnom potezu bez presedana, došlo je i do dogovora prema kojem bi žene trebale sačinjavati 50 posto svake buduće ustavotvorne skupštine.
U konačnici je opcija uspostave novog ustava odnijela pobjedu s čak i većim postotkom glasova (78,3 posto izbornog tijela) nego što su bila predviđanja većine anketa. Izlaznost na referendumu bila je 50,9 posto, nešto veća nego u najnovijim predsjedničkim izborima. Mnoge mlade (i ne toliko mlade) osobe glasovale su po prvi puta. Prizor milijuna socijalno distanciranih Čileanaca i Čileanki koji strpljivo stoje pod maskama u redovima ispred svojih biračkih mjesta svjedoči o njihovom povjerenju u demokratska i institucionalna rješenja.
Na kontinentu na kojem je demokracija proteklih godina pretrpjela teške udare, i gdje se ustavotvorne skupštine često koristi kako bi se zaštitila moć određenog predsjednika ili političke frakcije, Čile ima potencijal postaviti novi presedan u regiji: mogao bi zaliječiti polarizirajuće podjele političkog spektra; zaštititi ljudska, socijalna i okolišna prava ustavom; poboljšati političke i društvene nejednakosti. Međutim, ključno je da bi trebao naglasiti važnost funkcionirajućih demokratskih institucija, kao i moći socijalnog dijaloga među širokom lepezom različitih aktera.
Glasovanje o izboru članova nove skupštine zakazano je za travanj 2021. godine, a drugi referendum na kojem bi se trebalo prihvatiti ili odbiti proizvedeni dokument očekuje se prvom polovinom 2022. godine. Važno je i da se opći izbori po rasporedu održavaju u studenom 2021. godine, što znači da ustavotvorni proces neće biti povezan samo s jednom vladom. Predstoje brojni izazovi, i nema garancija da će proces biti uspješan. Međutim, u Čileu postoji veliki broj uvaženih ustavnih stručnjaka, iskusnih donositelja politika i širok raspon osnaženih predstavnika civilnog društva koji mogu uspješno oblikovati ovaj proces.
Novi ustav neće automatski razriješiti brojne probleme koji su uzrokovali nedavnu krizu, ali trebao bi politički proces učiniti legitimnijim u očima mnogih Čileanaca, primorati političke elite na veću inkluzivnost i odgovornost te omogućiti političarima da dogovore i implementiraju nužne reforme. Zasad bismo trebali pozdraviti posvećenost demokraciji koja je Čile dovela do ove točke. Možemo se samo nadati da će se nadolazeći američki izbori 3. studenog razriješiti jednako zadovoljavajuće te da će čelnici SAD-a naučiti lekciju iz Čilea.
Kirsten Sehnbruch je profesorica Britanske akademije na LSE-u i suurednica knjige Democratic Chile: The Politics and Policies of a Historic Coalition.
