Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja

Alexis Tsipras, premijer koji se iz antiestablišmentskog lijevog populističkog enfant terriblea prometnuo u centrističkog superheroja, tijekom lipnja je sa svojim timom održavao redovite sastanke, planirajući i koordinirajući, u ono malo preostalog vremena, urgentnu izbornu strategiju. U timu su se našli njegovi bliski suradnici: Syrizini stratezi, među kojima je, uz neke od nadolazećih uzdanica stranke na koje se u idućoj etapi računa kao predvodnike, bilo i bivših ministara. Također, u tim je bio uključen i nekadašnji PASOK-ov ministar Nikos Bistis, epitom fluidnosti grčkog lijevog centra.

Bistis je isprva bio član Komunističke partije, da bi se u 1980-ima priključio antisovjetskoj Unutrašnjoj komunističkoj partiji, a potom Synaspismosu, prethodniku Syrize. Unatoč sudjelovanju Synaspismosa u koalicijskoj vladi s konzervativnom Novom demokracijom 1989. godine, Bistis je prešao na drugu stranu, pridruživši se PASOK-u. Kada je PASOK početkom grčke krize doživio slom, uključio se u Dimar, desno krilo Synaspismosa, koje je napustilo Syrizu kao izraz protesta protiv Tsiprasova vodstva. Potom je sudjelovao u različitim propalim pokušajima regeneriranja urušenog lijevog centra koristeći platformu koja se neprestano kretala udesno. Kada je Dimar potonuo, postao je jedna od najprominentnijih ličnosti u „Mostovima“, inicijativi nekadašnjih članova PASOK-a koji su trenutno u savezništvu s Tsiprasom.

Bistisova putanja egzemplarna je za sukobe koji su ispunili prazninu nastalu kolapsom PASOK-a. Uz pomoć surovih mjera štednje koje su Grčkoj nametnuli njezini zajmodavci, rezultat je bio niz političkih transformacija koje još uvijek nisu ni na koji način finalizirane. Tijekom prvih godina krize, politička koalicija koja se pod vodstvom Nove demokracije zalagala za mjere štednje pokušala je pomaknuti centar udesno, brendirajući buntovnu Syrizu kao ekstremiste, a istovremeno normalizirajući sve ekstremniji desni diskurs i set politika.

Syriza je kao dio opozicije počela privlačiti razočarane birače PASOK-a, na čemu radi sve do danas – osobito nakon što je Tsipras kapitulirao pred zahtjevima vjerovnika nakon referenduma iz 2015. godine

Negdje u isto vrijeme, Syriza je kao dio opozicije počela privlačiti razočarane birače PASOK-a, na čemu radi sve do danas – osobito nakon što je Tsipras kapitulirao pred zahtjevima vjerovnika nakon referenduma iz 2015. godine, što ga je primoralo da priguši svoj ljevičarski brending.

Političke su tenzije eskalirale nakon sporazuma u Prespesu, rješenja višedesetljetnog spora oko imenovanja Sjeverne Makedonije, na kojem je Nova demokracija izgradila svoju najuspješniju i najintenzivniju opozicijsku strategiju protiv Syrize. Sporazum je potaknuo žestoke prosvjede koje su podržali stranački kadrovi ND-a, a u sklopu kojih su neonacisti zapalili anarhistički skvot, napadali novinare, sukobljavali se s policijom te izvikivali slogane poput „nož u srce svim antifašistima“ – referencu na ubojstvo antifašističkog repera Pavlosa Fyssasa koje su počinili članovi Zlatne zore 2013. godine. Ekstremno desni sentimenti također su dijelom bili odgovorni za ubojstvo Petrita Zilfea, albanskog radnika u Corfu, kojega su umorili grčki nacionalisti nakon nesuglasice oko Makedonskog pitanja.

Ekstremizam kojim se ND suprotstavio sporazumu iz Prespesa vjerojatno je bio najdestabilizirajući potez protiv Syrize. Iako PASOK možda nije bio toliko glasan u podršci prosvjeda, udružio je snage s ND-om, protiveći se sporazumu u parlamentu. Tsiprasu je to pružilo priliku da se usmjeri na dio lijevog centra koji se isprva bunio protiv njega kao populističkog ratnika protiv mjera štednje, no čiji su članovi postepeno promijenili svoje mišljenje, alijenirani pozicijom vlastite stranke prema Makedonskom pitanju.

Tsipras je iskoristio trenutak. Potpomognut inicijativom Mostova i Partijom europskih socijalista, koji se – barem djelomično – doimaju spremni uključiti Syrizu u svoje redove, Tsipras je krenuo u agresivno preuzimanje grčkog lijevog centra. Prominentnim ličnostima iz lijevog centra bila su ponuđena ministarstva, Tsipras je prisustvovao razgovorima koje su organizirali PASOK i Europski socijalisti, a Syriza je rebrendirana kao „progresivni savez“, prvo za europske, a potom i za nacionalne izbore. U posljednjem tjednu prije izbora, Tsipras je više puta opisao ideologiju svoje stranke kao „lijevi centrizam“, dok je, priznajući poraz u postizbornom govoru, ponovno opisao svoju buduću strategiju kao pokušaj ojačavanja progresivnog saveza.

Njegova se strategija doima plauzibilnom, ako je suditi prema brojčanim pokazateljima. Tsiprasova je stranka možda izgubila izbore, no ipak je osvojila 31,5% glasova. Problem leži u tome što ovaj postotak dolazi i s pregršt kontradikcija. Mnogi analitičari sugeriraju da je u većoj mjeri riječ o „anti-desnom“ odabiru, kao metodi suprotstavljanja Mitsotakisovu tvrdolinijskom neoliberalizmu, a ne o glasu podrške Tsiprasu. Iako mu je podrška Europskih socijalista otvorila prostor na EU razini, i oni se sami nalaze u silaznoj putanji. Treba spomenuti i tendenciju zajedničku svim pokušajima regeneriranja grčkog lijevog centra tijekom prošlog desetljeća: svi su rezultirali porazom.

Da stvar bude gora, rezultat europskih izbora jasno je pokazao da je Syriza alijenirala svoju biračku bazu. Nakon dugog i vrlo konfrontacijskog procesa neutraliziranja stranke u korist njezina vodstva, poraz na europskim izborima Tsiprasa je po prvi puta suočio s činjenicom da koncentracija moći u njegovim rukama dolazi uz cijenu.

PASOK je bio čvrsto ukorijenjen u sindikatima, zajednicama i civilnoj službi, tako da nikada nije mogao biti neutraliziran – moglo je jedino doći do medijacije izravne veze s vodstvom. S druge strane, Syriza je vrlo mala stranka od tek 28 000 članova

Stranka mu je sada potrebna kako bi nanovo izgradio svoju društvenu bazu, no jedina mu je mogućnost okretanje upravo prema ovoj nepopularnoj frakciji lijevog centra koju grčki birači uporno odbijaju tijekom proteklog desetljeća.

Tsiprasov odabir da se rebrendira kao solo moćnik manje je nadahnut valom popularnih, medijski snalažljivih ličnosti poput Alexandre Ocasio-Cortez, a više strategijom Andreasa Papandreoua iz 1980-ih – ustvari je to tek jedno od poglavlja iz starog PASOK-ovog priručnika koje je Tsipras odlučio usvojiti. Nakon što je pogurnuo PASOK udesno, i suočen s jednim od najgorih skandala u modernoj grčkoj političkoj povijesti, Papandreou je na pitanja o svojem vodstvu odgovorio jačanjem strogog pristupa. Aparat je bio na raspolaganju: bliski tim suradnika koji bi odlučivali o strategiji bez da u to ikada uključe stranku, poprilično sličan onome kojeg je uspostavio Tsipras nakon Syrizina izvornog uspona na poziciju glavne opozicijske stranke 2012. godine. Papandreouova strategija može se sažeti zloglasnim citatom jednog od njegovih stranačkih „generala“, koji je unutarstranačkim „pobunjenicima“ uputio sljedeće riječi: „Da nije bilo Andreasa, ni portir vaše vlastite zgrade ne bi znao tko ste“.

Takvo je snagatorstvo još otad temelj centrističke politike u Grčkoj. No Papandreou je vodio ogromnu klijentelističku državu i pravu masovnu stranku sa solidnim društvenim renomeom. PASOK je bio čvrsto ukorijenjen u sindikatima, zajednicama i civilnoj službi, tako da nikada nije mogao biti neutraliziran – moglo je jedino doći do medijacije izravne veze s vodstvom. S druge strane, Syriza je vrlo mala stranka od tek 28 000 članova. Također, s obzirom na to da se radi o ljevičarskoj, a ne centrističkoj stranci, njezin je društveni značaj direktno uvjetovan aktivnošću u bazi. Nažalost, zbog Tsiprasova prijezira prema vlastitoj stranci, ljevičari su je napustili 2015. godine, a oni su možda bili i jedini u stanju pokrenuti kampanju na terenu. U nedavnoj studiji, izborni analitičar Yannis Mavris usporedio je aktualno stanje Syrize s „kartel-strankom“ koja je, zbog svoje političke strategije i malobrojnih članova, pri dolasku na vlast gotovo u potpunosti instantno apsorbirana u državni aparat. Prema Mavrisu, Syrizi „nedostaje čak i elementarna stranačka struktura; u njoj postoji samo ‘ljuštura’“.

Tsiprasova oholost naspram Syrize odvela ga je u slijepu ulicu, a na vlast se za nekoliko godina može vratiti jedino ako njegova dobro dokumentirana karizma potraje dulje od Mitsotakisova postizbornog perioda prilagodbe, uz istovremeno odvraćanje pozornosti sa svojih novostečenih centrističkih partnera. Što se tiče radikalne ljevice koju je Tsipras nekoć tvrdio da predstavlja, ona se još otada nije uspjela oporaviti. Lijeve stranke nakon Syrize nisu se uspjele afirmirati, izuzev MeRA25, nove stranke Yanisa Varoufakisa, koja je s malim postotkom glasova na jedvite jade uspjela ući u parlament, otarasivši se svakog traga radikalno lijevog profila, te odabravši umjesto toga zagovarati „odgovorni neposluh“.